Na vreme kažem: ne insistiram na tome da moje rečenice imaju smisla. Da se zna. A kao što mi smisao nije nimalo bitan, tako mi ni kvalitet napisanog nimalo nije bitan. Ali za kvalitet se valjda podrazumeva. Kvalitet nikome već vekovima nije bitan, što bi meni sada bio? Ili Lindi, Wandi, Vendi ili Sandi? Njima već godinama ništa nije bitno.
Misliti o kvalitetu ne da je zastarelo i prevaziđeno, misliti o kvalitetu je smešno kao, na primer, misliti o Kvinsi i njenim pepito pantalonicama. U to sam siguran, kao što sam siguran da Koto ba nije iz Novog Sada. Od aprila huljadu petsto pedeset i treće, kada su u Parizu ubili Rablea, sve je bez kvaliteta i bez smisla. (Zato Linda i ne šeta svoje raskošne obline po Parizu, jer bi jedino to imalo smisla, već po nekoj galsko-petlovskoj vukoje'bini, što je, ruku na njeno srce, krajnje besmisleno.) Lažu da je Rable umro.
Lažu i da je Markiz de Sad umro decembra hiljadu osamsto četrnaeste u Šerantonskoj ludnici. Njega su ubili jer je on bio u stanju da oživi smisao. (Kao što to čine Mirka Šizika i Muvalo; u stanju su, čini mi se, da svojom energijom ožive i sam besmisao, ali nju i Muvalo još uvek nisu ubili.) Zato ni na čemu ne insistiram , pa ni na smislu, ni na kvalitetu, ni na skladu, ni na lepoti. Dok pišem ništa ne ulepšavam, ne doterujem. Bio bi mi to nepotreban trud. Bilo bi čisto gubljenje vremena da ulepšavam Marinu A. ili Marinu B., kad je već Marina C. stručnjak za ulepšavanje. Mada, iskren da budem, sa onakvim nogama, strukom i sifonima, ulepšavanje je potpuno bespotrebno. Ako onaj ko čita, misli drugačije, neka ga puši.
Meni je važno da ima dosta kakvih-takvih rečenica i da sve ovo na kraju liči na priču. Pod pričom podrazumevam kratku priču. Romani nisu kratke priče. Romani su romani. Kad se kaže pisac kratkih priča, to zvuči neozbiljnije; ne previše neozbiljno, ali neozbiljnije nego kad se kaže pisac romana. Pisac kratkih priča je obično neki mlatiku'rac, najsličniji tvorcu više desetina hiljada postova u Krstarovu. Kažem obično, a mislim uvek. Priču može svako da napiše, kao na primer ja, ali za trideset, četrdeset i više hiljada postova treba se roditi. Ono, teoretski gledano i roman može svako da napiše, ali za roman je potrebno uložiti mnogo veći fizički napor nego za priču.
Individua koja sedne da piše roman prvenstveno mora da poseduje veliku izdržljivost. Toliko toga treba da izdrži, toliko toga treba da se odrekne! To može samo raspaljeni mazohista, poput Borčice. Istina, sve je više mazohista na našem govornom području, ali daleko od toga da ih ima onoliko koliko ima onih koji na forumu mlatiku'rče trideset i pet hiljada praznoslamnih postova, poput Psihologuea, ili su namlatiku'rčili više hiljada kratkih priča, poput Kojatkina.
Zato sam ovoga puta napisao pesmu. Pesmama inače ne dajem naslove da neko ne bi pomislio da su priče. Ni Listi za odstrel neću da dajem naslov, da neko ne pomisli da je to priča.