Кад Источњаци говоре о "маји" (илузији) и буђењу, мисле баш на то наше унутрашње биће које је заслепљено шаренилом и бљеском овог "реалног";-) света (што је, заправо, нека врста сна).
U potpunosti se slažem. Indijska filozofija kaže da je na početku stvaranja do tada nemanifestovani Duh stvorio je dvije prirode: prirodu svjesnosti i prirodu materije. One su Njegova dva vibrirajuća izraza. Svjesnost je finija, a materija grublja vibracija jednog transcendentnog duha.
Svjesnost je vibracija Njegovog subjektivnog, a materija objektivnog aspekta. Duh, kao Kosmička Svijest, je potencijalno prisutan u objektivno vibrirajućoj materiji, a manifestuje se subjektivno kao svijest prisutna u svim oblicima kreacije, dosežući svoj najviši izraz u ljudskom umu sa bezbrojnim račvanjima misli, osjećanja, volje i imaginacije.
Razlika između materije i Duha je u brzini vibriranja – razlika je u stepenu, a ne u vrsti. Na primjer: iako su sve vibracije iste po kvalitetu, one između 16 i 2000 herca dovoljno su grube da ljudsko čulo sluha može da ih registruje. Vibracije ispod 16 i iznad 2000 su obično nečujne. Nema suštinske razlike između čujnih i nečujnih vibracija, iako relativna razlika postoji.
Kroz moć maje, kosmičke iluzije, Tvorac je učinio da manifestacija materije izgleda toliko udaljeno i tako specifično da ljudskom umu ne izgleda da je na bilo koji način povezana sa Duhom.
Unutar grube vibracije tijela nalazi se fina vibracija kosmičke struje, Životna Energija, a oboje, i tijelo i Životnu Energiju, prožima još finija vibracija – vibracija svijesti. Vibracije svijesti su toliko suptilne da ih ne mogu otkriti nikakvi materijalni instrumenti: samo svijest može shvatiti svijest. Ljudi su svjesni ogromnog broja vibracija svijesti koji potiču od drugih ljudi – vibracije izražene riječima, djelima, pogledima, ćutanjem, stavom... Svaki čovjek ima svojstven vibrirajući potpis sopstvenog stanja svijesti i proizvodi karakterističan uticaj na osobe i stvari. Na primjer, soba u kojo živi neko prožeta je njegovim ili njenim misaonim vibracijama. Njih mogu jasno osjetiti drugi ljudi ako posjeduju potreban stepen senzibilnosti.
Čovjekov ego (njegov osjećaj Jastva; izobličeno smrtno poimanje besmrtne duše) spoznaje svijest direktno, a materiju (ljudsko tijelo i sve druge objekte u kreaciji) indirektno kroz mentalne procese i kroz čulnu percepciju. U stvari, ego je uvijek svjestan da posjeduje svijest, ali nije svjestan materije, pa čak ni tijela u kojem je, sve dok ne pomisli na to. Zbog toga je čovjek, koji je u dubokoj koncentraciji na bilo koji objekat, svjestan svog uma ali ne i svog tijela.
Sva iskustva iz čovjekovog budnog stanja mogu se duplirati u njegovoj svijesti u stanju sna. U snu, recimo, čovjek može razdragano da šeta kroz lijepi vrt i da, odjednom, ugleda leš dragog bića. Ophrvan je bolom, plače, glava ga užasno boli i osjeća bolno lupanje srca. Možda odjednom počne i mećava, sav je mokar i smrznut. Zatim se budi i smije se ovom svom iluzornom iskustvu iz sna.
Koja je razlika između iskustava čovjeka koji sanja ( iskustva materije predstavljena njegovim tijelom i tijelom dragog bića, baštom itd, i iskustva svijesti predstavljene kroz njegova osjećanja radosti i tuge) i iskustva istog čovjeka u budnom stanju? Svjesnost materije i svijesti je prisutna u oba slučaja.
Čovjek je sposoban da stvara i materiju i svijest u iluzornom svijetu sna. Shodno tome, ne bi trebalo da bude bilo kakvih poteškoća za njega da shvati da Duh, koji je koristeći moć Maje, za čovjeka od „života“ stvorio svijet sna ili svjesno postojanje koje je u suštini isto toliko pogrešno (zbog prolaznosti i stalne promjenljivosti) kao i čovjekova iskustva u snu.
Svijet pojava funkcioniše po zakonu maje (zakonu dualnosti ili suprotstavljenih stanja); zato nerealni svijet pokriva velom istinu Božanskog Jedinstva i nepromjenljivosti. Čovjek u svom smrtnom aspektu sanja dualnosti i suprotnosti – život i smrt, zdravlje i bolest, sreću i tugu, ali kada se PROBUDI sve dualnosti nestaju i čovjek spoznaje sebe kao vječni i blaženi Duh.
Samo bih se slozila, i nesto ti predlozila...
