Zapalio osmog na more u želji da se rasteretim i oslobodim svih briga, pun ****** problema i u kući, i nisam znao da li sam položio jedan bitan ispit; a pošto je devojka već tamo i radi, kapirao sam da ću imati dovoljno vremena da blejim sa njom, ali i sam da kuliram, poneo vraški mnogo knjiga i pisaću mašinu. I u putu već saznam da sam položio ispit, što znači - očišćena godina! I tu veliku sreću nagrize sumnja da će karmička sila za dupe da me ujede jer se tako obično dešava, ne možeš sve imati, kao da mi govori.
I već prvog jutra me zadesi srranje, karma bites back, riba neće da budemo više zajedno, sve je to njoj teret, a ona, fala bogu, sa ambicijama do neba i željom da uđe na listu najuticajnijih ljudi na svetu naravno da će odjebe ukleto-bednog pjesnika koji može "samo da je sputava sa veličanstvene staze ka apoteozi";
I tako sam najviše vremena tamo proveo sam i sjeban, pritom je bilo loše vreme, loša sezona i nema ljudi, sve same babe i parovi s decom, dupe mi je more videlo tri puta, i sva tri sam se sam kupao. I malo sam čitao, još manje pisao, baš bez volje za bilo šta.
I kapiram, koliko god da sam ja mentalno izokrenut i izopačen, uvek sam bio u vezi "onaj normalan", i glas razuma. A ovaj put se opekoh misleći da je drukčije. I sve iluzije da je mrak otišao, da me je mrak napustio, raspršile su se tih dana. Sve se čini kao jedno ciklično vraćanje predodređenom, a ako sam predodređen za mrak, ne preostaje mi ništa drugo nego da se s tim pomirim. I da ne pokušavam da iskočim iz njega, jer vidim da mi svetlo samo još više škodi kao da imam porfiriju.
Nije da imam problem koji treba rešiti, već sam jednostavno imao želju da se ispovedam nepoznatim ljudima, ko god ovo čita. Sjebano je kad si toliko sam da niko ne zna šta ti se dešava, kad misle da ti kuliraš na moru, cirkaš i ebeš dok oni rešavaju ispite.
Rado bih uzeo šest ispita i podario drugima ovo more... da oseti makar deo te noćne more...
Ili kao što bi Miljković to lepše rekao:
O gorko, o slepo more
zaljubljeno u brodolom.