Pocinjem da verujem kako svet misli da mozda i nismo toliki divljaci koliko nam fali pokoja daska u glavi. Svaku saradnju zajebemo, na par decenija podivljamo pa se pokokamo medjusobno, potpisujemo pa cepamo potpisano, vazda nas neko juri, goni, od nekog silno bezimo u sume, na selo, u cvarke i petrolejke, sipamo benzin u plasticne flase, bacaju nam bombe na glavu dok mi skacemo nasmejani jer nam bombe nista ne mogu...
...ne mogu da se dogovore sa nama, ne mogu da nas drze za rec, podjemo ne znamo kuda idemo, kada stignemo svadjamo se jer nismo hteli tuda da idemo, a onda se smenjujemo i hapsimo...i onda nas iskoriscavaju jer ne cenimo sebe, ne postujemo ni tudje ni svoje, ne cuvamo ni licni mir, ni ulicu u kojoj zivimo, nije nam se za verovati.
Uostalom, sta ljudi mogu da misle o narodu koji dobrovoljno preuzme na sebe sankcije namenjene bog zna kome? To ni Burkini Faso ne bi na um palo!
I da...politika je za nas dnevna kafa koju svi pijemo i to je, znate, interes...niko ne kaze da ne, politika nije samo interes, politika je i vestina saradnje. Zato su neki bogati i napreduju jer su u stanju da SARADJUJU i da njihova rec necemu vredi.
I tako generacijama...