AQUARlUS
Poznat
- Poruka
- 7.839
-
- Popularno:
- Danica Grujičić: Vučić je veleizdajnik...
- Kvadratura stana ?
- Strastevni ljudi i njihova pozicija u...
- Za zakup šest automobila plaćeno 720...
- Tramp je kaznio Putina: Ruski lider...
- Forumasi u politickom trileru
- Istine Alekdandra Vučića
- Da li je Dragan J. Vučićević već postao...
- Паљевина и последњи дани: Вучићу више...
- Zasto od svih Slovena Srbi imaju...
Život pisan srcem
- Začetnik teme AQUARlUS
- Datum pokretanja
AQUARlUS
Poznat
- Poruka
- 7.839
Lažni prijatelj, to je najgori i najopasniji čovek u našoj okolini. Neprijatelj nas gleda često samo kroz jednu svoju zabludu koje se docnije može da odrekne, i da je se najzad i sam stidi; ali nas lažni prijatelj gleda kroz svoju prirodu koja je potpuno suprotna našoj prirodi, i kroz svoje interese koji su savršeno nepromenljivi sa našim dobrom i našim mirom. I ako taj čovek nije naš otvoren neprijatelj, to je što nas se boji većma nego onaj prvi, a zato i većma mrzi nego onaj prvi. On je podmukliji i opasniji, jer nam lakše pronađe u čemu smo slabi, i služi se u borbi većma našom slabošću i našom pogreškom nego svojom snagom. Koliko god je često lako od neprijatelja napraviti vernog druga, od lažnog prijatelja je nemoguće ikad napraviti iskrenog prijatelja.
Jovan Dučić
Jovan Dučić
AQUARlUS
Poznat
- Poruka
- 7.839
„Savršena ljubav isključuje strah. Tamo gde postoji ljubav ne postoje zahtevi, očekivanja, zavisnost. Ja ne tražim da me učinite srećnim; moja sreća ne zavisi od vas. Ako morate da me napustite, neće mi biti žao samog sebe; izuzetno mi prija vaše društvo, ali ja se ne vezujem za vas. Ja uživam u vašem društvu na temelju nevezanosti - ne uživam ja u vama, to je nešto veće i od vas i od mene, nešto što sam otkrio, neka vrsta simfonije, neka vrsta orkestra koji svira u vašem prisustvu. Ali, kada odete od mene, orkestar ne prestaje da svira. To je orkestar velikog repertoara i nikada ne prestaje da svira.
Čitavo je buđenje u tome.“
Čitavo je buđenje u tome.“
AQUARlUS
Poznat
- Poruka
- 7.839
mari47
Stara legenda
- Poruka
- 94.263
...
dugo je pripremano naše poznansto;
i onda slučajno, uz vruću rakiju i svega nekoliko
rečenica loše prikrivena želja....
dugo je pripremano naše poznansto;
i onda slučajno, uz vruću rakiju i svega nekoliko
rečenica loše prikrivena želja....
Poslednja izmena:
Neponovljiva Gracija
Domaćin
- Poruka
- 4.330
luna-luna
Ističe se
- Poruka
- 2.370
Samo voljena zena sme da pita i da zahteva,da prebacuje i kori. Da se nestasno igra i koketuje sa bolom. Koketerija nevoljene zene je ruzna groteska, njeni zahtevi su nasilje, prekori placno moljakanje.Onaj ko trazi u ime svoje neuzvracene ljubavi,prlja i sebe i tu ljubav vukuci je kroz blato ponizenja.
Naše nispunjene želje, neotvarene maštarije, zaboravljeni snovi, svedoče kako smo lako izneverili svoju mladost. Sebe. Jer mi smo ono što želimo, o čemu sanjamo; mi pravi izgubljeni smo u mladalačkim drhtajima i žudnjama. Sve što je došlo posle, što je bilo drugačije, kompromis je. I poraz!
Ali izbor se ne može učiniti jednom zauvek. Na svakoj raskrsnici ponovo se mora birati pravac. Zato je legenda o lavirintu jedina istinita i sveobuhvatna priča o lljudskom životu.
Ljiljana Habjanovic Djurovic
Naše nispunjene želje, neotvarene maštarije, zaboravljeni snovi, svedoče kako smo lako izneverili svoju mladost. Sebe. Jer mi smo ono što želimo, o čemu sanjamo; mi pravi izgubljeni smo u mladalačkim drhtajima i žudnjama. Sve što je došlo posle, što je bilo drugačije, kompromis je. I poraz!
Ali izbor se ne može učiniti jednom zauvek. Na svakoj raskrsnici ponovo se mora birati pravac. Zato je legenda o lavirintu jedina istinita i sveobuhvatna priča o lljudskom životu.
Ljiljana Habjanovic Djurovic
luna-luna
Ističe se
- Poruka
- 2.370
"...Ima u dusi mojoj oziljak koji samo u snu boli.
I ne znam od kog bola on je ostao,i da li je to bilo jutro ili suton kad se urezao u moju dusu..." Takva je nasa dusa.
Ispunjena uspomenama koje nas rastuze,nasmeju,zabole. Ponekad namjerno diramo te stare oziljke iako znamo da nas ceka neprospavana noc. Pa onda kroz prozore gledamo u neko tudje nebo i uzalud trazimo one zvjezde ka kojima smo nekad davno upirali ceznjive poglede i samo njima odavali tajne prvih mladalackih ljubavi.Pa se naprezemo da cujemo onaj ljetni povjetarac sto je saputao u krosnjama drveca ispod kojeg smo se,drzeci svoju prvu ljubav za ruke,skrivali od radoznalih pogleda. Ali...umjesto tog sapata samo uzdah srca svoga cujemo. Prohujalo je vrijeme i mnoge vode protekle....nema vise ni parnjaca ni zvizduka vozova koji su najavljivali da smo blizu onog koji nas na nekom sivom peronu ceka uzdrhtalog srca.Niti iscekivanja postara da nam glas od voljene osobe donese pa da po ko zna koji put procitamo rijeci koje su drhtavom rukom pisane; "ljubim te", "mislim na tebe", "nedostajes mi".Pa prislonimo pismo na grudi i uzdahnemo od nekog slatkog bola sto nam kroz srce mine... Od svega ostase samo uspomene od kojih se pobjeci ne moze.Cak i kada bi znali put sto vodi u zaborav,mi nebi posli njime.Vec se uvijek istom stazom vracamo sto vodi do mora uspomena.I uronimo u te talase koji nas miluju,nose,vuku u dubine....I plovimo,plovimo ka onim nekim dalekim,nedostiznim obalama sto nas svake noci zovu i mame. I onda se odjednom probudimo jer se uplasimo da cemo potonuti u tom uskovitlanom moru uspomena.A kad se pogledamo u ogledalo...vidimo ispod ociju nekoliko sitnih kapi...blistavih...slanih..."
D.Maksimovic
I ne znam od kog bola on je ostao,i da li je to bilo jutro ili suton kad se urezao u moju dusu..." Takva je nasa dusa.
Ispunjena uspomenama koje nas rastuze,nasmeju,zabole. Ponekad namjerno diramo te stare oziljke iako znamo da nas ceka neprospavana noc. Pa onda kroz prozore gledamo u neko tudje nebo i uzalud trazimo one zvjezde ka kojima smo nekad davno upirali ceznjive poglede i samo njima odavali tajne prvih mladalackih ljubavi.Pa se naprezemo da cujemo onaj ljetni povjetarac sto je saputao u krosnjama drveca ispod kojeg smo se,drzeci svoju prvu ljubav za ruke,skrivali od radoznalih pogleda. Ali...umjesto tog sapata samo uzdah srca svoga cujemo. Prohujalo je vrijeme i mnoge vode protekle....nema vise ni parnjaca ni zvizduka vozova koji su najavljivali da smo blizu onog koji nas na nekom sivom peronu ceka uzdrhtalog srca.Niti iscekivanja postara da nam glas od voljene osobe donese pa da po ko zna koji put procitamo rijeci koje su drhtavom rukom pisane; "ljubim te", "mislim na tebe", "nedostajes mi".Pa prislonimo pismo na grudi i uzdahnemo od nekog slatkog bola sto nam kroz srce mine... Od svega ostase samo uspomene od kojih se pobjeci ne moze.Cak i kada bi znali put sto vodi u zaborav,mi nebi posli njime.Vec se uvijek istom stazom vracamo sto vodi do mora uspomena.I uronimo u te talase koji nas miluju,nose,vuku u dubine....I plovimo,plovimo ka onim nekim dalekim,nedostiznim obalama sto nas svake noci zovu i mame. I onda se odjednom probudimo jer se uplasimo da cemo potonuti u tom uskovitlanom moru uspomena.A kad se pogledamo u ogledalo...vidimo ispod ociju nekoliko sitnih kapi...blistavih...slanih..."
D.Maksimovic
luna-luna
Ističe se
- Poruka
- 2.370
Nikad nema onih koje trazis.
Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi. Izbrisati je , da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje, ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji. Ovako se mjesaju utvare i zivot, pa nema ni cistog sjecanja, ni cistog zivota. Dave se i osporavaju, neprestano.
Gde ce se zatvoriti taj krug u kom se strast hrani a ne trosi?
'Oborio sam pogled, nikad covjek ne smije misliti da je siguran ni da je umrlo ono sto je proslo. Ali zasto se budi kad mu je najmanje potrebno.
Covjek treba da se odrice svega sto bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razocarenje neizbjezni. Moramo se odreci ljubavi, da je ne izgubimo. Moramo unistiti svoju ljubav, da je ne uniste drugi. Moramo se odreci svakog vezivanja, zbog moguceg zaljenja. Misao je surovo beznadna. Ne mozemo unistiti sve sto volimo, uvijek ce ostati mogucnost da nam to uniste drugi.
Gdje su zlatne ptice ljudskih snova, preko kojih se to bezbrojnih mora i vrletnih planina do njih dolazi?
Mesa Selimovic
Dervis i smrt
Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi. Izbrisati je , da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje, ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji. Ovako se mjesaju utvare i zivot, pa nema ni cistog sjecanja, ni cistog zivota. Dave se i osporavaju, neprestano.
Gde ce se zatvoriti taj krug u kom se strast hrani a ne trosi?
'Oborio sam pogled, nikad covjek ne smije misliti da je siguran ni da je umrlo ono sto je proslo. Ali zasto se budi kad mu je najmanje potrebno.
Covjek treba da se odrice svega sto bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razocarenje neizbjezni. Moramo se odreci ljubavi, da je ne izgubimo. Moramo unistiti svoju ljubav, da je ne uniste drugi. Moramo se odreci svakog vezivanja, zbog moguceg zaljenja. Misao je surovo beznadna. Ne mozemo unistiti sve sto volimo, uvijek ce ostati mogucnost da nam to uniste drugi.
Gdje su zlatne ptice ljudskih snova, preko kojih se to bezbrojnih mora i vrletnih planina do njih dolazi?
Mesa Selimovic
Dervis i smrt
luna-luna
Ističe se
- Poruka
- 2.370
"S Tugom jednostavno treba umeti...
Tuga je kao starica koja prodaje karanfile po kafanama, samo se uporno moraš praviti da je ne primećuješ pa će se kad tad okrenuti i otići, iako ti se u prvi mah čini da će zauvek cvileti kraj stola...
I pazi...
Pokloniš li joj samo mrvicu pažnje, neće se smiriti dok ti ne uvali čitavu korpu...
I onda si gotov...
Jer Tuga nikada ne zaboravlja lica galantnih mušterija...
I nikad te vise neće zaobići..."
Tuga je kao starica koja prodaje karanfile po kafanama, samo se uporno moraš praviti da je ne primećuješ pa će se kad tad okrenuti i otići, iako ti se u prvi mah čini da će zauvek cvileti kraj stola...
I pazi...
Pokloniš li joj samo mrvicu pažnje, neće se smiriti dok ti ne uvali čitavu korpu...
I onda si gotov...
Jer Tuga nikada ne zaboravlja lica galantnih mušterija...
I nikad te vise neće zaobići..."
luna-luna
Ističe se
- Poruka
- 2.370
Meša Selimović: Tvrđava
Kakav besmisao. Šta smo mi dobili, a šta su oni izgubili? I nas i njih okružavao je jedan pobjednik, potpuni mir prastare zemlje, ravnodušne prema ljudskom jadu... Ne znam kako sam te noći uspio da preživim stravu, u meni i oko mene, i najdublju tugu poraza, poslije pobjede, nejasan sâm sebi. U mraku, u magli, u kricima i zvižducima, u očajanju kojem nisam nalazio razlog, u toj dugoj noći nesna, u crnom strahu koji nije od neprijatelja, već od nečega od mene, rodio sam se ovakav kakav sam, nesiguran u sve svoje i u sve ljudsko.
...osvajalo je nešto što im nije bilo potrebno, i borilo se za carevinu, ne misleći da se ne tiče ni njih carevina ni oni carevine, što su saznala njihova djeca, za kojom niko ni glavu nije okrenuo, poslije. Dugo me mučila nekorisna misao, kako je glupo i nepravedno što su izginuli toliki dobri ljudi, za neku maštariju kojoj ni imena ne znaš.
Život naroda je glad, krv, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tuđoj. A velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi, i da preživjelima piju krv.
... ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negde u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata.
Usamljenost rađa misao, misao rađa nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu.
Suze mi teku od smijeha. Ako prestanem da se smijem, ostaće samo suze.
Ali ponekad, ne tako često, kad mi se zgadi laž, onda govorim istinu. Crno je, u teškom vremenu živimo, a živimo jadno i sramotno. Utjeha je samo što će oni koji budu posle nas živjeli, preturiti preko glave još teža vremena, i pominjati naše dane kao srećne.
Njega nije trebalo ni lomiti, on se savija prije dodira. Sličan je vodi, nema svoga oblika, prilagođava se sudu u koji ga naspu. Ništa mu nije gadno ako mu je korisno...
... svako ima svoju istinu i to je baš dobro, samo ne znam zašto se zove istinom, jer bi istina morala biti jedna, pa bismo pomrli od dosade, a najbolje je kad je tuđa istina neistina, zabavnije se živi.
Svijetom bi trebalo da vladaju ljudi koji znaju da uživaju, u svemu. Svima bi bilo dobro
Nije pravo da pošteni ljudi ostaju pod sumnjom zato što su drugi rđavi.
Kako su me to ubili? Nisam ranjen, nisam zaklan, nisam mrtav, ali me nema. Zaboga, ljudi, zar me ne vidite? — kažem. Zar me ne čujete? — kažem... Ja sam živ, ja hodam, ja znam šta tražim, ne pristajem da me nema. Mogli su me pretući, mogli su me zatvoriti, mogli su me ubiti, zar su malo ljudi ubili bez razloga? Ali zašto su napravili avet od mene, zašto mi oduzimaju mogućnost da se borim?
Jedno je znati šta je pametno, a sasvim drugo i učiniti to što je pametno.
Riječi su vazduh, kakvu štetu mogu nanijeti?
— Riječi su otrov, od njih počinje svako zlo.
— Onda, da ćutimo!
— Ne treba da ćutimo. Ima se o čemu govoriti, ne napadajući. Pomoći treba, a ne odmagati. Država je to, bolan, hiljadu briga i nevolja, imanje svoje ne možes urediti kako valja, a kamoli toliki svijet. I onda počne neko da zakera, te ne valja ovo, te ne valja ono, e čudna mi cuda! Jašta da ne valja. Pravo je čudo kako išta valja: toliki ljudi, a svako vuče na svoju stranu. Misliš da je lako ovima što upravljaju državom?
Da sam drukčiji, da život nosim kao tegobu, da sam ogorčen, počeo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okreće protiv cijelog svijeta.
A ne mogu to. Uprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri...
Kad bi sve ljude strpali u zatvor, ne bi bilo zločina. Ali ni života.
Je li ljudima od vlasti potreban krivac, pa izaberu koga bilo, da bi opravdali svoje postojanje, i svoju surovost? Nije važno šta neko učini, već šta oni kazu da je učinio.
Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako mogu izlječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć... Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće.
Zar se protiv zla mora upotrijebiti zlo? I ko će to drugo zlo iskorijeniti?
Ali neko mora povesti narod, osloboditi ga straha, pripremiti ga na žrtve, da bi ga doveo do pobjede... U tom slučaju, vođe bi stekle ugled i zasluge. I šta bi se desilo? Počeli bi da žive od tih zasluga, svakog dana bi postajale sve veće, njihov ugled bi se pretvorio u moć. Tako bismo, umjesto stare vlasti, dobili novu, možda i goru. To je istorija vlasti od pamtivijeka. Sve se ponavlja, od oduševljenja do nasilja, od plemenitosti do tiranije...
Stari Rimljani su svoje heroje slali u izgnanstvo, i tako ih čuvali za besmrtnost.
Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute
Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti.
Rat je najveća prljavština ljudska i najstrašniji zločin.
Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu riječ kaže. Kako onda misliš da živiš?
Ništa značajno se ne može učiniti javno. Javno se laže, javno se govore velike riječi, javno se pokazuje spoljni izgled, javno se vrši nasilje. Važne stvari, dobre ili rđave, čine se tajno, one se pripremaju dok mi slabašni spavamo...
A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bič, uperen u grlo, kao nož. Čovjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek, i on nije ono što bi htio biti, već ono što mora da bude. Umiljava se sudbini, moli se sutrašnjem danu, poslušno ponavlja zakon, ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i postajanja.
Kako su ljudi glupi! Čine zlo, da im se zlo vrati.
Kakav besmisao. Šta smo mi dobili, a šta su oni izgubili? I nas i njih okružavao je jedan pobjednik, potpuni mir prastare zemlje, ravnodušne prema ljudskom jadu... Ne znam kako sam te noći uspio da preživim stravu, u meni i oko mene, i najdublju tugu poraza, poslije pobjede, nejasan sâm sebi. U mraku, u magli, u kricima i zvižducima, u očajanju kojem nisam nalazio razlog, u toj dugoj noći nesna, u crnom strahu koji nije od neprijatelja, već od nečega od mene, rodio sam se ovakav kakav sam, nesiguran u sve svoje i u sve ljudsko.
...osvajalo je nešto što im nije bilo potrebno, i borilo se za carevinu, ne misleći da se ne tiče ni njih carevina ni oni carevine, što su saznala njihova djeca, za kojom niko ni glavu nije okrenuo, poslije. Dugo me mučila nekorisna misao, kako je glupo i nepravedno što su izginuli toliki dobri ljudi, za neku maštariju kojoj ni imena ne znaš.
Život naroda je glad, krv, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tuđoj. A velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi, i da preživjelima piju krv.
... ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negde u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata.
Usamljenost rađa misao, misao rađa nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu.
Suze mi teku od smijeha. Ako prestanem da se smijem, ostaće samo suze.
Ali ponekad, ne tako često, kad mi se zgadi laž, onda govorim istinu. Crno je, u teškom vremenu živimo, a živimo jadno i sramotno. Utjeha je samo što će oni koji budu posle nas živjeli, preturiti preko glave još teža vremena, i pominjati naše dane kao srećne.
Njega nije trebalo ni lomiti, on se savija prije dodira. Sličan je vodi, nema svoga oblika, prilagođava se sudu u koji ga naspu. Ništa mu nije gadno ako mu je korisno...
... svako ima svoju istinu i to je baš dobro, samo ne znam zašto se zove istinom, jer bi istina morala biti jedna, pa bismo pomrli od dosade, a najbolje je kad je tuđa istina neistina, zabavnije se živi.
Svijetom bi trebalo da vladaju ljudi koji znaju da uživaju, u svemu. Svima bi bilo dobro
Nije pravo da pošteni ljudi ostaju pod sumnjom zato što su drugi rđavi.
Kako su me to ubili? Nisam ranjen, nisam zaklan, nisam mrtav, ali me nema. Zaboga, ljudi, zar me ne vidite? — kažem. Zar me ne čujete? — kažem... Ja sam živ, ja hodam, ja znam šta tražim, ne pristajem da me nema. Mogli su me pretući, mogli su me zatvoriti, mogli su me ubiti, zar su malo ljudi ubili bez razloga? Ali zašto su napravili avet od mene, zašto mi oduzimaju mogućnost da se borim?
Jedno je znati šta je pametno, a sasvim drugo i učiniti to što je pametno.
Riječi su vazduh, kakvu štetu mogu nanijeti?
— Riječi su otrov, od njih počinje svako zlo.
— Onda, da ćutimo!
— Ne treba da ćutimo. Ima se o čemu govoriti, ne napadajući. Pomoći treba, a ne odmagati. Država je to, bolan, hiljadu briga i nevolja, imanje svoje ne možes urediti kako valja, a kamoli toliki svijet. I onda počne neko da zakera, te ne valja ovo, te ne valja ono, e čudna mi cuda! Jašta da ne valja. Pravo je čudo kako išta valja: toliki ljudi, a svako vuče na svoju stranu. Misliš da je lako ovima što upravljaju državom?
Da sam drukčiji, da život nosim kao tegobu, da sam ogorčen, počeo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okreće protiv cijelog svijeta.
A ne mogu to. Uprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri...
Kad bi sve ljude strpali u zatvor, ne bi bilo zločina. Ali ni života.
Je li ljudima od vlasti potreban krivac, pa izaberu koga bilo, da bi opravdali svoje postojanje, i svoju surovost? Nije važno šta neko učini, već šta oni kazu da je učinio.
Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako mogu izlječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć... Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće.
Zar se protiv zla mora upotrijebiti zlo? I ko će to drugo zlo iskorijeniti?
Ali neko mora povesti narod, osloboditi ga straha, pripremiti ga na žrtve, da bi ga doveo do pobjede... U tom slučaju, vođe bi stekle ugled i zasluge. I šta bi se desilo? Počeli bi da žive od tih zasluga, svakog dana bi postajale sve veće, njihov ugled bi se pretvorio u moć. Tako bismo, umjesto stare vlasti, dobili novu, možda i goru. To je istorija vlasti od pamtivijeka. Sve se ponavlja, od oduševljenja do nasilja, od plemenitosti do tiranije...
Stari Rimljani su svoje heroje slali u izgnanstvo, i tako ih čuvali za besmrtnost.
Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute
Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti.
Rat je najveća prljavština ljudska i najstrašniji zločin.
Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu riječ kaže. Kako onda misliš da živiš?
Ništa značajno se ne može učiniti javno. Javno se laže, javno se govore velike riječi, javno se pokazuje spoljni izgled, javno se vrši nasilje. Važne stvari, dobre ili rđave, čine se tajno, one se pripremaju dok mi slabašni spavamo...
A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bič, uperen u grlo, kao nož. Čovjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek, i on nije ono što bi htio biti, već ono što mora da bude. Umiljava se sudbini, moli se sutrašnjem danu, poslušno ponavlja zakon, ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i postajanja.
Kako su ljudi glupi! Čine zlo, da im se zlo vrati.
DESTINY kiss
Domaćin
- Poruka
- 4.186
Priča koja me je naterala da se zamislim.
Ovakve igrice nekad stvarno skupo koštaju,a da toga nismo ni svesni..
Bio jednom jedan dječak po imenu Dječak.
Dječak je bio krupan, zgodan dasa…
I Dječak je bio zaljubljen.
Dječak je bio zaljubljen u djevojčicu po imenu Djevojčica.
Ali Djevojčica za to nije željela da zna.
Vidite, Djevojčica je bila ljupko, lijepo, majušno, slatko stvorenje…
i Dječaka je, da izvinite, veselo vukla za nos.
Dječak prosto nije znao šta da radi.
Vidite, dok Djevojčica nije naišla Dječak prosto nije mogao da se odbrani od drugih djevojčica…
Trenutni problem bio je da je Dječak do ušiju bio zaljubljen u Djevojčicu,
a da nije znao kako da je obrlati.
I tako je jednog dana dječak pitao svog prijatelja, Prijatelja, za savjet.
Poslije dugog razmišljanja, Prijatelj je posavjetovao Dječaka
da zaigra igru “Ne dam ti se” na koju bi Djevojčica ubrzo morala da padne.
Dječak je prihvatio Prijateljev savjet…
I ne lezi vraže…
Djevojčica je uskoro izgubila glavu.
Počela je da sanja Dječaka.
Neprestano je smišljala slučajne susrete s Dječakom.
Nije prestajala da mu piše ljubavna pisamca.
Njeno srce je stalno vapilo za Dječakom.
Ali sada Dječak za to nije želio da zna, zato što je igrao igru “Ne dam ti se”.
A ni Djevojčica nije znala šta da radi… jer je bila zaljubljena u Dječaka… a Dječak ju je prosto ignorisao.
I tako je Djevojčica otišla do svoje prijateljice, Prijateljice, po savjet.
Prijateljica je rekla Djevojčici da treba da igra igru “Ne dam ti se” na koju bi Dječak ubrzo morao da padne.
Djevojčica je prihvatila Prijateljičin savjet i zaigrala igru “Ne dam ti se”.
Ali pošto je Dječak već igrao igru “Ne dam ti se”, nije ni primijetio da i Djevojčica igra igru “Ne dam ti se”.
I tako se ništa nije ni desilo.
E sad je to kraj ove tužne priče.
I Dječak i Djevojčica igrali su igru “Ne dam ti se”…
I nikada se više nisu ni vidjeli ni sreli.
Ali su zato oboje poslije toga živjeli…veoma daleko jedno od drugog.
Robert Gros
Ovakve igrice nekad stvarno skupo koštaju,a da toga nismo ni svesni..
Bio jednom jedan dječak po imenu Dječak.
Dječak je bio krupan, zgodan dasa…
I Dječak je bio zaljubljen.
Dječak je bio zaljubljen u djevojčicu po imenu Djevojčica.
Ali Djevojčica za to nije željela da zna.
Vidite, Djevojčica je bila ljupko, lijepo, majušno, slatko stvorenje…
i Dječaka je, da izvinite, veselo vukla za nos.
Dječak prosto nije znao šta da radi.
Vidite, dok Djevojčica nije naišla Dječak prosto nije mogao da se odbrani od drugih djevojčica…
Trenutni problem bio je da je Dječak do ušiju bio zaljubljen u Djevojčicu,
a da nije znao kako da je obrlati.
I tako je jednog dana dječak pitao svog prijatelja, Prijatelja, za savjet.
Poslije dugog razmišljanja, Prijatelj je posavjetovao Dječaka
da zaigra igru “Ne dam ti se” na koju bi Djevojčica ubrzo morala da padne.
Dječak je prihvatio Prijateljev savjet…
I ne lezi vraže…
Djevojčica je uskoro izgubila glavu.
Počela je da sanja Dječaka.
Neprestano je smišljala slučajne susrete s Dječakom.
Nije prestajala da mu piše ljubavna pisamca.
Njeno srce je stalno vapilo za Dječakom.
Ali sada Dječak za to nije želio da zna, zato što je igrao igru “Ne dam ti se”.
A ni Djevojčica nije znala šta da radi… jer je bila zaljubljena u Dječaka… a Dječak ju je prosto ignorisao.
I tako je Djevojčica otišla do svoje prijateljice, Prijateljice, po savjet.
Prijateljica je rekla Djevojčici da treba da igra igru “Ne dam ti se” na koju bi Dječak ubrzo morao da padne.
Djevojčica je prihvatila Prijateljičin savjet i zaigrala igru “Ne dam ti se”.
Ali pošto je Dječak već igrao igru “Ne dam ti se”, nije ni primijetio da i Djevojčica igra igru “Ne dam ti se”.
I tako se ništa nije ni desilo.
E sad je to kraj ove tužne priče.
I Dječak i Djevojčica igrali su igru “Ne dam ti se”…
I nikada se više nisu ni vidjeli ni sreli.
Ali su zato oboje poslije toga živjeli…veoma daleko jedno od drugog.
Robert Gros
DESTINY kiss
Domaćin
- Poruka
- 4.186
Čovjek se vratio s posla kasno, umoran
i nervozan i nađe svog 5-ogodišnjeg sina
kako ga čeka na vratima.
SIN: ‘Tata, smijem li te nešto pitati?’
OTAC ‘Da, naravno, reci, šta je?
SIN: ‘Tata, koliko zarađuješ na sat?’
OTAC: ‘To se tebe ne tiče. Zašto me to pitaš?’
kaže bijesno otac.
SIN: ‘Samo sam želio znati. Molim te, reci mi,
koliko zarađuješ na sat?’
OTAC: ‘Ako već moraš da znaš, zarađujem 20 eura na sat.’
SIN: ‘Oh,’ dječak odgovori, spuštene glave.
SIN: ‘Tata, molim te, možeš li mi posuditi 10 eura?’
Otac je bio bijesan ‘Ako je jedini razlog što me pitaš da ti posudim 10 eura
taj da možeš kupiti nekakvu igračku ili sličnu glupost,
tada se okreni i idi ravno u sobu i ne izlazi mi na oči večeras.
Ja ne radim svaki dan do kasno u noć za takve dječje idiotarije!’
Dječak je tiho otišao u sobu i zatvorio vrata.
Čovjek je sjeo i postao još ljući zbog dječakovog pitanja…
kako se usuđuje pitati takva pitanja samo da bi izvukao novac od mene?
Možda ga trebam više tući!’
Nakon nekih sat vremena, malo se ipak smirio pa razmislio:
Možda mu je nešto stvarno trebalo za tih 10 eura…on zaista i ne pita često za novac…
Skočio je iz stolice i otišao do njegove sobe i otvorio vrata.
‘Jesi zaspao, sine?’, upitao je.
‘Ne, tata, budan sam” odgovori dječak.
‘Razmišljao sam…možda sam bio prestrog prema tebi maloprije.
Imao sam težak dan i iskalio sam se na tebi. Evo ti 10 eura koje si tražio.’
Dječak se uspravio, smiješeći se. ‘Oh, hvala ti, tata!’, uzviknuo je.
Tada je, posegnuvši ispod jastuka, izvukao kesu prepunu kovanica.
Kad je vidio da dječak već ima novac, opet se počeo ljutiti.
Dječak je polako izbrojao svoj novac i pogledao oca.
‘Zašto si tražio još novca, ako ga već imaš?’, planu otac.
‘Zato što nisam imao dovoljno, a sada imam.’, odgovori dječak.
‘Tata, sada imam 20 eura. Mogu li kupiti sat tvoga vremena?
Molim te, dođi sutra kući ranije. Želim večerati s tobom.”
mimi75
Veoma poznat
- Poruka
- 11.133
Po mitologiji, svako od nas je na nebesima bio celina, jedinstvo suprotnosti.
Spuštanjem u materiju, duše su podeljene i od tada svako traga za izgubljenom polovinom,
srodnom dušom koja će nas vratiti u rajsko blaženstvo...
Spuštanjem u materiju, duše su podeljene i od tada svako traga za izgubljenom polovinom,
srodnom dušom koja će nas vratiti u rajsko blaženstvo...
DESTINY kiss
Domaćin
- Poruka
- 4.186
Pogledajte ovaj video i shvatićete koliko smo mi zapravo žrtve šablona,predrasuda i još mnogih stvari koje su bliske nama Srbima...
Svaka čast..........
Svaka čast..........
DESTINY kiss
Domaćin
- Poruka
- 4.186
Da ljudi znaju jedni drugima čitati misli, na ovom svetu ne bi bilo prijatelja.
Ima onih koji daju nepobitne dokaze da mozak i srce ne mogu zajedno. Kod zaljubljenog čoveka, razum je isključen, vođen emocijama, on pravi najveće gluposti, neretko gine, samo da bi osetio malo parčence ljubavi, možda samo naznaku. Ništa više.
Sa druge strane, razuman čovek ne dozvoljava srcu da prevagne, već umno korača kroz život. Odmereno, pažljivo, naposletku, postane bogat i uspešan. Obično doživi duboku starost. Nije li onda bolje biti pametan i oslanjati se samo na mozak? Nije.
Ja, opet, ne vidim ništa pametnije nego isključiti mozak i prepustiti se emocijama.
I dok je tako sedeo u sobi, trudeći se da tuga što pre prođe, bio je sve tužniji. Onomad, kada je bio srećan, a sam, sreća se nije množila, nego delila. Neverovatno, koliko su jednostavna pravila prirode. Ako tugu podelimo sa nekim, smanjiće se, ako sreću delimo, udvostručiće se. A opet, mi ljudi, često uvek postupimo suprotno.
Slaviša Pavlović
Ima onih koji daju nepobitne dokaze da mozak i srce ne mogu zajedno. Kod zaljubljenog čoveka, razum je isključen, vođen emocijama, on pravi najveće gluposti, neretko gine, samo da bi osetio malo parčence ljubavi, možda samo naznaku. Ništa više.
Sa druge strane, razuman čovek ne dozvoljava srcu da prevagne, već umno korača kroz život. Odmereno, pažljivo, naposletku, postane bogat i uspešan. Obično doživi duboku starost. Nije li onda bolje biti pametan i oslanjati se samo na mozak? Nije.
Ja, opet, ne vidim ništa pametnije nego isključiti mozak i prepustiti se emocijama.
I dok je tako sedeo u sobi, trudeći se da tuga što pre prođe, bio je sve tužniji. Onomad, kada je bio srećan, a sam, sreća se nije množila, nego delila. Neverovatno, koliko su jednostavna pravila prirode. Ako tugu podelimo sa nekim, smanjiće se, ako sreću delimo, udvostručiće se. A opet, mi ljudi, često uvek postupimo suprotno.
Slaviša Pavlović
Arhimedes
Veoma poznat
- Poruka
- 14.988
Da ljudi znaju jedni drugima čitati misli, na ovom svetu ne bi bilo prijatelja.
Ima onih koji daju nepobitne dokaze da mozak i srce ne mogu zajedno. Kod zaljubljenog čoveka, razum je isključen, vođen emocijama, on pravi najveće gluposti, neretko gine, samo da bi osetio malo parčence ljubavi, možda samo naznaku. Ništa više.
Sa druge strane, razuman čovek ne dozvoljava srcu da prevagne, već umno korača kroz život. Odmereno, pažljivo, naposletku, postane bogat i uspešan. Obično doživi duboku starost. Nije li onda bolje biti pametan i oslanjati se samo na mozak? Nije.
Ja, opet, ne vidim ništa pametnije nego isključiti mozak i prepustiti se emocijama.
I dok je tako sedeo u sobi, trudeći se da tuga što pre prođe, bio je sve tužniji. Onomad, kada je bio srećan, a sam, sreća se nije množila, nego delila. Neverovatno, koliko su jednostavna pravila prirode. Ako tugu podelimo sa nekim, smanjiće se, ako sreću delimo, udvostručiće se. A opet, mi ljudi, često uvek postupimo suprotno.
Slaviša Pavlović
Da ljudi znaju čitati misli nikada ne bi mislili loše jedni o drugima.
Arhimedes
Veoma poznat
- Poruka
- 14.988
Hoću tebe hoću i danju i noću.
hoću da sanjam u tvom medjunožju
i da osetim vrelinu tvojih dodira
i da pijem telesne sokove tvoje strasti.
hoću da sanjam u tvom medjunožju
i da osetim vrelinu tvojih dodira
i da pijem telesne sokove tvoje strasti.
- Poruka
- 399.019
Ništa nije opasnije nego sigurnost da si u pravu. Ništa nije potencijalno tako razorno
kao opsesija istinom koja se smatra apsolutnom. Svi zločini u istoriji bili su rezultat
jedne ili druge vrste fanatizma.Svi istoriski pokolji činjeni su u ime zivota, istinite religije, legitimnog nacionalizma,pravedne politike ili ispravne ideologije, ukratko.. u ime borbe protiv nečije druge istine.
Francois Jacob
kao opsesija istinom koja se smatra apsolutnom. Svi zločini u istoriji bili su rezultat
jedne ili druge vrste fanatizma.Svi istoriski pokolji činjeni su u ime zivota, istinite religije, legitimnog nacionalizma,pravedne politike ili ispravne ideologije, ukratko.. u ime borbe protiv nečije druge istine.
Francois Jacob
luna-luna
Ističe se
- Poruka
- 2.370
Strast Bastijana Baltazara Buksa bile su knjige.
Onaj ko nikada nije presedeo celo popodne sa knjigom, uzagrenih ociju i razbarusene kose, i chitao, citao zaboravljajuci svet oko sebe, ne primecujuci glad ili hladnocu, ko nikada nije citao potajno, uz svetlo baterijske lampe ispod pokrivaca, zato sto su otac, ili majka ili neka brizna osoba ugasili svetlo uz dobronamerno obrazlozenje da sada mora da se spava, jer ujutru treba rano ustati, ko nikada nije, otvoreno ili krisom, prolio gorke suze zato sto se zavrsila neka divna prica ili zato sto se treba rastati sa likovima koje voli i divi im se, za koje strepi i nada se, sa kojima je zajednicki preziveo toliko mnogo pustolovina i bez cijeg bi drustva, kako se cinilo, zivot bio prazan i besmislen, ko sve to ne poznaje iz vlastitog iskustva taj verovatno nikada nece moci da shvati ono sto je Bastijan tada ucinio.
Dok je buljio u naslov knjige, njemu je neizmenicno bivalo hladno i vruce. Upravo to je bilo ono o cemu je cesto sanjao i sto je, opsednut strascu, prizeljkivao: prica, koja se nikada ne zavrsava..."
Beskrajna prica - Mihael Ende
Onaj ko nikada nije presedeo celo popodne sa knjigom, uzagrenih ociju i razbarusene kose, i chitao, citao zaboravljajuci svet oko sebe, ne primecujuci glad ili hladnocu, ko nikada nije citao potajno, uz svetlo baterijske lampe ispod pokrivaca, zato sto su otac, ili majka ili neka brizna osoba ugasili svetlo uz dobronamerno obrazlozenje da sada mora da se spava, jer ujutru treba rano ustati, ko nikada nije, otvoreno ili krisom, prolio gorke suze zato sto se zavrsila neka divna prica ili zato sto se treba rastati sa likovima koje voli i divi im se, za koje strepi i nada se, sa kojima je zajednicki preziveo toliko mnogo pustolovina i bez cijeg bi drustva, kako se cinilo, zivot bio prazan i besmislen, ko sve to ne poznaje iz vlastitog iskustva taj verovatno nikada nece moci da shvati ono sto je Bastijan tada ucinio.
Dok je buljio u naslov knjige, njemu je neizmenicno bivalo hladno i vruce. Upravo to je bilo ono o cemu je cesto sanjao i sto je, opsednut strascu, prizeljkivao: prica, koja se nikada ne zavrsava..."
Beskrajna prica - Mihael Ende
- Poruka
- 399.019
Pogledaj dom svoj, andjele, i skini paucinu s ociju, videces prizore potresne, videces nesrecne
i bolesne, videces cemer, smrt i jad. Pogledaj stado, andjele, sve sami bogalji i prosjaci, slepi tumaraju u gomili, svima su kicmu polomili, od tebe ocekuju spas. Pogledaj bagru, andjele, njihova dusa je prokleta, svima su stavili amove, sebi sagradili hramove, ruke im ogrezle u krv. Podigni mac svoj, andjele, seti se krstaskih ratova, seti se preklanih vratova, kad dodjes bogu na istinu, nek ti u dusi vlada mir. Uslisi molitve, andjele, dabogda pocrkali dusmani, pa budi andjeo osvete, neka na svojoj kozi osete, sta znaci beda, strah i bol.
i bolesne, videces cemer, smrt i jad. Pogledaj stado, andjele, sve sami bogalji i prosjaci, slepi tumaraju u gomili, svima su kicmu polomili, od tebe ocekuju spas. Pogledaj bagru, andjele, njihova dusa je prokleta, svima su stavili amove, sebi sagradili hramove, ruke im ogrezle u krv. Podigni mac svoj, andjele, seti se krstaskih ratova, seti se preklanih vratova, kad dodjes bogu na istinu, nek ti u dusi vlada mir. Uslisi molitve, andjele, dabogda pocrkali dusmani, pa budi andjeo osvete, neka na svojoj kozi osete, sta znaci beda, strah i bol.
- Poruka
- 399.019
Da bi zlo pobedilo
potrebno je samo jedno..
da dobri ljudi ne ucine nista
potrebno je samo jedno..
da dobri ljudi ne ucine nista
- Poruka
- 399.019
ili
da zaborave da se vrate majci Prirodi
da zaborave da se vrate majci Prirodi
luna-luna
Ističe se
- Poruka
- 2.370
..Kada budes dozivela prvi put ljubav, shvatices kako protivurecni i komicni mogu da budu njeni efekti. Dok se ne zaljubis, dok je tvoje srce slobodno i tvoj pogled ne pripada nikome, ni jedan od muskaraca koji bi mogli da te zainteresuju ne obraca paznju na tebe. U trenutku kada te potpuno zaokupi jedna osoba i vise te ne zanima niko drugi, odjednom te svi primecuju, svi imaju neku lepu rec za tebe, svi ti se udvaraju. To je taj efekat prozora o kojem sam ti govorila: kada su otvoreni, telo obasjava dusu i obrnuto; sistemom ogledala oni osvetljavaju jedno drugo. Za kratko vreme oko tebe se formira jedna vrsta zlatnog i toplog prstena koji privlaci i druge, kao sto medvede privlaci med. Avgusto nije bio izuzetak, a ni meni, iako ce to izgledati cudno, nije bilo te{ko da budem ne`na prema njemu. Da Avgusto nije `iveo van sveta, da je bio malo lukaviji, ne bi mu trebalo mnogo da shvati sta se dogodilo. Prvi put od kako smo u braku, zatekla sam sebe kako blagosiljam one uzasne insekte.
Suzana Tamaro
Suzana Tamaro
luna-luna
Ističe se
- Poruka
- 2.370
Nova snaga u čovjeku
Nemoguće je u životu ne biti slab. Nemoguće se uvijek održati na nogama, ne proplakati, ne osjetiti samosažaljenje i muku, ne upasti u depresiju, nemoguće je ne naljutiti se, ponekad ne baciti koplje u trnje, ne doživjeti mračne trenutke, kad ti se čini da su ti svi ljudi neprijatelji i da život nema smisla.
No, ne samo da dođu takvi trenuci, nego ti smiješ biti slab. Slabost je trenutak kad te Bog zove da podigneš ruke k Njemu i vikneš: Oče bez tebe dalje ne mogu. Pad je trenutak milosti. Pokleknuo si možda ne samo na poslu, ne samo u svađi s bračnim drugom, ne samo da si izgubio najboljeg prijatelja, nego si možda pokleknuo i u teškom grijehu protiv kojega se već dugo boriš, opet si napravio grešku za koju si rekao da je nikad više nećeš učiniti.
Da, na tebi je da odlučiš ne pasti, ali nije uvijek u tvojoj moći, da zaista ne padneš. Ako je Bog dopustio da padneš, On ima neki veći cilj, veći razlog zbog kojeg je to dopustio. Na tebi je da ga upitaš zašto i kreneš u ono novo prema kojemu ti je otvorio vrata.
Padovi dokazuju da si samo čovjek. A čovjek je ograničeno biće, ovisno o Bogu. Padovi ti dokazuju da je realnost života da možeš pasti. Važno je, međutim, ne ostati ležati nego se dignuti i ići naprijed. Padovi se tako popravljaju da im se nasmiješiš, oprostiš sebi i drugima i kreneš još odlučnije naprijed.
T.Ivančić, 'Povratak nade'
Nemoguće je u životu ne biti slab. Nemoguće se uvijek održati na nogama, ne proplakati, ne osjetiti samosažaljenje i muku, ne upasti u depresiju, nemoguće je ne naljutiti se, ponekad ne baciti koplje u trnje, ne doživjeti mračne trenutke, kad ti se čini da su ti svi ljudi neprijatelji i da život nema smisla.
No, ne samo da dođu takvi trenuci, nego ti smiješ biti slab. Slabost je trenutak kad te Bog zove da podigneš ruke k Njemu i vikneš: Oče bez tebe dalje ne mogu. Pad je trenutak milosti. Pokleknuo si možda ne samo na poslu, ne samo u svađi s bračnim drugom, ne samo da si izgubio najboljeg prijatelja, nego si možda pokleknuo i u teškom grijehu protiv kojega se već dugo boriš, opet si napravio grešku za koju si rekao da je nikad više nećeš učiniti.
Da, na tebi je da odlučiš ne pasti, ali nije uvijek u tvojoj moći, da zaista ne padneš. Ako je Bog dopustio da padneš, On ima neki veći cilj, veći razlog zbog kojeg je to dopustio. Na tebi je da ga upitaš zašto i kreneš u ono novo prema kojemu ti je otvorio vrata.
Padovi dokazuju da si samo čovjek. A čovjek je ograničeno biće, ovisno o Bogu. Padovi ti dokazuju da je realnost života da možeš pasti. Važno je, međutim, ne ostati ležati nego se dignuti i ići naprijed. Padovi se tako popravljaju da im se nasmiješiš, oprostiš sebi i drugima i kreneš još odlučnije naprijed.
T.Ivančić, 'Povratak nade'
