ZEN PRIČE

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
RAZMJENA MIŠLJENJA

U slučaju da pokrene i dobije raspravu o budizmu sa onima kod kojih je, svaki lutajući sveštenik mogao bi ostati u Zen hramu. A ako je poražen, mora otići.
U jednom hramu u sjevernom dijelu Japana živjela su zajedno dva brata sveštenika. Stariji je bio učen, a mlađi priglup i bez jednog oka. Jedan lutajući sveštenik naiđe i zamoli ih za prenoćište, uredno ih pozvavši na diskusiju o uzvišenom učenju. Stariji brat, umoran od napornog rada tog dana, reče mlađem da ga zamjeni. “Idi i zahtjevaj razgovor u tišini”, upozori ga.

Tako mladi sveštenik i stranac odoše do oltara i sjedoše. Ubrzo poslije toga putnik ustade, otide do starijeg brata i reče mu:
“Tvoj brat je divan mladić. Porazio me je.”
“Prepričaj mi razgovor”, reče zbunjeno stariji brat.

“Pa”, objasni putnik, “prvo sam ja podigao jedan prst, predstavljajući Budu, prosvijetljenog. Onda on podiže dva prsta, označavajući Budu i njegovo učenje. Ja podigoh tri prsta, predstavljajući Budu, njegovo učenje i njegove sljedbenike. Zatim on prodrma svojom stisnutom šakom pred mojim licem, pokazujući da svi pomenuti potiču iz jedne suštine. Tako on pobjedi, i ja nemam prava ostati ovdje.” Ovo rekavši, putnik napusti hram.

“Gdje je taj čovjek?”, zapita mlađi, dotrčavši do svog starijeg brata.
“Čuo sam da si dobio diskusiju.”
“Ništa ja nisam dobio. Prebiću ga.”
“Reci mi temu diskusije” odgovori, još više zbunjen, stariji brat.
“Čim me je ugledao, podigao je jedan prst, vrijeđajući me kako imam samo jedno oko. Pošto je stranac, pomislih kako trebam biti učtiv prema njemu, te podigoh dva prsta, čestitajući mu što on ima oba oka. Onda taj neučtivi bijednik podiže tri prsta, sugerišući da nas dvojica imamo samo tri oka. Ja se naljutih i krenuh ga udariti, ali on pobježe napolje i to okonča stvar!”

*********

“Dva su čovjeka gledala kroz zatvorske rešetke; jedan je vidio blato, a drugi zvijezde.”

satori-300x300.jpg
 
RIJEKA I PUSTINJA

Na svom mirnom putu prema moru jedna je rijeka stigla do pustinje i tu se zaustavila. Pred njom su na vidiku bile stijene, provalije, špilje i nanosi živog pijeska. Rijeka je zastala od straha.

“To je moj kraj. Pustinju neću preći, jer će pijesak progutati svu moju vodu i mene će nestati. Nikad neću stići do mora, sve je gotovo”, očajavala je.

Voda joj se počela postupno gubiti i rijeka je zaista nestajala u pustinji. Prolazeći onuda vjetar začuje njezino stalno jadikovanje i odluči je spasiti.

“Prepusti se suncu da te zagrije, uzdići ćeš na nebo u obliku vodene pare. Za ostalo ću se ja pobrinuti”, predloži vjetar.

Rijeka se još više uplaši.

“Ja sam stvorena da tečem između dviju obala polako, mirno i dostojanstveno, nisam stvorena da letim vazduhom.” Vjetar joj odgovori:

“Ne boj se, kad se digneš prema nebu u obliku vodene pare, postaćeš oblak. Oblak ću prenijeti preko pustinje i tamo ćeš ponovno pasti na zemlju kao kiša. Postaćeš opet rijeka i teći ćeš prema moru.” No rijeka se suviše bojala i pustinja ju je progutala.

***

Mnogi ljudi su zaboravili da postoji samo jedan način da se prevladaju iznenadne pustinje osjećanja i divlja bespuća koja ponekad zaustavljaju mirni tok života. Taj način je duhovni život. Treba dopustiti da nas preobrazi neiscrpan izvor energije koju možemo nazivati bog ili sasvim drugačije.
 
MUDRI UČITELJ

Učenici su duboko raspravljali
o Lao Ceovoj izreci:
“Oni koji znaju ne govore;
Oni koji govore ne znaju.”
Kad je k njima došao učitelj,
pitali su ga šta tačno znače te reči.
Učitelj im reče: “Ko od vas poznaje miris ruže?”
Svi su ga znali.
Potom im reče: “Izrecite ga rečima.”
Svi su ćutali.
 
Razmisljam nesto u modernom smisli - da li bi se ti budisticki ucitelji koji u pricama uvek nadmudre svoje ucenike mogli nazvati MENTALISTIMA? Ne znam da li vam je poznat taj pojam, ima i serija. Ljudi koji koriste svoje mentalne moci da bi manipulisali psihologijom ljudi koji su inferiorni u odnosu na njih.
 
Razmisljam nesto u modernom smisli - da li bi se ti budisticki ucitelji koji u pricama uvek nadmudre svoje ucenike mogli nazvati MENTALISTIMA? Ne znam da li vam je poznat taj pojam, ima i serija. Ljudi koji koriste svoje mentalne moci da bi manipulisali psihologijom ljudi koji su inferiorni u odnosu na njih.

Zen price su poucne price, a ne price o besciljnom nadmudrivanju. Evo jedne.

Ogledalo

Ucenik koji je deset godina bio kod svog ucitelja imao je jedini zadataka da uci i da postuje svog ucitelja, odn. da mu verno sluzi. Ucenik je imao svoju dnevnu rutinu, koja se sastojala u tome sto je sluzio ucitelja i ucio u slobodno vreme. Jednog jutra ucenik je krenuo ka izvoru da donese hladnu vodu za ucitelja koji je trebalo da se probudi. Prvi put je video devojku i to kod izvora. Ona ga je pitala: "Odakle si lepi decace?" On joj je rekao: "Iz onog hrama gore" pokazujuci na brdo gde je bio hram. "Sta radis tamo?" pitala ga je ona. "Ja sam monah. Hocu da se posvetim ucenju i molitvi." Devojka mu je rekla: "To mozes i kod kuce."
 
Znam da su poučne, čitao sam ih :). No, želeo sam baciti forumašima na razmišljanje i jedan drugi ugao ( priznajem, sluđen sam tom serijom:) ).

Nema sta da budes sludjen. Ja sam hipersenzitivna osoba i imam telepatske sposobnosti, a ranije sam lecila bioenergijom. Sada se vise ne bavim time, jer je izaslo iz mode. Zen - ucitelj, ne sme da bude manipulant ili los covek, jer ce sam sebe unistiti.
 
Zen ucitelji nisu zapadni sarlatani, koji su zavrsili fakultet i sve znaju, jer imaju diplomu, posebno, ako su masinci. Zen ucitelj, zivi i trazi mudrost. To ti je ejdan nacin zivota, koji moras da shvatis. Ti ljudi su u stalnoj borbi sa sobom. Kao i nasi monasi (ne reimokatolicki, jer oni samo jure da opale neko dete). Etika koja je u stalnoj borbi ka savrsenstvu.
 
Za zen-budiste se slažem u velikoj meri ( mada ne mislim ni da su svi oni tako idealni ), al za naše monahe to ne bi mogao tvrditi. Ima i pravih, ali i puno onih koji su zaslepljeni. Tako sam slušao na TV-u jednog koji pljuje po budizmu i svemu što nije ortodoksija. E, takvog ne mogu da shvatam kao pravog duhovnika jer je slep. Al to je već druga tema...
 
Za zen-budiste se slažem u velikoj meri ( mada ne mislim ni da su svi oni tako idealni ), al za naše monahe to ne bi mogao tvrditi. Ima i pravih, ali i puno onih koji su zaslepljeni. Tako sam slušao na TV-u jednog koji pljuje po budizmu i svemu što nije ortodoksija. E, takvog ne mogu da shvatam kao pravog duhovnika jer je slep. Al to je već druga tema...

Jeste, to je druga tema. Moras da znas da postoji dosta ljudi, koji ne poznaju pravoslavlje i misle da je dovoljno to sto izigravaju poboznost da budu "sveti".
 
Učenik Zena rekao je svome učitelju,
“Učitelju, imam nekontrolisanu narav.
Pomozite mi molim vas da je se oslobodim.”
“Imaš nešto vrlo čudno,” reče mu učitelj.
“Pokaži mi tu narav.”
“Pa baš sada vam je ne mogu pokazati.”
“A zašto ne?”
“Pa zato što se ona javlja iznenada.”
“To onda ne može biti tvoja istinska priroda,”
reče učitelj, “jer ako jeste, bio bi u stanju da
mi je pokažeš u bilo koje vreme.
Zašto dozvoljavaš nečemu što ustvari nije
tvoje da te muči u životu
?”
Poslije toga kad god je učenik osetio da se
javlja u njemu osećanje besa, on bi se setio
učiteljevih reči. Vremenom je u sebi razvio tihu
i spokojnu narav.
 
ŠOLJA ČAJA

Nanin japanski učitelj iz Meiji perioda (1868-1912), primio je univerzitetskog profesora na razgovor o Zen učenju. Čim bi Nanin započeo neku temu, profesor bi ga prekinuo riječima:
– To već znam, to mi je sve poznato….
Potom Nanin iziđe kako bi pripremio čajnu ceremoniju. Šolju svog gosta Nanin je napunio do vrha i nastavio točiti dok čaj nije počeo curiti preko ruba šolje. Profesor je promatrao kako čaj curi preko ruba šolje i povikao: – Prepuna je! Više ne može stati u nju!.
– Baš kao ova šolja i ti si ispunjen vlastitim mislima i prosudbama. Kako ti mogu pokazati zen, ako prvo ne isprazniš vlastitu šolju? – odgovori mu Nanin.
 
Veliki učitelj Zena, Rinzaj, svake večeri pred
odlazak na spavanje grohotom se smejao,
tako da su hodnici hrama odjekivali, i taj smeh
se nadaleko čuo. Isto je činio i u zoru, toliko
bučno da je budio čak i one monahe koji
najtvrđe spavaju.

Učenici su ga više puta pitali zašto se smeje,
ali nikad im nije odgovorio.

Kada je umro u grob je poneo svoju tajnu.
 
EŠUNIN ODLAZAK...

Kada je zen sveštenici Ešun bilo nešto više od
šezdeset godina i vrijeme da napusti ovaj svijet,
zamolila je neke kaluđere da u dvorištu naprave
gomilu od granja.

Kada je nepomično sjela u sredinu lomače,
Ešun potpali vatru po njenoj ivici.

“Sveštenice!”, povika jedan kaluđer,
“da li je unutra vruće?”

“Takva stvar može zanimati samo glupana kao što si ti”,
odgovori Ešun.

Plamen se podiže, i ona nestade.
 
POSLUŠNOST

Besjede učitelja Benkeia pohađali su ne samo učenici zena, već i ljudi iz svih redova i sekti. On nikada nije citirao sutre. Umjesto toga, izgovarao je riječi pravo iz svog srca u srca svojih slušalaca.

Prisustvo mnogobrojnih slušalaca naljutilo je jednog sveštenika Ničiren sekte koga su njegove pristalice napustile da bi slušale o zenu. Sebični Ničiren sveštenik dođe u hram odlučivši da raspravlja sa Benkeiem.

“Hej, zen učitelju”, uzviknu. “Čekaj malo. Ko god te poštuje, poslušaće ono što kažeš, ali čovjek kao što sam ja te ne poštuje. Možeš li mene naterati da ti se pokorim?”

“Dođi gore do mene i pokazaću ti”, reče Benkei.

Sveštenik se ponosno progura kroz gomilu do učitelja.

Benkei se nasmeši. “Pređi na moju lijevu stranu.”

Sveštenik posluša.

“Ne”, reče Benkei, “bolje ćemo razgovarati ako si na desnoj strani. Pređi ovdje.”

Sveštenik ponosno prekorači na desno.

“Vidiš”, primjeti Benkei, “ti mi se pokoravaš i ja mislim da si ti plemenita osoba. Sada sjedi i slušaj.”
 
Svetlo zivota

Devojka se zaljubila u jednog momka. Zelela je da se uda za njega, a on je zeleo da se ozeni, ali kasnije. Otisal je da pita mudrog ucitelja, kako da ubrza taj njihov raskorak. Odn. da se taj opameti. Ucitelj joj je rekao:
- Ti gledas u pecinu, trazis svetlo, a svetlo gleda tebe, ali ceka sumrak.
 
Jednom prilikom, sretnu se dva prijatelja i jedan se požali drugome:
-"Jutros me je sin zamolio da mu dam pare da kupi jagnje; da li da mu
pomognem?"
-"To nije hitno, odgovori mu prijatelj, zato sačekaj još sedam dana pre
nego što mu pomogneš."
-"Ali, već sam u mogućnosti da mu pomognem odmah, koja je razlika da li
mu dam odmah ili sačekam nedelju dana", reče čovek?
-"Razlika je VEOMA VELIKA."
Iskustvo mi govori da ljudi veću vrednost daju nečemu za šta su u
prilici da posumnjaju da neće dobiti, završi prijatelj.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top