Teoretičari umetnosti svojevremeno su tvrdili da je umetnost jedan od načina građenja života. Polazište za tu tvrdnju im je bila ideja da dete gradi stvarnost otkrivanjem i rušenjem protivrečnosti - počevši od dečijih pesmica koje ponekad deluju besmisleno a sastoje se od igre (rečima, ritmovima, glasovima) i bajki, odnosno topsy-turvy sveta.
Pa da li je umetnost način da se izgradi svet, ili je umetnost određena osnovnim ustrojstvom koje stekne život? I ko je danas pravi umetnik?
Ako prošvrljamo po istoriji umetnosti, videćemo da su svi veliki umetnici štrčali iznad svoje objektivne stvarnosti. Bili su vizionari (što je malo lepši izraz od reči “revolucionari”), neretko smatrani čudacima, neshvaćeni zbog toga što su se usudili da idu mimo svog vremena i ustaljenih obrazaca ponašanja kako u umetnosti, tako i u životu. Trpali su ih u kazamate i ludnice, udarali na njih žig sluga đavolovih, oduzimali im imovinu, stavljali na javni stub srama. Bodler, Rembo, Po … i mnogi drugi bili su, za svoje savremenike, "wow" efekat nekog "granichnog sluchaja".
Čudno je to kako, npr, u antičkoj Grčkoj nije bilo “malograđanštine”. A nije je bilo ni 80. god. n.e, kada je jedan rimski pesnik, Marko Valerije Marcijal, pisao i ovakve stihove:
Koliko ti je velik nos,
Toliku imaš i pišu.
Pa kad god se kita digne,
Mogu da se pomirišu.
Mnogo vekova kasnije, jedan pesnik, Fransoa Vijon, dva puta umalo je “ovenčan” omčom kao razvratnik, pijanac, varalica i ubica. Ali, niko ga nije osuđivao zbog, recimo, ovih stihova:
Ološ nas voli, mi težimo njoj.
Nit časti mi treba, nit mi časti toj,
U javnoj kući gde živimo sada.
Malograđansko poimanje umetnosti podrazumeva klanjanje “brendovima” iz sveta umetnika (najčešće već priznatih, oficijelnih), bez istinskog razumevanja. Malograđanin dubokog džepa kupiće umetničku sliku u plavim tonovima da bi se uklopila sa plavim presvlakama nameštaja u njegovom salonu; malograđanin plitkog džepa kupiće reprodukciju, ili kalendar sa istim tim reprodukcijama, kako bi na dovitljiv i “estetski” način zaklonio neupotrebljiv šteker u zidu.
Ali, takođe, malograđanin neće imati interes za pojavu novog, anonimnog a istinskog umetnika, dok god je on nov i anoniman.
Danas je svet truo, malo više nego što je bio truo u Hamletovoj državi Danskoj, samo iz razloga što je narastao pa je, srazmerno i njegovoj naseljenosti, procenat malograđana porastao. Iz tog ugla gledanja umetnost nema naročitu budućnost i svodi se na ukras na zidu ili na polici.
Međutim, umetnost kao način uravnoteživanja čoveka sa svetom u najkritičnijim i najodgovornijim trenucima života, ipak ima perspektivu.
Jer, u suštini: "All beauty is truth." (Šaftsberi)