Da li je sin-ljubimac otrovao majku Jerinu
Posle Đurđeve smrti Srbijom vlada najmlađi sin njegov, Lazar, koga je otac još za života, kad ga je oženio (1446), proglasio za savladara. Ali je ubrzo izbio neizgladiv razdor između njega i njegove žene s jedne strane, i Jerine, njenoga brata Tome i slepoga Grgura s druge strane. Izgleda da je razlom nastao oko Đurđeva blaga, koje nije bilo malo, i usled i ranijeg neslaganja snahe i svekrve. Tako je Jerina s bratom, caricom Marom i najstarijim sinom jednoga dana pobegla iz Smedereva. Da li ju je Lazar, našavši je u Rudniku, gde se bila sklonila, otrovao ili nije, nagađa se; 2. maja 1457. nje više nije bilo. naši letopisi beleže kako su istoga dana (neki vele, iste noći) odbegli iz Srbije na Portu, k caru Mehmedu, Grgur, carica Mara i njihov ujak Toma. Nema sumnje da su brat i sestra hitali da od samožive snahe i povodljiva brata spasu nešto od očevine, ali je moguće i to da im je, posle materine smrti, i sam život bio u opasnosti.
Ni Lazar nije živeo dugo iza toga. On umire 20. januara 1458. u Smederevu, ostaviv za sobom, na dvoru, slepoga brata Stefana, ženu i tri kćeri; i, pošto nije imao muške dece, 3. februara bi obrazovano despotsko namesništvo u koje ulazi Stefan, kao Đurđev sin, despotica Jelena, bez sumnje zbog zaostavštine Lazarove, i veliki vojvoda Lazarov Mihajlo Anđelović.
Kako je ovaj poslednji bio rođeni brat begler-bega Rumelije, Mahmud-paše, njegov ulazak u namesništvo značio je, u srpskoj politici toga trenutka, iskrenu privrženost Turskoj. Međutim, u namesništvu se uskoro pojaviše otvoreni sukobi. Mihajlo Anđelović je svakako snevao o tome da ga Porta, kao svoga prijatelja, utvrdi na despotski presto. Prežući od toga mogućnoga čina, Jelena, koja je, po svemu sudeći, bila vrlo okretna žena, želela je da udajom svoje najstarije kćeri presto obezbedi budućem zetu, ma ko to bio; i, da bi u tom uspela, ona iz državne uprave otklanja najpre Mihajla.
Potankosti toga sudbonosnog događaja, koji se odigrao 31. marta, ostale su nejasne. Sve što se zna, to je da je jednoga dana Mihajlo, pušten od svojih pristalica, ušao u grad s jednim odredom turske vojske. Ti Turci, čim su se obreli u tvrđavi, istakoše svoju zastavu, na kuli ispred ulaza, i povikaše: Živeo sultan! Ali protivnici Mihajlovi uzmu oružje, i poseku i Turke i Mihajlove ljude; namesnika zatim bace u tamnicu, pod nadzorom Dubrovčanina damnjana Đorđića, i sva njegova dobra oduzmu i dadu drugima. Tako su od 1. aprila 1458. do 21. marta 1459. na srpskom prestolu samo Stefan i Jelena.
Za to vreme, Jelenin izaslanik, veliki logofet Stefan Ratković, vodi pregovore s bosanskim dvorom o ženidbi bosanskoga prestolonaslednika Jelenom, kćeri počivšega despota Lazara; i, kako je zbacivanje namesnika Mihajla Anđelovića značilo u srpskoj politici oslanjanje na Ugarsku protiv Turske, bosanski kralj Tomaš dobi, na Segedinskom saboru u januaru, pristanak ugarskih staleža da njegov sin zavlada srpskom despotovinom.
Otada, događaji koje je, pokraj slepoga devera, slavoljubiva Grkinja prouzrokovala - pre iz sopstvenih računa a ne iz političke mudrosti - nižu se munjevitom brzinom. na Veliku sredu, 21. marta, Stefan je lišen despotske vlasti. Toga dana despotom postaje verenik Jelenine kćeri. 1. aprila obavlja se njegovo venčanje s trinaestogdišnjom Jelenom, koja tada prelazi u katoličanstvo i dobija ime Marija. Nedelju dana docnije, stric nevestin bude prognan iz otadžbine. Još kobnijom brzinom približavao se kraj svemu.
Bosanci prodaju Smederevo
Na političke promene u Srbiji Porta dakako nije mogal ostati ravnodušna. I tako Mehmed II uskoro i po treći put krene na Smederevo, i opkoli ga velikom vojskom. U gradu se nalazila neznatna ugarska posada, ona koja je 21. marta proglasila Stefana Tomaševića despotom i koja je bila nemoćna da ikakav otpor da osvajaču Carigrada.
Među Srbima turkofilska stranka imala je sad većinu. Onda se pristupilo pregovorima o predaji tvrđave. Njih je vodio stric novoga despota, Radivoj. On je od Turaka iskao da se Bosanci, podrazumevajući tu i celu despotsku porodicu, puste da slobodno i sa svojom imovinom izađu iz grada. To im bi dopušteno, i despotica Jelena sa zetom i kćerima mogla je da ide kud je htela. Ali ugarska posada bi zarobljena.
Tako je Smederevo prešlo u turske ruke bez borbe, u sredu 20. juna 1459.
Kao ranije vest o padu Carigrada, tako je sad glas o padu Smedereva porazio zapadnu Evropu. Papa Pije II, u svojim pismima najpre, u svojim Memoarima zatim, ne može da prežali "zao čin" bosanskoga kralja, i smatra da je Stefan Tomašević bio prodao Smederevo po skupu cenu.
Čim je Smederevo potpalo pod vlast Islama, ono je postalo glavnim mestom u Smederevskom sandžaku. Od mitropolije načinjena je Osvajačeva džamija. Turčin koji upravlja sandžakom zove se "vojvoda od Smedereva".
Posle Đurđeve smrti Srbijom vlada najmlađi sin njegov, Lazar, koga je otac još za života, kad ga je oženio (1446), proglasio za savladara. Ali je ubrzo izbio neizgladiv razdor između njega i njegove žene s jedne strane, i Jerine, njenoga brata Tome i slepoga Grgura s druge strane. Izgleda da je razlom nastao oko Đurđeva blaga, koje nije bilo malo, i usled i ranijeg neslaganja snahe i svekrve. Tako je Jerina s bratom, caricom Marom i najstarijim sinom jednoga dana pobegla iz Smedereva. Da li ju je Lazar, našavši je u Rudniku, gde se bila sklonila, otrovao ili nije, nagađa se; 2. maja 1457. nje više nije bilo. naši letopisi beleže kako su istoga dana (neki vele, iste noći) odbegli iz Srbije na Portu, k caru Mehmedu, Grgur, carica Mara i njihov ujak Toma. Nema sumnje da su brat i sestra hitali da od samožive snahe i povodljiva brata spasu nešto od očevine, ali je moguće i to da im je, posle materine smrti, i sam život bio u opasnosti.
Ni Lazar nije živeo dugo iza toga. On umire 20. januara 1458. u Smederevu, ostaviv za sobom, na dvoru, slepoga brata Stefana, ženu i tri kćeri; i, pošto nije imao muške dece, 3. februara bi obrazovano despotsko namesništvo u koje ulazi Stefan, kao Đurđev sin, despotica Jelena, bez sumnje zbog zaostavštine Lazarove, i veliki vojvoda Lazarov Mihajlo Anđelović.
Kako je ovaj poslednji bio rođeni brat begler-bega Rumelije, Mahmud-paše, njegov ulazak u namesništvo značio je, u srpskoj politici toga trenutka, iskrenu privrženost Turskoj. Međutim, u namesništvu se uskoro pojaviše otvoreni sukobi. Mihajlo Anđelović je svakako snevao o tome da ga Porta, kao svoga prijatelja, utvrdi na despotski presto. Prežući od toga mogućnoga čina, Jelena, koja je, po svemu sudeći, bila vrlo okretna žena, želela je da udajom svoje najstarije kćeri presto obezbedi budućem zetu, ma ko to bio; i, da bi u tom uspela, ona iz državne uprave otklanja najpre Mihajla.
Potankosti toga sudbonosnog događaja, koji se odigrao 31. marta, ostale su nejasne. Sve što se zna, to je da je jednoga dana Mihajlo, pušten od svojih pristalica, ušao u grad s jednim odredom turske vojske. Ti Turci, čim su se obreli u tvrđavi, istakoše svoju zastavu, na kuli ispred ulaza, i povikaše: Živeo sultan! Ali protivnici Mihajlovi uzmu oružje, i poseku i Turke i Mihajlove ljude; namesnika zatim bace u tamnicu, pod nadzorom Dubrovčanina damnjana Đorđića, i sva njegova dobra oduzmu i dadu drugima. Tako su od 1. aprila 1458. do 21. marta 1459. na srpskom prestolu samo Stefan i Jelena.
Za to vreme, Jelenin izaslanik, veliki logofet Stefan Ratković, vodi pregovore s bosanskim dvorom o ženidbi bosanskoga prestolonaslednika Jelenom, kćeri počivšega despota Lazara; i, kako je zbacivanje namesnika Mihajla Anđelovića značilo u srpskoj politici oslanjanje na Ugarsku protiv Turske, bosanski kralj Tomaš dobi, na Segedinskom saboru u januaru, pristanak ugarskih staleža da njegov sin zavlada srpskom despotovinom.
Otada, događaji koje je, pokraj slepoga devera, slavoljubiva Grkinja prouzrokovala - pre iz sopstvenih računa a ne iz političke mudrosti - nižu se munjevitom brzinom. na Veliku sredu, 21. marta, Stefan je lišen despotske vlasti. Toga dana despotom postaje verenik Jelenine kćeri. 1. aprila obavlja se njegovo venčanje s trinaestogdišnjom Jelenom, koja tada prelazi u katoličanstvo i dobija ime Marija. Nedelju dana docnije, stric nevestin bude prognan iz otadžbine. Još kobnijom brzinom približavao se kraj svemu.
Bosanci prodaju Smederevo
Na političke promene u Srbiji Porta dakako nije mogal ostati ravnodušna. I tako Mehmed II uskoro i po treći put krene na Smederevo, i opkoli ga velikom vojskom. U gradu se nalazila neznatna ugarska posada, ona koja je 21. marta proglasila Stefana Tomaševića despotom i koja je bila nemoćna da ikakav otpor da osvajaču Carigrada.
Među Srbima turkofilska stranka imala je sad većinu. Onda se pristupilo pregovorima o predaji tvrđave. Njih je vodio stric novoga despota, Radivoj. On je od Turaka iskao da se Bosanci, podrazumevajući tu i celu despotsku porodicu, puste da slobodno i sa svojom imovinom izađu iz grada. To im bi dopušteno, i despotica Jelena sa zetom i kćerima mogla je da ide kud je htela. Ali ugarska posada bi zarobljena.
Tako je Smederevo prešlo u turske ruke bez borbe, u sredu 20. juna 1459.
Kao ranije vest o padu Carigrada, tako je sad glas o padu Smedereva porazio zapadnu Evropu. Papa Pije II, u svojim pismima najpre, u svojim Memoarima zatim, ne može da prežali "zao čin" bosanskoga kralja, i smatra da je Stefan Tomašević bio prodao Smederevo po skupu cenu.
Čim je Smederevo potpalo pod vlast Islama, ono je postalo glavnim mestom u Smederevskom sandžaku. Od mitropolije načinjena je Osvajačeva džamija. Turčin koji upravlja sandžakom zove se "vojvoda od Smedereva".