Pesma Oda Poglavniku nije objavljena nigde. Pojavila se u Ravnogorskoj misli bez ikavog obajsenja gde je nadjena. Inace pesma Oda Poglavniku koju je navodno napisao Nazor jako licu na Odu Poglavniku koju je napisao nadbiskup Saric 1941.
Za
NAZOROVU PESMU Poglavnik znaju:
1) 1974. Ljudevit Jonke, akademik JAZU i lingvista
Bio sam (Dubravko Jelčić) već i digao ruke od traženja, i zacijelo je više ne bih ni tražio da nisam jednoga dana sreo profesora (Ljudevita) Jonkea. Pitao me što radim, a ja mu kažem da uređujem Nazorove pjesme za njegova sabrana djela, a na njegovim usnama zalepršao je onaj njegov toliko karakteristični, pomalo i podrugljiv osmijeh:
»A hoćete li«, pitao me, »objaviti i onu njegovu pjesmu Poglavniku?«
2) 1974. Emica Pavlović i
3) Anto Pavlović:
Iz Sveučilišne knjižnice svratih svojoj sestrični, profesorici latinskoga i hrvatskoga jezika, udatoj za nekad poznatog zagrebačkog odvjetnika dr. Antu Pavlovića ... Sad se iznenadila i moja sestrična Emica. »Pjesma postoji, negdje mora biti, ja se sjećam da smo je 1942. čitali, a i nedavno mi je Anto, kad sam išla u školu i rekla mu da ću taj dan predavati o Nazoru, smijući se dobacio: ‘A hoćeš li im, đacima, pročitati i pjesmu Paveliću?’«
Nema sumnje, mislio sam, pjesma postoji, već dva pouzdana svjedoka imam, ali pjesme još uvijek nigdje nema. Barem je nema ondje, gdje bi po logici stvari morala biti.
4) Alija Nametak, istoričar i hrvatski nacionalista
Možda koji tjedan kasnije, možda koji mjesec, boravio je u Zagrebu Alija Nametak. Kao uvijek kad bi on doputovao iz Sarajeva, sastali smo se u Gradskoj kavani. Razgovor o svemu i svačemu naveo ga je u trenutku da ponovi i on isto ono Jonkeovo pitanje, što sada radim. I kad sam mu rekao što i Jonkeu, i dodao kako već danima uzaludno tragam za Nazorovom pjesmom Anti Paveliću, reče Alija kao iz topa:
»Ne sjećam se gdje je bila objavljena, ali imam je ja kod kuće, poslat ću vam je.«
Prošlo osam dana od njegova povratka u Sarajevo, prošla i dva, pošiljke Alijine nema i ja ga jedne večeri nazovem.
»Ne mogu je naći!«, reče mi. »Ubih se tražeći, ali ne znam što je to, nema je pa nema!«
5) Ljudevit Galic, glumac
Već sam i po treći put odlučio da ne gubim uzalud vrijeme i da na to više ne mislim, kad sam jednoga dana zastao na ulici u duljem razgovoru s redateljem i glumcem Ljudevitom Galicem. Ne sjećam se više kako je razgovor došao i na tu pjesmu, a Lujo mi reče mrtvo-hladno, kao da je to nekakva najobičnija, općepoznata stvar:
»Ja sam tu pjesmu recitirao u Radničkoj komori, na Antunovo 1942, a drugi dan sam otišao u partizane.«
6) Marija Kučina, bibliotekar
To je ipak bilo malo previše, a da bih i nadalje mogao ostati nezainteresiran i zanemariti tajnu ove pjesme. Razmišljajući što dalje, sjetio sam se kako mi je u čitaonici za periodiku Sveučilišne knjižnice, šezdesetih godina, kad sam u nekoliko navrata tražio »Književni tjednik« 1942, pa ga nikada nisam dobio s različitim objašnjenjima (»Nije na mjestu«, »U službenoj upotrebi«, »Za sada nedostupno« i sl.) gđa Maca Kučina, koja je radila u toj čitaonici, u povjerenju rekla jednoga dana: »Nemojte to ni tražiti, to je još 1945. poslano Nazoru na njegovo traženje i nikada se više nije vratilo.«
Inace SPC je na njih bila alergicna kao stanovnici Rijada na prase.
