Marička bitka
Marička bitka ili boj kod Černomena, odigrala se na reci Marici u petak 26. septembra/9. oktobra po novom kalendaru 1371. petnaestak godina nakon Dušanove smrti, između snaga Osmanskog carstva pod vođstvom rumelijskog beglerbega Lala-Šahina i srpskih snaga koje su brojale oko 60.000 ljudi (70.000 po Halkokondilu). Srpsku vojsku predvodili su kralj Vukašin i njegov brat despot Jovan Uglješa. Obojica su poginuli u bici.
Ova bitka predstavlja početak osmanlijskih osvajanja teritorija kojima je vladao srpski car Stefan Uroš IV Dušan (1308-1355) u narodu poznat kao Dušan Silni, i početak brze propasti srpskog srednjovjekovnog carstva.Dve vojske sukobile su se kod Černomena (grčki Ormenio) u oblasti Evros.
U to vreme, Turci su osvojili vrlo malo teritorije na Balkanskom poluostrvu, ali su držali nekoliko dobro utvrđenih gradova, među kojima je i Drinopolje, uporište snaga Lale Šahina. Turci su, tako, u to vreme tek napravili mostobran između Male Azije i Evrope, odnosno Balkana.
Od Maričke bitke počele su velike seobe srpskog i šire balkanskog stanovništva.
Pokolj koji se zatim dogodio kod Černomena na Marici gotovo da niko iz srpske vojske nije preživeo. Nakon boja, Turci su mesto nazvali "Sirf sindigi" - "Mesto pogibije Srba".
Nijedan savremenik nije opisao detalje sukoba. Ali, prema uglavnom vrlo šturim i kasnijim svedočenjima, može da se zaključi da se nije radilo o uređenom sudaru u skladu sa viteškim načelima vojevanja iz srednjeg veka, nego o iznenadnom i vrlo uspešnom turskom prepadu na potpuno nepripremljene srpske trupe.
Ipak, izgleda da je bar u početku pohod vojske Vukašina i Uglješe na Turke ukazivao na povoljan ishod. Despot Uglješa bio je obavešten u leto 1371. godine da glavnina turske vojske zajedno sa sultanom Muratom ratuje u Anadoliji (protiv suparničkih seldžučkih begova). Hitno je pozvao brata Vukašina – koji se u junu te godine sa sinom Markom i svojom vojskom kod Skadra pripremao da napadne Nikolu Altomanovića – da mu se pridruži. Moguće je da su se kralju i despotu priključili još neki srpski feudalci s juga, iako o tome ne postoje pouzdani podaci. Uglješini neposredni susedi bili su i oblasni gospodari braća Dejanovići (Konstantin i Dragaš), kao i vojvoda Bogdan (Ljutica Bogdan iz narodnih pesama).
U pozno leto dve srpske vojske su s raznih strana krenule na dogovoreni sastanak, s ciljem da udare na Turke i da ih proteraju iz Jedrena, a ako bude moguće i iz drugih mesta s Balkana. Negde na dan hoda od Jedrena celokupna srpska vojska, koja je brojala nekoliko desetina hiljada vojnika (monah Isija kaže da ih je bilo „šesdeset tisuća”), ulogorila se na reci Marici, pored mesta Černomena. Znajući da su brojčano mnogo nadmoćniji od turske vojske koja je preostala u Jedrenu, Srbi su izgleda već unapred računali na laku pobedu. Opreznost ni organizovanost ovog u suštini čisto feudalnog vojnog saveza nije bila velika.
Prema turskim letopisima, rumelijski beglerbeg Lala-Šahin poslao je poslanike u srpski logor kako bi zamolio za mir i obećao pokornost srpskim velikašima. Ovo poslanstvo je istovremeno bilo špijunska misija koja se uverila da su Srbi neoprezni, čak do te mere da nisu bile postavljene ni straže oko velikog logora.
U noći 26. septembra 1371. godine, nakon oluje „kada niko ne očekuje napad”, turska vojska koju je vodio Evrenos-paša neopaženo se prikrala i sa svih strana okružila srpski logor. Pred jutro počeo je opšti napad koji je izazvao paniku među nepripremljenim i unezverenim srpskim vojnicima. Iako je Turaka bilo mnogo manje nego Srba, izgledalo je kao da su mnogobrojniji jer su napadali sa svih strana.
Turski letopisac beleži kako „u zabuni i u neprilici niko nije znao šta da radi u noćnom mraku… i konji su se poplašili i pootkidali te opštu zabunu uveličavali… kada je počelo svitati Srbi su žalosno grunuli u bekstvo, mada ih niko nije gonio
Starac Isaija piše da…
„veoma veliko mnoštvo – jedni od oštrice mača umreše, drugi u ropstvo odvedeni beše, a neki od njih spasoše se i begstvom dođoše”.
Dva meseca nakon bitke na Marici u trideset petoj godini umro je car Uroš i time se ugasila dinastija Nemanjića.. Bitka na Marici bila je početak propasti srpskog srednjovekovnog carstva Samo deceniju i po nakon smrti Dušana više nije bilo ni cara, niti srpskog carstva. Vukašinov najstariji sin Marko krunisao se za srpskog kralja, ali vladao je samo nad sopstvenom, sve manjom oblašću oko grada Prilepa. Dobar deo Dušanovih nekadašnjih zemalja na jugu potpao je pod vazalni odnos prema Osmanlijama. Vazali emira Murata su postali kralj Marko, braća despot Dragaš i gospodin Konstantin Dejanovići u Makedoniji, kao i vojvoda Bogdan. Prema rečima vojvode Miloša iz narodne pesme: „nastalo je pošljednje vrijeme, hoće Turci carstvo preuzeti, hoće Turci brzo carovati…” (Zidanje Ravanice). Ipak, ma koliko silni, Turci su još bili daleko od zauzimanja celokupne Srbije i Balkana. Ogorčena borba neprestana trajaće još više od veka.
S velikim srpskim porazom na Marici, vrata južnog Balkana širom su se otvorila za dalje tursko nadiranje ka Evropi