Vijetnamski rat

Kada smo kod tunela, to jeste bio deo gerilske taktike. a tuneli su do kraja rata predstavlali nepromostivu prepreku za americku vojsku. Iako su oni vise puta prilagodjavali taktiku da bi neutralisali tunele kojima je bio prokopac citav juzni Vijetnam, imali su veoma limitirane uspehe.

Evo jedan dokumentarac, po mom skromnom misljenju, jedan od najboljih dokumentaraca o Vijetnamskom ratu uopste. Sta je ono sto izdvaja ovaj dokumentarac od stotine drugih? U ovom dokumentarcu govori sami Vijetnamci koji su boravili u tunelima. DOkumentarac se zove "The Chu Chi Tunnels", koliko sam skapirao oblast gde su tuneli prokopani. Neverovatna svedocenja ovih prostodusnih ljudi, vecinom seljaka o tome kako su se suprotstavljali najjacoj svetskoj sili. Dokumentarac je radio neki Ameri, ali su svedocanstva Vijetnamaca titlovana. Zaista ko ima vremena, koga interesuje ova tema, a ima osnovno znanje engleskog jezika, verujem da ce uzivati.

 
Vietkong se dugo godina ganjao s Francuzima što Ameri nisu znali, mislili su da su nesposobni i neiskusni ali su bili itekako sposobno i iskusni borci koji su itekako znali svoju teritoriju...
 
Знали су они наравно за француско - вијетнамске сукобе пре, они су чак и истиснули Французе из Индокине и преузели политички примат тамо.
Били су осиони, потценили су их, овенчани победом у другом светском рату и донекле и у Кореји, са вером у сопствену непобедивост кренули су безглаво у сукоб ради заустављања продора комунизма и на те просторе.
Начинили су бројне криве процене што политичке што војне природе.
 
Mislim da ovde fali tema o Vijetnamskom ratu, jer je to konflikt koji je obelezio period od kraja Drugog svetskog rata do raspada Varsavskog pakta. Po trajanju, brutalnosti, broju zrtava i posledicama, ostao je upamcen kao jedan od vecih svetskih konflikata.

Ovde bi moglo da se raspravlja o uzrocima, trajanju i posledicama rata iz raznih uglova. Rat u Vijetnamu pocinje daleko pre nego sto Amerikanci uzimaju aktivno ucesce u njemu. Maltene jos od zavrsetka Drugog svetskog rata, odnosno zavrsetka Korejskog rata.

Vijetmaksi rat je imao vise faza, ali dve osnovne su sukob severnog Vijetnama i Francuske (poznatije kao Prvo rat u indokini), okoncane 1954. godine velikom pobedom Vijetnamaca kod DIen Bieng Fua. Zanimljivo je da je finansijski SAD pomagala Francuze, finansirajuci cak 80 odsto tog rata. U nekom trenutku su ozbiljno razmisljali i o nuklearnim udarima na takticke polozaje u severnom Vijetnamu, ali se od toga odustalo. Sa druge strane, Severni Vijetnam je imao podrsku SSSR i Kine, koje su dopremale oruzje i vrsile obuku vojnika. Druga faza, je naravno sukom Severnog Vijetnama i SAD, koji je zavrsen 1975. godine kada su trupe Severnog Vijetnama uletele u Sajgon, prestonicu juznog dela zemlje.

Dobar uvod i generalno dobro napisani tekstovi oko herojskog rata naroda Vijetnama protiv mocnih (neo-) kolonijalnih sila. Za SAD, rat u Vijetnamu bio je jedan od najkontroverznijih dogadjaja u proslom, krvavom veku. Moze se slobodno tvrditi da je samo mozda americki gradjanski rat 19. veka paralelan sa Vijetnamskim ratom kao dogadjajem koji je stvorio vise neprijateljstva i napetosti medju americkim narodom i nepoverenje u vladu, za razliku od avganistanske i iracke avanture pocetkom 21. veka. Poput gradjanskog rata, i rat u Vijetnamu promenio je nacin na koji znacajan procenat americkih gradjana misli i vidi sebe i nacin na koji vide sebe i svoje mesto u svetu.

Buduci da se Vijetnamski rat odugovlacio gotovo deceniju i postao "najduzi americki rat" u 20. veku, postao je i onaj od kojeg se Amerika dugo nije oporavila - aspekt americkog vijetnamskog rata koji vazi i danas. I starije generacije u bivsoj Jugoslaviji koji se secaju, taj rat nije tada ostavio ravnodusnim, posebno ne studentima. Jos kada se pogleda tadasnji geopoliticki polozaj Titove Jugoslavije, balans izmedju Istoka i Zapada, u jednu ruku podrzavali su borbu vijetnamskog naroda za nezavisnost, a u drugu nisu hteli da ostete dobre odnose sa svim tadasnjim americkim administracijama.

Kod nas se decenijama velicao mit o velicanstvenoj Francuskoj vojsci, francuskim generalima i njezinoj doktrini, valjda zbog romantizovane ostavstine iz zajednicke borbe u Prvom Svetskom ratu. Ne zaobilazna tema kada se prica o ratu u Indokini, jeste Francuski poraz u bici kod Dien Bien Phu-a bio je rezultat vojne arogancije i pocetak pada njihovog kolonijalnog carstva (sa neslavnim zavrsetkom u Alziru): francuski zapovednici verovali su da je njihova nadmoc nad nacionalno-oslobodilackim pokretom Viet Minha, koji se borio za nezavisnost Vijetnama, bila toliko potpuna da su mogli pobediti svog neprijatelja u svakom trenutku. Jedan tadasnji americki savetnik objasnio je Francuzima, da Viet Minh nema vozila i avione, odnosno, kako tamo mogu biti fleksibilni? Ovaj prezir prema azijskom protivniku bio je tipican za etnocentrizam onih komandanata koji su se obucavali u vojnim akademijama zapadne Evrope i Amerike, umesto da su pratili tesku skolu gerilskog ratovanja u dzunglama Indokine.

General Salan, koji je komandovao francuskim trupama u Vijetnamu, prozivao je tada generala Vo Ngujena, da je "obican podoficir" koji je se tek naucio da organizuje pukove. Nije iznenadjujuce sto se general Navarre, koji je 1953. godine postavljen za Salanovog naslednika, prema protivniku odnosio sa jednako velikim prezirom, smatrajuci ga seljakom i vojnim amaterom. Navarre nije verovao da Giap moze prikupiti dovoljno trupa da porazi Francuze, a kamoli opremu i zalihe potrebne vojnicima. Ako bi Giap rizikovao otvorenu razmenu s Francuzima, bio bi slomljen.

Odluka Navarre da vodi odlucujucu bitku kod Dien Bien Phu-a, od samog pocetka temeljila se na nerazumevanju politike njegove vlade. 1953. strateska situacija na Dalekom Istoku se promenila. Posle Staljinove smrti, Sovjeti su pokusali da izgrade bolje odnose sa Zapadom i zeleli su to zavrsetkom Korejskog rata u sukobima u Indokini. Pored toga, nakon zavrsetka Korejskog rata, Kina je mogla da podrzi pokret Viet Minh u mnogo vecem obimu nego ranije. Ova dva faktora su ucinila francusku spoljnu politiku uputnom za smirivanje situacije u Indokini. Francuska je bila umorna od borbi, a francuski politicari nisu bili voljni da prosire sukob koji bi mogao rizikovati kinesku intervenciju.

U Dien Bien Phu, francuska vojska bila je potpuno sama i mogla se snabdevati samo iz vazduha. Brdsko podrucje oko francuske baze zauzele bi vijetnamske trupe, koje bi lako mogle doci do zaliha sa severa. Pored toga, Navarre je imao pogresno shvatanje o tome sta je gerilska vojska bila sposobna da prevozi. Giapovi vojnici nisu koristili samo bezbroj seljaka, ciji su predratni francuski bicikli Peugeot mogli da nose oko 500 kilograma, vec i svakakva druga prevozna sredstva na tockovima, kao i ljude i zivotinje. To im je omogucilo da opskrbe oruzanom snagom vise od 50.000 vojnika, sto je bilo cetiri puta vise od snage Francuza. Tek kada se kampanja nastavila, Navarre je poceo da shvata da je poslao desetine hiljada Francuza u zamku iz koje nisu mogli ni vazdusnim putem da pobegnu.

Niski oblaci cinili su letenje opasnim, a artiljerija Viet Minh kontrolisala je uski francuski vazdusni koridor iz svojih rovova, cineci ga gotovo neupotrebljivim. Ispostavilo se da je teren koji je na neispravnim francuskim mapama izgledao tako pogodan prekriven gustom cetkom u kojoj su se oklopna vozila zaplela, cineci ih beskorisnim.

Probleme su takodjer pogorsale kise, koje su omeksale tlo, tako da su rezervoari zapeli u blatu i nisu bili u funkciji. Tokom krajem 1953. godine Giap je premestio vise od trideset pesadijska bataljona i nekoliko artiljerijskih pukova u blizini Dien Bien Phu-a. Izuzetnom vestinom, topnici Viet Minha kamuflirali su svoje oruzje i ukopali ih kako bi ih zastitili od vazdusnih napada. Navarre je samouvereno tada javno Cogniju i De Castriesu govorio, da ce Giap koristiti istu taktiku napada - upotrebu tzv ljudskih talasa - koja je dovela do katastrofe na Crvenoj reci 1951. godine. Tada su Francuzi doslovno masakrirali Vijetmin, sada bi to ponovili. Ali Giap je ucio na svojim greskama. I vise nije toliko slusao svoje kineske savetnike, koji su vise voleli takve frontalne napade. Giap je odlucio polako iskljuciti "vazduh" francuskim defanzivcima Dien Bien Phu-a.

Tri meseca je prkosio svim francuskim prorocanstvima odbijajuci napad. Ali sve to vreme, njegovi vojnici su gradili tunele i rovove dugacke stotine milja oko francuske baze. Istovremeno su iskopali artiljeriju i obezbedili puteve snabdevanja. Jedina nada sada je bila da će se SAD sloziti da usmeravaju teske vazdusne udare na vijetmijske rovove. Cak se razmisljalo i o upotrebi nuklearnog oruzja. Zapad je u Koreji, a kasnije u Laosu i Vijetnamu morao nauciti koliko je glupo potcenjivati vestinu i snagu gerilskih boraca.
 
Poslednja izmena:
Dien Bien Fu, po meni poslednja prava epska bitka (ne ulazim u politicke motive), sve ostalo posle toga su uglavnom vazdusni udari ili masakr gradjanskih ratova, pa i bitka kod Ke Sana ne zavredjuje mi epitet velike bitke.

bitka je pokazala hrabrost francuskog vojnika i nesposobnost francuskih visokih oficira.
500 padobranaca je iskocilo kao pomoc u poslednjoj fazi bitke iako su znali da je sve izgubljeno i da verovatno iskacu u smrt. ali duznost je duznost.
na polozaju Izabela okruzeni legionari u borbi prsa u prsa navodili su svoju artiljeriju na svoj polozaj.
delove jedinica cinili su legionari bivsi SS vojnici i oni su se najzesce borili i jedini zadrzali polozaj dok su imali municije, deo je uspeo da se izvuce iz obruca.

ratne fotografije iz Dien Bien Fua su medju najboljim ratnim fotografijama
 

Prilozi

  • d546a84a924da1a98d80be75a87059ef.jpg
    d546a84a924da1a98d80be75a87059ef.jpg
    111,4 KB · Pregleda: 26
  • dbp-1953-1-bep-pollux.jpg
    dbp-1953-1-bep-pollux.jpg
    51,8 KB · Pregleda: 25
  • _74582613_french-soldiers.jpg
    _74582613_french-soldiers.jpg
    65,5 KB · Pregleda: 26
Dien Bien Fu, po meni poslednja prava epska bitka (ne ulazim u politicke motive), sve ostalo posle toga su uglavnom vazdusni udari ili masakr gradjanskih ratova, pa i bitka kod Ke Sana ne zavredjuje mi epitet velike bitke.

bitka je pokazala hrabrost francuskog vojnika i nesposobnost francuskih visokih oficira.
500 padobranaca je iskocilo kao pomoc u poslednjoj fazi bitke iako su znali da je sve izgubljeno i da verovatno iskacu u smrt. ali duznost je duznost.
na polozaju Izabela okruzeni legionari u borbi prsa u prsa navodili su svoju artiljeriju na svoj polozaj.
delove jedinica cinili su legionari bivsi SS vojnici i oni su se najzesce borili i jedini zadrzali polozaj dok su imali municije, deo je uspeo da se izvuce iz obruca.

ratne fotografije iz Dien Bien Fua su medju najboljim ratnim fotografijama

Cini mi se da je upravo Tanjug prvi slao vesti i slike nakon bitke. Upravu si kada kazes da je ova bitka bila epska, a zanimljive su i manje poznate, takodjer velike operacije koje su prethodile do same velike bitke. Vec pocetkom 1953. godine vise nije bilo sumnje, da se verovatan ishod rata nije priblizio u korist Francuske. Vijetnam je sada u ruci drzao mnoge adute: znatne teritorijalne dobitke u mnogim delovima zemlje, oruzane snage i gerilski partizani koji su postali efikasni, kao i njihovu aktivnu podrsku stanovnistva svuda u zemlji.

Glavno podrucje delovanja regularne vojske bilo je na podrucju Taj Baca. Geografski gledano to je sam vijetnamski severozapad, koja deli granicu sa Laosom i Kinom. Regija je takodje poznata po tome, sto ukljucuje i deltu Crvene reke. Takodje ima nekoliko vrhova koji mogu biti visoki od 2800 do 3000 metara.

U aprilu 1953. godine, vijetnamske trupe su tamo zapocele veliki napad u prvoj zajednickoj operaciji sa jedinicama Pathet Lao - vojskom Fronta Slobodnog Laosa. Oslobodjeno je nekoliko pogranicnih provincija sa severoistoka Laosa, povrsine 40.000 kvadratnih kilometara. U ovom regionu uspostavljen je centar otpora Slobodnog Laoskog fronta, iz kojeg je u januaru 1956. godine nastao Patriotski front Laosa (Neo Lao Haksat). Tokom daljih zajednickih akcija, veliki delovi severnog i centralnog Laosa su naknadno ocisceni.

Vrhovna komanda Pariza je spas potrazila u francusko-americkom planu operacija sredinom 1953. godine. Plan je imao za cilj povratak strateske inicijative u velikim kopnenim operacijama u Vijetnamu i Laosu, koristeci glavne snage ekspedicionih snaga bombardovanjem oslobodjenih podrucja. Planiranje se temeljilo na materijalnoj superiornosti i ukupnom vazdusnom nadmoci, upravo na ovim greskama su kasnije pali i Amerikanci na ispitu. Navare je koncentrisao zastrasujuce snage za operacije u Bac Bo i Trung Bo, severnom i u srednjem delu Vijetnama i tako je poceo najopsezniji ratni pohod na vijetnamskom tlu. Krajem 1953. jake snage vijetnamskih trupa, neocekivane za francusku komandu, osvojile su pogranicnu provincijsku prestonicu Lai Chau u visokim planinama krajnjeg severozapada koji se granici sa Laosom i Kinom, jedinom bazom od velike vaznosti, koju su okupatori u Tai Bac-u jos uvek imali na raspolaganju. Bio sam tamo pre mnogo godina, prelepa priroda.

Suocen sa opasnoscu da izgubi kontrolu nad citavim severnim vijetnamskim planinskim regionom i laoskom visokom planinom na severu, Navare je zapoceo izgradnju ogromne baze u oblasti okruga Dien Bien Phua na granici sa najsevernijom laoskom provincijom kao kljucnim polozajem za povratak kontrole nad Vijetnamom na severozapadu i Laosa na severu. Sledecih meseci, pod sveprisutnim ocima vijetnamskog "prosvetiteljstva", ogromne kolicine gradjevinskog materijala i opreme, teskog naoruzanja i hiljade vojnika, Francuza, Severnoafrikanaca i stranih legionara (bivsih SS-ovaca, sto je vec pomenuto) - transportovane su vazdusnim mostom kakvog do tada Indokina nije videla, poput kasnijh holivudskih filmova.

Ako se ne varam, sam tadasnji sef americkog staba Admiral Radford signalizirao je "umornim" Francuzima na upotrebu sezdesetak strateskih bombardera tipa B29 Super Fortesa i takodje spremnost za zamah "velikim cekicem“ tj atomskih udara. Ova operacija zahtevala je udare uz pomoc B29 stacioniranih na Filipinima i aviona nosaca protiv opsadnika Dien Bien Phu-a i njihovih putnih pravaca i straznjih podrucja. Za ovu vojnu operaciju je vec bilo spremno vise od 300 aviona. Ali eskadrili je trebalo najmanje 72 sata pre nego sto polete sa Filipina sa osam tona bombi po avionu, znaci logistika je zahtevala jedno odredjeno vreme. Kasnije je sastanak Dullesa i Bidaulta objavljen u javnosti, gde je Dulles ukazao na hitnu upotrebu atomske bombe, cak po cenu unistenje francuskih garnizona, samo da se komunizam ne prosiri na celu jugoistocnu Aziju - tipican pristup za vreme Hladnog Rata. Atomske bombe vec su se nalazile na dva nosaca aviona usidrena kod Haiphong-a i ko zna, kako bi se istorija razvijala i sta bi bilo-da je bilo.

Naravno, nekada u ratu pored genijalnosti treba i srece. Legendarni Giap je dva puta donosio takve krvave odluke: Dien Bien Phu i kasnije cuvenu Teth Ofanzivu. Ostace pitanje spora da li je to ucinio samoinicijativno ili po naredjenju odozgo. U svakom slucaju, obe akcije su bile neverovatno skupe za Vijetnamce. Dien Bien Phu je opet sa vojnickog aspekta sasvim u redu. Ali Teth je - vojno - bio ludilo na ivici samoubistva. Efekat propagande je naravno bio ogroman. Kvazi "neprocenjiv".

Nesto slicno se i ranije dogodilo sa Vijetminom. U Vinh Ienu pocetkom 1951. Tamo su oboreni - takodje ispred francuske tvrdjave. Izvlaceci pouke iz ovoga, Giap je morao da vidi opciju, umesto da se bori sa Dien Bien Phuom, da nastavi po istom obrascu kao kasnije u ofanzivi Tet protiv svih ostalih (u to vreme veoma oslabljenih) francuskih pozicija u zemlji. Posto znamo posledice Dien Bien Phu-a, vise se ne moze odluciti da li bi to bilo bolje. U svakom slucaju, uoci bitke to je morala biti opcija koja je obecavala velike "dobitke" i bila manje rizicna za sopstvene snage. Ovde se postavlja pitanje sta su Francuzi "ponudili" Vijetmin da ih namami na Dien Bien Phu.

Godinu dana pre su Francuzi u jednoj slicnoj situaciji izasli kao pobednici, tj Salan je improvizovao utvrdjeni aerodrom Na San (nedaleko od Dien Bien Phu). Ovde je Viet Minh zapravo dobio po nosu. Uprkos porazima Montagnara, Francuzi su borbe za Na San videli kao "zrak" nade u inace mracnom toku rata. Na San je napusten vec 1953. godine, ali su napravljeni planovi za opremanje 40.000 Montagnara i uspostavljanje opsezne zone neredovnog ratovanja daleko od jos uvek delte Crvene reke pod vladavinom Francuske (podrucje Haiphong - Hanoj) u planinama Tonkin.

Naravno ne treba zanemariti i pomoc Kineza. Deo kineske pomoci sastojao se od americkih haubica 105 mm, koje su nekada Sjedinjene Drzave dostavljale snagama Kuomintanga, a crveni Kinezi ih zarobljavali. Ovo je takodje dozvolilo Viet-Min-u da direktno koristi zalihe koje su ispustili Francuzi za ovaj kalibar, koji je, medjutim, uglavnom zavrsio izvan perimetra. Ostatak artiljerije sastojao se od mesavine japanskih 75-milimetarskih topova i brdskih haubica i ruskih minobacaca i protuavionskih topova od 37 mm. Metaforicki gledano jesu bili goloruki za razliku od Zapadnjaka, ali dobro "opremljeni".
 
Cini mi se da je upravo Tanjug prvi slao vesti i slike nakon bitke. Upravu si kada kazes da je ova bitka bila epska, a zanimljive su i manje poznate, takodjer velike operacije koje su prethodile do same velike bitke. Vec pocetkom 1953. godine vise nije bilo sumnje, da se verovatan ishod rata nije priblizio u korist Francuske. Vijetnam je sada u ruci drzao mnoge adute: znatne teritorijalne dobitke u mnogim delovima zemlje, oruzane snage i gerilski partizani koji su postali efikasni, kao i njihovu aktivnu podrsku stanovnistva svuda u zemlji.

Glavno podrucje delovanja regularne vojske bilo je na podrucju Taj Baca. Geografski gledano to je sam vijetnamski severozapad, koja deli granicu sa Laosom i Kinom. Regija je takodje poznata po tome, sto ukljucuje i deltu Crvene reke. Takodje ima nekoliko vrhova koji mogu biti visoki od 2800 do 3000 metara.

U aprilu 1953. godine, vijetnamske trupe su tamo zapocele veliki napad u prvoj zajednickoj operaciji sa jedinicama Pathet Lao - vojskom Fronta Slobodnog Laosa. Oslobodjeno je nekoliko pogranicnih provincija sa severoistoka Laosa, povrsine 40.000 kvadratnih kilometara. U ovom regionu uspostavljen je centar otpora Slobodnog Laoskog fronta, iz kojeg je u januaru 1956. godine nastao Patriotski front Laosa (Neo Lao Haksat). Tokom daljih zajednickih akcija, veliki delovi severnog i centralnog Laosa su naknadno ocisceni.

Vrhovna komanda Pariza je spas potrazila u francusko-americkom planu operacija sredinom 1953. godine. Plan je imao za cilj povratak strateske inicijative u velikim kopnenim operacijama u Vijetnamu i Laosu, koristeci glavne snage ekspedicionih snaga bombardovanjem oslobodjenih podrucja. Planiranje se temeljilo na materijalnoj superiornosti i ukupnom vazdusnom nadmoci, upravo na ovim greskama su kasnije pali i Amerikanci na ispitu. Navare je koncentrisao zastrasujuce snage za operacije u Bac Bo i Trung Bo, severnom i u srednjem delu Vijetnama i tako je poceo najopsezniji ratni pohod na vijetnamskom tlu. Krajem 1953. jake snage vijetnamskih trupa, neocekivane za francusku komandu, osvojile su pogranicnu provincijsku prestonicu Lai Chau u visokim planinama krajnjeg severozapada koji se granici sa Laosom i Kinom, jedinom bazom od velike vaznosti, koju su okupatori u Tai Bac-u jos uvek imali na raspolaganju. Bio sam tamo pre mnogo godina, prelepa priroda.

Suocen sa opasnoscu da izgubi kontrolu nad citavim severnim vijetnamskim planinskim regionom i laoskom visokom planinom na severu, Navare je zapoceo izgradnju ogromne baze u oblasti okruga Dien Bien Phua na granici sa najsevernijom laoskom provincijom kao kljucnim polozajem za povratak kontrole nad Vijetnamom na severozapadu i Laosa na severu. Sledecih meseci, pod sveprisutnim ocima vijetnamskog "prosvetiteljstva", ogromne kolicine gradjevinskog materijala i opreme, teskog naoruzanja i hiljade vojnika, Francuza, Severnoafrikanaca i stranih legionara (bivsih SS-ovaca, sto je vec pomenuto) - transportovane su vazdusnim mostom kakvog do tada Indokina nije videla, poput kasnijh holivudskih filmova.

Ako se ne varam, sam tadasnji sef americkog staba Admiral Radford signalizirao je "umornim" Francuzima na upotrebu sezdesetak strateskih bombardera tipa B29 Super Fortesa i takodje spremnost za zamah "velikim cekicem“ tj atomskih udara. Ova operacija zahtevala je udare uz pomoc B29 stacioniranih na Filipinima i aviona nosaca protiv opsadnika Dien Bien Phu-a i njihovih putnih pravaca i straznjih podrucja. Za ovu vojnu operaciju je vec bilo spremno vise od 300 aviona. Ali eskadrili je trebalo najmanje 72 sata pre nego sto polete sa Filipina sa osam tona bombi po avionu, znaci logistika je zahtevala jedno odredjeno vreme. Kasnije je sastanak Dullesa i Bidaulta objavljen u javnosti, gde je Dulles ukazao na hitnu upotrebu atomske bombe, cak po cenu unistenje francuskih garnizona, samo da se komunizam ne prosiri na celu jugoistocnu Aziju - tipican pristup za vreme Hladnog Rata. Atomske bombe vec su se nalazile na dva nosaca aviona usidrena kod Haiphong-a i ko zna, kako bi se istorija razvijala i sta bi bilo-da je bilo.

Naravno, nekada u ratu pored genijalnosti treba i srece. Legendarni Giap je dva puta donosio takve krvave odluke: Dien Bien Phu i kasnije cuvenu Teth Ofanzivu. Ostace pitanje spora da li je to ucinio samoinicijativno ili po naredjenju odozgo. U svakom slucaju, obe akcije su bile neverovatno skupe za Vijetnamce. Dien Bien Phu je opet sa vojnickog aspekta sasvim u redu. Ali Teth je - vojno - bio ludilo na ivici samoubistva. Efekat propagande je naravno bio ogroman. Kvazi "neprocenjiv".

Nesto slicno se i ranije dogodilo sa Vijetminom. U Vinh Ienu pocetkom 1951. Tamo su oboreni - takodje ispred francuske tvrdjave. Izvlaceci pouke iz ovoga, Giap je morao da vidi opciju, umesto da se bori sa Dien Bien Phuom, da nastavi po istom obrascu kao kasnije u ofanzivi Tet protiv svih ostalih (u to vreme veoma oslabljenih) francuskih pozicija u zemlji. Posto znamo posledice Dien Bien Phu-a, vise se ne moze odluciti da li bi to bilo bolje. U svakom slucaju, uoci bitke to je morala biti opcija koja je obecavala velike "dobitke" i bila manje rizicna za sopstvene snage. Ovde se postavlja pitanje sta su Francuzi "ponudili" Vijetmin da ih namami na Dien Bien Phu.

Godinu dana pre su Francuzi u jednoj slicnoj situaciji izasli kao pobednici, tj Salan je improvizovao utvrdjeni aerodrom Na San (nedaleko od Dien Bien Phu). Ovde je Viet Minh zapravo dobio po nosu. Uprkos porazima Montagnara, Francuzi su borbe za Na San videli kao "zrak" nade u inace mracnom toku rata. Na San je napusten vec 1953. godine, ali su napravljeni planovi za opremanje 40.000 Montagnara i uspostavljanje opsezne zone neredovnog ratovanja daleko od jos uvek delte Crvene reke pod vladavinom Francuske (podrucje Haiphong - Hanoj) u planinama Tonkin.

Naravno ne treba zanemariti i pomoc Kineza. Deo kineske pomoci sastojao se od americkih haubica 105 mm, koje su nekada Sjedinjene Drzave dostavljale snagama Kuomintanga, a crveni Kinezi ih zarobljavali. Ovo je takodje dozvolilo Viet-Min-u da direktno koristi zalihe koje su ispustili Francuzi za ovaj kalibar, koji je, medjutim, uglavnom zavrsio izvan perimetra. Ostatak artiljerije sastojao se od mesavine japanskih 75-milimetarskih topova i brdskih haubica i ruskih minobacaca i protuavionskih topova od 37 mm. Metaforicki gledano jesu bili goloruki za razliku od Zapadnjaka, ali dobro "opremljeni".
smešno je kako je i uopšte postavljena baza Dien Bien Fu. odbrana se nalazila na utvrdjenim tačkama - brdašcima, znači nisu imalo jedinstvenu liniju. a okolna brda koja su sve nadvišavala ostavljena su sa pretpostavkom da Vijetnamci nemaju toliko snaga i da ne mogu tu da dovuku artiljeriju a i ako nešto dovuku vazduhoplovni udari će ih uništiti.
uvaženi oficiri kao da nisu izlazili iz bordela da ne upoznaju psihologiju i mogucnosti vijetnamskog čoveka da se bori za otadžbinu (ne za komunizam).
vojnici su se borili do kraja ali zavisi opet kako koji. naravno na prvom mestu Legija i padobranska jedinica. mnogo ispod toga severoafrikanci a na kraju najgori daleki istok recimo filipinska jedinica je bacila oružje i pobegla u brda.

još neki foto
 

Prilozi

  • indochina-war-1946-1954-battle-of-dien-bien-phu-133-751954-photographer-sergeant-jean-peraud-p...jpg
    indochina-war-1946-1954-battle-of-dien-bien-phu-133-751954-photographer-sergeant-jean-peraud-p...jpg
    116,1 KB · Pregleda: 15
  • unnamed.jpg
    unnamed.jpg
    55,7 KB · Pregleda: 16
  • f4b5eb39eebda62cf83b3506d97c22a0.jpg
    f4b5eb39eebda62cf83b3506d97c22a0.jpg
    84,6 KB · Pregleda: 15
  • be43094846324c51daf48b3aec260f0d.jpg
    be43094846324c51daf48b3aec260f0d.jpg
    30,9 KB · Pregleda: 16
Ozbiljan rat koji je Severni Vijetnam dobio pre svega zbog izuzetno razvijene logistike snabdevanja svojih saboraca na Jugu, a potom i zbog spremnosti na žrtvu nezabeleženu u dotadašnjoj istoriji. Njihov vođa Le Duan (čita se Zuan) - valja imati na umu da je Ho Ši Min bio ikona revolucije, ali ne i čovek koji donosi ključne odluke - je još na početku rata rekao da, za razliku od Amerikanaca kojima će se javnost na kraju pobuniti, Vijetnamci neće uopšte brojati gubitke.
 
Vietkong se dugo godina ganjao s Francuzima što Ameri nisu znali, mislili su da su nesposobni i neiskusni ali su bili itekako sposobno i iskusni borci koji su itekako znali svoju teritoriju...

Znali su to Amerikanci, znali su i ranije za ratovanje sa Japancima, zapravo su u početku njihove jedinice koje će kasnije postati CIA uspostavile kontakt upravo sa Ho Ši Minom tražeći saveznika protiv Japanaca, i skoro momentalno počeli da ih snabdevaju oružjem i ljudstvom u svojstvu instruktora. Kod Amerikanaca je preovladalo mišljenje da će samo sa superiornom vatrenom moći dobiti rat, ali to je bila više politika, a imali su sasvim dovoljno upozorenja svojih ljudi, čak i samog Kenedija pre nego što je postao predsednik, da se taj rat ne može dobiti...
 
smešno je kako je i uopšte postavljena baza Dien Bien Fu. odbrana se nalazila na utvrdjenim tačkama - brdašcima, znači nisu imalo jedinstvenu liniju. a okolna brda koja su sve nadvišavala ostavljena su sa pretpostavkom da Vijetnamci nemaju toliko snaga i da ne mogu tu da dovuku artiljeriju a i ako nešto dovuku vazduhoplovni udari će ih uništiti.
uvaženi oficiri kao da nisu izlazili iz bordela da ne upoznaju psihologiju i mogucnosti vijetnamskog čoveka da se bori za otadžbinu (ne za komunizam).
vojnici su se borili do kraja ali zavisi opet kako koji. naravno na prvom mestu Legija i padobranska jedinica. mnogo ispod toga severoafrikanci a na kraju najgori daleki istok recimo filipinska jedinica je bacila oružje i pobegla u brda.

Tacno, pa i sami Francuzi su tvrdili ne samo da vijetnamski gerilci ne mogu da dovodu artiljeriju na okolna brda, vec i da ne mogu da je koriste za vojne operacije. Takodjer francuska artiljerija je bila nepokopana i na otvorenom, vojnicki gledano potpuno amaterski. Efekat toga je bio, da je Vijetnamcima bilo potrebno samo kratko vreme da bi ga bukvalno "oduvali" sa mesta da od toga nista ne ostane. Odmah nakon toga, cuveni komandant artiljerije u bazi, potpukovnik Charles Piroth, otici ce u svoj podzemni stab i razneti se rucnom bombom. A bio je iskusni ratni veteran. On je ucestvovao u talijanskoj kampanji tokom Drugog svetskog rata. Kada je Vijetnam ponovo okupiran, Piroth je u zemlju usao kao komandant bataljona sa cinom majora sa ekspedicionom grupom pod vodjstvom general-majora Leclerca. Bio je rasporedjen u juznom Vijetnamu i, s obzirom na nedostatak artiljerijskih ciljeva, on i njegovi ljudi bili su rasporedjeni kao pesadija. Piroth je stekao reputaciju popularnog i hrabrog oficira.

Posle toga su francuski oficiri verovali da ce ih izvuci odatle, ali zaboga, bili su elita, bilo ih je mnogo i opet su bili dovoljno naoruzani. I tamo su ih ostavili na cedilu. Vijetnamci su zatim gadjali pistu aerodroma, avione na parkingu, nadzemne polozaje. Ni legionari ni kolonijalni vojnici (tj placenici) nisu zeleli da idu na okolna brda, koja cesto nisu bila dzungla, jer se smatralo da ili unistavaju i mnogo cesce samo da obelezavaju vijetnamske artiljerijske polozaje francuskom vazduhoplovstvu. Francuski vojnici cekali su uzalud da ih izvlace. Cekali su Tajlandjane i govorilo se da ce Amerikanci baciti atomsku bombu i naravno nista od toga se nije desilo.

Ho Si Min je svoju mladost proveo u Renaultovim fabrikama gde je naucio sta znaci kolektivizam, improvizacija i adaptacija. Djap je bio predratni ucitelj. Njih dvoje su se bukvalno nakalemili na poslusne i vredne Vijetnamce. Najzanimljivije mi je njihovo planiranje i izvodjenje borbenih dejstava. Ko bi se danas usudio da napadne vazduhoplovnu bazu, centre VOJIN-a i mnoge druge objekte? Ista stvar je i sa kopnenim bitkama koje su vodili, brzo su naucili da izvode manevre, koncentrisu snage i koriste artiljeriju.

Ma da kada gledamo istoriju malo sire i po mom dubokom uverenju, kraj Francuskog carstva zaista i katastrofalni poraz konacno je polozio bauk Verduna. Od 1916. herojska odbrana tog grada zamagljivala je francusko vojno razmisljanje. Verdun je bio ukorijenjen u francusku psihu gotovo iskljucujuci sve ostalo. To je dovelo do ludosti Magainotove linije, a zatim do Dien Bien Phu-a, jos jedne odbrambene pozicije na kojoj je neprijatelj trebao da se baci u unistenje.

Takodje se pitam sta je prolazilo kroz glavu Legije i kolonijalnih trupa. Za Nemce verovatno nisu imali cemu da se vrate kuci. Unistena zemlja bez posla i nade. Bili su vojnici. Ali kolonijalni vojnici iz umiruceg carstva Francuske, sigurno su se pitali sta rade ubijajuci ljude koji su se borili za svoju nezavisnost od samog carstva koje je osvojilo njihove domove i porodice.
 
Znali su to Amerikanci, znali su i ranije za ratovanje sa Japancima, zapravo su u početku njihove jedinice koje će kasnije postati CIA uspostavile kontakt upravo sa Ho Ši Minom tražeći saveznika protiv Japanaca, i skoro momentalno počeli da ih snabdevaju oružjem i ljudstvom u svojstvu instruktora. Kod Amerikanaca je preovladalo mišljenje da će samo sa superiornom vatrenom moći dobiti rat, ali to je bila više politika, a imali su sasvim dovoljno upozorenja svojih ljudi, čak i samog Kenedija pre nego što je postao predsednik, da se taj rat ne može dobiti...

Amerikanci su dobro poznavali francusku vladavinu u Indokini i njihovu vojnu doktrinu. Postojala je autonomna vlada koja je upravljala Vijetnamom (ali uspela je da kontrolise samo juznu polovinu), a tokom Prvog Indo-kineskog rata poznatog kao Drzava Vijetnam. Francuzi su otkupili poslednjeg vijetnamskog cara Bao Daija da bi se suprotstavili popularnosti Ho Chi Minha. Francuzi su predali svu moc Vijetnamcima da upravljaju drzavom Vijetnam, ali je imao direktnu kontrolu nad vojskom i spoljnim poslovima drzave. Odluka da Francuska stvori drzavu Vijetnam ocigledno je bila da umiri Sjedinjene Drzave koje vrse pritisak na Francuze da daju nezavisnost Vijetnamu. Tek nakon ovog poteza, Sjedinjene Drzave pocele su aktivno podrzavati Francuze. Nije bilo sanse da bi SAD "zvanicno" podrzale bilo koji oblik kolonijalizma, dobio bi previse negativnog PR-a, sto bi Kinezi i Sovjeti iskoristili za njihovu politiku, pogotovo u zemljama tzv Treceg Sveta.

Pogledaj recimo situaciju dve godine pre bitke Dien Bien Fua. Francuska strategijska ofanziva zasnivala se pokusajem da zadrzi urbana podrucja i upotrebi taktiku udarca i pokretanja protiv komunista. To se dogadjalo tokom kampanje Hoa Binh (izmedju 1951 - 1952. godine). Francuzi su se "utvrdili" duz odbrambenog oboda od 20 kilometara na autoputu kroz Hoa Binh. Komunisticki napadi bili su skupi jer su se Francuzi sluzili vazduhoplovnim putem i artiljerijom. Na kraju je Viet Minh pretrpeo nesto manje od desetak hiljada zrtava naspram 3'000 Francuza. Francuzi su napustili Hoa Binh i istorija daje pobedu genijalnom Giapu. Dok su napustali Hoa Binh, Francuzi su presli u ofanzivu blizu Na Sana i postavili mnogo bolje utvrdjenu bazu. Giap je renuo za njima i uzvracen sa preko tri hiljade gubitaka. Francuske zrtve bile su samo sestina od toga, nisu izvucene pouke sa francuske strane.
 
Битка код Дијен Бијен Фуа (овдје), по мени, заслужује и посебну тему
Battle of Dien Bien Phu

Casualties and losses
Strength
Commanders and leaders
Belligerents
Battle of Dien Bien Phu
Part of the First Indochina War
Victory in Battle of Dien Bien Phu.jpg
Viet Minh troops plant their flag over the captured French headquarters at Dien Bien Phu: a still from Soviet filmographer Roman Karmen
Date13 March – 7 May 1954
(1 month, 3 weeks and 3 days)
LocationVicinity of Điện Biên Phủ, French Indochina
21°23′13″N 103°0′56″E
ResultDemocratic Republic of Vietnam victory[3][4]
French Union
Undeclared
United States
Democratic Republic of Vietnam
Advisors
China[1]
East Germany[2]
Christian de Castries Surrendered
André Trancart Surrendered
Jules Gaucher
Pierre Langlais Surrendered
André Lalande Surrendered
Charles Piroth
Hồ Chí Minh
Võ Nguyên Giáp
Hoàng Văn Thái
Lê Liêm
Đặng Kim Giang
Lê Trọng Tấn
Vuong Thua Vu
Hoang Minh Thao
Le Quang Ba
13 March:
~10,800;[5]
~9,000 combat personnel
~1,800 logistics and support personnel
10 tanks

7 May:
~14,000;
~12,000 combat personnel
~2,000 logistics and support personnel

37 transport aircraft[6]
~600 aircraft
13 March:
~49,500 combat personnel
~15,000 logistics and support personnel[7]

7 May:
~80,000 men including logistics and support personnel

1,571[8]–2,293[9] dead
1,729 missing[10]
11,721 captured (of which 4,436 wounded)[11]
62 aircraft[12] and 10 tanks lost
167 aircraft damaged[13]
2 dead[6]

Vietnamese figures:
4,020 dead
9,118 wounded
792 missing[14]
French estimate: 8,000 dead and 15,000 wounded[15]
Battle of Dien Bien Phu is located in Vietnam
Battle of Dien Bien Phu
Location within Vietnam

The Battle of Dien Bien Phu (French: Bataille de Diên Biên Phu pronounced [bataj də djɛ̃ bjɛ̃ fy]; Vietnamese: Chiến dịch Điện Biên Phủ, IPA: [t͡ɕjěn dîk̚ ɗîənˀ ɓīən fû]) was a climactic confrontation of the First Indochina War that took place between 13 March and 7 May 1954. It was fought between the French Union's French Far East Expeditionary Corps and Viet Minh communist revolutionaries.

The French began an operation to insert, then support, their soldiers at Điện Biên Phủ, deep in the hills of northwestern Vietnam. The operation's purpose was to cut off Viet Minh supply lines into the neighboring Kingdom of Laos (a French ally), and draw the Viet Minh into a major confrontation in order to cripple them. The plan was to resupply the French position by air - based on the belief that the Viet Minh had no anti-aircraft capability. The Viet Minh, however, under General Võ Nguyên Giáp, surrounded and besieged the French. They brought in vast amounts of heavy artillery (including anti-aircraft guns) and managed to move these bulky weapons through difficult terrain up the rear slopes of the mountains. The Viet Minh then dug tunnels through the mountain and emplaced the artillery pieces overlooking the French encampment.

In March, a massive artillery bombardment by the Viet Minh ensued. The strategic positioning of their artillery made it nearly impervious to French counter-battery fire. Tenacious fighting on the ground ensued, reminiscent of the trench warfare of World War I. At times, the French repulsed Viet Minh assaults on their positions while supplies and reinforcements were delivered by air. As key positions were overrun, the perimeter contracted, and the air resupply on which the French had placed their hopes became impossible. As the Viet Minh anti-aircraft fire took its toll, fewer and fewer of those supplies reached the French. The garrison was overrun in May after a two-month siege, and most of the French forces surrendered. A few of them escaped to Laos. The French government in Paris then resigned, and the new Prime Minister, the left-of-centre Pierre Mendès France, supported French withdrawal from Indochina.

The Battle of Điện Biên Phủ was decisive; the war ended shortly afterward and the 1954 Geneva Accords were signed. France agreed to withdraw its forces from all its colonies in French Indochina, while stipulating that Vietnam would be temporarily divided at the 17th parallel, with control of the north given to the Viet Minh as the Democratic Republic of Vietnam under Ho Chi Minh, and the south becoming the State of Vietnam, nominally under Emperor Bảo Đại, preventing Ho Chi Minh from gaining control of the entire country.[16]

Background

Military situation​

By 1953, the First Indochina War was not going well for France. A succession of commanders – Philippe Leclerc de Hauteclocque, Jean Étienne Valluy, Roger Blaizot, Marcel Carpentier, Jean de Lattre de Tassigny, and Raoul Salan – had proven incapable of suppressing the insurrection of the Viet Minh fighting for independence. During their 1952–1953 campaign, the Viet Minh had overrun vast swathes of Laos, Vietnam's western neighbor, advancing as far as Luang Prabang and the Plain of Jars. The French were unable to slow the advance of the Viet Minh, who fell back only after outrunning their always-tenuous supply lines. In 1953, the French had begun to strengthen their defenses in the Hanoi delta region to prepare for a series of offensives against Viet Minh staging areas in northwest Vietnam. They set up fortified towns and outposts in the area, including Lai Châu near the Chinese border to the north,[17] Nà Sản to the west of Hanoi,[18] and the Plain of Jars in northern Laos.[19]

In May 1953, French Premier René Mayer appointed Henri Navarre, a trusted colleague, to take command of French Union forces in Indochina. Mayer had given Navarre a single order—to create military conditions that would lead to an "honorable political solution".[20] According to military scholar Phillip Davidson,
On arrival, Navarre was shocked by what he found. There had been no long-range plan since de Lattre's departure. Everything was conducted on a day-to-day, reactive basis. Combat operations were undertaken only in response to enemy moves or threats. There was no comprehensive plan to develop the organization and build up the equipment of the Expeditionary force. Finally, Navarre, the intellectual, the cold and professional soldier, was shocked by the "school's out" attitude of Salan and his senior commanders and staff officers. They were going home, not as victors or heroes, but then, not as clear losers either. To them the important thing was that they were getting out of Indochina with their reputations frayed, but intact. They spared little thought or concern for the problems of their successors.[20]

Nà Sản and the hedgehog concept​

Further information: Battle of Nà Sản

Navarre began searching for a way to stop the Viet Minh threat to Laos. Colonel Louis Berteil, commander of Mobile Group 7 and Navarre's main planner,[21] formulated the hérisson ('hedgehog') concept. The French army would establish a fortified airhead by airlifting soldiers to positions adjacent to key Viet Minh supply lines to Laos.[22] They would cut off Viet Minh soldiers fighting in Laos and force them to withdraw. "It was an attempt to interdict the enemy's rear area, to stop the flow of supplies and reinforcements, to establish a redoubt in the enemy's rear and disrupt his lines".[23]

The hedgehog concept was based on French experiences at the Battle of Nà Sản. In late November and early December 1952, Giáp had attacked the French outpost at Nà Sản, which was essentially an "air-land base", a fortified camp supplied only by air.[24] The French had beaten back Giáp's forces repeatedly, inflicting very heavy losses on them.[25] The French hoped that by repeating the strategy on a much larger scale, they would be able to lure Giáp into committing the bulk of his forces to a massed assault. This would enable superior French artillery, armor, and air support to decimate the exposed Viet Minh forces.[26] The success at Nà Sản convinced Navarre of the viability of the fortified airhead concept.[27]

French staff officers failed to treat seriously several crucial differences between Điện Biên Phủ and Nà Sản: First, at Nà Sản, the French commanded most of the high ground with overwhelming artillery support.[28] At Điện Biên Phủ, however, the Viet Minh controlled much of the high ground around the valley, their artillery far exceeded French expectations, and they outnumbered the French troops four to one.[5] Giáp compared Điện Biên Phủ to a "rice bowl", where his troops occupied the edge and the French the bottom.[29] Second, Giáp made a mistake at Nà Sản by committing his forces to reckless frontal attacks before being fully prepared.[29] He learned his lesson: at Điện Biên Phủ, Giáp spent months meticulously stockpiling ammunition and emplacing heavy artillery and anti-aircraft guns before making his move. Teams of Viet Minh volunteers were sent into the French camp to scout the disposition of the French artillery. Artillery pieces were sited within well-constructed and camouflaged casemates. As a result, when the battle finally began, the Viet Minh knew exactly where the French artillery pieces were, while the French did not even know how many guns Giáp possessed.[30] Third, the aerial resupply lines at Nà Sản were never severed, despite Viet Minh anti-aircraft fire. At Điện Biên Phủ, Giáp amassed anti-aircraft batteries that quickly shut down the runway, and made it extremely difficult and costly for the French to bring in reinforcements.[31]

Prelude​

Lead up to Castor​


An aerial view of the Dien Bien Phu valley in 1953

In June 1953 Major General René Cogny, the French commander in the Tonkin Delta, proposed Điện Biên Phủ, which had an old airstrip built by the Japanese during World War II, as a "mooring point".[32] In another misunderstanding, Cogny envisioned a lightly defended point from which to launch raids; Navarre, however, believed that he intended to build a heavily fortified base capable of withstanding a siege. Navarre selected Điện Biên Phủ for Berteil's "hedgehog" operation. When presented with the plan, every major subordinate officer – Colonel Jean-Louis Nicot (commander of the French Air transport fleet), Cogny, and Generals Jean Gilles and Jean Dechaux (the ground and air commanders for Operation Castor, the initial airborne assault on Điện Biên Phủ) – protested.[33] Cogny pointed out, presciently, that "we are running the risk of a new Nà Sản under worse conditions".[34] Navarre rejected the criticisms of his proposal and concluded a 17 November conference by declaring that the operation would begin three days later, on 20 November 1953.[35][33]

Navarre decided to go ahead with the plan despite serious operational difficulties. These later became painfully obvious, but at the time may have been less apparent.[36] He had been repeatedly assured by his intelligence officers that the operation carried very little risk of involvement by a strong enemy force.[37] Navarre had previously considered three other approaches to defending Laos: mobile warfare, which was impossible given the terrain in Vietnam; a static defense line stretching to Laos, which was not feasible given the number of troops at Navarre's disposal; or placing troops in the Laotian provincial capitals and supplying them by air, which was unworkable due to the distance from Hanoi to Luang Prabang and Vientiane.[38] Navarre believed that this left only the hedgehog option, which he characterized as "a mediocre solution".[39] The French National Defense Committee ultimately agreed that Navarre's responsibility did not include defending Laos. However, its decision, which was drawn up on 13 November, was not delivered to him until 4 December, two weeks after the Điện Biên Phủ operation began.[40]

Establishment of air operations​

Further information on Dien Bien Phu order of battle: Operation Castor


Colonel Christian de Castries, French commander at Điện Biên Phủ

Operations at Điện Biên Phủ began at 10:35 on 20 November 1953. In Operation Castor, the French dropped or flew 9,000 troops into the area over three days, as well as a bulldozer to prepare the airstrip. They were landed at three drop zones: "Natasha" (northwest of Điện Biên Phủ), "Octavie" (to the southwest), and "Simone" (to the southeast).[41] The Viet Minh elite 148th Independent Infantry Regiment, headquartered at Điện Biên Phủ, reacted "instantly and effectively". Three of its four battalions, however, were absent.[42] Initial operations proceeded well for the French. By the end of November, six parachute battalions had been landed, and the French Army consolidated its positions. One 2018 book refers to aerial supply that the French needed to fly in 36000 tonnes of equipment – they managed 4000 tonnes.[43]

It was at this time that Giáp began his countermoves. He had expected an attack, but had not foreseen when or where it would occur. Giáp realized that, if pressed, the French would abandon Lai Châu Province and fight a pitched battle at Điện Biên Phủ.[44] On 24 November, Giáp ordered the 148th Infantry Regiment and the 316th Division to attack Lai Chau, while the 308th, 312th, and 351st divisions assaulted Điện Biên Phủ from Việt Bắc.[44]

Starting in December, the French, under the command of Colonel Christian de Castries, began transforming their anchoring point into a fortress by setting up seven satellite positions. (Each was said to be named after a former mistress of de Castries, although the allegation is probably unfounded, as the eight names begin with letters from the first nine of the alphabet, excluding F.) The fortified headquarters was centrally located, with positions Huguette to the west, Claudine to the south, and Dominique to the northeast.[45] The other positions were Anne-Marie to the northwest, Beatrice to the northeast, Gabrielle to the north, and Isabelle 6 km (3.7 mi) to the south, covering the reserve airstrip.[46]

The choice of de Castries as the local commander at Điện Biên Phủ was, in retrospect, a bad one. Navarre chose de Castries, a cavalryman in the 18th-century tradition,[47] because Navarre envisioned Điện Biên Phủ as a mobile battle. But Điện Biên Phủ would require a commander adept at World War I-style trench warfare, something for which de Castries was not suited.[45] The arrival of the 316th Viet Minh Division prompted Cogny to order the evacuation of the Lai Chau garrison to Điện Biên Phủ, exactly as Giáp had anticipated. En route, they were virtually annihilated by the Viet Minh. "Of the 2,100 men who left Lai Chau on 9 December, only 185 made it to Điện Biên Phủ on 22 December. The rest had been killed, captured, or "deserted".[48] The Viet Minh troops converged on Điện Biên Phủ.

French military forces had committed 10,800 troops, together with yet more reinforcements, totalling nearly 16,000 men, to the defense of a monsoon-affected valley surrounded by heavily-wooded hills and high ground that had not been secured. Artillery as well as ten US M24 Chaffee light tanks (each broken down into 180 individual parts, flown into the base, and then re-assembled) and numerous aircraft (attack and supply types) were committed to the garrison. A number of quadruple 0.50 calibre machine guns were present and used in the ground role.[49] This included France's regular troops (notably elite paratrooper units, plus those of the artillery), French Foreign Legionnaires, Algerian and Moroccan tirailleurs (colonial troops from North Africa) and locally-recruited Indochinese (Laotian, Vietnamese and Cambodian) infantry.[50]

In comparison, altogether the Viet Minh had moved up to 50,000 regular troops into the hills surrounding the French-held valley, totalling five divisions, including the 351st Heavy Division, which was an artillery formation equipped with medium artillery, such as the US M101 105mm howitzer, supplied by the neighbouring People's Republic of China (PRC) from captured stocks obtained from defeated Nationalist China as well as US forces in Korea, together with some heavier field-guns as well as anti-aircraft artillery.[7] Various types of artillery and anti-aircraft guns (mainly of Soviet origin), which outnumbered their French counterparts by about four to one,[7] were moved into strategic positions overlooking the valley and the French forces based there. The French garrison came under sporadic direct artillery fire from the Viet Minh for the first time on 31 January 1954 and patrols encountered the Viet Minh troops in all directions around them. The French were completely surrounded.[51]

Giáp’s change of strategy​

Originally, the planned Việt Minh attack was based on the Chinese “Fast Strike, Fast Victory” model, which aimed to use all available power to thrust into the command center of the base to secure victory, but this was changed to the “Steady Fight, Steady Advance” model of siege tactics.[52]

The battle plan designed on the fast strike model was due to open at 5pm on 25 January and to finish three nights and two days later. Nevertheless this start date was delayed to 26 January, because on 21 January Việt Minh's intelligence indicated that the French had grasped this plan.[53]

After much debate, due to the French knowledge of the battle plan and along with other complications, the assault was canceled on 26 January, and Giáp went away and designed a new plan with a new start time. He said that this change of plan was the hardest decision of his military career.[54]

Battle​

Béatrice


French dispositions at Điện Biên Phủ, as of March 1954. The French took up positions on a series of fortified hills. The southernmost, Isabelle, was isolated. The Viet Minh positioned their five divisions (the 304th, 308th, 312th, 316th, and 351st) in the surrounding areas to the north and east. From these areas, the Viet Minh artillery had a clear line of sight to the French fortifications and were able to accurately target the French positions.

The Viet Minh assault began in earnest on 13 March 1954 with an attack on the northeastern outpost, Béatrice, which was held by the 3rd Battalion, 13th Foreign Legion Demi-Brigade. Viet Minh artillery opened a fierce bombardment with two batteries each of 105 mm howitzers, 120 mm mortars, and 75 mm mountain guns (plus seventeen 57 mm recoilless rifles and numerous 60 mm and 81/82 mm mortars). French command was disrupted at 18:30 when a shell hit the French command post, killing the battalion commander, Major Paul Pégot, and most of his staff. A few minutes later, Lieutenant colonel Jules Gaucher, commander of the entire central subsector, was also killed by artillery fire. The Viet Minh 312th Division then launched an assault with its 141st and 209th Infantry Regiments, using sappers to breach the French obstacles.

Béatrice comprised three separate strong points forming a triangle with the point facing north. In the southeast, strong point Beatrice-3, its defenses smashed by 75 mm mountain guns firing at point-blank range, was quickly overrun by the 209th Regiment's 130th Battalion. In the north, most of Beatrice-1 was swiftly conquered by the 141st Regiment's 428th Battalion, but the defenders held out in corner of the position for a time because the attackers thought they had captured the entire strong point when they encountered an internal barbed wire barrier in the dark. In the southwest, the assault on Beatrice-2 by the 141st Regiment's 11th Battalion did not fare well because its assault trenches were too shallow and portions of them had been flattened by French artillery. Its efforts to breach Beatrice-2's barbed wire were stalled for hours by flanking fire from Beatrice-1 and several previously-undetected bunkers on Beatrice-2 that had been spared by the bombardment. The holdouts on Beatrice-1 were eliminated by 22:30, and the 141st Regiment's 11th and 16th Battalions finally broke into Beatrice-2 an hour later, though the strong point was not entirely taken until after 01:00 on 14 March.[55] Roughly 350 French legionnaires were killed, wounded, or captured. About 100 managed to escape and rejoin the French lines. The French estimated that Viet Minh losses totalled 600 dead and 1,200 wounded.[56] The victory at Beatrice "galvanized the morale" of the Viet Minh troops.[56] On the following morning, a truce of a few hours was agreed and the French were authorized to come to the captured position and evacuate their wounded and dead.

Much to French disbelief, the Viet Minh had employed direct artillery fire, in which each gun crew does its own artillery spotting (as opposed to indirect fire, in which guns are massed further away from the target, out of direct line of sight, and rely on a forward artillery spotter). Indirect artillery, generally held as being far superior to direct fire, requires experienced, well-trained crews and good communications, which the Viet Minh lacked.[57] Navarre wrote that, "Under the influence of Chinese advisers, the Viet Minh commanders had used processes quite different from the classic methods. The artillery had been dug in by single pieces...They were installed in shellproof dugouts, and fire point-blank from portholes... This way of using artillery and AA guns was possible only with the expansive ant holes at the disposal of the Vietminh and was to make shambles of all the estimates of our own artillerymen."[58] Two days later, the French artillery commander, Colonel Charles Piroth, distraught at his inability to silence the well-camouflaged Viet Minh batteries, went into his dugout and committed suicide with a hand grenade.[59] He was buried there in secret to prevent loss of morale among the French troops.[59]

Gabrielle


Viet Minh porters on their way to the battle; thousands were used to handle supplies, food, weapons and ammunition to the besiegers

Following a five-hour ceasefire on the morning of 14 March, Viet Minh artillery resumed pounding French positions. The airstrip, already closed since 16:00 the day before due to a light bombardment, was now put permanently out of commission.[60] Any further French supplies would have to be delivered by parachute.[61] That night, the Viet Minh launched an attack on the northern outpost Gabrielle, held by an elite Algerian battalion. The attack began with a concentrated artillery barrage at 17:00. This was very effective and stunned the defenders. Two regiments from the crack 308th Division attacked starting at 20:00. At 04:00 the following morning, an artillery shell hit the battalion headquarters, severely wounding the battalion commander and most of his staff.[61]

De Castries ordered a counterattack to relieve Gabrielle. However, Colonel Pierre Langlais, in forming the counterattack, chose to rely on the 5th Vietnamese Parachute Battalion, which had jumped in the day before and was exhausted.[62] Although some elements of the counterattack reached Gabrielle, most were paralyzed by Viet Minh artillery and took heavy losses. At 08:00 the next day, the Algerian battalion fell back, abandoning Gabrielle to the Viet Minh. The French lost around 1,000 men defending Gabrielle, and the Viet Minh between 1,000 and 2,000 attacking the strongpoint.[62]

Anne-Marie

The northwestern outpost Anne-Marie was defended by Tai troops, members of an ethnic minority loyal to the French. For weeks, Giáp had distributed subversive propaganda leaflets, telling the Tais that this was not their fight. The fall of Beatrice and Gabrielle had demoralized them. On the morning of 17 March, under the cover of fog, the bulk of the Tais left or defected. The French and the few remaining Tais on Anne-Marie were then forced to withdraw.[63]

Lull​

A Lull in fighting occurred from the 17th of March to the 30th of March. The Viet Minh further tightened the noose around the French central area (formed by the strong points Huguette, Dominique, Claudine, and Eliane), effectively cutting off Isabelle and its 1,809 personnel to the south.[64] During this lull, the French suffered from a serious crisis of command. "It had become painfully evident to the senior officers within the encircled garrison – and even to Cogny at Hanoi – that de Castries was incompetent to conduct the defense of Dien Bien Phu. Even more critical, after the fall of the northern outposts, he isolated himself in his bunker so that he had, in effect, relinquished his command authority".[65] On 17 March, Cogny attempted to fly into Điện Biên Phủ to take command, but his plane was driven off by anti-aircraft fire. Cogny considered parachuting into the encircled garrison, but his staff talked him out of it.[65]


Viet Minh soldiers launching an assault during the battle

De Castries' seclusion in his bunker, combined with his superiors' inability to replace him, created a leadership vacuum in the French command. On 24 March, an event took place which later became a matter of historical debate. The historian Bernard Fall records, based on Langlais' memoirs, that Colonel Langlais and his fellow paratroop commanders, all fully armed, confronted de Castries in his bunker on 24 March. They told him he would retain the appearance of command, but that Langlais would exercise it.[66] De Castries is said by Fall to have accepted the arrangement without protest, although he did exercise some command functions thereafter. Phillip Davidson stated that the "truth would seem to be that Langlais did take over effective command of Dien Bien Phu, and that Castries became 'commander emeritus' who transmitted messages to Hanoi and offered advice about matters in Dien Bien Phu".[67] Jules Roy, however, makes no mention of this event, and Martin Windrow argues that the "paratrooper putsch" is unlikely to have ever happened. Both historians record that Langlais and Marcel Bigeard were known to be on good terms with their commanding officer.[68]

French aerial resupply took heavy losses from Viet Minh machine guns near the landing strip. On 27 March, the Hanoi air transport commander, Nicot, ordered that all supply deliveries be made from 2,000 m (6,600 ft) or higher; losses were expected to remain heavy.[69] The following day, De Castries ordered an attack against the Viet Minh AA machine guns 3 km (1.9 mi) west of Điện Biên Phủ. Remarkably, the attack was a complete success, with 350 Viet Minh soldiers killed and seventeen AA machine guns destroyed (French estimate), while the French lost 20 killed and 97 wounded.[70]
30 March – 5 April assaults
Further information: Operation Condor (1954)


Central French positions at Điện Biên Phủ, late-March 1954. The positions in Eliane saw some of the most intense combat of the entire battle.

The next phase of the battle saw more massed Viet Minh assaults against French positions in central Điện Biên Phủ – particularly at Eliane and Dominique, the two remaining outposts east of the Nam Yum River. Those two areas were held by five understrength battalions, composed of Frenchmen, Legionnaires, Vietnamese, North Africans, and Tais.[71] Giáp planned to use the tactics from the Beatrice and Gabrielle skirmishes.

At 19:00 on 30 March, the Viet Minh 312th Division captured Dominique 1 and 2, making Dominique 3 the final outpost between the Viet Minh and the French general headquarters, as well as outflanking all positions east of the river.[72] At this point, the French 4th Colonial Artillery Regiment entered the fight, setting its 105 mm howitzers to zero elevation and firing directly on the Viet Minh attackers, blasting huge holes in their ranks. Another group of French soldiers, near the airfield, opened fire on the Viet Minh with anti-aircraft machine guns, forcing the Viet Minh to retreat.[72]

The Viet Minh's simultaneous attacks elsewhere were more successful. The 316th Division captured Eliane 1 from its Moroccan defenders, and half of Eliane 2 by midnight.[73] On the west side of Điện Biên Phủ, the 308th attacked Huguette 7, and nearly succeeded in breaking through, but a French sergeant took charge of the defenders and sealed the breach.[73]

Just after midnight on 31 March, the French launched a counterattack against Eliane 2, and recaptured it. Langlais ordered another counterattack the following afternoon against Dominique 2 and Eliane 1, using virtually "everybody left in the garrison who could be trusted to fight".[73] The counterattacks allowed the French to retake Dominique 2 and Eliane 1, but the Viet Minh launched their own renewed assault. The French, who were exhausted and without reserves, fell back from both positions late in the afternoon.[74] Reinforcements were sent north from Isabelle, but were attacked en route and fell back to Isabelle.

The French deployed a small number of M24 Chaffee light tanks (US supplied) during the battle which they nicknamed "Bisons". The Viet Minh countered these with heavy artillery and rocket-propelled grenade launchers (RPGs).

Shortly after dark on 31 March, Langlais told Major Marcel Bigeard, who was leading the defense at Eliane 2, to fall back from Eliane 4. Bigeard refused, saying "As long as I have one man alive I won't let go of Eliane 4. Otherwise, Dien Bien Phu is done for."[75] The night of 31 March, the 316th Division attacked Eliane 2. Just as it appeared the French were about to be overrun, a few French tanks arrived from the central garrison, and helped push the Viet Minh back. Smaller attacks on Eliane 4 were also pushed back. The Viet Minh briefly captured Huguette 7, only to be pushed back by a French counterattack at dawn on 1 April.[76]

Fighting continued in this manner over the next several nights. The Viet Minh repeatedly attacked Eliane 2, only to be beaten back. Repeated attempts to reinforce the French garrison by parachute drops were made, but had to be carried out by lone planes at irregular times to avoid excessive casualties from Viet Minh anti-aircraft fire. Some reinforcements did arrive, but not enough to replace French casualties.[76]

Trench warfare​


French troops seeking cover in trenches.

On 5 April, after a long night of battle, French fighter-bombers and artillery inflicted particularly devastating losses on one Viet Minh regiment, which was caught on open ground. At that point, Giáp decided to change tactics. Although Giáp still had the same objective – to overrun French defenses east of the river – he decided to employ entrenchment and sapping to achieve it.[77]

On 10 April, the French attempted to retake Eliane 1, which had been lost eleven days earlier. The loss posed a significant threat to Eliane 4, and the French wanted to eliminate that threat. The dawn attack, which Bigeard devised, began with a short, massive artillery barrage, followed by small unit infiltration attacks, then mopping-up operations. Eliane 1 changed hands several times that day, but by the next morning the French had control of the strong point. The Viet Minh attempted to retake it on the evening of 12 April, but were pushed back.[78]

At this point, the morale of the Viet Minh soldiers was greatly lowered due to the massive casualties they had received from heavy French gunfire. During a period of stalemate from 15 April to 1 May, the French intercepted enemy radio messages which told of whole units refusing orders to attack, and Viet Minh prisoners in French hands said that they were told to advance or be shot by the officers and non-commissioned officers behind them,[79] much like Stalin's "Not A Step Back!" decree of WWII, under which troops were compelled to advance even in the face of withering enemy fire, and were strictly forbidden to retreat. Worse still, the Viet Minh lacked advanced medical treatment and care, with one captured fighter stating that, "Nothing strikes at combat-morale like the knowledge that if wounded, the soldier will go uncared for".[80] Concerned about a potential mutiny from his troops, Giáp had to call for fresh reinforcements from neighbouring Laos to bolster his dwindling and dispirited forces.

During the fighting at Eliane 1, on the other side of camp, the Viet Minh entrenchments had almost entirely surrounded Huguette 1 and 6. On 11 April the garrison of Huguette 1, supported by artillery from Claudine, launched an attack with the goal of resupplying Huguette 6 with water and ammunition. The attacks were repeated on the nights of the 14–15 and 16–17 April. While they did succeed in getting some supplies through, the French suffered heavy casualties, which convinced Langlais to abandon Huguette 6. Following a failed attempt to link up, on 18 April, the defenders at Huguette 6 made a daring break out, but only a few managed to make it to French lines.[81][82] The Viet Minh repeated the isolation and probing attacks against Huguette 1, and overran the fort on the morning of 22 April. After this key advance, the Viet Minh took control of more than 90 percent of the airfield, making accurate French parachute drops impossible.[83] This caused the landing zone to become perilously small, and effectively choked off much needed supplies.[84] A French attack against Huguette 1 later that day was repulsed.[85]

Isabelle​

Isabelle saw only light action until 30 March, when the Viet Minh isolated it and beat back the attempt to send reinforcements north. Following a massive artillery barrage on 30 March, the Viet Minh began employing the same trench warfare tactics that they were using against the central camp. By the end of April, Isabelle had exhausted its water supply and was nearly out of ammunition.[86]

Final attacks​

The Viet Minh launched a massed assault against the exhausted defenders on the night of 1 May, overrunning Eliane 1, Dominique 3, and Huguette 5, although the French managed to beat back attacks on Eliane 2. On 6 May, the Viet Minh launched another massed attack against Eliane 2, using, for the first time, Katyusha rockets.[56] The French artillery fired a "TOT" (time on target) mission, so that artillery rounds fired from different positions would strike on target at the same time.[87] This barrage defeated the first assault wave, but later that night the Viet Minh detonated a mine under Eliane 2, with devastating effect. The Viet Minh attacked again, and within a few hours the defenders were overrun.[88]

On 7 May, Giáp ordered an all-out attack against the remaining French units with over 25,000 Viet Minh against fewer than 3,000 garrison troops. At 17:00, de Castries radioed French headquarters in Hanoi and talked with Cogny.

De Castries: "The Viets are everywhere. The situation is very grave. The combat is confused and goes on all about. I feel the end is approaching, but we will fight to the finish."
Cogny: "Of course you will fight to the end. It is out of the question to run up the white flag after your heroic resistance."[47]

The last radio transmission from the French headquarters reported that enemy troops were directly outside the headquarters bunker and that all the positions had been overrun. The radio operator in his last words stated: "The enemy has overrun us. We are blowing up everything. Vive la France!" That night the garrison made a breakout attempt, in the Camarón tradition. While some of the main body managed to break out, none succeeded in escaping the valley. At "Isabelle", a similar attempt later the same night saw about 70 troops, out of 1,700 men in the garrison, escape to Laos.[89] By about 18:20, only one French position, strong point Lily, manned by Moroccan soldiers commanded by a French officer, Major Jean Nicholas, had not been overrun. The position surrendered that night when Nicholas personally waved a small white flag (probably a handkerchief) from his rifle.[90]

Women​

Many of the flights operated by the French Air force to evacuate casualties had female flight nurses on board. A total of 15 women served on flights to Điện Biên Phủ. One, Geneviève de Galard, was stranded there when her plane was destroyed by shellfire while it was being repaired on the airfield. She remained on the ground providing medical services in the field hospital until the surrender. She was referred to as the "Angel of Điện Biên Phủ". Historians disagree regarding the moniker, with Martin Windrow maintaining that de Galard was referred to by the name by the garrison itself, but Michael Kenney and Bernard Fall maintained it was added by outside press agencies.[91]

The French forces came to Điện Biên Phủ accompanied by two bordels mobiles de campagne, ('mobile field brothels'), served by Algerian and Vietnamese women.[92] When the siege ended, the Viet Minh sent the surviving Vietnamese women for "re-education".[93]

Aftermath​

Dien Bien Phu was a serious defeat for the French and was the decisive battle of the Indochina war.[94] The garrison constituted roughly one-tenth of the total French Union manpower in Indochina,[95] and the defeat seriously weakened the position and prestige of the French; it produced psychological repercussions both in the armed forces and in the political structure in France. This was apparent with the previously planned negotiations over the future of Indochina, which had just begun.[96] Militarily there was no point in France fighting on, as the Viet Minh could repeat the strategy and tactics of the Dien Bien Phu campaign elsewhere, to which the French had no effective response.[94]

News of Dien Bien Phu's fall was announced in France several hours after the surrender, around 4:45pm, by Prime Minister Joseph Laniel. The Archbishop of Paris ordered a mass, while radio performances were cancelled and replaced by solemn music, notably Berlioz' Requiem. Theatres and restaurants closed and many social engagements were cancelled as a mark of respect.[97] Public opinion in France registered shock that a guerilla army had defeated a major European power.[4]

Within a month the government of Laniel resigned, and the new Prime Minister, Pierre Mendès, formed a government with Communist Party support.

Prisoners​


Captured French soldiers from Dien Bien Phu, escorted by Vietnamese troops, walk to a prisoner-of-war camp

On 8 May, the Viet Minh counted 11,721 prisoners, of whom 4,436 were wounded.[11] This was the greatest number the Viet Minh had ever captured, amounting to one-third of the total captured during the entire war. The prisoners were divided into groups. Able-bodied soldiers were force-marched over 600 km (370 mi) to prison camps to the north and east,[98] where they were intermingled with Viet Minh soldiers to discourage French bombing runs.[99] Hundreds died of disease along the way. The wounded were given basic first aid until the Red Cross arrived, extracted 858 prisoners, and provided better aid to the remainder. Those wounded who were not evacuated by the Red Cross were sent into detention.[100]

The Viet Minh captured 8,000 French and marched them 500 miles on foot to prison camps; less than half survived the march.[101] Of 10,863 prisoners (including Vietnamese fighting for the French), only 3,290 were repatriated four months later;[102] however, the losses figure may include the 3,013 prisoners of Vietnamese origin whose fate is unknown.[103]

Casualties​

The Vietnamese Government reported its casualties in the battle as 4,020 dead, 9,118 wounded, and 792 missing.[14] The French estimated Viet Minh casualties at 8,000 dead and 15,000 wounded.[15] Max Hastings stated that "In 2018 Hanoi has still not credibly enumerated its Dien Bien Phu losses, surely a reflection of their immensity."[104]

Political ramifications​

The Geneva Conference opened on 8 May 1954,[105] the day after the surrender of the garrison. The resulting agreement in July partitioned Vietnam into two zones: communist North Vietnam and the State of Vietnam, which opposed the agreement,[106] to the south. The partition was supposed to be temporary, and the two zones were meant to be reunited through national elections in 1956,[107] which were never held. The last French forces withdrew from Vietnam in 1956.[108] General Georges Catroux presided over a commission of inquiry into the defeat. The commission's final report ("Rapport concernant la conduite des opérations en Indochine sous la direction du général Navarre") concluded:
The fall of Dien Bien Phu, in a strictly military perspective, represented a very serious failure but one that in the immediate, that is to say, spring of 1954, did not upset the balance of forces present in Indochina. It only assumed the aspect of a definitive defeat of our forces by reason of its profound psychological effects on French public opinion, which, tired of a war that was unpopular and seemingly without end, demanded in a way that it be ended.
The event itself was in fact, both in terms of public opinion and of the military conduct of the war and operations, merely the end result of a long process of degradation of a faraway enterprise which, not having the assent of the nation, could not receive from the authorities the energetic impulse, and the size and continuity of efforts required for success.
If, therefore, one wishes to establish objectively the responsibilities incurred in the final phase of the Indochina war one would have to examine its origins and evoke the acts and decisions of the various governments in power, that is to say their war policies, as well as the ways in which these policies were translated by the military commanders into operations.[109]
US participation
Before the battle started both British and American missions visited Dien Bien Phu, to complete an assessment and left.[49]

Further information: Operation Vulture


Unmarked Vought AU-1 Corsair fighters on the deck of the U.S. Navy light aircraft carrier USS Saipan (CVL-48) in the South China Sea, in 1954. The Corsairs were drawn from Marine Attack Squadron VMA-324 and flown from the Saipan to Da Nang and delivered to the French navy.

The fall of Dien Bien Phu was a disaster not just for France but also for the United States who, by 1954, were underwriting 80% of French expenditures in Indochina.[110] According to the Mutual Defense Assistance Act, the United States provided the French with material aid during the battle – aircraft (supplied by the USS Saipan), weapons, mechanics, 24 CIA/CAT pilots, and U.S. Air Force maintenance crews.[111]

The United States, nevertheless intentionally avoided overt direct intervention. In February 1954, following the French occupation of Điện Biên Phủ, Democratic senator Michael Mansfield asked the United States Defense Secretary, Charles Erwin Wilson, whether the United States would send naval or air units if the French were subjected to greater pressure there, but Wilson replied that "for the moment there is no justification for raising United States aid above its present level". On 31 March, following the fall of Beatrice, Gabrielle, and Anne-Marie, a panel of U.S. Senators and Representatives questioned the US Chairman of the Joint Chiefs of Staff, Admiral Arthur W. Radford, about the possibility of US involvement. Radford concluded it was too late for the U.S. Air Force to save the French garrison. A proposal for direct intervention was unanimously voted down by the committee three days later, which "concluded that intervention was a positive act of war".[112]

Both Eisenhower and the Secretary of State John Foster Dulles then pressed the British and other allies in a joint military operation.[113] Prime Minister Winston Churchill and Foreign Secretary Anthony Eden refused, but agreed on a collective security arrangement for the region which could be agreed at the Geneva conference. For the Americans, in particular Dulles, this wasn't enough. Britain, already for some years involved in the Malayan Emergency, was concerned at the American alarmism in the region, but was unaware of the scale of US financial aid and covert involvement in the Indochina war.[114]

There were already suggestions at the time, notably from French author Jules Roy, that Admiral Radford had discussed with the French the possibility of using tactical nuclear weapons in support of the French garrison.[115] Moreover, Dulles reportedly mentioned the possibility of lending atomic bombs to the French for use at Điện Biên Phủ in April,[116] Dulles tried to put more pressure on the British, and asked Eden for British support for American air action to save Dien Bien Phu. Eden refused, which enraged Dulles; however, Eisenhower relented. The President felt that, along with the political risks, airstrikes alone would not decide the battle, and did not want to escalate U.S. involvement by using American pilots.[117][118] "Nobody is more opposed to intervention than I am".[111]

A painting commemorating air operations of Civil Air Transport (CAT) and its CIA contract pilots flying over Dien Bien Phu. It shows a Fairchild C-119s with US Air Force markings hurriedly painted over with French Air Force roundels.

The United States did covertly participate in the battle. Following a request for help from Henri Navarre, Radford provided two squadrons of B-26 Invader bomber aircraft to support the French. Following this, 37 American transport pilots flew 682 sorties over the course of the battle.[6] Earlier, in order to succeed the pre-Điện Biên Phủ Operation Castor of November 1953, General Chester McCarty made available twelve additional C-119 Flying Boxcars flown by French crews.[6]

Two of the American pilots, James McGovern Jr., and Wallace Buford, were killed in action during the siege of Điện Biên Phủ.[119] On 25 February 2005, the seven still-living American pilots were awarded the French Legion of Honor by Jean-David Levitte, the French Ambassador to the United States.[6] The role that the American pilots played in this battle had remained little known until 2004. The US historian Erik Kirsinger researched the case for more than a year to establish the facts.[120][121]

Dulles, on hearing of the news of the fall of the garrison, was furious— placing heavy blame on Eden for his "inaction". Eden, however, doubted that intervention could have saved Dien Bien Phu, and felt "it might have far reaching consequences".[114]

Colonel William F. Long stated twelve years after the defeat:[122]


Dien Bien Phu or DBP has become an acronym or shorthand symbol for defeat of the West by the East, for the triumph of primitive.... Dien Bien Phu resulted in severe political consequences.
Battlefield
Today, the former battlefield is one large historical site. Former French fortified positions such as Beatrice, Isabelle, Eliane, the Bailey bridge and de Castries' headquarters bunker have been preserved, all in relatively-good condition. Nearly 30 kilometres away from the centre of Dien Bien Phu is the Viet Minh army complex, containing shelters and trenches, which is also preserved in Muong Phang village. A 96-meter tunnel connects the working-places of General Võ Nguyên Giáp and General Hoàng Văn Thái. In addition, monuments and memorials to both sides are situated across the region, as are the few remaining French Chaffee tank wrecks scattered all throughout the valley, such as in the many rice paddy-fields of the area. Also, the same runway used by the French during the battle remains to this day and is still in active use, but it is made of concrete. The pierced-steel planking used by the French was taken up by villagers and used in construction of their homes and businesses.
И то бјеше, како примијети форумаш епска битка, која је у много чему преокренула ток рата и одредила судбину Индокине наредних деценија.
У спојлеру имамо изузетно опширан опис битке, форумаш Rogonos којег морам похвалити за изванредне постове, је у осврту написао све што е требало, примјери обостраног херојства и постојаности, Французи су се уздали у супериорност у наоружању, снаге Вијетнама у бројчану премоћ и конфигурацију терена који су наравно и боље познавали.
Како је и примијетио форумаш, битку је одлучила француска ароганција и неразумијевање ситуације главних планера кампање. И када су ствари пошле по Французе по злу, показивали су храброст и одлучност да наставе са борбом о чему говори комуникација када је већ крах био неизбјежан, и када су их Вијетнамци окружили са осам пута већим снагама (25.000 против 3.000 преосталих исцрпљених француских војника)

De Castries: "The Viets are everywhere. The situation is very grave. The combat is confused and goes on all about. I feel the end is approaching, but we will fight to the finish."
Cogny: "Of course you will fight to the end. It is out of the question to run up the white flag after your heroic resistance."
На једној страни храброст француских војника, на другој страни француски војни врх је учинио више грешака, између осталог огрешили су се и о основно правило "ако се тучеш, онда се туци", у операцији бјеше ангажовано 1/10 војних ефектива са којима су располагали у Индокини,.
Што је за посљедицу имало тежак пораз праћен понижењем јер су Вијетнамци и поред одлучности и храбрости француских војника заробили (пописаних 8.маја 1954.године) 11.721 непријатељских војника, од којих ће многи касније скончати у тешким условима или исцрпљујућим маршевима, на крају је након четири мјесеца размјењено 3.290 заробљених француских војника, судбина заробљених најмање 3.013 припадника трупа Јужног Вијетнаа који су ратовали на француској страни остала је непозната.
Вијетнамци су платили велику цијену ове побједе, међутим важност побједе је премашила жртве иако су биле велике, пронашли су начин како ратовати против технолошки супериорнијег непријатеља, тактику коју ће користити наредних година, и најважније распламсала се искра вјере у коначну побједу, одлучност да се истраје у тој борби, показаће се да је народ који вјерује у циљ, којие одлучан да истраје у борби, без обзира на инфериорност када је наорућање у питању, тешко побједив.
 
Poslednja izmena:
zanimljivo za ovu bitku je da je većina fotografija sa vijetnamske strane, osim nekoliko, u stvari dramatizacija odradjena malo kasnije, trebalo je za agitaciju i propagandu jer pravih nisu imali.

takodje zanimljivo da je umalo završio u paklu Dien Bien Fua poznati glumac Alen Delon koji je čini mi se bio tada baš u Vijetnamu dobrovoljno.
 
Битка код Дијен Бијен Фуа (овдје), по мени, заслужује и посебну тему
У спојлеру имамо изузетно опширан опис битке, форумаш Rogonos којег морам похвалити за изванредне постове, је у осврту написао све што е требало, примјери обостраног херојства и постојаности, Французи су се уздали у супериорност у наоружању, снаге Вијетнама у бројчану премоћ и конфигурацију терена који су наравно и боље познавали.
Како је и примијетио форумаш, битку је одлучила француска ароганција и неразумијевање ситуације главних планера кампање. И када су ствари пошле по Французе по злу, показивали су храброст и одлучност да наставе са борбом о чему говори комуникација када је већ крах био неизбјежан, и када су их Вијетнамци окружили са осам пута већим снагама (25.000 против 3.000 преосталих исцрпљених француских војника)

На једној страни храброст француских војника, на другој страни француски војни врх је учинио више грешака, између осталог огрешили су се и о основно правило "ако се тучеш, онда се туци", у операцији бјеше ангажовано 1/10 војних ефектива са којима су располагали у Индокини,.
Што је за посљедицу имало тежак пораз праћен понижењем јер су Вијетнамци и поред одлучности и храбрости француских војника заробили (пописаних 8.маја 1954.године) 11.721 непријатељских војника, од којих ће многи касније скончати у тешким условима или исцрпљујућим маршевима, на крају је након четири мјесеца размјењено 3.290 заробљених француских војника, судбина заробљених најмање 3.013 припадника трупа Јужног Вијетнаа који су ратовали на француској страни остала је непозната.
Вијетнамци су платили велику цијену ове побједе, међутим важност побједе је премашила жртве иако су биле велике, пронашли су начин како ратовати против технолошки супериорнијег непријатеља, тактику коју ће користити наредних година, и најважније распламсала се искра вјере у коначну побједу, одлучност да се истраје у тој борби, показаће се да је народ који вјерује у циљ, којие одлучан да истраје у борби, без обзира на инфериорност када је наорућање у питању, тешко побједив.

Lepo i sazeto objasnjeno, slazem se. Tema vijetnamskog rata je komplikovana, pogotovo ako se uzme pored vojne i politicka strana i duh Hladnog Rata, kao i hladni-topli odnosi Francuza i Amerikanaca. Kada malo dublje pogledamo i analiziramo korene, razvijao se znacajan nesporazum u vezi sa politikom SAD prema Indokini jos u deceniji Drugog svetskog rata i njegovim posledicama. Cini mi se, da je antikolonijalizam, kod jednog dobro dela americkih kongresmena, upravljao americkom politikom i akcijama sve do 1950. godine, kada je ipak suzbijanje komunizma kao ideologije nadvladalo. Americku politiku prema Indokini mozemo svrstati u nekoliko klucnjih perioda:

Anti-Vichi raspolozenje, period izmedju 1940-1945. godine
Pro-Viet Minh, period izmedju 1945-1946. godine
Neucestvovanje, period od 1946-1950. godine
Profrancuski period od 1950 do 1954. godine
Nevojno ucesce od 1954 do 1961. godine
Direktno i potpuno ucesce od 1961-1975. godine

Manje poznata cinjenica kada govorimo o politickom aspektu ratova u Indokini, da je tada veoma popularni predsednik Ruzvelt bio odlucan da po svaku cenu eliminise Francuze iz Indokine i pritiskao stalno svoje saveznike da uspostave medjunarodno starateljstvo za upravljanje cele Indokine, sve dok tamosnji narodi nisu bili spremni da preuzmu punu nezavisnost. Ovaj istrajni i autenticni antikolonijalizam doveo je do hladnog odbijanja americke pomoci francuskim borcima otpora i do politike promocije Ho Chi Minha i Viet Minha kao alternative obnavljanju francuskih obveznica.

Kada je Ruzvelt umro, a principi njegovi "izbledeli", do kraja 1946. godine antikolonijalizam je "mutirao" u meku neutralnost. E sad, da li je to bilo zbog namerne politike u Vasingtonu ili, obratno, zbog odsustva politike, nije sasvim jasno. Amerikanci, zaokupljeni gotovo unistenom Evropom, prestale su da budu diplomatski faktor u Indokini sve do izbijanja Korejskog rata. Vec od 1950. godine antikomunizam se duboko ucvrstio u americkom drustvu, a u izvanrednoj volji SAD bacile su svoje ekonomske i vojne resurse iza Francuske u ratu protiv Vijetma.

Meni se ipak cini, da su Amerikanci bili manje zabrinuti zbog Indokine i manje svrsishodne nego sto se pretpostavlja. Ambivalencija je karakterisala americku politiku jos tokom Prvog Svetskog Rata i bila je koren mnogih kasnijih nesporazuma. S jedne strane, SAD su vise puta uveravale Francuze da ce im posle rata biti vracene kolonijalne posede. S druge strane, SAD su se u Atlantskoj povelji siroko obavezale da ce podrzati nacionalno samoopredeljenje, a predsednik Ruzvelt se licno i zestoko zalagao za nezavisnost Indokine. F.D.R. smatrao je Indokinu flagrantnim primerom teskog kolonijalizma koji bi trebalo da se preda starateljstvu, a ne da se vrati u Francusku. Ruzvelt je o ovom predlogu razgovarao sa saveznicima na konferencijama u Kairu, Teheranu i Jalti i primio odobrenje Cang Kaj Seka i Staljina, a lukavi Cercil je bio nezadovoljan. U jednom trenutku, Ruzvelt je ponudio filipinske savetnike generalu De Gaullu da pomognu Francuskoj da uspostavi progresivniju politiku u Indokini, sta god to podrazumevalo.

Kako to inace surovo biva u politici, americkom politikom nisu upravljali ni principi Atlantske povelje, ni predsednikov antikolonijalizam, vec diktati vojne strategije i britanska nepopustljivost po kolonijalnom pitanju. SAD koncentrisuci svoje snage protiv Japana, prihvatile su britanski vojni primat u jugoistocnoj Aziji i podelile Indokinu na 16. paraleli izmedju Britanaca i Kineza u svrhe okupacije. Americkim komandantima koji su sluzili sa Britancima i Kinezima, iako im je nalozeno da izbegavaju prividno poravnavanje sa Francuzima, bilo im je dozvoljeno da vode operacije u Indokini, sto nije umanjilo kampanju protiv Japana. U skladu sa smernicama F.D.R.-a, SAD su pruzile "umerenu" pomoc francuskim snagama otpora i Vijetmu u Vijetnamu nakon marta 1945. godine, ali su odbile da obezbede isporuku za premestanje tamosnjih slobodnih francuskih trupa. Pritisnuti i od Britanaca i od Francuza da bi razjasnili americke namere u vezi sa politickim statusom Indokine, F.D.R- je tvrdio da je to pitanje za posleratnu situaciju.

U prvoj posleratnoj deceniji Francuska je bila relativno slaba i zavisila je potpuno od americke pomoci kroz NATO i Marshallov plan za svoju vojnu bezbednost i ekonomski preporod. Ali ni NATO ni Marshallov plan nisu ponudili upotrebljive uporisne tacke za uticanje na francusku politiku prema Indokini. Americka vlada i javnost su ocenili da su obojici snazno u americkom nacionalnom interesu u vreme kada je sovjetska pretnja zapadnoj Evropi, bilo putem otvorene agresije ili interne subverzije, bila jasno prepoznatljiva. Komunisticko preuzimanje u Francuskoj bilo je stvarna mogucnost, odnosno ne treba zaboraviti da je Francuska komunisticka partija bila najveca politicka stranka u naciji i, u to vreme, prilicno militantnog karaktera. Dakle, americka pretnja da ce povuci vojnu i ekonomsku podrsku metropolitanskoj Francuskoj ako ne promeni svoju politiku u Indokini bila je vise nego verovatna. A opet zapretiti Francuskoj sankcijama u NATO-u ili kroz Marshallov plan ugrozio bi americki interes za Evropu vazniji od bilo kog u Indokini.

Sa druge strane, Amerikanci su pokusali da iskoriste svoj program vojne pomoci kako bi postigle polugu nad francuskom politikom, ali su bile ozbiljno sputane u onome sto mogu uciniti. Americka vojna misija (MAAG) u Sajgonu bila je mala i Francuzi su je u svojim funkcijama ogranicili na grupu za podrsku snabdevanju. Dodeljivanje cele americke pomoci pridruzenim drzavama moralo je da se izvrsi, sporazumno naravno, iskljucivo preko Francuza. Dakle, MAAG-u nije bilo dozvoljeno da kontrolise tocenje zaliha nakon sto su stigli u Vijetnam. Sluzbenici MAAG-a nisu dobili potrebnu slobodu za razvijanje obavestajnih informacija o toku rata: sto znaci, podaci koje su pruzali Francuzi bili su ograniceni i cesto nepouzdani ili namerno obmanjujuci. Francuzi su se oduprli opetovanim americkim upozorenjima da se domorodacke vojske pridruzenih drzava izgrade i shodno tome nisu stvorili istinsku nacionalnu vijetnamsku vojsku. Uz neke manje izuzetke, Francuzi su iskljucili americke savetnike iz ucesca u obuci za upotrebu materijala koje su obezbedili SAD.

General Navarre smatrao je da je bilo koja funkcija MAAG-a u Saigonu izvan knjigovodstva zadiranje u unutrasnje francuske poslove. Iako bi posle 1952. godine bilo tesko nastaviti rat bez americke pomoci, Francuzi nikada nisu dozvolili ucesce americkih zvanicnika u strateskom planiranju ili kreiranju politike. Stavise, Francuzi su sumnjali da je misija ekonomske pomoci preterano naklonjena vijetnamskom nacionalizmu. Stoga su francuski zvanicnici insistirali na tome da americka pomoc bude obezbedjena "bez veza" i prakticno bez kontrole nad njenom upotrebom. U osnovi ovog stava bila je duboko ukorenjena sumnja da SAD zele da potpuno potisnu Francuze, kako u ekonomskom, tako i u politickom pogledu.

Ceo kontekst americke politike prema Indokini treba shvatiti u siroko rasprostranjenu pretpostavke u zvanicnom Vasingtonu da ce, ukoliko se Indokina "izgubi" od komunizma, preostale nacije jugoistocne Azije neumoljivo podleci komunistickoj infiltraciji i biti preuzete lancanom reakcijom i to razmisljanje je vladalo sve do McNamare. Ova strateska koncepcija komunisticke pretnje jugoistocnoj Aziji prethodila je izbijanju Korejskog rata u junu 1950. godine. Period "trudnoce" je verovatno imao u vreme povlacenja nacionalista iz kontinentalne Kine. Plasili su se, ako je vec jugoistocnu Aziju zahvatio komunizam, pretrpece veliku politicku rupu ciji ce odjeci biti osetljivi u ostatku sveta, posebno na Bliskom Istoku i u tada cak u kriticno izlozenoj Australiji. Na Rusiju se, a ne na Kinu, od 1949. gledalo kao na glavni izvor komunisticke pretnje u Aziji. Iako se priznavalo da ce tokom vremena Kina (ili Japan ili Indija) pokusati da dominira Azijom.

Geostrateski gledano, Indokina je bila od posebnog znacaja jer je bila jedina oblast uz Kinu koja je sadrzala veliku evropsku vojsku koja je bila u oruzanom sukobu sa komunistickim snagama. Smatralo se da kineski komunisti pruzaju Vijetnamu znacajnu materijalnu pomoc. Tada su zvanicni francuski izvori izvestavali, da je u Tonkinu bilo nekoliko kineskih trupa, kao i veliki broj spremnih za akciju protiv Francuza na kineskoj strani granice. Prvi memorandum NSC-a koji je tada usvojen koji se bavi iskljucivo Indokinom, uzima u obzir kinesku pomoc Vijetmu i ocenjuje da neveruju da bi francuske ekspedicione snage, u kombinaciji sa indokineskim trupama, mogle uspesno da sadrze snage Ho Si Mina ukoliko one budu ojacana bilo kineskim trupama koje su prelazile granicu, bilo oruzjem i materijalom u kolicini komunista.
 
Poslednja izmena:
Novi dokumenti iz davno zaboravljenih arhiva o Vijetnamskom ratu zapravo svakodnevno izlaze na videlo, ali su verovatno zaista prisutni u svesti samo za onu generaciju koja je sa njim odrasla. Osim istoričara. Ovaj rat je u našim medijima odavno zaboravljen a nema nigde ni dokumentaraca ni knjiga za mladju populaciju.

Relativno sveži tajni dokumenti govore priču o zaboravljenim zarobljenicima rata u džungli u Vijetnamu. Srećom, tema je ponovo otvorena u SAD i želim da je podelim ovde na forumu. Do danas se na Zapadu malo zna o sudbini više od 200.000 vijetnamskih ratnih zarobljenika koji su pali u ruke Amerikanaca i njihovih saveznika. Mnogi su postali žrtve sve veće brutalizacije Vijetnamskog rata.

Kada bi prosečan Amerikanac morao da prozove nekog "heroja" novije istorije iz glave, ime Džon Mekejn bi se pojavilo prilično brzo. Kao istaknuti predstavnik Republikanske partije, državnik se proslavio ne samo kao političar, već i zbog svojih traumatskih iskustava kao ratnog zarobljenika u Vijetnamskom ratu.
U Srbiji ga ljudi pamte valjda kada se susreo sa Vučićem pre nekoliko godina.

1967. godine njegov "Douglas Skyhowk" je oboren iznad Severnog Vijetnama sa komunističkih položaja. Povređeni poručnik je potom odveden u ozloglašeni zatvor Hoa Lo, koji su Amerikanci sarkastično nazvali "Hanoj Hilton". Mekejna su tamo redovno ispitivali i mučili njegovi mučitelji. Na mnogo načina, iskustvo nasilja koje je doživelo otprilike 200.000 do 300.000 komunističkih zatvorenika u Južnom Vijetnamu može se uporediti sa Mekejnovim. Na obe strane, zatvorenici su mučeni, maltretirani i skrnavljeni. O tome svedoče ranije tajni izvori iz američkog nacionalnog arhiva.

U SAD se mnogo pisalo o tretmanu američkih zatvorenika u Severnom Vijetnamu. Međutim, to se ne odnosi na sudbinu njihovih supatnika južno od demilitarizovane zone: teška arhivska situacija, jezički problemi i ideološka razlika prema Zapadu sprečili su mnoge istoričare da se detaljno pozabave životom, stradanjem i smrću Vijetnamaca.

Recimo meni je palo za oko ta "helikopterska ispitivanja". Jedan kapetan iz divizije marinaca, koji je imao stotine borbenih misija kao pilot helikoptera od 1966. do 1967. u severnom Južnom Vijetnamu govorio je upravo o tome. U odlomcima iz filma on gledaocu otkriva panoramu terora. Između ostalog, on opisuje kako su neprijateljski zarobljenici ubijani tako što su ih izbacivali iz američkih transportnih helikoptera. Svakako, takvi izveštaji moraju biti kritički ocenjeni. Zato što su mnoga svedočenja o ratnim zločinima nad komunističkim zatvorenicima u Južnom Vijetnamu zapanjujuće slična. Često su to dela o kojima se izveštava iz druge ruke i čiji je narativ popularizovan u kontekstu antiratnog pokreta.

Kako se može objasniti sve veća brutalizacija rata? Pa to je bila u stvari posledica takozvane "komandne kulture" i stalne operativne procedure koja je iz nje proistekla. Za razliku od kodifikovanog vanrednog stanja, ovo nigde nije bilo obavezujuće propisano, već su ga određivali pretpostavljeni: situaciono i na osnovu njihove subjektivne percepcije onoga što se dešavalo u ratu. Pošto je neprijatelj često ostajao nevidljiv i neuhvatljiv, frustrirani, uplašeni vojnici su se sve više osvetili zarobljenicima kojima je bila potrebna zaštita.

U osnovi, i počiniocima i žrtvama je bilo jasno da je nasilje nad zatvorenicima nezakonito. Mnogi vojnici su kreirali lične ek-post narative kako bi opravdali svoje postupke i oslobodili se krivice. Ovo je često išlo ruku pod ruku sa obezvređivanjem žrtava, kojima je uskraćena njihova individualnost. Iz ove perspektive, radilo se "samo" o komunistima, "samo" o Azijatima odnosno po principu ako su živi, automatski su osumnjičeni, ako su mrtvi, oni su Vijetkong.

Mirovni pokret je prihvatio kritičke medijske izveštaje i skandalizovao ih. Ali to uglavnom nije imalo posledica na terenu. Političari su propustili priliku da se efikasno pozabave sistematskim zloupotrebama u tretmanu ratnih zarobljenika. Skoro pola veka nakon završetka tog rata, bilo bi vreme da se hiljadama vijetnamskih zatvorenika da mesto u američkoj komemorativnoj kulturi pored "Zimskih vojnika" i Džona Mekejna. Nadam se toj istorijskoj reviziji.
 
Poslednja izmena:
@Rogonos
procitaj (ako vec nisi) roman od Jules Roya, dramatizovan je ali kako sam nasao na stranim sajtovima odgovara cinjenicama 99,9%
https://www.google.com/url?sa=t&sou...wQFnoECDcQAQ&usg=AOvVaw0KoNdc2xYVU0ksqrI84U79

Da recimo opšti čitalac u Srbiji želi preporuku za jednu knjigu o bici kod Dijen Bijen Fua, ne bih preporučio da to bude ta. Moja preporuka bi bila "Pakao na veoma malom mestu" Bernarda Fola za koji verujem da je mnogo čitljiviji i ima više detalja o samoj bici. Međutim, knjigu Jules Roya trebalo bi da pročita svako ko se ozbiljno interesuje za bitku, jer ona pruža pozadinu u pozadini mahinacija viših oficira.

Medjutim, Roy Jules ima naviku da uvodi imena u narativ bez ikakvog pozivanja na njih prethodno. Na jednoj strani on pominje "hrabru Briget Friang" koja maršira sa kolonom Legije stranaca, ali ne daje objašnjenje ko je ona ili kakav značaj ima njeno prisustvo. Na nekoj drugoj strani on pominje "Godardovu kolonu" ne objašnjavajući da se to odnosilo na operaciju Kondor, predloženu misiju pomoći za garnizon. Ovo su samo dva od mnogih primera koje sam se setio nakon što sam naišao na imena i pomislio da sam ih ranije propustio. Ovo naglašava nedostatak referenci ili fusnota u knjizi. Svestan sam da je Roy intervjuisao većinu glavnih učesnika bitke, ali nedostatak referenci izneverava knjigu.

Takođe postoji samo jedna mapa u knjizi i u celom narativu on pominje mesta (npr. Mercur, Mont Fiktif), ali ne postoji način da se ona povežu sa glavnim položajima u logoru. Ovaj nedostatak mapa i dijagrama je dodatno naglašen kada govori o mestima kao što su Huget 1 ili Huguette 7 ili Claudine 5. Koristio sam knjigu Bernarda Fola da mi omogući da shvatim bitku.

To jeste knjiga za ozbiljne studente, ali mislim ne i za čitaoce sa prolaznim interesovanjem. Čitaoce koji su proučavali bitku neće toliko zbuniti nepovezana priča, a Roy je više filozofski po pitanju motiva i razmišljanja Francuza i vojnika iz Vijet Mina. On takođe pojačava razmišljanja mnogih ljudi koji se, nakon čitanja knjiga o francuskom iskustvu u Indokini, pitaju kako su Amerikanci uspeli da se zaglave u sopstvenom ratu.

Pazi sad ovo: Za svet engleskog govornog područja klasičan prikaz bitke je upravo "Pakao na veoma malom mestu": Opsada Dien Bien Fua koju je napisao drugi Francuz koji je kasnije postao američki državljanin i trebalo je da umre u Vijetnamu pokrivajući američki rat, 1967. Izveštaj Bernarda Fala je odličan, kao i Royevog, čija erudicija može prevazići Fallovu, stavljajući bitku u bolji istorijski kontekst. Rojev izveštaj prevazilazi Folov striktno vojni i politički prikaz i uključuje bolne komade moralnih zapažanja.

Kao i kod Fallovog izveštaja, knjiga je u suštini detaljna vojna istorija bitke, sa pojedinostima o kretanju taktičkih jedinica, kao i razmišljanjima "velikih ljudi" bitke, prvenstveno onih na francuskoj strani, de Castrija ili Navara. Kao i kod sličnih debakla, oholost je odigrala veliku ulogu – francuski komandanti su znali da Vijetmin ne može imati artiljeriju da porazi modernu zapadnu vojsku – i kao i većina debakla, postojao je očigledan nedostatak spremnosti da se prihvati odgovornost.

Rojeva erudicija je široka i vidljiva je u njegovom izboru epigrafa. Oni se kreću od Šekspira do Makijavelija. Njegove istorijske reference kreću se od Cezarovih galskih kampanja preko Aženkura do Napoleona. Roj je 1963. godine upoznao pobedonosnog generala Giapa i Giap je rekao, parafrizira: "Dien Bien Phu, to je Valmi". U prevodu, to je pominjanje razularene grupe francuskih civila koja je porazila profesionalce pruske vojske kod Valmija 1792. godine, tokom Francuske revolucije. Giap je poznavao svoju francusku istoriju i koristio je protiv okupatora, što je činjenica koju Fall takođe navodi kada priča priču o Vijetnamcima koji pevaju "La Chant Partisans" koju je francusko podzemlje koristilo tokom Drugog svetskog rata.

Roj je bio čovek ogromne empatije, posebno za one pojedince koji bi postali vojnici, "pioni" u igri koncentrisane moći. Tražio je od Vijetnamaca 1963. spomen obeležje Francuzima palim u bici. Njegov brutalno iskren odgovor na vijetnamsko pitanje šta bi Francuzi uradili mrtvim Vijetu da su tabele obrnute: "bacili bismo ih u zajedničku grobnicu kao pse".
 
Da recimo opšti čitalac u Srbiji želi preporuku za jednu knjigu o bici kod Dijen Bijen Fua, ne bih preporučio da to bude ta. Moja preporuka bi bila "Pakao na veoma malom mestu" Bernarda Fola za koji verujem da je mnogo čitljiviji i ima više detalja o samoj bici. Međutim, knjigu Jules Roya trebalo bi da pročita svako ko se ozbiljno interesuje za bitku, jer ona pruža pozadinu u pozadini mahinacija viših oficira.

Medjutim, Roy Jules ima naviku da uvodi imena u narativ bez ikakvog pozivanja na njih prethodno. Na jednoj strani on pominje "hrabru Briget Friang" koja maršira sa kolonom Legije stranaca, ali ne daje objašnjenje ko je ona ili kakav značaj ima njeno prisustvo. Na nekoj drugoj strani on pominje "Godardovu kolonu" ne objašnjavajući da se to odnosilo na operaciju Kondor, predloženu misiju pomoći za garnizon. Ovo su samo dva od mnogih primera koje sam se setio nakon što sam naišao na imena i pomislio da sam ih ranije propustio. Ovo naglašava nedostatak referenci ili fusnota u knjizi. Svestan sam da je Roy intervjuisao većinu glavnih učesnika bitke, ali nedostatak referenci izneverava knjigu.

Takođe postoji samo jedna mapa u knjizi i u celom narativu on pominje mesta (npr. Mercur, Mont Fiktif), ali ne postoji način da se ona povežu sa glavnim položajima u logoru. Ovaj nedostatak mapa i dijagrama je dodatno naglašen kada govori o mestima kao što su Huget 1 ili Huguette 7 ili Claudine 5. Koristio sam knjigu Bernarda Fola da mi omogući da shvatim bitku.

To jeste knjiga za ozbiljne studente, ali mislim ne i za čitaoce sa prolaznim interesovanjem. Čitaoce koji su proučavali bitku neće toliko zbuniti nepovezana priča, a Roy je više filozofski po pitanju motiva i razmišljanja Francuza i vojnika iz Vijet Mina. On takođe pojačava razmišljanja mnogih ljudi koji se, nakon čitanja knjiga o francuskom iskustvu u Indokini, pitaju kako su Amerikanci uspeli da se zaglave u sopstvenom ratu.

Pazi sad ovo: Za svet engleskog govornog područja klasičan prikaz bitke je upravo "Pakao na veoma malom mestu": Opsada Dien Bien Fua koju je napisao drugi Francuz koji je kasnije postao američki državljanin i trebalo je da umre u Vijetnamu pokrivajući američki rat, 1967. Izveštaj Bernarda Fala je odličan, kao i Royevog, čija erudicija može prevazići Fallovu, stavljajući bitku u bolji istorijski kontekst. Rojev izveštaj prevazilazi Folov striktno vojni i politički prikaz i uključuje bolne komade moralnih zapažanja.

Kao i kod Fallovog izveštaja, knjiga je u suštini detaljna vojna istorija bitke, sa pojedinostima o kretanju taktičkih jedinica, kao i razmišljanjima "velikih ljudi" bitke, prvenstveno onih na francuskoj strani, de Castrija ili Navara. Kao i kod sličnih debakla, oholost je odigrala veliku ulogu – francuski komandanti su znali da Vijetmin ne može imati artiljeriju da porazi modernu zapadnu vojsku – i kao i većina debakla, postojao je očigledan nedostatak spremnosti da se prihvati odgovornost.

Rojeva erudicija je široka i vidljiva je u njegovom izboru epigrafa. Oni se kreću od Šekspira do Makijavelija. Njegove istorijske reference kreću se od Cezarovih galskih kampanja preko Aženkura do Napoleona. Roj je 1963. godine upoznao pobedonosnog generala Giapa i Giap je rekao, parafrizira: "Dien Bien Phu, to je Valmi". U prevodu, to je pominjanje razularene grupe francuskih civila koja je porazila profesionalce pruske vojske kod Valmija 1792. godine, tokom Francuske revolucije. Giap je poznavao svoju francusku istoriju i koristio je protiv okupatora, što je činjenica koju Fall takođe navodi kada priča priču o Vijetnamcima koji pevaju "La Chant Partisans" koju je francusko podzemlje koristilo tokom Drugog svetskog rata.

Roj je bio čovek ogromne empatije, posebno za one pojedince koji bi postali vojnici, "pioni" u igri koncentrisane moći. Tražio je od Vijetnamaca 1963. spomen obeležje Francuzima palim u bici. Njegov brutalno iskren odgovor na vijetnamsko pitanje šta bi Francuzi uradili mrtvim Vijetu da su tabele obrnute: "bacili bismo ih u zajedničku grobnicu kao pse".
:p a ja mislio da nisi procitao
sjajna analiza dela, procitao sam dva puta i nisam pronasao ove nedoslednosti (nisam toliko ulazio u detalje), mada mi mnogo smetaju njegove poetske dramatizacije jer mene on ne zanima kao pisac vec kao istoricar a uz hrvatski prevod delo je dosta konfuzno barem za mene. cenim njegovu upornost a izmedju ostalog on je mozda i prvi Francuz koji je posetio popriste bitke posle poraza.
tog Bernarda Fola nisam citao, nisam ni znao da postoji. potrazicu prevod ako ima negde
 
:p a ja mislio da nisi procitao
sjajna analiza dela, procitao sam dva puta i nisam pronasao ove nedoslednosti (nisam toliko ulazio u detalje), mada mi mnogo smetaju njegove poetske dramatizacije jer mene on ne zanima kao pisac vec kao istoricar a uz hrvatski prevod delo je dosta konfuzno barem za mene. cenim njegovu upornost a izmedju ostalog on je mozda i prvi Francuz koji je posetio popriste bitke posle poraza.
tog Bernarda Fola nisam citao, nisam ni znao da postoji. potrazicu prevod ako ima negde

Jesam, ali davnih dana. Za vreme Jugoslavije bila je popularna. Pa Roy je bio oficir francuske vojske koji je pokrivao rat za novu službu. Napisao je ovu knjigu 12 godina nakon stvarne bitke kada su mnogi francuski oficiri još bili živi. Napadač je predviđao katastrofu za Amerikance i to 1966. godine, kada je Amerika na snazi ušla u rat. Mislim da ova knjiga pruža gledište o motivaciji Vijet-Minha i Francuske vojske. Vijeti su se borili za svoju zemlju, dok su se Francuzi borili za čast i carstvo, odnosno propalu koloniju. Francuzi biraju generala iz fotelje da zameni Salana, a on prilagođava agresivnu strategiju za borbu protiv vijetskih snaga. To je značilo postavljanje desetak hiljada ljudi u dolinu na granici sa Severnim Vijetnamom, i to je namamilo Giapa u bitku. Giap je opkolio ove trupe i dovukao topove od 105 mm kako bi sveo uporište na ništa. Bahatost Kastrija i Navarana je neverovatna. Kladili su se u živote svojih ljudi da namame Viete u bitku, a kada je do toga došlo, odlučili su da je neko drugi kriv.

Oko ove druge knjige. Bernard Fall je ovo napisao 1966. godine u vreme kada SAD povećavaju svoju posvećenost Vijetnamu, i očajan je da njegova zemlja razume posledice ove akcije. Shodno tome, Fall ne propušta priliku da ukaže na očaj stranih trupa koje vode nepobediv rat u stranoj zemlji. Ovo je dobro štivo o prvom ratu u Vijetnamu. Iako dugačak i detaljan, izdržava test vremena i detaljno opisuje aroganciju zapadne sile protiv jedne azijske zemlje Trećeg sveta.

Kroz knjigu nas vodi u kontekst bitke, objašnjavajući pogrešno rezonovanje iza stvaranja baze Aero Terrestriel na prvom mestu, zatim opisujući svaku fazu tragedije koja se odvija u Operaciji Kastor, od početnog optimizma do sumnje do herojskog prkosa i konačnog prihvatanja poraza. Knjiga pokazuje ljudski duh u svom najboljem izdanju sa obe strane; neverovatan logistički trijumf Vijet Minha u transportu opsadnih snaga u dolinu i njihova hrabrost da nastave uprkos strašnim gubicima, kao i hrabrost i upornost francuske/kolonijalne vojske u borbi protiv beznadežnog cilja protiv ogromnih izgleda tako dugo.

Skraćenice francuskih vojnih jedinica mogu neko vreme biti malo neprobojne, ali trud je bogato nagrađen jer postanete u mogućnosti da pratite bogatstvo i herojstvo sve manje snage branilaca. On jeste prvenstveno vojni istoričar, ali može ponuditi bolno potresne uvide i pasuse. On je pokrio "mon vieuk" (u prevodu stari prijatelj) radio oproštaj između Konji i de Kastrija, ali klimatska tačka mora da bude kada je vijetnamski radio operater, koji je pratio francuski radio saobraćaj, provalio i zahtevao da Francuzi da još ne unište svoje radio aparate, da vam "predsednik Ho Ši Min nudi izvođenje Pesma partizana", a Vijetnamci nastavljaju da pevaju istu pesmu koju je francuski otpor pevao kada su Nemci okupirali njihovu zemlju.

Sa druge strane, nikada se ne pita šta je moglo biti na strateškom nivou: Šta ako su Sjedinjene Države 1946. podržale jedinu silu koja se borila sa njima tokom Drugog svetskog rata, Ho Ši Mina i njegovu grupu partizana, koji su koordinirali sa OSS; dok je govorio 40.000 francuskih kolonista koji su podržavali Japance da je vreme da se vrate kući i vrate zemlju Vijetnamcima ?

Fallov prikaz Dien Bien Phua takođe uključuje geopolitičke implikacije - nešto o čemu bih voleo da je nešto više uradio u ovoj knjizi. On govori o tome kako je podsticaj planiranih pregovora u Ženevi pokrenuo događaje u bici i kako ih je britanska i američka unutrašnja politika sprečila da pomognu Francuzima na bilo koji smislen način. Ostaje otvoreno pitanje da li je američka vazdušna snaga - da li su B-29 koji su zasićivali područje oko tvrđave ili avioni na nosačima koji lete uz blisku vazdušnu podršku - možda preokrenuli tok, barem dok nisu počeli pregovori u Ženevi. U svakom slučaju, Fall jasno stavlja do znanja da su iskustvo u Koreji i strah od kineske intervencije učinili navodne saveznike Francuske impotentnima. Rusko i kinesko snabdevanje municijom i oružjem možda je bilo odlučujuće u ovoj bici, naročito na kraju, kada je Vijet Min koristio sovjetske raketne bacače Katjuša.

I naravno, glavni geopolitički aspekt ovog angažmana, bila je multinacionalna dimenzija raspoređenih francuskih snaga – francuskih, vijetnamskih, alžirskih, marokanskih i legionara iz cele Evrope – koja je zakomplikovala akciju i dokazala da je prva okretanja lopata na groblju francuskog kolonijalizma širom sveta.

Jednostavno jedna od najboljih knjiga o vojnoj istoriji koju sam ikada pročitao; priča o francuskom primeru da lavove vode magarci.
 
Jesam, ali davnih dana. Za vreme Jugoslavije bila je popularna. Pa Roy je bio oficir francuske vojske koji je pokrivao rat za novu službu. Napisao je ovu knjigu 12 godina nakon stvarne bitke kada su mnogi francuski oficiri još bili živi. Napadač je predviđao katastrofu za Amerikance i to 1966. godine, kada je Amerika na snazi ušla u rat. Mislim da ova knjiga pruža gledište o motivaciji Vijet-Minha i Francuske vojske. Vijeti su se borili za svoju zemlju, dok su se Francuzi borili za čast i carstvo, odnosno propalu koloniju. Francuzi biraju generala iz fotelje da zameni Salana, a on prilagođava agresivnu strategiju za borbu protiv vijetskih snaga. To je značilo postavljanje desetak hiljada ljudi u dolinu na granici sa Severnim Vijetnamom, i to je namamilo Giapa u bitku. Giap je opkolio ove trupe i dovukao topove od 105 mm kako bi sveo uporište na ništa. Bahatost Kastrija i Navarana je neverovatna. Kladili su se u živote svojih ljudi da namame Viete u bitku, a kada je do toga došlo, odlučili su da je neko drugi kriv.

Oko ove druge knjige. Bernard Fall je ovo napisao 1966. godine u vreme kada SAD povećavaju svoju posvećenost Vijetnamu, i očajan je da njegova zemlja razume posledice ove akcije. Shodno tome, Fall ne propušta priliku da ukaže na očaj stranih trupa koje vode nepobediv rat u stranoj zemlji. Ovo je dobro štivo o prvom ratu u Vijetnamu. Iako dugačak i detaljan, izdržava test vremena i detaljno opisuje aroganciju zapadne sile protiv jedne azijske zemlje Trećeg sveta.

Kroz knjigu nas vodi u kontekst bitke, objašnjavajući pogrešno rezonovanje iza stvaranja baze Aero Terrestriel na prvom mestu, zatim opisujući svaku fazu tragedije koja se odvija u Operaciji Kastor, od početnog optimizma do sumnje do herojskog prkosa i konačnog prihvatanja poraza. Knjiga pokazuje ljudski duh u svom najboljem izdanju sa obe strane; neverovatan logistički trijumf Vijet Minha u transportu opsadnih snaga u dolinu i njihova hrabrost da nastave uprkos strašnim gubicima, kao i hrabrost i upornost francuske/kolonijalne vojske u borbi protiv beznadežnog cilja protiv ogromnih izgleda tako dugo.

Skraćenice francuskih vojnih jedinica mogu neko vreme biti malo neprobojne, ali trud je bogato nagrađen jer postanete u mogućnosti da pratite bogatstvo i herojstvo sve manje snage branilaca. On jeste prvenstveno vojni istoričar, ali može ponuditi bolno potresne uvide i pasuse. On je pokrio "mon vieuk" (u prevodu stari prijatelj) radio oproštaj između Konji i de Kastrija, ali klimatska tačka mora da bude kada je vijetnamski radio operater, koji je pratio francuski radio saobraćaj, provalio i zahtevao da Francuzi da još ne unište svoje radio aparate, da vam "predsednik Ho Ši Min nudi izvođenje Pesma partizana", a Vijetnamci nastavljaju da pevaju istu pesmu koju je francuski otpor pevao kada su Nemci okupirali njihovu zemlju.

Sa druge strane, nikada se ne pita šta je moglo biti na strateškom nivou: Šta ako su Sjedinjene Države 1946. podržale jedinu silu koja se borila sa njima tokom Drugog svetskog rata, Ho Ši Mina i njegovu grupu partizana, koji su koordinirali sa OSS; dok je govorio 40.000 francuskih kolonista koji su podržavali Japance da je vreme da se vrate kući i vrate zemlju Vijetnamcima ?

Fallov prikaz Dien Bien Phua takođe uključuje geopolitičke implikacije - nešto o čemu bih voleo da je nešto više uradio u ovoj knjizi. On govori o tome kako je podsticaj planiranih pregovora u Ženevi pokrenuo događaje u bici i kako ih je britanska i američka unutrašnja politika sprečila da pomognu Francuzima na bilo koji smislen način. Ostaje otvoreno pitanje da li je američka vazdušna snaga - da li su B-29 koji su zasićivali područje oko tvrđave ili avioni na nosačima koji lete uz blisku vazdušnu podršku - možda preokrenuli tok, barem dok nisu počeli pregovori u Ženevi. U svakom slučaju, Fall jasno stavlja do znanja da su iskustvo u Koreji i strah od kineske intervencije učinili navodne saveznike Francuske impotentnima. Rusko i kinesko snabdevanje municijom i oružjem možda je bilo odlučujuće u ovoj bici, naročito na kraju, kada je Vijet Min koristio sovjetske raketne bacače Katjuša.

I naravno, glavni geopolitički aspekt ovog angažmana, bila je multinacionalna dimenzija raspoređenih francuskih snaga – francuskih, vijetnamskih, alžirskih, marokanskih i legionara iz cele Evrope – koja je zakomplikovala akciju i dokazala da je prva okretanja lopata na groblju francuskog kolonijalizma širom sveta.

Jednostavno jedna od najboljih knjiga o vojnoj istoriji koju sam ikada pročitao; priča o francuskom primeru da lavove vode magarci.
iskreno, najmanje sam imao zelju da ulazim u politicko strateske motive rata u Indokini, moj motiv za fascinaciju Dien Bien Fuom je cisto vojnicki, onog legionara i padobranca koji je dobrovoljno skocio u pakao izmedju bodjikavih zica, paljbe Vijetnamaca iako je znao da je bitka izgubljena a smrt izvesna u naredna 24 casa.
sta razlikuje stotine Tajlandjana i Alziraca koji su pobegli u brda, pobacali oruzje, zakopali se u rupe, nocu izlazili da pronadju nesto za jelo od padobranca i legionara koji su se borili do poslednjeg sekunda dok Konji nije istakao kukavicki beli zastavu.
 
iskreno, najmanje sam imao zelju da ulazim u politicko strateske motive rata u Indokini, moj motiv za fascinaciju Dien Bien Fuom je cisto vojnicki, onog legionara i padobranca koji je dobrovoljno skocio u pakao izmedju bodjikavih zica, paljbe Vijetnamaca iako je znao da je bitka izgubljena a smrt izvesna u naredna 24 casa.
sta razlikuje stotine Tajlandjana i Alziraca koji su pobegli u brda, pobacali oruzje, zakopali se u rupe, nocu izlazili da pronadju nesto za jelo od padobranca i legionara koji su se borili do poslednjeg sekunda dok Konji nije istakao kukavicki beli zastavu.

Ma razumem te potpuno. Onda je ova knjiga "stvorena" za tebe. U knjizi osetićeš agoniju francuskih vojnika dok nastavljaju da se drže dok ih Vijet Min polako stišće. Bukvalno nisam mogao da odložim ovu knjigu. Ako se nevaram, knjiga počinje opisom početnog pada padobrana u Dien Bien Phu, a zatim se malo vraća da bi postavila pozornicu i predstavila igrače. Fall zatim opisuje izgradnju Vijet Minha kroz užasnu liniju snabdevanja iz džungle i pripremu položaja od strane Francuza.

Najveći deo knjige veoma detaljno opisuje opsadu. Spoljne pozicije se smanjuju i pritisak se polako ali postojano vrši na centralnu poziciju dok se konačno ne pregazi. Ovde ima neverovatno mnogo detalja, borbe se često opisuju (bar sa francuske strane) na nivou voda. Možda najzanimljivije poglavlje je rasprava o politici Velike igre između SAD, Francuske i Britanije dok se DBP polako guši. Jedna stvar koju nikada nisam shvatio je da postoji intimna veza između francuskog rata u Indokini i policijske akcije SAD/UN u Koreji.

A zanimljivo je recimo, da su francuski obaveštajci znali da Vijet Min prevozi haubice 105 mm na područje borbe. Utvrđenja potrebna za odbranu fiksne pozicije od takve artiljerije bila su dobro poznata iz Drugog svetskog rata. Sposobnost vazdušnog transporta francuskog vazduhoplovstva ni na koji način nije bila sposobna da isporuči potrebne materijale za zaštitu 10.000 ljudi. Fall takođe navodi da su samo relativno mali deo legionara u DBP-u bili Nemci. Iz drugih istraživanja, ova tvrdnja je i dalje kontroverzna, ali postoji mit da su mnogi branioci Dien Bien Phua bili bivši nemački/SS vojnici.
 

Back
Top