Kako koji decembar prolazi kroz moj život, sve se češće i slikovitije sećam onih, sada već odavljeno ostavljenih u vremenu, ali ne i u mojim sećanjima. Još mogu da osetim miris vrućih zemički i kifli iz Kerepove pekare, da osetim toplotu peska na obalama Save, u koja sam utiskivala svoja stopala i dolazila sledećeg jutra da proverim jesu li još na istom mestu ili ih je voda nekuda zamela. I obližnja rečica nabujala od prolećnih voda, boji moja sećanja u zeleno, zbog mladih vrbovih grana što se nadvile nad nju i brane da se ne izlije i prostre po obalama gde se smešili maslačci žuto zlatni, i meni su ličili na mala sunca što sidjoše na zemlju da ukrase svet.
Poželih tako da ponovo čujem rane jutarnje vozove za Split, prepune radnika koji odlaze da nadničare po gradilištima po primorskim gradovima i koji neće slati razglednice sa pozdravima svojima, ostavljenim po posavskim selima i banijskim.
Pa mi, o Svetom Nikoli, neizostavno padne na pamet gospodja F. i njeno petoro dece,što niti jedno ne liči na drugo a svi imaju ista prezimena i meni nikada nije bilo jasno, zašto Nona kaže da sirene sa brodova, što napuštaju remontnu luku, šalju pozdrav baš gospodji. Možda da joj još jednom mahnu u znak zahvalnosti za noći provedene u njihovom društvu, posle kojih je gospodja F. bazdila na kiselo moslavačko vino koje je na brodove donosila u pletenim demižonima.
Pa noć uoči Sv. Nikole, kad smo sa izglancanim čizmama stavljenim u prozor,
jutom čekali poklone što ih je svetac ostavljao deci; za poslušne čokolade i suve smokve, a za one druge Krampusovu šibu, ofarbanu srebrnom bojom.
Sad su novi neki decembri i neću se sećati ničeg, jer su jednako sivi i jednolični. Niti od Nove godine neću želeti ništa; toliko me je puta izneverila. Dobro, zdravlja nešto i pomalo sreće; ako ne tražim previše?