Život pisan srcem

"Telesna želja je seme volje za životom. I zaista se može reći da je čovek konkretizovana seksualna želja; potekao je iz čina parenja i njegova želja nad željama je čin parenja; sama ova tendencija pokreće i održava čitavu njegovu fenomenalnu egzistenciju."
 
"Ako svi mogu da postanu slavni, a slavni ne mogu da kontrolišu sliku o sebi, više neće biti heroja i negativaca: živimo u demokratiji kojom vladaju ludaci, žrtve i egzibicionisti. Mediji su se pretvorili u cirkus s nakazama. Sada mogu svi da razotkrivaju sve - a niko ništa ne razume."
 
"Odlazim u park, posećujem prijatelje, bavim se jogom, kabalom, svim i svačim što ne traži da ikoga dodirujem. Ako se posle nedelju dana ne osetim sjajno, isprobam nešto novo. Sva samoubistva nekoga ubijaju, svesna sam toga, tako da za mene nema izlaza. Na kraju mi je lekar prepisao nešto..."
"Antidepresive?"
"Ne dozvoljavaju mi da onako strašno padnem. Želim da se osećam normalno."
"Normalnije je osećati se strašno nego ne osećati ništa."
 
Therapy_by_liquid999.jpg
 
"Kao i mehaničar koji leži ispod kola, i ja radim s onim što se nalazi skriveno ispod fasade: uobraziljama, željama, lažima, snovima, košmarima - svetom ispod sveta, rečima istine ispod reči laži. Uzimam za ozbiljno ono što je krajnje bizarno i neuhvatljivo; zalazim tamo gde ne dopire reč, to jest tamo gde jezik prestaje - u ono što je 'neopisivo', i to od ranog jutra. Prljav je to posao, upoznavati izbliza ljudsku dušu."
 
"Od svih perverzija najčudniji je celibat: želja da se potre svaka žudnja i mrzi svaka žudnja. A ona ne dopušta da je jednom zasvagda uklonimo. Žudnja, kao i pokojnici, ili obrok koji ne prija - stalno se vraća - dok ne postane potpuno nesvarljiva. Za takve ljude užitak je vrtlog i ambis - ono što istovremeno prizivamo i čega se plašimo. Uživati znači isprljati ruke i misli i stajati ogoljen. To je strah, gadjenje, samoprezir i moralni pad. Uživati znači dobro se pomučiti, pa dosezanje užitka ne mogu podneti svi, čak možda ni većina nas."
 
"Ono što kod normalnosti zapanjuje jeste da u njoj nema ničeg normalnog: normalnost je fasada za uobičajeno ludilo. To me je podsetilo na priču o Prustu, koji je pred kraj svog života mahnito pretraživao stranice svoga dela "U traganju za izgubljenim vremenom", kada je u očajanju shvatio koliko su hiroviti, ako ne i nenormalni svi njegovi likovi. Kao da je moguće sačiniti roman, pa tako i društvo, samo od konvencionalnog i dosadnog."
 
"Njeno pamćenje se sastojalo iz delića života, nepomičnih i neprolaznih: vreme izmedju njih zapravo ne prolazi, a stvari koje su se dogodile u davna vremena povezane su ili objedinjene čudnim simpatijama i antipati...jama. Ili možda izbijaju na površinu svesti sjedinjene apsurdnim ali snažnim vezama, kao što je neka pesma, šala ili mržnja. Kao što i sada, za nju, nit koja ih povezuje i utiče da se javljaju jedna za drugom, predstavlja nešto divlje u traženju nečega apsolutnog....

"Možda se posle smrti duša seli", razmišljao je Martin dok je koračao ulicom. Odakle potiče Alehandrina duša? Izgledalo je da njena duša ne zna za godine, izgledalo je da njena duša dolazi sa dna vremena. Svoje mračno stanje zametka, svoj ugled vračare ili prostitutke, svoje vajkadašnje osame.

Martin je uze za ruku i grozničavo je upita:
- Da li bi otišla sa mnom?
Činilo se da Alehandra razmišlja.
- Da.. mislim da bih... ali ne vidim zašto bi te to radovalo.
- A zašto da ne? upita Martin bolno.
Ozbiljnim glasom ona odgovori:
- Zato što ne podnosim nikog pored sebe i zato što bih ti nanela zlo. mnogo zla.
- Zar me ne voliš?
- Ah, Martine... naravno da te volim tikvane jedan. Nanela bih ti bol baš zato što te volim. Zar ne shvataš? Čovek ne nanosi zlo onima prema kojima je ravnodušan."
 
Svet ne spasavaju ideje, intelekt ni razum, nego nesto sasvim drugo: one nerazumne covekove nade, njegovo upinjanje da prezivi, njegova zelja da dise dokle god moze, njegovo malo, tvrdoglavo i smesno junastvo spram zle kobi. Ako je strepnja iskustvena spoznaja Nistavila, nesto kao ontoloski dokaz Nistavila, zar nade ne bi mogle da budu dokaz skrivenog smisla postojanja, nesto za sta se vredi boriti? A posto je nada jaca od strepnje (jer je uvek pobedjuje, inace bismo svi dizali ruke na sebe), zar taj skriveni smisao ne bi mogao da bude istinskiji od famoznog nistavila.
 
Sve sam ispricala Adrijanu. Celu svoju histericnu istoriju o trazenju nemoguceg coveka, stalnog vracanja na pocetak: u sopstvenoj glavi. Imitirala sam mu sopstvene sestre, majku, oca, svog dedu i babu, muza, svoje prijatelje...Vozili smo se i pricali i vozili i pricali. ,,Kakva je tvoja prognoza?'' pitala sam, stalno kao pacijent u potrazi za savrsenim doktorom. ,, Treba ti malo promene, pile.'' ponavljao je Adrijan, ,,moras da proniknes u sebe i da spases sopstveni zivot.'' Zar to nisam vec cinila? Sta je i pored svega ova blesava ruta, ako ne putovanje nazad u moju proslost? ,,Nisi prodrla dovoljno duboko'' rekao je. ,,Moras da dotaknes stenovito dno i da se onda penjes nazad.''
,,Isuse, osecam se kao da sam vec dotakla dno!''

Strah od letenja - Erika Jong
 
Sad ću pokušati da opišem pozapadnjačenu Indijku, s kojom bi trebalo da imam mnogo zajedničkog i u čijem društvu bi trebalo da se osećam prijatno. Ona je studirala na Oksfordu ili Kembridžu, ili na nekom uglednom američkom univerzitetu. Govori jedan besprekoran, jasan, kolokvijalan engleski sa šarmantnom primesom akcenta. Ima diplomu ekonomiskih ili političkih nauka, ili svetske književnosti. Potiče iz dobre porodice. Njen otac je možda službenik indijske administracije ili visoki vladin činovnik; i on je studirao na Oksfordu ili Kembridzu. Majka joj je u poratnim danima proputovala Evropu. Uvek su živeli na zapadnjački način, jeli zapadnjačku hranu i divili se zapadnjačkoj kulturi. Jerka je sada sklona da na to gleda s neodobravanjem. Ona smatra da mora biti više Indijka - zato nosi sari tkan na ručnom razboju i tradicionalni nakit, a čelo joj krasi veliki crveni beleg. Zanimaju je indijska klasična muzika i ples. Ako je dovoljno bogata - možda je udajom ušla u neku od velikih indijskih poslovnih porodica - postaće zastitnica umetnosti i u letnjim noćima će priredjivati raskošne zabave na svom travnjaku. Tu su svi njeni prijatelji - a ima ih mnogo, i Indijaca i Evropljana - sve sami zanimljivi ljudi; tu su uniformisane sluge; inteligentan razgovor; tu je i divno aranžiran bife i opet inteligentan razgovor; a zatim dolazi kruna večeri: čuveni indijski maestro svira na sitru. Gosti se spuštaju na tepihe i jastuke postavljene po travnjaku. Nebo blista od zvezda a blagi letnji vazduh prožet je mirisom jasmina. Tu je mnogo lepih devojaka oslonjenih na jastuke, melanholičnih lica, jer im muzika uznemiruje srca; ponekad uzdahnu od čeznje i blazenstva, i zagledaju se u svoje lepe prste na nogama, ukrasene majusnim srebrnim prstenovima, koji izviruju ispod sarija. To su indijski život i kultura u njihovom najboljem izdanju. Ipak, ne treba pomisliti da je naša domacica zaboravila svoje zapadno obrazovanje. Nipošto! Ona predstavlja spoj onog najboljeg sa Istoka i Zapada. Zanima je mnoštvo tema i u svakoj raspravi ume da brani svoj stav. Voli da uposljava svoj emancipovani duh i o čemu god da se povede razgovor - o ekonomiji ili politici, knjizevnosti ili filmu - ona ima svoje mišljenje i ume dobro da ga sroči. Kakva je sreća imati takvu osobu za prijateljicu! Kako bismo prijatno, divno mogle provoditi vreme zajedno!

U stvari, ako moram da je slušam duže od pet minuta, počnu da me prolaze žmarci - baš tako, premda je sve što ona kaže tačno i u skladu s najnaprednijim mišljenjima današnjice. Ali, iako znam da su reći istinite, kad ih ona izgovara zvuče mi sasvim lažno. Prosto vidim usne koje se pokreću i čujem zvuke koji iz njih izlaze: to nista ne znači, sve sto kaže (iako govori sa ubedjenjem, veštinom i šarmom) njoj je potpuno beznačajno. Ona samo vodi konverzaciju onako kako zna da treba da čine obrazovane žene. A tako je sa svima njima. Sve što kažu, sav taj živahni razgovor oko stola s posluženjem nije podstaknut nečim što ih se neposredno tiče, već nečim što, po njihovom mišljenju, treba da ih se tiče. To se ne odnosi samo na teme koje su im prirodno strane - kao kad, na primer, govore oh, tako ozbiljno i tako pametno! - o Beketu, Godaru ili ekologiji - već i kad govore o sebi. Svesne su da je moderna Indija važna tema i o njoj imaju mnogo da kažu: ali iako su upravo one moderna Indija, ne posmatraju sebe, nisu navikle da posmatraju sebe drukčije do očima stranih stručnjaka čije su mišljenje naučile da poštuju. Premda su potpuno svesne problema Indije, i premda raspolažu statističkim podacima i argumentima za i protiv nacionalizacije i socijalističkog modela, čovek sve vreme ima utisak da govore o nekom drugom mestu - nekoj debatnoj, apstraktnoj temi - a ne o živoj životinji koja se upravo meškolji ispod njihovih stopala.
................................
Volim da slušam indijske pobožne pesme. Izgledaju mi čiste kao voda iz bunara; osećanja koja izrazavaju su i lepa i lako razumljiva, zato što su slike kojima se služe tako ljudske. Duša koja vapi za Bogom uvek je prikazana kao devojka koja čezne za svojim Draganom na svima prepooznatljiv način ("Isčekujem ga. Čujete li njegov korak? Došao je.") Kad čujem takve pesme, osetim spokojstvo i sva moja zlovolja iščili. Vidim da je beznačajno ono čime lupam glavu i da je važno samo večno blaženstvo u naručju Ljubavnika. Postajem strpljiva i dobra, i osećam da je sve dobro.
.....................
. Da bi živeo u Indiji i bio spokojan, čovek mora u vrlo znatnom stepenu da postane Indijac i da prihvati indijske stavove, navike, verovanja i, ako je moguće, indijsku ličnost. Ali kako je to moguće? A čak i ako jeste - bez samozavaravanja - da li je to prava stvar? Treba li čovek da želi da bude nešto drugo a ne ono što jeste? Na to pitanje ne odgovaram uvek odrečno. Ponekad mislim da bi bilo prijatno reći da i prepustiti se, nositi sari, biti krotak i smeran i videti Boga u kravi. Drugi put mi se učini da vredi biti prkosan i Evropljanin i - u redu, biti smrvljen od svoje okoline - ali u isti mah barem uložiti truda da se ostane na nogama. Naravno, to ne može ići u beskonačnost, i na kraju sam osudjena da izgubim - ako ne pre, ono kad moj pepeo bude prosut u Gang uz pratnju vedskih himni; ko će onda moći da kaže da se nisam stopila sa Indijom?
............................................
Ponekad odem u Evropu. Ali, posle izvesnog vremena, počnem da se dosadjujem i poželim da se vratim ovamo. Sad teško podnosim englesku klimu. Navikla sam se na intenzivnu žegu, izgleda da mi je potrebna.

Ruth Prawer Jhabvala
 
77fc31839c80b3bbf6fbf3c4feb51ea1_articlemain.jpg


Tko ništa ne zna, ništa ne voli.
Tko ne umije ništa, ne razumije
ništa. Tko ništa ne razumije,
bezvrijedan je. Ali onaj tko poima,
taj i voli, zapaža, vidi....
Više se voli ono o čemu se više
zna ....... Tko god zamišlja da
svako voće sazrijeva u isto vrijeme
kad i jagode, ne zna ništa
o grožđu.
PARACELSUS
 
Poslednja izmena:
O čemu razmišljate - Antony de Melo

Život je gozba, ali, na žalost, mnogi ljudi umiru od gladi. O tome, zapravo govorim.
Ima jedna zgodna priča o ljudima koji su bili na splavu blizu brazilske obale, i umirali su od žeđi.
Nisu imali pojma da je voda na kojoj su plutali slatka. Reka se s takvom silom
ulivala u okean, da je slatka voda u njega probijala više kilometara, tako da su imali slatke
vode tamo gde su bili, ali nisu imali pojma o tome. Na isti način smo i mi okruženi s radošću, srećom i ljubavlju.
Većina ljudi o tome nema pojma. Razlog: isprani su im mozgovi. Razlog: hipnotizirani su; spavaju. Zamisli mađioničara koji na pozornici hipnotiše nekoga tako da ta osoba vidi ono čega tamo nema, i ne vidi ono što je tamo. U tome je stvar.
Prihvatite novi način gledanja na stvari! Jer "kraljevstvo je među vama!" Retki su koji to shvataju ozbiljno.
Rekao sam vam da je prvo što trebate učiniti da se probudite, da se suočite s činjenicom da vam se ne sviđa kada vas probude.
Radije ćete zadržati one stvari za koje,zato što ste hipnotisani, mislite da su vam tako dragocene, tako važne, tako važne za vaš život i opstanak.Drugo: shvatanje. Shvatite da možda imate pogrešna mišljenja, i da ta mišljenja utiču na vaš život i od njega stvaraju takvu zbrku i da zbog njih ostajete spavati.Mišljenja o ljubavi, o slobodi, o sreći, i tako dalje.
I nije lako slušati nekoga ko stavlja u pitanje ta mišljenja koja su vama postala tako dragocena.
Ima zanimljivih studija o ispiranju mozga. Pokazalo se da ispiranje mozga počinje kada prihvatite ili "introicirate"
neko mišljenje koje nije vaše, koje je tuđe. Smešno je da ćete biti spremni umreti za to.
Zar to nije čudno?
Prvi test za proveru ispranosti mozga i introiciranja uverenja i mišljenja je kada su ona napadnuta. Zabezeknut ćete se i reagovaćete emocionalno.
To je prilično dobar znak, nije nepogrešiv, ali je prilično dobar znak da vam je mozak ispran.
Spremni ste umreti za neko mišljenje koje nikada nije bilo vaše.
Teroristi i takozvani sveci prihvate neko mišljenje, celog ga progutaju, i onda su spremni umreti za njega.
Nije lako slušati, posebno ako na neko mišljenje reagujete emocionalno.
Čak i ako ne reagujete emocionalno, nije lako slušati, jer slušate u stanju programiranosti,
uvjetovanosti, hipnotiziranosti. Sve što čujete vrlo često tumačite u okviru svoje
hipnotiziranosti, uvetovanosti i programiranosti. Kao kad je jedna studentica koja je slušala predavanje iz poljoprivrede rekla:
"Oprostite, profesore, znate da se u potpunosti slažem s vama da je najbolje gnojivo staro konjsko gnojivo. Da li biste nam mogli reći koliko bi konj morao biti star?"Možete li zaključiti odakle je bila ta studentkinja?
Svi mi imamo svoje stavove, zar ne?
I slušamo s tim stavovima.
"Henry, kako si se promenio! Bio si tako visok, a sada si puno niži. Bio si tako dobro građen, a sada si tako mršav. Imao si tako svetlu kosu, a sada ti je tako tamna. Što se dogodilo s tobom, Henry?"
Henry kaže: "Nisam ja Henry, ja sam John."
"Ooo, i ime si promenio?!"
Najteža stvar na svetu je čuti, videti. Ne želimo videti.
Mislite li da kapitalist želi videti pozitivne strane komunističkog uređenja?
Mislite li da komunist želi videti ono što je dobro i zdravo u kapitalističkom uređenju?
Mislite li da bogataš želi videti siromašne?
Ne želimo gledati, jer ako bismo gledati, mogli bismo se promeniti.
Ne želimo gledati.
Ako gledate,izgubite kontrolu nad životom kojeg tako nesigurno držite u rukama. I zato, da
biste se mogli probuditi, ono što vam je najpotrebnije nije energija, ni snaga, ni mladost,
čak ni velika inteligencija.
Ono što vam je najpotrebnije je spremnost da naučite nešto novo.
Mogućnost da se probudite srazmerna je količini istine koju možete prihvatiti bez
bežanja od nje.
Koliko toga ste spremni prihvatiti?
Koliko toga što držite vrednim ste spremni izgubiti, a da ne bežite?
Koliko ste spremni razmišljati o nečemu što ne poznajete?
Prava reakcija je strah.
Ali ne bojimo se nepoznatog.
Ne možete se bojati onoga što ne poznajete, niko se ne boji nepoznatoga.
Ono čega se zaista bojite je gubitak onoga što vam je poznato.
To je ono čega se bojite.

fantasyps26.jpg
 
Poslednja izmena:
Volim da volim
vise nego sto je uobicajeno...
Srusila sam svoje zidove.
Ne moze to svako podneti.
Ne moze svako
srusiti svoje zidove
do te mere
da bi mogao tako da voli...
Nisam posebna.
Samo sam svesna
toga
...ko sam.

Art Ista
 
-Volim te.
On ucini pokret rukom. -Pa ti me jedva poznajes, Zoan.
-Kakve to veze ima?
-I te kakve! Ljubav to znaci neko s kim bi zelela da ostaris.
-Ja to ne znam. Ljubav je neko bez koga ne mozes da zivis. To znam.
--------
-Znam da ti mene ne volis. - rece ona.
-Onda znas vise od mene...
Ona ga brzo pogleda. -Voleces me. - rece.
-Dobro. Pijmo za to.
-Cekaj....
Sve ovo nije istina, razmisljao je. Polusan u noci koja nestaje. Reci izgovorene u mraku - kako one mogu biti istina? Istinite reci traze mnogo svetlosti.
-Kako ti to tacno znas? - upita je.
-Zato sto te volim.
Kako ona upotrebljava tu rec, pomisli Revik. Bez promisljanja, kao neku praznu posudu. Puni je necim i to naziva: ljubav. Sa koliko je vec stvari bila napunjena! Sa strahom od usamljenosti - sa podsticajem necije ljubavi - sa podupiranjem sopstvenog samopouzdanja - bljestecim odrazom svoje maste - ali ko bi to mogao znati? Zar nije ono sto sam ja rekao o zajednickoj starosti najgluplje od svega? Zar ona nije daleko vise u pravu sa svojom neposrednoscu? I zasto ja ove zimske veceri sedim ovde izmedju ratova i deklamujem kao ucitelj osnovne skole? Zasto se opirem, umesto da se bez dvoumljenja bacim u ovo sto mi ona pruza?

Kapija pobede - Remark
 

Back
Top