Tribali

Upravo se i cela rasprava vodi oko toga kada se pravilno zapisao endonim, jer očigledno da neko od tog trenutka smatra da je dokazano prisustvo Srba na ovim prostorima. Ako već insistiraš na ispravnom stavu da je potrebno posmatrati celokupnu sliku, pokušaj i ti to da učiniš počevši od nalaženja odgovora na pitanje zašto neko sebi (ili drugima) uopšte daje neko ime i kako to čini. Mnogo što - šta će ti tada biti jasnije.
Arsa nije latinsko ime, već je latinizovan naziv koji je najverovatnije i glasio Ras ili slično (moguće i Rsa ili Rza).

Pa o svemu tome smo već u detalje raspravljali - Srbi u značajnijem broju počinju preuzimati za sebe račko ime negdje u novovjekovnom dobu, u prvom redu zahvaljujući Mađarima (mislim na Race).

Zašto pravimo tako nekakvu misteriju oko porašavanja Srba? Šta je toliko teško shvatiti da to nije nikakvo etničko ime samih Srba, već je sticajem okolnosti tu; kao što Srbe Albanci zvali nekoć Škja, a neki su ih zvali i Ilirima jedno vrijeme?

Što se tiče etimologije Arse, svjestan sam da tu postoje mnoge dileme, ali evo jednog vrlo logičnog objašnjenja:

S jedne strane, Dionisije iz Halikarnasa, koji je otprilike bio Hristov savremenik, u svome delu “Rimske starine” kaže da su Etrurci, po nekom od svojih vladara, sami sebe nazivali Rasénna. Istovremeno, sazvučna reč javlja se u etrurskim natpisima u obliku genitiva rasnal, ali se sa više verovatnoce tumači kao apelativ u znacenju “država” nego kao etničko samonazvanje.

S druge pak strane, naziv stanovnika stare srpske države Rašani je slovensko obrazovanje etnika sufiksom -jane/jani od toponima Ras (kao Vrbašani od Vrbas). Takođe je i ime reke i oblasti Raška izvedeno od tog etničkog naziva odbacivanjem -an- i dodavanjem pridevskog sufiksa -ska u ženskom rodu, izvorno Rašska (reka/župa/zemlja). Sam toponim Ras, zabeležen od 10. veka, ocito je neslovenski i verovatno predslovenski. U obliku Arsa navodi ga vizantijski istoricar Prokopije u 6. veku medju tvrdjavama koje je podigao car Justinijan I. U ovom slucaju se srpski slog ra- u položaju pred suglasnikom bez problema izvodi iz predslovenskog ar likvidnom metatezom, koja se vršila u prvim vekovima nakon dolaska Slovena na Balkan, dakle u 7-9. veku, kako u domacim slovenskim recima, tako i u ranim pozajmljenicama. Za manje upucene, a družina pseudoistoricara svakako spada u takvu grupaciju, metateza je premeštanje slova i glasova u reci (vas - sav, mogila - gomila), dok su likvide tekuci glasovi, suglasnici l, r, lj.

Što se tice znacenja i porekla antickog toponima Arsa, polazi se od latinskog participa perfekta pasivnog od glagola ardeo, ardere, arsi, arsum, što znaci “goreti”. Drugim recima, znacenje toponima Arsa odnosilo bi se na zgarište, mesto gde je šuma krcena paljenjem, što bi odgovaralo našim slovenskim nazivima Palež, Požega. Buduci da se u 6. veku, kada Prokopije beleži ovaj toponim, kao i u prethodnim stolecima rimske vlasti na središnjem Balkanu, tu govorila varijanta vulgarnolatinskog jezika jasno je da je koren toponima Arsa latinski, a da je, s druge strane, Ras slovenski toponim kasnije “proistekao” iz toponima Arsa.

Iz onog što je receno jasno proizlazi da se medjusobno ne mogu povezati navodno samonazvanje Etruraca Rasénna, koje prenosi Dionisije iz Halikarnasa, i srpski oblik Rašani. Tome se pre svega opiru velika geografska udaljenost i ogromna hronološka provalija od hiljadu godina koja zjapi izmedu njih. Jer, podsetimo se, Dionisije iz Halikarnasa piše oko Hristovog rodenja, a toponim Ras se pojavljuje u 10. veku. Osim toga, navedenom izjednacavanju se protive i notorne jezicke cinjenice, a to su: 1) Rašani je sekundarno slovensko obrazovanje od Ras; 2) Ras je poslovenjen oblik od Arsa, nastao tek u ranom srednjem veku; 3) Arsa je po svoj prilici latinski naziv koji nije mogao nastati pre rimske vlasti. Iz recenog proizlazi da se Arsa u svom izvornom obliku nikako ne može vezati za termin Rasénna...

Odmah, poput “domino efekta”, potpuno otpada još jedno omiljeno etnicko poistovecivanje na kojem pseudoistoricari narocito insistiraju, a to je lingvisticka vratolomija Rašani - Racani - Tracani. Još je gospoda Olga Lukovic-Pjanovic, inace cuvena po svojim nebuloznim lingvistickim konstrukcijama, pozivajuci se na srpske “romantičare” 19. veka smatrala da su Grci od naziva svojih suseda Rašana ili Rašcana, dakle, Srba, “tipicnim grčkim izobličavanjem” proizveli naziv Tračani, pa su, sledstveno tome, i Tračani, zapravo, Srbi. Kako smo videli, termini Ras i Rašani koji su vezani za 10. vek, stotinama godina su “mladi” od drevnog etnonima Tračani posvedočenog kod mnogih antičkih pisaca. Jednostavno, ne može deda da dobije ime po unuku vec je, eventualno, moguće samo obratno.

Dakle Loma povezuje to sa latinskim jezikom, prevodeći Arsu kao Palež (tj. Požegu).

Znamo da je 'Ras' poslovenjeni oblik naziva 'Arsa'. Naravno, o izvornoj etimologiji možemo naširoko raspravljati i pitati se da li ona dolazi stvarno iz latinskoga jezika, ali ne vidim na osnovu čega tvrdiš da je eventualni predlatinski oblik bio zapravo identičan (!) kao poslovenjeni, odn. sličan njemu?
Na osnovu čega to pretpostavljaš?
 
Pa o svemu tome smo već u detalje raspravljali - Srbi u značajnijem broju počinju preuzimati za sebe račko ime negdje u novovjekovnom dobu, u prvom redu zahvaljujući Mađarima (mislim na Race).

Zašto pravimo tako nekakvu misteriju oko porašavanja Srba? Šta je toliko teško shvatiti da to nije nikakvo etničko ime samih Srba, već je sticajem okolnosti tu; kao što Srbe Albanci zvali nekoć Škja, a neki su ih zvali i Ilirima jedno vrijeme?

Što se tiče etimologije Arse, svjestan sam da tu postoje mnoge dileme, ali evo jednog vrlo logičnog objašnjenja:



Dakle Loma povezuje to sa latinskim jezikom, prevodeći Arsu kao Palež (tj. Požegu).

Znamo da je 'Ras' poslovenjeni oblik naziva 'Arsa'. Naravno, o izvornoj etimologiji možemo naširoko raspravljati i pitati se da li ona dolazi stvarno iz latinskoga jezika, ali ne vidim na osnovu čega tvrdiš da je eventualni predlatinski oblik bio zapravo identičan (!) kao poslovenjeni, odn. sličan njemu?
Na osnovu čega to pretpostavljaš?

"Arsa" (palez, sagorelo) je predlatinski oblik.

Latinski narodni jezik potice od trackog, t.s. pripada trackoj grupi jezika.

U vezi "arsa", pogledajte imenovanje grada "Larise" u Tesaliji, koje imenovanje u izvornoj formi na makedon-armanskom je "LARSA" = "la arsa" (kod sagorelog), a tradicionalno,
narod to objasnjava cinjenicim da je na prostoru gde se nalazi "Larsa" = "Larisa", u letnjem periodu najveca susa tako da je zemljiste "sagorelo" (loc ARSU).

"Larsa" = "Larisa" svoje ime vuce mnogo pre propasti Troje, a kao takvo spominje se i u "Ilijadi".
 
Poslednja izmena:
"Arsa" (palez, sagorelo) je predlatinski oblik.

Latinski narodni jezik potice od trackog, t.s. pripada trackoj grupi jezika.

U vezi "arsa", pogledajte imenovanje grada "Larise" u Tesaliji, koje imenovanje u izvornoj formi na makedon-armanskom je "LARSA" = "la arsa" (kod sagorelog), a tradicionalno,
narod to objasnjava cinjenicim da je na prostoru gde se nalazi "Larsa" = "Larisa", u letnjem periodu najveca susa tako da je zemljiste "sagorelo" (loc ARSU).

"Larsa" = "Larisa" svoje ime vuce mnogo pre propasti Troje, a kao takvo spominje se i u "Ilijadi".

Moguće da je predrimski. Evo šta veli dr Jovanka Kalić:

Сам топоним Арса већ дуго изазива недоумице међу истраживаћима. Тумачења о могућем етимолошком пореклу су се кретала у разним правцима. Једни су сматрали да га треба везати за Илире, други су у томе препознавали Трачане, неки су топоним Арса приписивали Келтима или старијој преиндоевропској подлози. Типични представници „илирског“ односно „трачког“ схватања о пореклу Арсе су A. Mayer и Д. Дечев. На закључке су добрим делом утицала и гледишта о могућој распрострањености Илира и Трачана односно одговарајућег ономастичког материјала. Најзад, треба имати у виду и то да је питање порекла Дарданаца у целини још увек нерешено научно питање. У новије време се оно знатно интензивније изучава, нарочито путем археолошких истраживања територије на којој су они живели.
* J. Калић, Прокопијева Арса, у: Европа и Срби. Средњи век, ур. Т. Живковић, Историјски институт, Београд 2006, 21-22.
 
Moguće da je predrimski. Evo šta veli dr Jovanka Kalić:


* J. Калић, Прокопијева Арса, у: Европа и Срби. Средњи век, ур. Т. Живковић, Историјски институт, Београд 2006, 21-22.

Jedna stvar kod koje se gresi, a to je da postoji identicnost: Tracani = Iliri (Iliri su grupa plemena koja pripada trackoj grupi plemena), i da je "ilirski" jezik = tracki jezik, kao sto je i anticki makedonski jezik.

Rec je o jednom, jedinom jeziku koji ima svoje dijalekte i lokalne govore.
 
Jedna stvar kod koje se gresi, a to je da postoji identicnost: Tracani = Iliri (Iliri su grupa plemena koja pripada trackoj grupi plemena), i da je "ilirski" jezik = tracki jezik, kao sto je i anticki makedonski jezik.

Rec je o jednom, jedinom jeziku koji ima svoje dijalekte i lokalne govore.

A čekaj kako to sada da ustanovimo? Pa nije postojalo nikakvih standarda, niti imamo uopšte dovoljno tragova Ilira ili Tračana da bismo mogli govoriti o nekakvom jezičkom standardu! Možemo samo govoriti o sličnostima. Ako neko kaže jezik Ilira i jezik Tračana, stoga, ne pravi apsolutno nikakvu grešku u izražavanju.

Isto tako ima govora o mnoštvu iliiskih jezika. Stoga mi djeluje malo smješno da u vrijeme u koje doznajemo da su Iliri bili znatno više heterogena skupina nego što se ranije smatralo; u vrijeme kada se razglabaju Iliri, ti ustvari želiš prikazati neku cjelinu sa preostalim čitavim (!) paleobalkanskim stanovništvom.
 
A čekaj kako to sada da ustanovimo? Pa nije postojalo nikakvih standarda, niti imamo uopšte dovoljno tragova Ilira ili Tračana da bismo mogli govoriti o nekakvom jezičkom standardu! Možemo samo govoriti o sličnostima. Ako neko kaže jezik Ilira i jezik Tračana, stoga, ne pravi apsolutno nikakvu grešku u izražavanju.

Isto tako ima govora o mnoštvu iliiskih jezika. Stoga mi djeluje malo smješno da u vrijeme u koje doznajemo da su Iliri bili znatno više heterogena skupina nego što se ranije smatralo; u vrijeme kada se razglabaju Iliri, ti ustvari želiš prikazati neku cjelinu sa preostalim čitavim (!) paleobalkanskim stanovništvom.

Da, radi se o jednoj jezickoj celini.

Tracani = Iliri.

Zavisi dali ih opisuju grcki pisci, ili to rade latinski.

Da bude jasnije sta oznacava "tako ima govora o mnoštvu iliiskih jezika", idemo u vreme sadasnje:

1. srpski jezik, crnogorski jezik, bosnjacki jezik, hrvatski jezik.

2. sumadijski jezik, vojvogjanski jezik, sremski jezik,.................

radi se o terminologiji koja je upotrebljena u datom momentu, sto nema veze sa standardnim gramatickim rangiranjem: jezik grupacije, jezik etnikuma, jezik nacionalni, dijalekt, govor.
 
Upravo se i cela rasprava vodi oko toga kada se pravilno zapisao endonim, jer očigledno da neko od tog trenutka smatra da je dokazano prisustvo Srba na ovim prostorima. Ako već insistiraš na ispravnom stavu da je potrebno posmatrati celokupnu sliku, pokušaj i ti to da učiniš počevši od nalaženja odgovora na pitanje zašto neko sebi (ili drugima) uopšte daje neko ime i kako to čini. Mnogo što - šta će ti tada biti jasnije.
Arsa nije latinsko ime, već je latinizovan naziv koji je najverovatnije i glasio Ras ili slično (moguće i Rsa ili Rza).
Pa o svemu tome smo već u detalje raspravljali - Srbi u značajnijem broju počinju preuzimati za sebe račko ime negdje u novovjekovnom dobu, u prvom redu zahvaljujući Mađarima (mislim na Race).

Zašto pravimo tako nekakvu misteriju oko porašavanja Srba? Šta je toliko teško shvatiti da to nije nikakvo etničko ime samih Srba, već je sticajem okolnosti tu; kao što Srbe Albanci zvali nekoć Škja, a neki su ih zvali i Ilirima jedno vrijeme?

Što se tiče etimologije Arse, svjestan sam da tu postoje mnoge dileme, ali evo jednog vrlo logičnog objašnjenja:
"S jedne strane, Dionisije iz Halikarnasa, koji je otprilike bio Hristov savremenik, u svome delu “Rimske starine” kaže da su Etrurci, po nekom od svojih vladara, sami sebe nazivali Rasénna. Istovremeno, sazvučna reč javlja se u etrurskim natpisima u obliku genitiva rasnal, ali se sa više verovatnoce tumači kao apelativ u znacenju “država” nego kao etničko samonazvanje.

S druge pak strane, naziv stanovnika stare srpske države Rašani je slovensko obrazovanje etnika sufiksom -jane/jani od toponima Ras (kao Vrbašani od Vrbas). Takođe je i ime reke i oblasti Raška izvedeno od tog etničkog naziva odbacivanjem -an- i dodavanjem pridevskog sufiksa -ska u ženskom rodu, izvorno Rašska (reka/župa/zemlja). Sam toponim Ras, zabeležen od 10. veka, ocito je neslovenski i verovatno predslovenski. U obliku Arsa navodi ga vizantijski istoricar Prokopije u 6. veku medju tvrdjavama koje je podigao car Justinijan I. U ovom slucaju se srpski slog ra- u položaju pred suglasnikom bez problema izvodi iz predslovenskog ar likvidnom metatezom, koja se vršila u prvim vekovima nakon dolaska Slovena na Balkan, dakle u 7-9. veku, kako u domacim slovenskim recima, tako i u ranim pozajmljenicama. Za manje upucene, a družina pseudoistoricara svakako spada u takvu grupaciju, metateza je premeštanje slova i glasova u reci (vas - sav, mogila - gomila), dok su likvide tekuci glasovi, suglasnici l, r, lj.

Što se tice znacenja i porekla antickog toponima Arsa, polazi se od latinskog participa perfekta pasivnog od glagola ardeo, ardere, arsi, arsum, što znaci “goreti”. Drugim recima, znacenje toponima Arsa odnosilo bi se na zgarište, mesto gde je šuma krcena paljenjem, što bi odgovaralo našim slovenskim nazivima Palež, Požega. Buduci da se u 6. veku, kada Prokopije beleži ovaj toponim, kao i u prethodnim stolecima rimske vlasti na središnjem Balkanu, tu govorila varijanta vulgarnolatinskog jezika jasno je da je koren toponima Arsa latinski, a da je, s druge strane, Ras slovenski toponim kasnije “proistekao” iz toponima Arsa.

Iz onog što je receno jasno proizlazi da se medjusobno ne mogu povezati navodno samonazvanje Etruraca Rasénna, koje prenosi Dionisije iz Halikarnasa, i srpski oblik Rašani. Tome se pre svega opiru velika geografska udaljenost i ogromna hronološka provalija od hiljadu godina koja zjapi izmedu njih. Jer, podsetimo se, Dionisije iz Halikarnasa piše oko Hristovog rodenja, a toponim Ras se pojavljuje u 10. veku. Osim toga, navedenom izjednacavanju se protive i notorne jezicke cinjenice, a to su: 1) Rašani je sekundarno slovensko obrazovanje od Ras; 2) Ras je poslovenjen oblik od Arsa, nastao tek u ranom srednjem veku; 3) Arsa je po svoj prilici latinski naziv koji nije mogao nastati pre rimske vlasti. Iz recenog proizlazi da se Arsa u svom izvornom obliku nikako ne može vezati za termin Rasénna...

Odmah, poput “domino efekta”, potpuno otpada još jedno omiljeno etnicko poistovecivanje na kojem pseudoistoricari narocito insistiraju, a to je lingvisticka vratolomija Rašani - Racani - Tracani. Još je gospoda Olga Lukovic-Pjanovic, inace cuvena po svojim nebuloznim lingvistickim konstrukcijama, pozivajuci se na srpske “romantičare” 19. veka smatrala da su Grci od naziva svojih suseda Rašana ili Rašcana, dakle, Srba, “tipicnim grčkim izobličavanjem” proizveli naziv Tračani, pa su, sledstveno tome, i Tračani, zapravo, Srbi. Kako smo videli, termini Ras i Rašani koji su vezani za 10. vek, stotinama godina su “mladi” od drevnog etnonima Tračani posvedočenog kod mnogih antičkih pisaca. Jednostavno, ne može deda da dobije ime po unuku vec je, eventualno, moguće samo obratno."
Dakle Loma povezuje to sa latinskim jezikom, prevodeći Arsu kao Palež (tj. Požegu).

Znamo da je 'Ras' poslovenjeni oblik naziva 'Arsa'. Naravno, o izvornoj etimologiji možemo naširoko raspravljati i pitati se da li ona dolazi stvarno iz latinskoga jezika, ali ne vidim na osnovu čega tvrdiš da je eventualni predlatinski oblik bio zapravo identičan (!) kao poslovenjeni, odn. sličan njemu?
Na osnovu čega to pretpostavljaš?

У XVI веку Турци су забележили Ариље као Ржава. Река Рзав је, засигурно, старија и од Арсе и од муниципијума Malvesatium, Malvezacijum (напуштен у 3. веку, данашња Пожега).
Ипак, не мислим да је Рас Ариље, Рас би могао бити десетак км јужније.
 
Poslednja izmena:
У XVI веку Турци су забележили Ариље као Ржава. Река Рзав је, засигурно, старија и од Арсе и од муниципијума Malvesatium, Malvezacijum (напуштен у 3. веку, данашња Пожега).
Ипак, не мислим да је Рас Ариље, Рас би могао бити десетак км јужније.

Ne znam zbog čega to spominješ...
 
Ne znam zbog čega to spominješ...
Upravo se i cela rasprava vodi oko toga kada se pravilno zapisao endonim, jer očigledno da neko od tog trenutka smatra da je dokazano prisustvo Srba na ovim prostorima. Ako već insistiraš na ispravnom stavu da je potrebno posmatrati celokupnu sliku, pokušaj i ti to da učiniš počevši od nalaženja odgovora na pitanje zašto neko sebi (ili drugima) uopšte daje neko ime i kako to čini. Mnogo što - šta će ti tada biti jasnije.
Arsa nije latinsko ime, već je latinizovan naziv koji je najverovatnije i glasio Ras ili slično (moguće i Rsa ili Rza).
mid zea износи претпоставку, а онда налазим топоним Рзава, забележен у 15. веку, плус повезан са хидронимом Рзав.
 
Poslednja izmena:
Pa dobro, al' to ipak nema veze sa Rasom...kao što si i sam napisao (Arilje je dosta sjevernije).
Нисмо сигурни да су Рас и Трговиште код Новог Пазара једно те исто. Засад не видим зашто Рас не може бити у Моравичкој долини. Не Арилје, већ трешњевачка градина.
 
Pa dobro, al' to ipak nema veze sa Rasom...kao što si i sam napisao (Arilje je dosta sjevernije).
Нисмо сигурни да су Рас и Трговиште код Новог Пазара једно те исто. Засад не видим зашто Рас не може бити у Моравичкој долини.
 
Poslednja izmena:
Приближно 1/3 појаса чини трапезасто проширен део,
док је остатак тракаст. Украс је симетрично распоређен,
као и на свим осталим предметима истог типа. Дуж ивице
трапезастог дела, у техници пунктирања, изведена је трака,
унутар које се налазе: тракасти мотив у виду старословен-
ског слова Å (аз), мотив пешчаног сата, мотив свастике са
завршецима у облику слова Ч и тракаста свастика уоби-
чајеног облика. На том делу изведено је и 12 калотастих
испупчења, распоређених унутар и около поменутих моти-
ва. Узани, тракасти део ових сребрних предмета оивичен је
пунктираним тачкама, а украшен је са два реда ромбоида,
чија је унутрашња половина украшена пунктирањем.
...
As differing from the previous periods, there is certain number of
literary sources on the geographic position of individual regions
of the Triballian land during the last development period of this
peoples, on the basis of which, however, it is not possible to
determine boundaries of the whole country of this peoples. The
oldest written source on one part of the Triballian territory comes
from Herodotus (485-425 BC), the “father of history” who, most
probably, conveys data of the logograph (logograph = historian
and geographer) Hekatey. Hekatey from Milet was tireless traveler
collecting data on Europe and Asia for the sake of king Darius and
his aggressive policy, during the last quarter of the 6th and at the
beginning of the 5th centuries BC, which he published in his work
Gês periodos (Geography). He gave, inter alia, description of many
regions in the Danube watershed, including also Pomoravlje. It is
certain that Herodotus took over, from this citizen of Milet, data
for his own History – Historiai (Narratives) on rivers the Angro
(Južna or Zapadna Morava together with Ibar) and the Brongo
(Velika Morava) and Triballian valley. “The river Angro flows
north from the Illyrian country and flows into the Triballian valley
(πεδιον το Τριβαλλικον) and into the river Brongo, and the Brongo
flows into the Istar. Thus the Istar accepts both big rivers.” There
is a certain dilemma concerning Hekatey’s and Herodotus’s river
Angro – whether it is Južna Morava or more probably Zapadna
Morava together with the Ibar. It is certain that the Brongo is Velika
Morava and the Triballian valley – πεδιον το Τριβαλλικον – the
Velika Morava valley. Since the Velika Morava valley does not
cover huge territory, certain experts wonder why should the ancient
writers mention in their work this rather small region and overlook
considerably larger regions in this part of the world. If, however,
one takes into consideration continuity of life in this valley during
all the development periods of the Triballi, its strategic significance
during the transitional zone from the northern into the central
Balkans, defense systems, fortifications, number of settlements and
necropolises, including settlements and necropolises from the end
of the 6th and the beginning of the 5th centuries BC, material proofs
of contacts of the population of this region with the oldest Greek
colonies on the western part of the Black Sea Region, consequently,
it is no wonder that the famous Greek historians knew about this
region. Stojić 1997, 119, 123, 126-128. 119-133: The development
of the Triballi within the territory ranging from the Ibar valley and
Ovčarsko-Kablarska Gorge in the west up to the Isker in the east
and from the confluence of the Tisza in the north up to the Grdelica
Gorge in the south during the period of the 6th- 4th centuries BC is
characterized by their connections with the Greek and Macedonian
world. The first contacts with this world was achieved by the
southwest parts of the community at the end of the 6th and at the
beginning of the 5th centuries BC, as represented by the findings
from Pećka Banja, Novi Pazar, Atenica and Kruševica. During the
first decades of the 5th century, contacts of this region with the Greek
world ceased, but very soon, the central regions of the population –
Južna Morava, Velika Morava and Lower Tisza basins established
contacts with Macedonia, Thessaloniki hinterland, as confirmed by
analogies for many elements (appearance, size, kinds of material,
decorative motifs) found on the luxurious artefacts of Mramorac
type. During the Greek-Persian or Peloponnese wars, the connections
were interrupted of this world with the region in the center of which
was the Morava valley. During the last decades of the 5th century
BC, simultaneously with the break up of contacts made along the
Morava-Vardar valley, the most eastern region (between the Timok
and the Isker rivers) of the mentioned population takes over primacy
in connections with the Greek worl
http://www.doiserbia.nb.rs/img/doi/0350-0241/2008/0350-02410858087S.pdf

Шакасте гривне
http://www.svevlad.org.rs/knjige_files/andrejic_sakastegrivne.html
 
Poslednja izmena:
Ja imam 2 teorije o Tribalima. Jedna je da se radi o Srbljima, ali da je Tribal mozda jos jedna od grckih brojnih prelicenja... trb=srb, a tribali i srbi su i sinonimi kod Grka. a druga da se radi o plemenu koje ime nosi po trebi,trebistu, jer tribe je na lat i engl od toga,znaci pleme.kao sto i nase pleme je od plamen,koji je isto na trebistu a na eckom i slo kmen od kamen,sto je isto na trebistu,sveti kamen,oltar,gornje mjesto gdje se prinose zrtve.
 
Ja imam 2 teorije o Tribalima. Jedna je da se radi o Srbljima, ali da je Tribal mozda jos jedna od grckih brojnih prelicenja... trb=srb, a tribali i srbi su i sinonimi kod Grka. a druga da se radi o plemenu koje ime nosi po trebi,trebistu, jer tribe je na lat i engl od toga,znaci pleme.kao sto i nase pleme je od plamen,koji je isto na trebistu a na eckom i slo kmen od kamen,sto je isto na trebistu,sveti kamen,oltar,gornje mjesto gdje se prinose zrtve.

А зашто Трибали нису Трибали? И једноставно нестали заједно са Келтима и Илирима и другима, а ми попунили те празнине Мезије Дукље и Илирије, па и Паноније и Далмације
 
А зашто Трибали нису Трибали? И једноставно нестали заједно са Келтима и Илирима и другима, а ми попунили те празнине Мезије Дукље и Илирије, па и Паноније и Далмације
Није се то десило. Неизводљиво. То би била највећа миграциаја у историји, морала би бити забележана.А и највеће страдање становништва. И Тибор Живковић пише да смо већински од староседелаца.
Ни Келти нису нестали.
 
Poslednja izmena:
А зашто Трибали нису Трибали? И једноставно нестали заједно са Келтима и Илирима и другима, а ми попунили те празнине Мезије Дукље и Илирије, па и Паноније и Далмације

Kako mislis nestali? Niko ne nestaje vec se transformise i sl. Kelti=Geti=Serbi,ratnicki stalezi arijevaca. Ni Iliri nisu nestali,jer se potomci postovaoca Boga Ilije i danas tetoviraju i imaju iste obicaje i navike kao u antici.
 
Није се то десило. Неизводљиво. То би била највећа миграциаја у историји, морала би бити забележана.А и највеће страдање становништва. И Тибор Живковић пише да смо већински од староседелаца.
Ни Келти нису нестали.
Тачно, али оно што сам поставио о цару Диоклецијану наводи на тако нешто.
 
Kako mislis nestali? Niko ne nestaje vec se transformise i sl. Kelti=Geti=Serbi,ratnicki stalezi arijevaca. Ni Iliri nisu nestali,jer se potomci postovaoca Boga Ilije i danas tetoviraju i imaju iste obicaje i navike kao u antici.
Титус, ученик Апостола Павла који је већину тог становништва покрстио у хришћане, а она два царска генерала све их разјурили побили или одвели у ропство, а кад се додају и Нормани и други може се свашта претпостављати. Чињеница је да су нестали а на који начин то би било правилно питање.
 
Где, дај ми линк.

Diocletian

(VALERIUS DIOCLETIANUS).

Roman Emperor and persecutor of the Church, born of parents who had been slaves, at Dioclea, near Salona, in Dalmatia, A.D. 245; d. at Salona, A.D. 313.

He entered the army and by his marked abilities attained the offices of Governor of Mœsia, consul, and commander of the guards of the palace. In the Persian war, under Carus, he especially distinguished himself. When the son and successor of Carus, Numerian, was murdered at Chalcedon, the choice of the army fell upon Diocletian, who immediately slew with his own hand the murderer Aper (17 Sept., 284). His career as emperor belongs to secular history. Here only a summary will be given. The reign of Diocletian (284-305) marked an era both in the military and political history of the empire. The triumph which he celebrated together with his colleague Maximian (20 Nov., 303) was the last triumph which Rome ever beheld. Britain, the Rhine, the Danube, and the Nile furnished trophies; but the proudest boast of the conqueror was that Persia, the persistent enemy of Rome, had at last been subdued. Soon after his accession to power Diocletian realized that the empire was too unwieldy and too much exposed to attack to be safely ruled by a single head. Accordingly, he associated with himself Maximian, a bold but rude soldier, at first as Cæsar and afterwards as Augustus (286). Later on, he further distributed his power by granting the inferior title of Cæsar to two generals, Galerius and Constantius (292). He reserved for his own portion Thrace, Egypt, and Asia; Italy and Africa were Maximian's provinces, while Galerius was stationed on the Danube, and Constantius had charge of Gaul, Spain, and Britain. But the supreme control remained in Diocletian's hands. None of the rulers resided in Rome, and thus the way was prepared for the downfall of the imperial city. Moreover, Diocletian undermined the authority of the Senate, assumed the diadem, and introduced the servile ceremonial of the Persian court. After a prosperous reign of nearly twenty-one years, he abdicated the throne and retired to Salona, where he lived in magnificent seclusion until his death.

Diocletian's name is associated with the last and most terrible of all the ten persecutions of the early Church. Nevertheless it is a fact that the Christians enjoyed peace and prosperity during the greater portion of his reign. Eusebius, who lived at this time, describes in glowing terms "the glory and the liberty with which the doctrine of piety was honoured", and he extols the clemency of the emperors towards the Christian governors whom they appointed, and towards the Christian members of their households. He tells us that the rulers of the Church "were courted and honoured with the greatest subserviency by all the rulers and governors". He speaks of the vast multitudes that flocked to the religion of Christ, and of the spacious and splendid churches erected in the place of the humbler buildings of earlier days. At the same time he bewails the falling from ancient fervour "by reason of excessive liberty" (Church History VIII.1). Diocletian remained sole emperor, he would probably have allowed this toleration to continue undisturbed. It was his subordinate Galerius who first induced him to turn persecutor. These two rulers of the East, at a council held at Nicomedia in 302, resolved to suppress Christianity throughout the empire. The cathedral of Nicomedia was demolished (24 Feb., 303). An edict was issued "to tear down the churches to the foundations and to destroy the Sacred Scriptures by fire; and commanding also that those who were in honourable stations should be degraded if they persevered in their adherence to Christianity" (Eusebius, op. cit., VIII, ii). Three further edicts (303-304) marked successive stages in the severity of the persecution: the first ordering that the bishops, presbyters, and deacons should be imprisoned; the second that they should be tortured and compelled by every means to sacrifice; the third including the laity as well as the clergy. The atrocious cruelty with which these edicts were enforced, and the vast numbers of those who suffered for the Faith are attested by Eusebius and the Acts of the Martyrs. We read even of the massacre of the whole population of a town because they declared themselves Christians (Eusebius, loc. cit., xi, xii; Lactant., "Div. Instit.", V, xi). The abdication of Diocletian (1 May, 305) and the subsequent partition of the empire brought relief to many provinces. In the East, however, where Galerius and Maximian held sway, the persecution continued to rage. Thus it will be seen that the so-called Diocletian persecution should be attributed to the influence of Galerius; it continued for seven years after Diocletian's abdication. (See PERSECUTIONS.)


Sources

EUSEBIUS, Church History in P.G., XX; De Mart. Palæstinæ, P.G., XX, 1457-1520; LACTANTIUS, Divinæ Institutiones, V, in P.L., VI; De Mortibus Persecutorum, P.L., VII; GIBBON, Decline and Fall of the Roman Empire, xiii, xvi; ALLARD, Le persécution de Dioclétien et le triomphe de l'église (Paris, 1890); IDEM, Le christianisme et l'empire romain (Paris, 1898); IDEM, Ten Lectures on the Martyrs, tr. (London, 1907); DUCHESNE, Histoire ancienne de l'église (Paris, 1907), II.
 
Великих страдања је било кроз читаву историју, све до 20, века.
Генетика Срба (не само Срба) говори да је било достких популацијских "уских грла".
Велика већина Срба води порекло о неколико људи који со живели од 500 гпне до 500г не (+- 500г)
 
Титус, ученик Апостола Павла који је већину тог становништва покрстио у хришћане, а она два царска генерала све их разјурили побили или одвели у ропство, а кад се додају и Нормани и други може се свашта претпостављати. Чињеница је да су нестали а на који начин то би било правилно питање.

Niti su svi postali hriscani a niti je su svi hriscani najureni. Ljudi ostaju na istom prostoru,seobe su manje usljed osvajackih ratova a Serbi se najbrze pokrecu kao ratnici,a trgovci privremno pa se vrate kuci.
 

Back
Top