Nisam siguran,ali mislim da je A.Adler bio taj koji je rekao da bi,da je raj na Zemlji,psihijatrijske bolnice zvrjale prazne...Ili je to bio Jumg...Svejedno...
Moj odgovor je da je taj pacijent,pre svega postupio NEMORALNO.Naravno,iz mog rakursa gledano...O tome sam se več izjasnio u temi o eutanaziji i ne verujem da ću ga ikad menjati. Jeste,konflikt biostruja u tom organu koji zovemo mozak dovodi do lučenja (reč uzrokuje ni ovde ne valja-vama lekarima valja još uvek-na žalost) elektrolita koji deluju i na mozak povratno,ali i na spazmiranje mičića disajnih organa,srca...To bi bila "duševna bol"...Njena psihosomatska definicija med. SAČUVAJ BOŽE! Ovakvu ili sličnu definiciju medicina NEMA PRAVO DA NATURA jer nije egzaktna nauka!!!Medicina je još uvek više od 90 % emirijska! Još uvek slavi Svete vrače...
Kvalifikacija da je izraz "duševna bol" laička-neka stoji,ALI JE RAVNOPRAVAN SA VASCELOM medicinom.
Evo primer:Mojim komšijama i prijateljima,bračnom paru,poginuo je sedamnajstogodišnji sin pre dvadesetak godina.Imaju još jednog sina,sad več i velike unuke.
Duševni bol im se ne smanjuje! I ništa ne može da ga smanji! Njegove psihosomatske manifestacije se mogu sedirati,ali sam duševni konflikt...Naravno da je moguće raznim medikamentima promeniti tok misli,ali to je tada ono šta i Metronom kaže!!!Fali samo da se te moje komšije (inače divni ljudi!)insulinom spuste i elektrošokovima da im se ...Majko mila...Veoma podseča na lečenje Parkinsona pijavicama u srednjem veku...Đabe skeneri i nove dijagnostičke metode-čine samo medicinare prepotentnijim.Ima rezultata,nemam ja tu šta da priznam ili ne priznam,ALI KO SE USUĐUJE DA IZGUBI I SAMO JEDAN ŽIVOT!
Ja ću se pobrinuti oko moje skromnosti (nikad mi nije naročito lepo stajala),a med.radnicima je najtoplije preporučujem...
O,da...Mojim komšijama bih najradije dao pravi lek da sam moćan-vratio bih im sina!!!Da im stvorim Adlerov Raj...A nemoć da to učinim i meni stvara duševni bol...Onako...laički...
Na čitav tvoj komentar ću da dodam malo ispravki:

(nemo' se ljutiš...

)
Danijela je u pravu kada kaže da 'DUŠEVNA BOL' ne postoji....a zašto?
Zato što Duša NE-BOLI NITI PATI.
(Za 'duševnu bol' govorili smo da je PATNJA...)
A šta uistinu 'BOLI ili PATI'?
Biće KOJE JESMO a koje je totalno poistovijećeno sa svojim Iskustvom Sebe, Razum-tijelom (egom)...ono PATI (boli).
Duša je ISKRA Života, dakle iskonska namjera Bića za doživljajem Sebe.
Šta nam to govori?
To nam jednostavno kaže da Duša nema osjećanja, da duša nema SUD, da duša nema BOL...ali nam takođe treba ukazati na Sebe kao NEPROMJENJIVU NAMJERU za tim iskustvima. Dakle, duša JESTE SKUP NEPROMJENJIVIH NAMJERA.
Biće, kroz i preko tih namjera, doživljava Sebe po Sebi. Kada se Biće zatvori u Raz-Um-tijelo entitet (ego), Biće još uvijek koristi dušu kao inicijalnu ISKRU koja pokreće mehanizam Projekcije 'Života'. Ali kada se Biće Centrira u Razum-tijelu, ono svojim Raz-umom dešifruje informaciju (namjeru duše) i vidi je onako kako odatle, iz tog entiteta, ta namjera sada izgleda. Dakle, samim cenrtiranjem Bića (Svjesnosti) unutar entiteta nastalo je iskrivljenje namjere (duše) a Biće se udaljilo od svoje suštine za onoliko koliko je iskrivilo Istinu svoje namjere. Iskrivljenjem istine duše, duša ne gubi Sebe ali zato ta namjera duše ostaje još uvijek nerealizovana iako je vibrirala svoju informaciju u razumu. Zbog poistovjećenja Bića sa entitetom, Biće učvršćuje svoju poziciju u Raz-Um-tijelu i odatle vidi svijet kao ODVOJENOST svih njegovih izraza. Ne znajući više da su svi ti 'odvojeni' izrazi uistinu Projekcije njegovih ubjeđenja, reflekcije njegove PERCEPCIJE stvarnosti iz tog izolovanog entiteta, Biće učvrščuje ubjeđenje o Sebi i postojanju na osnovu svojih iskustvom prikupljenih znanja.
Ako kažem da duša ne boli...šta onda 'tako boli' tvoje komšije koji su izgubili svog sina?
Boli ih njihov EGO. Ovo će možda zvučati surovo ali...ego se ne ispoljava uvijek i samo kao nasilno 'egoistično' Biće već i kao samo-destruktivni entitet...kažnjavajući Sebe.
Dakle, njihovo poistovjećenje sa egom im ne dozvoljava da prihvate stvarnost onakvom kakva jeste. Ego ne može da prihvati GUBITAK, u ovom slučaju gubitak nečeg SVOG, po krvi svog, te prevodeći onaj princip davanja Sebe ili LJUBAV na nivo svog fizičkog iskustva, ego više nema fizički objekat svog 'davanja' (uistinu posjedstva) te Biće-ego PATI. Ono zna da voljeti znači davati, ali ne zna kako da prihvati ne-postojanje objekta u fizilkoj realnosti, dakle nezna kako da taj 'gubitak objekta' prestane gledati GUBUTKOM LJUBAVI.
Jedini lijek takvom Biću jeste spoznaja Istine, dakle suočavanje sa Istinom o Sebi i postojanju, koja bi mu osvijetlila, kako njegovu poziciju u EGU tako i izvor BOL-i prouzrokovane posesivnošću ega, tj. Ne-Svjesnim aktom 'VOLJENJA'.
Kada takvo Biće spozna Istinu ono će kroz nju znati da 'njihovo' dijete, iako rođeno kroz 'njihova' tijela
NIJE OD NJIH već od Sebe...od onoga koji i njih same čini postajućim iskustvima Sebe, i da kao takvo, 'njihovo dijete' ima i svoj put i svoje razloge kada se rađa i kada i kako umire. Lijek takvim 'ljudima' se ne može prepisati niti ispričati riječima...Nijma se mora pristupiti na nivou Bića, izvan Projekcije PREDSTAVE Života, kako bi im se razum OTVORIO, odledio, i dopustio SVIJESTI da u njih, a na nivou DUHA-Sebe- Bića KOJE JESTE, unese informacje koje će da ih zauvijek oslobode od tuge i žalosti. I svog sina će tad 'vidjeti' kao ono što on jeste; Njegovo-tog istog Bića KOJE JESTE, DARIVANJE Sebe njima, radije nego li gubitak onoga što su nekad 'posjedovali'.
Dakle, ne postoji BOL DUŠE ili 'duševni bol'...to ego u njima vidi sebe kao 'dušu'.