Основном лингвистичким методом која се користила свуда, а то је разумљивост језика.Уколико се двоје људи разуме говоре истим језиком.
Zaista se zna da Srbi sad žive u današnjoj Srbiji (između Drine i Timoka, i između Dunava i Stare planine), u Metohiji (od Kosova preko Stare planine, gdje je Dušanova stolica Prizren, srpska patrijaršija Peć, i manastir Dečani), u Bosni, u Hercegovini, u Zeti, u Crnoj Gori, u Banatu, u Bačkoj, u Srijemu, u desnom Podunavlju od više Osijeka do Sentandrije, u Slavoniji, u Hrvatskoj (i Turskoj i Austrijskoj krajini), u Dalmaciji, i u svemu Adrijatičkom primorju gotovo od Trsta do Bojane. Zato u početku rekoh
zaista se zna, jer se upravo još ne zna dokle Srba ima u Arnautskoj i u Maćedoniji. Ja sam se na Cetinju (u Crnoj Gori)
razgovarao s dvojicom ljudi iz Dibre, koji su mi
kazivali da onamo ima mnogo
"srpskijeh" sela, po kojima se govori srpski onako kao i oni što su govorili, tj. između srpskoga i bugarskoga, ali opet bliže k srpskome nego k pravome bugarskome[1]).
U pomenutijem ovdje mjestima
biće najmanje oko pet miliona duša naroda koji govori jednijem jezikom, ali se po zakonu (religiji) dijeli natroje: može se
otprilike uzeti da ih oko tri miliona ima zakona grčkoga, i to: jedan milion u cijeloj Srbiji (s Metohijom), jedan milion u austrijskijem državama (u Banatu, u Bačkoj, u Srijemu, u desnom Podunavlju, u Slavoniji, Hrvatskoj, Dalmaciji i Boci), a jedan milion u Bosni, Hercegovini, Zeti i Crnoj Gori; od ostala dva miliona
može biti da bi se moglo uzeti da su dvije trećine zakona turskoga (u Bosni, Hercegovini, Zeti itd.), a jedna trećina rimskoga (u austrijskim državama i u Bosni, Hercegovini i nahiji barskoj). Samo prva tri miliona zovu se
Srbi ili
Srblji, a ostali ovoga imena neće da prime, nego oni zakona turskoga misle da su
pravi Turci, i tako se zovu, premda ni od stotine jedan ne zna turski; a oni zakona rimskoga
sami sebe ili zovu po mjestima u kojima žive npr. Slavonci, Bosanci (ili Bošnjaci), Dalmatinci, Dubrovčani itd., ili, kao što osobito čine književnici, starinskijem ali bog zna čijim imenom.
Iliri ili
Ilirci; oni pak prvi zovu ih u Bačkoj
Bunjevcima, u Srijemu, u Slavoniji i u Hrvatskoj
Šokcima, a oko Dubrovnika i po Boci
Latinima. Bunjevci može biti da se zovu od Hercegovačke rijeke
Bune, od koje su se, kao što se
pripovijeda, negda amo doselili; a
Šokci može biti da su prozvani podsmijeha radi (od talijanske riječi sciocco), ali danas i oni sami reku npr.: "ja sam Šokac," "ja sam Šokica," kao i Bunjevac, Bunjevka.
Kako god što oni zakona grčkoga ove zakona rimskoga zovu Bunjevcima i Šokcima, tako isto i ovi zakona rimskoga i oni zakona turskoga njih zovu
vlasima, a osim toga još oni zakona rimskoga u Dalmaciji oko Spljeta i Sinja i
rkaćima (ili
hrkaćima). A u prijateljskome razgovoru oni zakona grčkoga zovu ove zakona rimskoga
kršćanima, a oni njih
hrišćanima.
-Kojim se znanstvenim metodama koristia da bi dobia odgovore na svoju tvrdnju kako Srbi žive na svim gore navdenim područjima?
-Kojim se znanstvenim metodama koristia da utvrdi postotak Srba u odnosu na ostale narode koji žive na ti navedenim područjima?
-Kojim se znanstvenim metodama koristia da bi doša do podataka kako se svi Dalmatinci, Slavonci ili Dubrovčani nazivaju tim imenom, a ne drugačije?
-Zašto u svom spisu nije predočia nikave podatke na svoja istraživanja kako znanstvenici rade ili bar stavia neke reference i pozva se na nekog drugog obzirom da je kako vidimo koristia reference u ovom svom "znanstvenom" radu?
PS boldano nek te buni jer to sam samo naglasia neke znanstvene metode koje je Vuk koristia u svom radu pošto su mi simpatične.