Život pisan srcem

Danas sam totalno u raskoraku, ne znam sta misliti, da li sam ja u pravu. Sta trebam,da li ista trebam. Tako sam sretna, i imam svoje divne sne, znam niko ne zivi od snova, to mi je jasno,ne zivim ni ja od njih. Snovi mi pomazu da prezivim u mojim tmurnim danima. Da imam nadu za bolje sutra. I ne dam nikom da mi te snove rusi.
 
Opet juce tezak dan. Ali uz prijatelje i tebe sve se lakse podnese. Juce bol, strah, potiskujem sve i govorim bit ce dobro sve , polako nema straha, smiri se. Pricam sa prijateljima i ne dam se, hrabra sam, mislim proce sve samo polako. Onda u sekundi pomislim , ma davola ce proc, davola se ne bojim, da hoce on samo doci. Imam prijatelje koji su uz mene, ali neka se niko ne ljuti, sto god mi cinili i rekli u tim trenutcima ne dopire do mene.Samo on mi treba , samo njega cujem. On me cuje , tu je, kad god mi treba tu je. Izbjegavam da mu kazem da sam lose, jer znam koliko ga to boli, ali nemam snage da krijem ,treba mi, jedino sa njim mogu sve da smirim. Borim se, treba mi zrak , nema panike , on je tu, meni u glavi samo pjesme, nase pjesme. Cujem „...jos jedna zelja osta mi
da te vidim pa da umrem...“ Osmijeh mi na lice dolazi i ovaj put sam pobjednik, jer uz njega svaka bitka je lagana i znam da uz njega nece biti neostvarenih zelja
Jos jedan tezak dan je iza mene, nas, nadam se da ih vise nikad nece biti.
 
Nekad sam se lijepo osjecala medu ozbiljnim ljudima, bila dio njih, ali nisam znala da njima nisam pripadala. Dok nisi usao u moj zivot, nisam shvatala da ipak to nisam ja. S tvojim dolaskom postajala sam prava ja, ona koja se uvijek skrivala i bojala izaci. Sa strahom pruzala sam ti ruke , otvarala svoje srce, polako si se uvlacio u moju dusu i izvlacio sve ono sto sam skrivala. Nikad niko nije me upoznao tako kao ti. Ucio si me svemu, upijala sam kao dijete. Napokon si me izvukao van. Sad ti bez straha pruzam obadvije ruke, odvedi me na livadu koju sanjam, na livadu na kojoj nebo ima najljepsu plavu boju. Pokazi mi sunce koje veselo sija. A do tada mili moj cuvaj me i ne daj da kise padaju mi na lice.
 
Dodu dani tuge, tuga koja gusi, mislim da necu prezivjeti koliko boli. Boli i srce i dusa. Jednostavno nedostajes mi do boli, trebas mi, ne znam kako bol izbaciti. Kazes zivis dan za dan, pokusavam ali kad dodu ovi dani zaboravim na to dan za dan. Dani tacno kao nekim redom idu. Prvo dani kad mislim da je citav svijet moj, toliko puni srece i radosti, pa dolaze neki mirni dani, puni ljubavi, mira i sigurnosti i onda dani tuge i boli. I tako u krug. Veceras mi je dosla noc, noc puna tuge koja razara. Ne mogu da je otjeram, sto je vise tjeram vise me boli, a tebe nema pored mene da je skupa pobjedimo, nema tvog milog glasa koji me u trenu smiri. Volim te
 
Nesporazum
***-NJEN DNEVNIK-***
U subotu uveče mi se učinio čudnim. Našli smo se u kafiću i popili piće. Pomislila sam da sam ja za to kriva jer sam celo poslepodne bila u kupovini s prijateljicama i malo zakasnila na sastanak, ali on nije ništa komentarisao. Razgovor je zapinjao, pa sam mu predložila da
odemo na neko intimnije mesto gde bismo mogli na miru pričati. Pošli smo u jedan restoran i on se nastavio čudno ponašati. Izgledao je odsutan duhom. Pokušala sam ga oraspoložiti i počela razmišljati da li sam ja kriva što je takav ili postoji neki drugi razlog. Pitala sam ga šta mu je, a on mi je odgovorio da to nema veze sa mnom. Odgovor mi nije zvučao uverljivo. Dok smo se automobilom vraćali kući, rekla sam mu da ga jako volim, ali on nije ništa odgovorio, samo je prebacio svoju ruku preko mojih ramena. Nisam znala kako objasniti njegovo ponašanje jer mi nije uzvratio da i on mene voli niti je uopšte išta rekao, pa sam postajala sve zabrinutija. Kad smo konačno stigli kući, pomislila sam da me želi ostaviti. Pokušala sam ga navesti na razgovor, ali je on upalio televizor i počeo odsutno gledati program, kao da mi daje do znanja da je između nas gotovo. Na kraju sam odustala i rekla mu da idem spavati. Desetak minuta
kasnije došao je i on, i na moje iznenađenje odgovorio na moja milovanja i počeo voditi ljubav sa mnom. No, i dalje je izgledao rastresen. Htela sam se suočiti sa situacijom, razgovarati s njim što je pre moguće, ali je on zaspao. Počela sam plakati i plakala sve dok nisam zaspala. Više ne znam sta bih trebala učiniti. Sigurna sam da misli na neku drugu. Moj život je potpuna katastrofa.

***-NJEGOV DNEVNIK-***

Gledao utakmicu..... Zvezda izgubila.... Kasnije malo seksao.....
 
Znaci su svuda oko nas, samo ih treba poželeti.
Jutros me, posle dužeg vremena, nije probudio moj mačak. To je znak da će me opet uhvatiti kontrola u GSB-u.
Ponovo mi je izašla ona bubuljica na sred brade. To je znak da će me opet zvati onaj smor Nikola.
Krenula sam na fakultet, a baba Eme, najobaveštenije osobe o kretanjima čitavog komšiluka, nije bilo na prozoru. To je znak da ću naleteti na onog deku koga stalno srećem u parkiću ispred biblioteke i koji me redovno ubeđuje da ličim na Vesnu Zmijanac!
Fujta, najsmrdljiviji ulični pas, opet je dremao ispred one crvene trafike. To je znak da danas neće padati kiša.
Idući Knez Mihajlovom, uspela sam (napokon!) da zaobiđem onu ploču o koju se redovno saplićem. To je znak da je Veljko ipak rešio da se ošiša (Hendriks je sigurno imao „trajnu” – prirodne lokne definitivno neće da stoje tako!).
Iz jednog CD shop-a dopirao ja mnogo dobar bluz... hm bluz...
To će mi biti znak da misliš na mene. Mmm...
 
LEPOTA ZENE
Ostavlja bez daha. Plava, crna, riđa ili smeđa, elegantno popunjena ili mršava, vekovima je bila inspiracija. Pesme i romani ispisani su u njenu čast, slikarska i vajarska ostvarenja je zamrzla u trenutku vođenja ljubavi sa svetom, a savremeno doba, mediji, moda i medicina pružile joj novo ruho. Njoj se podjednako dive i muškarci i druge žene.Ona je…“Ona je lepa i zbog toga nas privlači. Ona je žena baš zbog toga da bi se osvojila,“ reči su velikog engleskog pisca Vilijema Šekspira.

Žena budi komentare, stidljive i sramne poglede, požudu, ali i satisfakciju. Tako blizu, a tako daleko, ponekad je ljubomorno čuvana. Ne, ona nije trofej, niti sme biti tako shvaćena.

Nije dovoljno reći: „Volimo te jer si žena!“

Ti nas privlačiš svojim izgledom, osvajaš onim što te čini, zagrljajem donosiš utehu, a borac si u biti.

«…Ona me glednu. U dušu svesnu
nikad još takav ne sinu gled;
tim bi, što iz tog pogleda kresnu,
svih vasiona stopila led,
sve mi to nudi za čim god čeznu’,
jade pa slade, čemer pa med,
svu svoju dušu, sve svoje žude,
-svu večnost za te, divni trenutke!…»

Laza Kostić
(odlomak iz pesme Santa Maria della Salute)

Samo zbog pogleda mi živimo u snovima.

Njen izgled…

Do dvadesetog veka lepota žene nije pretrpela bitnije promene. Glavni adut joj je bio višak kilograma. Da, baš tako. Male finese i korekcije, u zavisnosti od kulture kojoj je pripadala i zemlje u kojoj je živela, ali žena je i dalje na prvom mestu davala značaj prirodnom izgledu lica i tela. A onda, bum!

Film, televizija i moda ženu počinju da posmatraju kroz lupu javne kritike, postavljajući visoke standarde izgleda i direktno menjajući želje i snove ne samo njih lično, već i muškaraca.

Kozmetika, najbolja drugarica svake dame, trudila se uporno da postane nezaobilazni element u početku veze, a kasnije braka. Duge suknje zamenjene su kratkim.

Biti „elegantno popunjena“ je „aut“, mršavost postaje „in“.
Ali, krajem dvadesetog veka i to prestaje da bude dovoljno. Medicina, tačnije jedna njena grana – plastična hirurgija, umešala je svoje prste. U početku, samo zbog sopstvene nesigurnosti ili ličnih prioriteta, a danas možda i iz čistog hira, žena je istinski počela da menja svoje telo. Zadovoljstvo i težnju ka perfekciji udružila je sa silikonom i dobila savršeni spoj lepog i korisnog?! Ne želeći da upadam u zamku dijaloga „prirode“ i „plastike“, prilikom isticanja prednosti izgleda žene u 21. veku uzdam se u vaš sud.

Spoljašnja lepota je ona koja najviše privlači, ali ne i ona koja osvaja.

„Lepota je onaj osećaj iznutra koji se reflektuje u vašim očima. To nije nešto fizičko,“ misao je Sofije Loren, jedne od najlepših glumica dvadesetog veka.

Njena duša…

Iako bi sada većina ljudi u glas konstatovala: „E, lako je Sofiji da to priča!“, ona nije izrekla ništa drugo do istine.

Ljubav je percepcija unutrašnje lepote. I ona se stvara, neguje i ulepšava.

Kada je sigurna u sebe i zna šta hoće, ženu na tom putu ostvarenja ništa ne može sprečiti.

Osobine koje su, nažalost, danas i među muškarcima i ženama manje na „ceni“: nežnost, toplina, ljubaznost, moralne vrednosti, saosećanje, upravo su te koje je čine mudrijom i sposobnijom.

Lepa spolja, lepa iznutra, žena je kao najlepša biserna školjka.

„Moja majka je imala mnogo problema sa mnom u detinjstvu, ali i pored toga, siguran sam da je uživala!“, često je umeo da istakne Mark Tven.

Ali nije jedini, zar ne?!

Majčinstvo…

Mali smo i bespomoćni, a ipak u njenom naručju uvek smo bezbrižni.
Majčinstvo je poseban vid lepote. Prvo dete, a kasnije čovek, ogledalo je svojih roditelja i okruženja. Neiscrpna energija i nesebičnost, odricanje i trud kojim žena kao majka mora da doprinese boljoj budućnosti, ne umanjujući ulogu muškarca kao oca, ističe njenu odgovornost, predanost i ljubav.

Ako neko misli da je lako biti majka, neka samo stavi teg na leđa u periodu od devet meseci (i to na leđa, ne stomak!), a kamoli da se stara o nekom ceo život. Da, majka je majka svom detetu od jutra do mraka.

Lepota majke nije podložna analizi. Lepota majke nije plastična ili prirodna, ona je lepa sama po sebi.

„Mislim da je rešenje za ženu da ne postavlja sebi limite,“ govorila je Martina Navratilova, jedna od najboljih teniserki svih vremena, borac na terenu, borac u životu.

Zena je borac…

Odakle da krenem? Da li od prvog buzdovana koji je upotrebila da odvuče muškarca u pećinu, šamara drugoj ženi ili… Šalu na stranu, žena se oduvek borila i krčila sebi put kroz ‘prašumu života’. Neravnopravni položaj, potcenjivanje, „postavljanje noge“, posmatranje njenog tela i bića samo kao seksualnog objekta, neki su od problema sa kojima se i danas suočava.

Njoj je uvek duplo teže nego muškarcu. To je činjenica.

Od žene se na poslu traži da bude bolja, da spremno dočekuje privatne i profesionalne obaveze, da podiže decu, da bude dobra supruga, da…

Od žene se jednostavno uvek nešto očekuje. I ma koliko joj teško bilo, ona se bori.

Borbenost i energičnost su dovele do poboljšanja statusa žene u društvu, ali ne i do ravnopravnosti. Nada da će jednog dana ravnopravno sedeti sa muškarcem na prestolu planete čini je upornijom i izdržljivijom.

Ne kaže se bez veze: „Iza svakog uspešnog muškarca stoji uspešna žena“.

Ona je…

Sve što nam treba.

Nije bez mana, jer takvog savršenstva nigde nema. Zbog nje su muskarci spremni na sve. Zbog njih ona je spremna na sve. I ako nije do sad to znala, vreme je da joj se napokon kaže – Ženo, hvala ti što postojiš. Budimo ponosne sto smo zene!
 
ROMANTIKA..POSTOJI LI JOS.....

Dakle, romantika je kada nekome do koga vam je mnogo stalo učinite nešto neverovatno lepo, meko, nežno, prozračno, vazdušasto, mirisno, jedinstveno, čarobno, osvajajuće, prisvajajuće, nešto pri čemu se dodiruju osećanja, čulnost, mašta, nešto gde prestaje stvarnost i ostajete samo vas dvoje. Mnogo toga je događaj, susret samo vas dvoje.

Na svakom početku su dvoje. Njega karakteriše idealizacija onog drugog. Čućete, neretko, da je taj neko fenomenalan, neprevaziđen, prepametan, izuzetno lep, ambiciozan, osećajan, pažljiv, kreativan, ostvaren, svoj, autentičan. Dani i dani se provode u kreativnom i inspirativnom smišljanju lepota koje mu se mogu prirediti. Od malih poklona, sitnica, ukradenog minuta pauze, nežnog SMS za dobro jutro ili laku noć, obaveznog pamćenja rođendana, imena svih prijatelja, omiljene boje, parfema, obožavanih kolača, marke mobilnog telefona ili kola, dobro ili srednje ispečenog bifteka do toga da se to baš i ne mora.

Prođe neko vreme… Daleko od toga da prođe ljubav, ali izgubi se ona doza inspiracije da se drugom život ulepša, izgubi se zanos i, što je za onog drugog najbolnije, izgubi se idealizacija. Tako sada taj neko baš i nije najfenomenalniji, ima boljih, vrlo je inteligentan, lep je, mogao bi da bude malo ambiciozniji, ne bi mu falilo malo više osećajnosti, pažljivosti i kreativnosti; kada bi se potrudio, bio bi ostvareniji, a mogao bi da poradi i na svom imidžu kako bi delovao autentičnije. Rođendani se, naravno, pamte, ali ko će upamtiti tolike mobilne i tolika kola kada se stalno na tržište izbacuju novi modeli, a i njegovi prijatelji – ima ih iz osnovne, srednje škole, iz kraja, s fakulteta, s prvog, drugog… petog posla. Zrela ljubav podrazumeva prihvatanje nekog u celini, onog dobrog i manje dobrog, onog što je u skladu s nama ili je malo različito. To ne znači da smo saglasni apsolutno sa svim, ali je ljubav ipak u neku ruku bezuslovna. Ima, naravno, razmirica, pa i svađa, ima zameranja, pravljenja ustupaka, nekad i malo tugovanja, ali se u suštini svako u paru oseća bezbedno, voljeno, smireno.

Pitanje je da li svakodnevica ubije romantiku. To je ipak individualna stvar. Neki ljudi su gotovo rođeni romantičari. Večiti sanjari, maštari, tvorci neobičnih događaja, mađioničari koji od sivila prave kineski vatromet. Liče na večitu decu zanetu i ponetu svojim unutrašnjim sadržajem, koja se ponekad prenu, ali im je u njihovom svetu lepo i udobno. Lepo je živeti uz nekog takvog, ali i takvi moraju nečim da hrane dušu. Možda mogu da je nahrane hranom svojih doživljaja, a možda im ponekad treba i nešto spolja. Njih ne treba buditi, šteta je, malo ih je. Onaj ko ume da se ukrca na njihove leteće ćilime može da vidi svet iz druge perspektive. Ne kažem da je to baš najpraktičnije što neko može, ali je neobično, lepo i jedinstveno.

Da romantika još postoji govore i filmovi koji dobijaju Oskare, knjige koje dobijaju svetske i lokalne nagrade, muzika koja dobija MTV priznanja, konačno i mi, kao svedoci svih ovih kreacija u kojima uživamo. Svi oni upaljači koji se pale, telefoni koji svetle, ruke koje se podižu na koncertima znak su da je romantika tu. Ona je zaista kao duh iz boce. Onaj dobar, koji je pušten i koga ne treba nikada vratiti u bocu.

Čak i pedeset godina braka nije razlog da nestane romantika. Onaj drugi baš i nije više kao nekad, ali je još uvek jedini pravi. Još uvek svako voli malo iznenađenje, poruku na jastuku, prvi ubrani cvet s terase, posvetu na knjizi koja je kupljena zato što je sjajna, a pročitana je kao pozajmljena, nežnu zdravicu za nije važno koji rođendan, posetu mestu gde su se upoznali, ugledali, poljubili. Mislite da samo mladi slave nedelju, mesec, tromesečje, godinu dana zabavljanja?

Grešite. Slave svi koji su sačuvali romantični deo svoje ljubavi. Još više oni koji svoju decu uče tome da je romantika civilizacijsko dobro, a ne kič. Kada nestane romantike, bojim se, nestaće i svega onoga što nas prosto vuče u naručje nekoga s kim želimo da ostanemo. Kako ćemo sami onda biti.
 
KAD SE PRICA ZAVRSI....

Priča je završena, poglavlje je zatvoreno, okrenuli ste list. Prihvatili ste da taj odnos nije imao nikakvu budućnost i krenuli ste dalje. Ali, jedan slučajan susret s bivšom ljubavlju u stanju je da poremeti sve ono u šta ste verovali, da izvuče na površinu sve potisnute emocije, te da na čaroban način zaboravite sve razloge zbog kojih se ta priča završila, jer su sve loše osobine nestale i pred vama se nalazi vasa ljubav iz snova. Ukratko rečeno: “Iz grešaka se ne uči…”

Ponekad nam se dogodi klasična sentimentalna amnezija koja izvlači iz prošlosti samo nežna sećanja, terajući nas da zaboravimo svađe i sve nepodnošljive mane bivšeg partnera. Vreme i distanca su ga pretvorili u perfektnog, idealnog ljubavnika/cu. No, kada budete bili u iskušenju da ponovo nešto započnete sa bivšim/om, imajte na umu da se ljudi teško menjaju, ne zaboravite da vas, kada prođe hormonska oluja, ponovo čeka preživljavanje nekih starih emocija.

Zar je srce ljudsko, stvoreno za samo jedan veliki udarac? Jednu veliku srecu. Zar se treba odreci hiljadu malih sreca da bi dobila tu jednu veliku? Zelim, naci jedan dan, jedan jedini, koji ce biti samo moj.
Postoji li mudrost ili samo ludilo ljubavi? Kad se od srca podigne ono neizbezno cak do procesa uma filtrirajuci kroz mozak, san, mastu… Bojim se da ce postati bezlicno ili ce izbledeti!
 
NIKO MI NE MOZE UZETI SECANJA....

I ako sve prodje – nesto ostaje, niko mi ne moze oduzeti secanja. Nekada sam zelela da moj grad dobije kutak gde mladi mogu da kazu da je mesto za njih. Mnogo je nade od svih koji su to zeleli ulozeno, a malo je njih kome je sve lepo uzvraceno. I opet je to samo tek igra pravila zivota.

Ima tu i lepih uspomena: entuzijazam da se to prvo napravi, pa pocetni uspesi i mnogo mladih i dobre muzike, par lepih filmova i ostalog. Nikada nisam zazalila sto nisam uzvratila na mrznju mrznjom. Ljudski je gresiti i ja sam oprostila. Ali, nekako u srcu sto ipak ne moze da vara samo sebe, bez moje volje, ostade trag i iskustvo. Neka taj trag izbrise vreme i prolece! Neka ga izbrisu suvi putevi, bicikla i vokmen na lepim mestima – znaju ona koja su. Ko koga vise voli? Ja njih kada im u drustvo dodjem ili ona mene kada mi prenesu sve svoje lepote, kada u mene unesu mir kojima zrace, svrhu postojanja.

Najcesce nisam imala s kim da ih podelim; oni delovi kojima sam manje paznje poklonila – neka zauzme snaga strpljivosti. Eto mene kod njih prvom prilikom, pa tako i ta lepa mesta lisena moje paznje, nekada davno, bice snimljena mojim okom i bicem. Necu ih ostaviti pa makar im dosla i kada budem baka. Za one sto su u to vreme dug domovini davali, poklonila sam po malo reci istrajnosti, malo love, malo pisama, da im sve to ulepsa tamosnje trenutke. Drago mi je sto su sada svi tu novim iskustvima obogaceni.

Imala sam i dosta poraza. I neka. Posle njih sam uvek bila jaca, kroz njih se kalila i ucila. I drago mi je sto sam ostala dosledna sebi ili se bar trudila da tako bude. Bilo je i onih dana kada mi je bilo svejedno da li ce sunce sutra opet da izadje, hoce li osvanuti novi dan ili ne, pratile su me ponekad i crne ptice, ali moje srce ne peva pesmu kukavice. Iako u toj pesmi ima zracka sete, katkad mirno, ponekad uzburkano, snage se uvek naslo i te sam nedace zbrisala i kada bi se pojavile iznova, iznova bi im se smejala. Neka ih. One su tu da mom zivotu daju tezinu i vecu vrednost da aktiviram uvek neku novu snagu.
 
"Možeš li naučiti dušu da obuhvati Jedno
a da se ne rasprši?

Možeš li zadobiti jedinstvenu moć
a da zadržiš blagost deteta?

Može li se tvoj unutrašnji vid
pročistiti od svih nečistoća?

Možeš li voleti ljude i vladati zemljom
a da te niko poznaje?

Možeš li, kad se otvore vrata Neba,
uzleteti poput golubice?


Možeš li jasnoćom i čistoćom u sebi
proniknuti sve ne čineći ništa?
Stvarati i hraniti,
hraniti a ne posedovati,
činiti, a ne vezati se,
rasti, a ne gospodariti:
u tome se krije tajna života."

izvor: net
 
Znas li za matematicki problem popunjavanja kruga kvadratima?
Naucnici jos neumorno mozgaju o soluciji.
Ma koliko kvadrata mi postavili u krug, ne moze se naci broj potreban da se on do kraja ispuni,
a da kvadrati ne predju liniju kruznice.Uvek ostanu mali parcici slobodnog prostora.

Gledano kroz tri dimenzije .. suplje, praznina.
Gledano kroz cetiri dimenzije... vakuum.

Recimo da tako nekako osecam tvoju odsutnost..moje nedostajanje. Doduse,postoji hipoteza da ako bismo
dovoljno smanjivali povrsine kvadrata,kada bismo ih stavili u najveci moguci deminutiv hipokoristika, gotovo velicine kvarka u protonu, da bi i ta kruznica bila takoreci ,,rasclanjena", pa bismo mogli da je skroz popunimo i dodjemo do savrsenstva i zadovoljstva.Ali ostace hipoteza, sve dok se to ne bude i desilo i nestanu prazne reci koje su slobodne misli bestidno formirale.
A reci lazu. Precesto da bi im se uvek verovalo.
 
Poslednja izmena:
.....Dođe vreme kad se dugovi traže, i to odjednom i sa
strašnim, zamršenim kamatama. I ne samo to nego sve ono sto
je čovek ikad u životu kupio plaća sad ponovo, i to po novoj,
višoj ceni.


Ivo Andrić


 
Da bi našla ljubav, krenula je od cveća. Kupila je lozicu crveno-zelenu, i pustila je da pada preko balkona…
Da bi našao Ljubav, krenuo je od ptice. Kupio je na pijaci žutog kanarinca i pustio ga da leti po sobi…
A onda su počeli da broje dane do susreta…
Tačno tog i tog dana, ptica je izletela kroz prozor i doletela na lozicu neobičnih boja. On je pošao za pticom i ugledao je na balkonu punom loze. Držeći se za lišće, popeo se gore a žena je rekla: „Baš na vreme da dočekamo zvezde!”
Svako veče su im pravili doček. Žena i loza bojom i mirisom, a čovek i ptica glasom. Zvezde su dolazile noćima, dok im jednom nije dosadilo. Nastupio je odjednom potpuni mrak. Dovoljan da se žena ubode na lozičin trn i zaspi kao Trnova ružica. Dovoljan da ptica odleprša, odvlačeći čoveka u nepoznato.
Kad otkrije sve tajne, on će doći da je poljupcem probudi.
Hoće li?
Da li je Ljubav bajka?
 
Želim da moje nebo bude nebo svih nas
I da moji oblaci stoje nad svima
Voleo bih da nam to nebo bude spas
Od zemlje do gore,od glave do srca u grudima...
Treskom da se čuje kako nas udara svojim čudima...

Plašim se,tad neću moći možda baš sve sačuvati od kiše
I groma što šiba i para preko tog našeg neba
Sa oblaka će nevolje stići i osetićemo kako diše
Atakom jakim kao da to nam treba
Nasrnuće na nas ljubav ko krv da nam siše.

Saviću tada nebo kao rolnu
Rastopiću oblak kao pahulju snežnu
Celu atmosferu od greha umornu i bolnu
Evo,uradiću tu stvar neizbežnu...
Ma nek sve pukne samo nek se emocije odvežu...
 
Ja neću da budem ona,
da budem tek njena sena,
neću da ličim na nju,
ona je ostala tvoj san
tvoja nikada prežaljena žena
.A mi, mi smo dva sveta,
dve rastavljene polovine
i nećemo se nikada sresti,
bolje je tako;
traži ti samo nju
nikada ona neće izaći iz tvoje svesti.
Ti u njoj vidiš savršenstvo
a u meni prečesto
čas sreća, tuga, pomalo i neka gorčina drema,
zato nastavi da tražiš to savršenstvo
iako i sam znaš da je ona kao Jelena,
žena koje nema.

2u4mskj.jpg

 
Poslednja izmena:
"Kada jednom odlučite biti par, trebate služiti
onoga koga volite, kojeg ste odabrali.
Vaš je zadatak pružati ljubav svom ljubavniku,
služiti jedno drugome.
U svakom poljupcu, u svakom dodiru
oboje ćete osjećati da postojite samo zato
da ugodite onom kojeg volite, ne očekujući
ništa zauzvrat.
Nije tu riječ samo o seksu, nego o zajedništvu.
I seks postaje prekrasan, ali potpuno različit.
Seks postaje zajedništvo; postaje potpuna predaja,
ples, umjetnost, vrhunski izražaj unutrašnljje ljepote...
Više ne vodite rat za prevlast, nego služite jedno drugom.
Ali to možete učiniti onda kad je ljubav koju osjećate
prema samoj sebi vrlo snažna. "

: : Don Miguel Ruiz: Majstorstvo ljubavi : :
 
Zbogom pameti

Šta se radi na wc šolji?
Čita, naravno.
U nedostatku “tvrde” literature ili knjiga, uvek je tu, šta?
Hemija!
I u tom čitalačkom zanosu pročitah glupost nad glupostima.
Elem.
U pitanju je flaša Domestosa koji je organizovao neku nagradnu igru. I sve što treba da se uradi, je da se kod sa flaše pošalje na neki broj putem sms-a, da ti skinu ne malo dinara i eto. Možda te obaveste da si srećni dobitnik, tako što ćeš poslati bar još jedan sms da potvrdiš, a onda možda još jedan da se slažeš sa svim. (Toga nema u uputstvu.)
Ali što bi bilo jednostavno napisano kad može besmisleno…
Rečenica glasi ‘vako:
“Pošaljite SMS-om kod sa stikera na promotivnom pakovanju sa ličnim podacima (ime, prezime) na broj KOMUNICIRAN na stikeru i možete osvojiti neku od vrednih nagrada.”
Sve je nekako išlo glatko do momenta “KOMUNICIRAN na stikeru”.
Komuniciran? Ne napisan, ne odštampan, ne neznamtijašta, nego brale komuniciran!
Tu me je glava zabolela. Momentalno.
I sranje se pretvorilo u sranje.
 
GABRIEL GARCIA MARQUES


Kad bi Bog na trenutak zaboravio da sam marioneta

i darovao mi nešto malo života,

iskoristio bih ovo vrijeme najbolje kako znam.

Vjerojatno ne bih rekao sve o čemu razmišljam,

ali sasvim sigurno bih porazmislio o svemu što kažem.

Cijenio bih stvari prema njihovom značenju,

a ne prema njihovoj vrijednosti.


Spavao bih malo, više bih sanjao,

znam da svaku minutu sa zatvorenim očima gubimo 60 sekundi svjetla.


Hodao bih kad se drugi zaustave, budio bih se kad drugi spavaju.

Kad bi mi Bog darovao mrvicu života, obukao bih se jednostavno,

okrenuo se k Suncu, otkrivajući ne samo svoje tijelo, ali i svoju dušu.


Uvjeravao bih ljude, kako se varaju,

kad misle da se u starosti nije moguće zaljubiti.

Ne znaju da stare baš zato što izbjegavaju ljubav!

Djeci bih napravio krila,

ali uzeo bih im ih dok se ne nauče letjeti.

Starijim osobama bih kazao da smrt ne dolazi zajedno sa starošću već s napuštenošću.

Toliko stvari bih se naučio od vas, ljudi...

Naučio sam da svi žele živjeti na vrhu planine,

zaboravljajući da se istinska sreća skriva u

samom načinu penjanja na vrh.

Naučio sam da kad novorođeno dijete

uhvati svojom malom ručicom očev prst, drži ga zauvijek.

Naučio sam da čovjek ima pravo gledati na drugoga odozgora

samo onda kad mu hoće pomoći da bi se podignuo.

Toliko je stvari što sam se od vas mogao naučiti,

ali u stvarnosti nemam baš puno od toga, jer kad me polegnu u grob, to ću zaboraviti.

Govori uvijek što osjetiš, a čini što misliš.

Kad bih znao da te danas posljednji put vidim pospanu, snažno bih te zagrlio i molio se Bogu

da mi dozvoli biti tvojim anđelom čuvarom.

Kad bih znao da su to posljednje minute što te vidim, rekao bih ti 'volim te' i ne bih glupo pretpostavljao da to znaš.

Uvijek ima nekakvo sutra

i život nam daje mogućnost učiniti dobro djelo,

ali danas je sve što mi ostaje,

htio bih ti reći da te veoma volim.

Sutra nema nitko zagarantirano - niti mladi, niti stari.

Možda danas posljednji put promatraš one koje voliš.

Zato nemoj biti neodlučan, učini to danas,

jer ako se pokaže da sutrašnji dan ne dočekaš,

žalit ćeš za danom u kojem ti je nedostajalo vrijeme

za jedan osmijeh, za jedan poljubac,

da si bio prezauzet da bi im prenio posljednje želje.

Budi stalno blizu onih koje voliš, govori im na glas kako ih trebaš, kako ih ljubiš i budi prema njima dobar; nađi vremena i reci im 'žao mi je', 'oprosti', 'molim te', 'hvala' i sve ostale riječi ljubavi koje poznaješ.

Nitko neće pamtiti tvoje skrivene misli.

Zato moli Boga za snagu i mudrost da bi ih mogao izraziti. Pokaži svojim prijateljima i bližnjima

kako su ti veoma potrebni.
 
Ljudi nisu svesni da svojim odlaskom ostavljaju šansu i priliku da se napravi mesto za nekog ko dolazi. Otišao je da bi na njegovo mesto došao neko drugi. Napravio je ožiljak na srcu da bi ga neko drugi zacelio. Rasplakao te je da bi ti neko drugi vratio osmeh na lice. Napustio te je, slomio, pretvorio u svojim očima u pepeo! A nije svestan da je svojim odlaskom prepustio mesto DRUGOME!
 
Često tražimo vratolomne i svima vidljive preokrete vlastitog života i to nazivamo i priželjkujemo kao čudo. Zaboravljamo da se mozaik čudesnosti sastoji od mrvica svakodnevne ljepote koje tako lako odbacujemo kao nevažnu i bezvrijednu.
 
Čudo je kad neprijatelja pretvoriš u prijatelja, a nije posebno čudesno kad ga pobijediš.
Čudo je kad netko izreče misao koju dugo nosiš u sebi.
Čudo je kad pronađeš pravu riječ koja je suprotna svim mudrim domišljanjima u kojima si je tražio.
I kad uspiješ zašutjeti, makar se u tebi roje tisuće beskorisnih rečenica.
 

Back
Top