Glede svetonâzora Vladimira Nazora
JE LI I POGLAVNIK JAHAO NA ČELU KOLONE?
Vésnik, 16. listopada 2003. / Stajališča
Vladimir Nazor ustaša ili partizan:
nepotpisana oda Poglavniku u dnevniku »Hrvatski narod«
Nepotpisana oda Poglavniku objavljena u Hrvatskom narodu 1944.
Je li Nazorov cjelokupni životni opus visoke razine i je li Nazor kao umjetnik (pjesnik i književnik) zadužio hrvatsku baštinu, to je bitno. Manje je važno kakav je bio njegov (istinski) svjetonazor u političkom smislu. Moje je osobno uvjerenje da je Nazor bio u duši veliki rodoljub, premda nekada iz pragmatičkih razloga, to svoje hrvatsko domoljublje nije iskazivao. To potvrđuju njegova djela (ima li uopće bolje pjesme od »Zvonimirove lađe«?)... Neka ga svojataju i ustaše i partizani, a i svi Hrvati koji nisu ni jedno niti drugo. Bitno je da je Nazor velik literarni stvaratelj. Isto vrijedi i za Augustinčića (koji je izradio izvanrednu bistu Poglavnika i kip Tita)
DARKO SAGRAK
Imao sam sreću da ove nedjelje na »sajmu starina« na Britanskom trgu u Zagrebu nađem primjerak Hrvatskoga naroda, vodećeg ustaškog dnevnika u NDH s nadnevkom od 14. lipnja 1944. Za tim brojem tragali su mnogi (bezuspješno) dugo vremena. On nedostaje čak i u ono malo knjižnica koje uopće imaju komplete tog ustaškog dnevnika.
Naime, već dugo se u hrvatskoj kulturnoj javnosti »šuška« da je Nazor spjevao odu Poglavniku. Nu, osim nagađanja, nitko nije uspio pružiti uvjerljive i vjerodostojne dokaze. Istina, zagrebački dramski glumac Ljudevit Galic, koji je od 1942. do 1944. djelovao u Banjoj Luci, ali je povremeno dolazio gostovati i u Zagreb, pričao je jednom zgodom dr. Nedjeljku Mihanoviću (odličnom poznavatelju Vladimira Nazora i uredniku njegovih izabranih djela), da je jednom prigodom u Zagrebu na književnoj večeri u Radničkoj komori (današnjem Radničkom domu) u Zagrebu recitirao Nazorovu pjesmu »Poglavniku«. Kako je prošlo mnogo godina, on je tekst zaboravio, a nije se mogao sjetiti odakle je potjecao tekst.
Nepotpisana pjesma
Kada sam kod kuće pažljivo proučio taj svečani broj Hrvatskoga naroda, uvjerio sam se da imam u posjedu baš taj rijedak primjerak, koji nedostaje u mnogim kompletima. Ubrzo mi je bilo jasno - zašto! U sredini novina, na tzv. duplerici, bio je veliki članak pod naslovom »Opjevani poglavnik«. Autor je bio Vinko Nikolić (i sâm autor zapažene ode »Poglavniku«.
Smisao toga jubilarnog članka u povodu Antunova, imendana poglavara NDH dr. Ante Pavelića, bio je da se objave najbolje pjesme posvećene Poglavniku. Odmah mi je upala u oči nepotpisana pjesma pod naslovom »Poglavnik«. Odmah sam shvatio da bi to mogla biti tražena Nazorova pjesma. Jer koji bi to jaki razlog mogao biti da autor u tom svečanom broju ne potpiše svoju pjesmu?
Nametao se jedini logički zaključak da je autor Vladimir Nazor, koji je u međuvremenu bio već više od godinu dana (kidnapiran?) u partizanima. Ostavimo sada po strani spekulacije o (ne)dobrovoljnom Nazorovu odlasku u partizane i pokušajmo dokazati da je baš ta pjesma proistekla iz pera slavnoga književnika, koji je hrvatsku poeziju zadužio velebnom knjigom pjesama »Hrvatski kraljevi«. Ona sama za sebe demantira sve one koji Nazoru pokušavaju osporiti njegovo hrvatstvo, što je ovih dana središnji događaj u hrvatskom kulturnom životu (u povodu otkrivanja njegove biste u Plaškom).
Očito je da bi ustaškom režimu bilo vrlo neprilično staviti pod tu (među šest objavljenih) prigodničarsku pjesmu potpis velikog pjesnika, koji je već dulje bio u partizanima. S druge strane, pjesma je bila takvoga umjetničkog dometa, da se glavni urednik ipak odlučio objaviti je, makar i nepotpisanu.
Oda Poglavniku kao »Titov Naprijed!«
Mene pak pjesma je odmah podsjetila na »Titov - Naprijed!«, koju sam više puta recitirao na »dobrovoljnim« radim akcijama kao član Dramske sekcije RKUD »Ognjen Prica«. Obje pjesme imaju isti ritam, vrlo sličan izričaj, slične riječi. Osobne zamjenice »Mu«, »Ga«, »On« u jednoj su i drugoj pisane prvim velikim slovom. Već na prvi pogled, oda Poglavniku djeluje kao »kroki« kasnije napisanoj pjesmi »Titov - Naprijed!«
Ta se moja raščlamba možda neće svidjeti niti onima koji Nazora štuju ni onima koji su ga u Plaškom pokušali obezvrijediti. No moje je mišljenje da je i u Hrvatskoj već (napokon!) došlo vrijeme kada se moramo osloboditi »agitpropovskog« razmišljanja o hrvatskoj (kulturnoj) povijesti. Četrdeset pet godina morali smo živjeti prema diktatu političkih komesara, koji su hrvatsku povijest krojili prema odlukama komiteta, a ne na temelju stvarnih događanja i znanstvenoj (a ne dogmatskoj) povjesnici. A u tom slučaju bitno je li Nazorov cjelokupni životni opus visoke razine i je li Nazor kao umjetnik (pjesnik i književnik) zadužio hrvatsku baštinu. Manje je važno kakav je bio njegov (istinski) svjetonazor u političkom smislu.
Velik rodoljub
Moje je osobno uvjerenje da je Nazor bio u duši veliki rodoljub, premda nekada iz pragmatičkih razloga, to svoje hrvatsko domoljublje nije iskazivao. To potvrđuju njegova djela (ima li uopće bolje pjesme od »Zvonimirove lađe«?).
Prema tome, neka ga svojataju i ustaše i partizani, a i svi Hrvati koji nisu ni jedno niti drugo. Bitno je da je Nazor velik literarni stvaratelj. Isto vrijedi i za Augustinčića (koji je izradio izvanrednu bistu Poglavnika i kip Tita). Drugi svjetski rat bio je strašan, a NDH je bio na vjetrometini sukoba interesa velikih sila. Mnogi su (najprije) u njoj, a poslije u partizanima (Ivan Goran Kovačić, Vladimir Nazor, mnogi glumci, skladatelji, slikari, itd.), ili u inozemstvu (Meštrović, Kljaković) ostvarivali svoja najbolja djela. Nijedan od njih nije danas manje vrijedan, jer je služio najprije jednoj državi, pa onda drugoj, koja se tek stvarala.
Vrednuje li danas uopće itko njemačke i talijanske umjetnike, znanstvenike, gospodarstvenike itd. po tome jesu li služili Hitleru i Mussoliniju? Uostalom, na prste bi se moglo nabrojiti one koji im nisu služili! Ipak, svi su oni ušli u kulturnu (i inu) baštinu tih naroda.
Nikome ni u tim zemljama (niti u svijetu) ne pada na pamet da o tome razmišlja.
Drugi kriteriji
Za nas Hrvate ipak - još - vrijede drugi kriteriji. Dok su prema svima svjetskim kriterijima oslobodilački ratovi svetinja svakog naroda, hrvatski Domovinski rat neki proglašavaju prljavim i neki njegovi vođe (narodni heroji) pribijaju se na stup srama i osuđuju zajedno s agresorom - prema istim kriterijima.
Velika Britanija glavna je prepreka našem ulasku u Europsku uniju, premda u toj istoj zemlji još nitko nije odgovarao za smrt oko sto tisuća Hrvata poslije predaje zarobljenika partizanskim egzekutorima nakon događanja u Bleiburgu u svibnju 1945. Grijehovi Drugoga svjetskog rata ispaštaju se, vjerojatno, još jedino u Hrvatskoj. Isto će biti »pro futuro« i s Domovinskim ratom. Nemojmo se zavaravati, ako se general Gotovina i preda (ili uhvati!), naći će se novi krivci, jer Hrvati moraju biti »dežurni krivci«. Tako je i s našim umjetnicima.
Čini se da je mnogima manje važno je li Vladimir Nazor (ili npr. Mile Budak, Milan Begović i dr.) velik književnik i pjesnik, ili je po svome svjetonazoru bio domoljubni Hrvat, kojemu se prema dnevnopolitičkim potrebama mogu »prilijepiti« i razne etikete, dakako, većinom bez pokrića, odnosno prema »agitpropovskom« kriteriju - kako jednom reče Milovan Đilas: »Hrvatska mora platiti, da bi Jugoslavija mogla živjeti!«
Autor je magistar znanosti, nakladnik je i publicist iz Zagreba.
Zvir:
pdf:
http://www.vjesnik.hr/pdf/2003/10/16/13A13.PDF
html:
http://www.vjesnik.hr/html/2003/10/16/Clanak.asp?r=sta&c=2