NickFreakyrgios
Elita
- Poruka
- 24.262
Donji video prikazuje kako da instalirate aplikaciju na početni ekran svog uređaja.
Napomena: This feature may not be available in some browsers.
Када пишемо о модерној историји Украјине немогуће је изоставити појаву Козака.
Козаци су загонетан народ, који се на историјској сцени појавио ниоткуда. Да би се упознали са овим народом, ваља погледати руску википедију (овдје) јер Руси су ти који најбоље знају своју историју;
Име Козак се први пута помиње 1395.године, међутим Козаци постају значајан прије свега војни сталеж у XVI вијеку када им, пољски краљ Стефан Батори, основавши од њих 1576,.године шест пукова, сваки по хиљаду људи, поклања велику територију коју насељавају. Сваки пук је имао једнг команданта, а над свима бјеше главнокомандујући са пољском титулом хетман.У XVII и XVIII вијеку запорошки и донски Козаци, имаће важну улогу у сталним ратовима Русије, Пољске, Турске и Кримског каната.
Запорошки атаман Иван Сирко пише турском Султану.
Као војни сталеж у недостатку жена прибјегли би отимању татарских жена, временом су, посебно донски Козаци све више изгледом личили на Татаре.
Поријекло овог народа је загонетно. Представници традиционалне школе Козаке сматрају историјском класом, настале као специфична друштвено-културна група славенских народа. Присталице новог приступа руске Козаке сматрају огранком унутар руског народа.
На приобалском простору Азовског мора и простору доњег Дона, у XIII битисали су Бродњици (овдје), народ вјероватно словенског поријекла (иако постоје неке теорије да су туркијског или пак скитског поријекла, или могуће од свега помало) чији начин живота је био сличнији куманском и монголском, него руском.
Овај народ нестаје са историјске позорнице половином XIII вијека а по украјинском историчару Михаилу Глушевском, Бродњици су прошли језичку асимилацију у словенском окружењу и одиграли кључну улогу у настанку Козака. Тешко је рећи колико има основа ова теорија, између нестанка Бродњика и појаве Козака прошао је доста дуг период.
Video not available.(Nastavak teme: https://forum.krstarica.com/threads/ukrajina-kroz-istoriju.466256/page-7 )
Istorijska lekcija Volođe Vladimiroviča:
????Обманули тебя русские.
4. 2. 2022.
Wien: Demo gegen Klimapolitik
Ко је порицао Украјину?Sasvim je u redu (pogotovo sa emotivne strane) što većina u Srbiji stoji iza Rusije i Putina. Ali ne smemo upasti u zamku "slepa" prihvatanja svega što je Putin rekao u svom istorijskom govoru. Mislim da je poricanje Ukrajine jednostavno pogrešno.
Kijevska Rus nije ni "ruska" ni "ukrajinska" državna celina. Na ovoj pozadini, međutim, postavlja se pitanje gde leže koreni današnje ukrajinske države? Počeci modernog projekta ukrajinske nacije datiraju iz ranog 19. veka. U skladu sa romantičarskim duhom, ukrajinska nacija se postepeno gradila kulturnim prekretnicama.
Mislim da to ranije ovde nije pominjano. Zaboravljeni legendarni pesnik i slikar Taras Ševčenko bio je prognan u Centralnu Aziju kao privatnik zbog oštre kritike carske vladavine i umro je po povratku od posledica nedaća. Njegov hrabri rad i mučeništvo učinili su ga projekcionom figurom nacionalnih fantazija. Biografija narodnog pesnika i ukrajinski prevod Biblije zaokružili su repertoar ukrajinske nacionalne književnosti. Konačno, stvoren je sveobuhvatan ukrajinski rečnik.
Ne zaboravite, na sličan način je izgrađena i ruska nacionalna kultura. Prednost u odnosu na ukrajinski projekat trajala je samo dvadesetak godina. Pre Francuske revolucije i Napoleonove invazije na Moskvu, kultura u Rusiji je naravno bila pod francuskom dominacijom. Predstavnici plemstva su među sobom govorili francuski, odeveni po poslednjoj pariskoj modi i čitali Rusoa ili Didroa.
Posle katastrofe 1812. godine došlo je do revalorizacije ruskog jezika i književnosti. Ključna razlika u odnosu na Ukrajinu bila je u tome što je imperijalna Rusija mogla da formuliše državnu ideologiju. Pa tadašni ministar prosvete je 19. veku tridesetih godina skovao svoju čuvenu formulu o tri stuba Carskog carstva: autokratiji, pravoslavlju i solidarnosti sa narodom. Ruska država se nije definisala kulturno, već politički: vladavina careva činila je vezu između božanskog proviđenja i običnog naroda.
Za projekat ruske nacije, kulturna nejasnoća je bila prednost i nedostatak: određene tehnike homogenizacije mogle su se primeniti u multietničkoj državi. Istovremeno, međutim, nije se moglo ograničiti na rusku kulturu, već je trebalo da se napravi atraktivna integraciona ponuda za druge nacionalnosti. Ovaj program se nije bitno promenio u Sovjetskom Savezu.