Evo, još malkice...
sa druge lokacije...
Pre sto sedamdeset godina u Šabac je stigao prvi klavir, prvi fijaker i prvi rendgen, a u njemu su prvi put stavljena stakla na prozore
Luksuz u konaku gospodar Jevrema
U prestonom Beogradu u to vreme sviralo se na šargije, gusle i dvojnice. Dolazak nemačkog učitelja muzike Josifa Šlezingera
Ovih februarskih dana pre tačno stotinu sedamdeset godina zasvirao je i prvi klavir u zemlji Srbiji. I nije se to dogodilo ni u Miloševom Kragujevcu, niti u prestonom Beogradu. Prvi akordi klavira odjeknuli su u konaku gospodara Jevrema u varoši Šabačkoj...
A u vreme zapovedanja gospodara Jevrema godine 1816. do godine 1831, kako je zapisao nemački geograf i putopisac Feliks Kanic, „Šabac je bogata varoš na granici dvaju carstva koja se i imenom „Malog Pariza" mogla nazvati. To je varoš koja se i Kapijom Jevrope može zvati, varoš koja korača podjednako sa Beogradom, štaviše u mnogo čemu i prednjači...".
Dok su celim Beogradskim pašalukom i prestonim Beogradom odjekivale šargije, gusle i dvojnice, nemački učitelj muzike Josif Šlezinger, koji je po zapovesti Jevremovoj u Šabac prispeo, podučavao je klaviru Jevremovu kćerku Anku.
A u vreme Jevremovo Šabac je po mnogo čemu prvi u Srbiji bio. Prvi klavir, prva stakla na prozorima, prva evropska moda, prvi učitelji muzike, prvi kreveti, prva stajaća vojska (kasarna), prvi fijaker u Srbiji, prva bolnica, prva apoteka, prvi rendgen aparat, prvi... i tako vazdan...
Gospodar Jevrem je u Šabac doneo i svoju naviku da rano ustaje i sa poslovima prvi započinje... Dok je mladi gospodar, u svojoj sobi gore na Konaku, ispijao u rano jutro prvi fildžan kafe, njegov sekretar Aleksa Popovski čitao mu je tek prispele evropske novine i časopise „Osterreischischer Beobachter" ili „Allgemeine Zeitung" i prevodio ih po potrebi na srpski... A Jevrem je dosta knjiga, o kojima je sa gostima rado pričati umeo, čitao i sam...
Za Srbiju onog vremena, u kojoj se još tada spavalo na podu, na ležajevima od slame i prekrivenim ponjavama ili asurom - u kojoj se jelo za sinijom, sedeći na malim tronošcima i grabeći drvenim kašikama, iz zajedničke činije - svaki detalj iz Jevremovog konaka imao je tada dragocen značaj... Možda i onaj kako primeti učeni Joakim Vujić, o velikom trpezarijskom stolu i stolicama ili da se, gore na spratu, uz ostalo što udobnosti služi nalazi „jošte i jedan divan sa stakleni pendžeri, odakle se oku čelovečenskom veseli pogled ukazuje...".
Kako li su tek pogledi, kroz te pre zastakljene i široke prozore, širili vidike onih koji su u taj konak počeli da navraćaju? Nisu ti prvi, raskošni i stakleni prozori - kako u svojoj monografiji veli gospodin Jovica Prstojević - prvi prozori u Miloševoj Srbiji - dok su i u samom Beogradu još prozore zastirali onom uobičajenom hartijom pendžerlijom - uticali da Srbija jasnije progleda. I da se okrene Jevropi...
Pred Konakom - ili u njegovom dvorištu popločanom turskom kaldrmom koju je osvajala trava - stajale su opet prve u Srbiji kočije. Pravi pravcati fijaker, sa belcima koji su čekali da u varoš ili na dalji put odvezu mladog gospodara i njegovu gospođu Tomaniju. Kad su glasi o toj raskoši stigli do Kragujevca i Miloševa dvora Knjaz - koji nije mnogo mario za te prečanske novotarije i još se sa svojom LJubicom vozao u taljigama koje su vukli volovi - ne izdrža već posla pismo svom bratu Jevremu sa prekorom zbog takvog pomodarstva i luksuza. Za pismom uputi za svaki slučaj i dvojicu svojih momaka koji su se postarali da taj isti fijaker već naredne nedelje stigne do njega u Kragujevac.
Jevrem nije imao kud već uskoro iz Srema nove kočije naručuje i u njih još rasnije čilaše upreže...
Slične fijakere, još kitnjastije i bojama više ukrašene, počeše tada da kupuju i drugi viđeniji Šapčani, pa se na njih ugledaše i bogatiji ljudi iz obližnjih varoši...
Šabačke zanatlije su, ubrzo potom, i same počele da izrađuju nove karuce, čeze i fijakere. Postale su i po tome čuvene, a među njima se najviše izdvoje - po majstorluku, ali i po boemstvu - Jovan Apić, isti onaj Kolaric Joca što - uz Todora Kneževića Crngaliju Pantu i sad korača u onoj varoškoj himni „Aj, prošetali šabački trgovci, cvaka-cva, cvaka-cva..." koju su toliko puta pevali čuveni Cicvarići.
Nicala su kasnije po Srbiji i druga zdanja, slična Konaku Jevremovom, čak su ih isti majstori gradili, ali malo njih se sa njim moglo porediti. Možda i zbog mesta na kojem je konak podignut? Zbog sveta koji je u njega zalazio? Zbog topline i otvorenosti kojom su ovde gosti dočekivani i svih tih novina koje su u njega, u tu Srbiju situ ratovanja i željnu mira i berićeta stizale.
Možda bi i današnjem vremenu bio potreban jedan Konak i jedan Jevrem. Da se opet odškrinu oni pendžeri stakleni prema Jevropi... Šapcu bi to sigurno mnogo značilo. Možda i celoj Srbiji.
Dragorad V. Misojčić