Taj romanticni Balasevic

  • Začetnik teme Začetnik teme Lilu
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Namčor

Ne volem, nikog, lutko
Tak'a mi je narav, kao odžak, star i garav
Puno dima je kroz mene prošlo
Ne volem, ujne, strine, šogore, komšiluk
Nataknem i' na čiviluk
Od nji' ništa dobro nije došlo
Ne volem, semenkare, cigoše trubače
Burek, ulične pišače
Nek' mi moju lepu varoš vrate
Ne volem, džipadžije, Dizel butikaše
Restoteke, tamburaše
Svaku pesmu, bar za strofu skrate, mater im

Al' tebe volem, to je fakat
Ti si mi ljubav jedina
Prodaću onu našu kućerdu na lakat
Ma nek' je stoput dedina
Da kupim četir' konja besna
Da ih u oblak upregnem
Pa s' tobom, 'di nas niko ne zna uteknem

Jao, ne volem, kad mi gaće uđu, 'di već uđu
Te što brinu brigu tuđu
Košticu u štrudli od višanja
Jao, ne volem, zatucane, gratis, kravataše
Hipohondre što se plaše
Da dobiju rak od razmišljanja
Ne volem, onda, krvoločne pse i gospodare
Nađubrene trotoare
Maskirne, kad navale na pendžer
Ne volem, one lopuže što voze tuđa kola
Znaju azbuku, do pola
Miču usnama, dok sriču pejdžer
Nji' ne samo da ne volem
Neg' malo ih se i gadim, pravo da ti kažem

Al' tebe volem, to je fakat
Ti si mi ljubav jedina
Prodaću onu našu kućerdu na lakat
Pa nek' je stoput dedina
Da kupim čamac na dva vesla
I onaj šešir rogozan
Pa tebe di' nas niko ne zna, odvozam

E onda, ne volem, šizove i nervne bolesnike
Pre ih puštali za vikend
Sad ih puste pravo pred kamere
E, ne volem, sve te lezibejke, da prostite
Proročice, travestite
Nek' mi gospon-dame ne zamere
Ne volem, teget girtlu na teget mantilu
Šestu ličku, sedmu silu
Opa-cupa preko Okučana
Ne volem, izbore, televizor, plakate
Dosta, ako Boga znate
Ludnica je, kanda, otključana širom ostala
Provert'e, molim vas

Al' tebe volem, to je fakat
Ti si mi ljubav jedina
Prodaću onu našu kućerdu na lakat
Pa nek' je stoput dedina
Da kupim adicu od peska
Na njoj šumarak nakrivljen
Da tebe di' nas niko ne zna, sakrijem


Šta je ovo, solo? If, ne volem solo
A, to je onaj sofran saksafon, to tek ne volem
I, ne volem, dakle, uzdržane
Trezvene, pa džoging, takve najpre trefi šloging
Al' ni krkanje mi nije blisko
Ne volem, što odasvud samo čuješ, daj mi
Il' se prosi, il' se zajmi
**** te, ja nikad nisam isk'o

Ne volem, štreberčine, večne odlikaše
Crne rolke i sektaše
Ne padam na Tibet ili Burmu
Ne volem, škrtariju, intelektualce
Koji važno vrte palce
Kupiš ih za špricer i kavurmu
Koju ja lično isto, misi' se na kavurmu ne volem

Al' tebe volem, to je fakat
Ti si mi ljubav jedina
Prodaću onu našu kućerdu na lakat
Pa nek' je stoput dedina

Napuklo srce, na dve pole
Ljubav je teret, pregolem
Baš ni to, što te tol'ko volem, ne volem
Joj, ovaj, ovo što ne volem
Ovako kad se završi pesma, ko racija je
Što, baš je logično, šta
Ko da je upo' nešto, šta je
U, logiku tek volem, evo tu si me našo'

 

Nismo mi bili ljubavnici…
Nikad…
Samo smo se ponekad malo gledali, kad nas nisu gledali…
I to je sve…
Oboje smo nosili na lančiću po polovinu jedne davno polomljene tajne, ali nismo pokušavali da je sastavimo, ko zna zašto, i ta tajna lebdela je nad desetogodišnjim okeanom prošlog vremena kao ukleta lađa…
Negde ovde daleko…
Negde tame blizu…
Ni na nebu, ni na zemlji…
 
"Zaljubiću se, odlučih iznenada? Jesen je, doduše, ali malo sam prestar da bih čekao samo na proleća?
Na ulici je Jedan Tipični Novembarski Ponedeljak, udubljen nad jesenjim receptima, upravo umutio u vetar desetak stepeni celzijusovih, jasno pokazujući da nije raspoložen za saradnju, ali rešio
sam da izvučem maksimum iz tog namrštenka...
Da, zaljubiću se, i to odmah, još pre podne, pa sam čitav dan miran? Kao klinac sam time lepio napuklo srce i dobro je držalo. Kako se ranije nisam setio šta se ono radi kad te ostavi devojka?
E, pa... Nisu mene devojke ostavljale baš toliko da bih mogao da izdam priručnik na tu temu? Jedna, dve,
OK, neka bude tri, ako ćemo baš sitničariti, mada je i Ta Treća odlično znala gde me je ostavila, pa svraćala s vremena na vreme da proveri da li sam još tamo?
Ali, bolje da ćutim...
Počinjem da zvučim nekako mačo, a to je prvi znak starosti, ili prvi znak nevaspitanja, svejedno, ne dopada mi se ni jedno ni drugo?
Svanuo je, dakle, konačno i jedan dan koji bi se mogao fotografisati bez blica...
Na nebu se ukazalo izlizano mesto kroz koje je sunce viruckalo kao koleno iz ofucanih farmerka, cipele su trčkarale ispred mene kao koker napokon izveden u šetnju, i prolazeći kraj automobila uvređeno sam okrenuo glavu od tog samouverenog posesivca koji me danima odvaja od društva...
Ne, pokretna mišolovko, danas me nećeš uloviti...
Danas ću, bogme, nekoga i sresti...
Možda već iza ugla naletim na jednu buckastu...
Zbunjenu...
Sa dioptrijom...
Na jednu koja klima...
Trepće kao gejša...
Čeka da joj pridržiš kaput...
Da...
Možda mi se već na prvom pešačkom prelazu zacrveni jedna Obična...
Stidljiva...
Krotka...
Jedna sa tašnom punom namirisanih stvarčica...
Koja sve poveruje...
Kao lenger ostaje tamo gde je spustiš...
I koja ne može ni da se preruši u Anamariu...
Nikako...
Ni za najluđi maskenbal..."
................................................ - Jedan od onih zivota
- Djordje Balasevic ( eto ti pesma Ludo jedna)
 
331330062_579340187445846_9129441418452310179_n.jpg
 
D-moll

Odlutaš ponekad i sanjam sam
Priznajem, ne ide,

Ali pokušavam, i uvek dođe d-mol
Spusti se ko lopov po žicama

Ruke mi napuni tvojim sitnicama
I teško prođe sve to

Jedan d-mol me dobije kako odeš ti
U sobi je glupi d-mol

Uvek sazna kad je to
Uhvati me čvrsto i ne popušta

Lud je za tišinom, to ne propušta
Vodi me u svoj plavičasti dom

Jedan d-mol me razvali
Neki bi to prosto tugom nazvali
Nije to, šta je tuga za d-mol

Ponekad te nema i sasvim sam
Izmišljam način da molu smuvam dan
Ali je lukav d-mol

Pusti da se svetla svud priguše
Sačeka poslednje zvezde namiguše
Vuče mi rukav, idemo

Plaši me on, gde si ti
Hiljadu se stvari moglo desiti
Glupi d-mol, za kim tuguje svu noć

Uzme me u svoju tamnu kočiju
Nebo primi boju tvojih očiju
Znam taj put, to je prečica za bol

Jedan d-mol me razvali
Neki bi to prosto tugom nazvali
Nije to, šta je tuga za d-mol

Ostala je knjiga sa par nepročitanih strana
I neke stvarčice od herendi porcelana
Jedan pulover, u kom si bila

I ostala je ploča, “Best of Ray Cooder”
I fina mala plava kutijica za puder
I ja sam te ostao željan dok me bude

Moja mila

 
Lepa protina kći

Još sam bio sasvim mlad
Neke barske ptice sam lovio tad
Kad je došla da se kupa
Lepa protina kći

Nije znala gde sam ja
Da je gledam krišom kroz trsku i šaš,
A preko reke noć je pala
Kao plašt

Mesec tinja nad vrbakom
Srebri nebom zvezda roj
I kapi vode kao biseri koji blistaju
Svud po njoj…

O, srce ludo, ludi sni
Već se moji drugovi momčili svi
A ja sam hteo samo jednu –
Lepu protinu kći

Čudnom pesmom zvoni drum
Te su zime svatovi došli po nju
Iz daleka neki svet
Za mene tuđ

Baš sam prošao sokakom
Padao je prvi sneg
I još ponekad zazvone praporci
Što je odnose
Ko zna gde…

Da se ženim… imam kad
Ja sam, eto, ostao momak do sad
Nikad više nisam sreo
Lepu protinu kći

Jedan život miran, tih
Nekad bacim kartu il napišem stih
Stvari teku, ja se držim
Izvan njih

I ljubim dobre, ljubim lake
Neke prave, a neke ne
I sve su vile, sve su kraljice
I sve su nevažne
Naspram nje…

 
Lana je vozila sanke,
a ja sam pravio sneška.
Dugo sam plaćao danke,
zbog jednog Laninog smeška.

Bili smo klinci
i bilo je hladno
i sneg je padao krupan.
Te sam se zime
zatreskao gadno,
k'o pravi pubertetski tupan.

Lana je volela cveće,
a ja sam voleo Lanu.
Korak od tuge do sreć
u jednom jedinom danu.

Proslo je proleće
leto i jesen,
k'o nežni ljubavni sonet.
Ja sam još bio
uglavnom zanesen,
k'o leptir vihorom ponet.
--🎼----------🎵----------🎶----------🎶---------------------🎵--------------------------
------------------------------------------------------------🎶-----------------------------------------
Lana je pratila modu,
a ja sam pratio Lanu.
Ljubavi dođu i odu,
al' Lana je uvek u planu.

Ima detalja za
koje baš ne znam
dal' mogu u pesmu da stanu.
Jer, Lana je imala muža,
a ja sam imao Lanu!
 
Poslednja izmena:
Jutro me zatiče samog, ko školjku u pesku
Svu noć su senke na zidu skicirale fresku
Tražio sam jedan stih, skoro da ga osetih
Al' mi je iz ruku nestao
Protura se novi dan, al taj trik je providan
Samo da bi prošli prestao
Jutro me zatiče u pravom haosu tema
U mojim strofama lagani raspad sistema
Al' u tajnim vezama, s nekim davnim brezama
Ponovo se pesma primiče
Zasad nema imena, samo bluza svilena
Kako mi iz ruku izmiče
Zaboravljam imena, samo lica ostaju
U prolazu, ljude otkrivam kroz šifre
Dovraga, sve mi to govori da starim
Zaboravljam dosadne cifre
Zaboravljam adrese malih bircuza uz put
I curice što su uvek dobre bile
Neke bistrine se nepovratno mute
Ali nikada dodir svile
Jutro me zatiče opet u smišljanju bekstva
Čim malo usporim, stignu me davna prokletstva
To su samo momenti lošim vetrom doneti
To su samo male večnosti
To su samo godine kad se čovek otkine
Ko od one gorke tečnosti
Zaboravljam imena, samo lica ostaju
U prolazu ljude otkrivam kroz šifre
Dovraga, sve mi to govori da starim
Zaboravljam dosadne cifre
Zaboravljam adrese malih bircuza uz put
I curice što su uvek dobre bile
Neke bistrine se nepovratno mute
Ali nikada dodir svile

 
Znaš prijatelju, ja sam nju voleo. Ono mislim, baš voleo. Istinski, ludo i bez razmišljanja. Bila mi je jedina. Moja tajna, ona najveća. Sa mnogima sam bio, ali uvek sam nju nosio u srcu. Najviše mi je trebala, a eto.. Baš njoj sam najviše bola donosio. Nisam mogao da prihvatim činjenicu da volim, pa sam je terao od sebe. Stalno joj se vraćao, a ustvari bežao od nje. U jednom trenutku pokazao bih joj da mi je stalo, a u sledečem dokazao da sam djubre. I najgore od svega, kad god bih se vratio, ona je bila tu. A sada…
-A šta sada? Preboleo si je?
Ma kakvi! Ima trenutaka kada je zaboravim na tren, ono kad alkoholom ubijem zadnji komad mene.
– Zašto sada ne odeš i kažeš joj sve?
Eh, vidiš… Uspeo sam šta sam hteo. Otišla je od mene. Sad kad se vratim, više je nema. Kažu da voli drugog, znam da to nije istina.. Ali…
– Idi do nje onda.
Ne mogu.
– Zašto?
Uključila je razum. Shvatila je da sam, ipak, preveliko đubre i da je ne mogu voleti nikad. Voleti onako, klasično. Ne mogu biti tu za nju, a uvek ću očekivati da ona bude tu za mene. Ne mogu kad joj bude najteže doći i zagrliti je, mada znam da ona meni bi.
- Tebe je nemoguće shvatiti!
Eh prijatelju,znam.. To čujem često. Samo jedna osoba mi je rekla da me razume…
– Ko!?
Pa, ona, druže...
Djordje Balašević
 
A postojao je jedan stari gvozdeni most u Novom Sadu preko kog bi ona prelazila nekad i spuštala svoje svilene kose kao mrežu onih talasa... I tu su se kao srebrne deverike hvatali pramenovi mesečine u njene uvojke. Ja nisam hteo da menjam svet, meni je ovaj bio sasvim dobar. Nisam virio u mikroskope, nisam izmišljao lekove protiv retkih bolesti, nisam hteo da uđem u enciklopediju. Hteo sam samo da prelazim preko tog mosta ponekad s njom... I da je volim u Novom Sadu, u gradu gde više nema mostova.
 

Back
Top