Branko Lori
Zaslužan član
- Poruka
- 108.581
kad pomislis da stvarnost
u zaborav sve slutnje zavije,
zivne u tebi iskra
kroz magicnu nestalnost
i obasja lutanja nasa
i susret koji jos ceka
tamo negde sred guzve
na uglu pored Slavije..?
Da li jos uvek snivas
i snima bojis sve dane
dok sivi dani teku,
razlivaju se i nose..?
I da l' jos u uglu usana
iste osmehe skrivas
i isto, nehajno, rukom
otklanjas pramenje kose..?
Da li ti misli jos nose
iste nijanse poleta
ili ih sad sece kosava
k'o topli dah zimskim rezom..?
Da li jos uvek pricas
plamenim krilima ponet..?
Da l' jos onako zurno
uvece koracas Knezom..?
Da li jos uvek pusis?
Citas li iste knjige?
Da li jos uvek volis
da slusas Baha i Lista..?
Da li jos uvek vesto
u sebi promaje gusis,
da li jos vedro grabis
i ne hajes za brige..?
Da li si jos uvek isti?
Ti uvek imas mesta
u meni i mojim danima
i zato ne pitaj cemu,
ne pitaj da li mi treba...
Kroz tvoje reci i sapate,
kroz susret koji ne presta,
sa tobom i ja setam
pod svodom naseg neba...
Ne misli da l' i nad mene
poneki oblak se klanja...
Ne brini da l' ce me mozda
tvoja prica zaboleti...
Dok mi pises o svemu
uklanjas sva rastojanja,
i zato, samo mi pisi,
i ne pitaj da li cu voleti...
Dragana Konstantinović
https://hi-in.facebook.com/10.10.kl..._8NkULw0vsMojlA1zz291ov71VNr_HzQ&__tn__=EHH-R



