Kiša je neprestano padala tih dana. Nebo nad Sinesom kao da se spustilo niže nego obično. Gomila ljudi koju ni kiša nije mogla zaustaviti, u grupicama se primicala lokalnom groblju tog malog grada na obali Okeana. Okupljali se oko odra mlade žene, koja je ležala tu okružena belim ružama. Malobrojna rodbina skamenjenog lica, nemo je zurila pogledom iz koga se jednostavno više ništa nije dalo pročitati. Tek poneki jecaj žena prekidao je jezivu tišinu.Odjednom zagrmi nebo. Sveštenik, žureći da obavi svoj posao, glasnije poče da govori, da bi nadjačao nebesa, činilo se.
- "Pokoj večni daruj joj Gospodine i svetlost večna svetila joj. Počivaj u miru, draga naša Eli".
Kiša je i dalje lila dok su Eli spuštali u njen poslednji dom; tamo gde će se odmoriti od svog, iako mladog, ali punog iskušenja života. Htela je više nego što je mogla ili što joj je pripadalo.
- "Čoveče, iz praha si postao, u prah ćeš se pretvoriti" - još jednom glasno izgovori sveštenik iako je malo ko mogao ovo čuti. Žurili su ljudi prema svom predgradju, odakle se već čula muzika fada, ona muzika što boli, što je i tuga, molba i pretnja istovremeno. Muzika iz iste one prčvarnice gde je svratila Eli one večeri vraćajući se iz Pariza i jela školjke prstima.