Све што су Хрвати радили су чисто хрватска посла.
...
Оћемо кривити Аустро-Угарску и за 1941-1945 и за 1991-1995? Не, то јесу Јозо и Анте и Мујо у 95% случајева. Франц и Иштван и Јанез су чинили злочине у оквирима у којима их свака војска чини (па и српска 1912-1918).
Причало се у оно вријеме за ратне заробљенике - онај кога су заробили Њемци имао се среће, онај кога су заробили Бугари није имао среће, а онај кога су заробили "југословени" тај стварно није имао среће.
Da li su hrvatska posla ne znam, ali
čisto hrvatska posla nisu i ne mogu biti. Tu nema nikakve misterije, zna se za instrukcije iz najvišeg vojnog vrha Austro-Ugarske. Austrijski generali, počev od glavnokomandujućeg Poćoreka (
germanizovani Slovenac) preko Hortštajna (
Nemac), Litgendorfa (
opet Nemac) i dr. su naređivali ubistva zarobljenih srpskih vojnika i istrebljenja i paljenja čitavih sela. Skoro sve austro-ugarske jedinice su dobile naređenja da pale i ubijaju - i hrvatske i mađarske i nemačke i češke...
A kao što smo videli čak su i pripadnici Habsburške dinastije imali veze sa time.
Zločini k. und k. vojske
ne mogu da se porede sa zločinima srpske vojske 1912-18. Prvo, zato što su srpski dvor i vojni vrh naredili da se prema Albancima i dr. postupa humano i časno, dok je austro-ugarski vojni vrh radio upravo suprotno - naređivao zločine i hrabrio zločince, da počine još više. Drugo, zato što je -
čak i ako se oslonimo isključivo na austrijske i albanske izvore - Austro-Ugarska ubila najmanje 3 puta više srpskih civila, nego što je Srbija u tom periodu ubila Albanaca.
Nije to bila ni neka privremena psihoza - skoro svi dugoročni ratni planovi Beča su uključivali etničko čišćenje raznih srpskih teritorija i kolonizaciju Nemcima i Mađarima. Ove planove opet nisu baštinili (samo) činovnici iz redova hrvatskog naroda, nego Ministar vojni Krobatin (
Nemac), Načelnik generalštaba Hetzendorf (
Nemac),
mađarski premijer Ištvan Tisa i dr.
Onaj koga su zarobili pruski Nemci jeste imao sreće, a onaj koga su zarobili austrijski Nemci i ostala k. und k. družina se mogao smatrati srećnim, ako ga na ubiju na licu mesta. A i od onih koji su bili te "sreće", pa da ne budu odmah ubijeni, svaki treći je umro u austro-ugarskim koncentracionim logorima.