Stonska povelja bana Stjepana II Kotromantića Dubrovčanima, 1333. godine

[Pumpaj Dinstanović]

Pročitao sam to i preko 80% je naklapanje o temama koje nemaju ni kronološki ni ematski veze s Runjaninovim identitetom. Sam članak je pun arhivarskih pozivanja na tekstove koji nemaju veze s temom.
Sam je časopis tip nikad čuo, a Roksandić se proslavio nizom propalih izjava i radova o pravoslavcima u Hrvatskoj kao Srbima, s kulminacijom ideološkog nasljedovatelja u promašenom bizarnom djelu Blaževićeve o Ilirizmu prije ilirizma, karikaturalnoj sramoti hrvatske historiografije, usporedivoj jedino s Goldsteinovim tlapnjama o antisemitizmu u Hrvatskoj- radu potpuno bezvrijednom, https://www.maxportal.hr/premium-sa...vic-iskasapila-novu-knjigu-dr-ive-goldsteina/.

U citatu koji si mi replicirao (opet ne pratiš nit diskusije), ja sam te nešto sasvim drugo pitao.

Kada neko kaže da ga mu je neki čovek skrivenog identiteta (koji. uzgred, inače ima navedeni koeficijent greške od 30%) ispričao da je njemu pak ispričao pokojni profesor August Kovačec, da je njemu rekla Joana Rapacki kako je njoj pokojni otac Adam Rapacki pričao da je kao 15-godišnjak za vreme školovanja u gimnaziji u Varšavi zatekao Aleksu Ivića kako stoji pre skoro jednog veka u sred dobro obezbeđenog dubrovačkog arhiva i namerno spaljuje dokument pred njim...

Je li to primer zamajavanja?

Je li to bio primer zamajavanja?

 

[Urvan Hroboatos]

Јој бре ово као препирка око таблица хр ср.......
Управо на другој теми не видим да је ико исправио @Statler and Waldorf и изворе које је користио да је уопше коришћење глагољице у време народних краљева упитно јер су споменици налажени на ободима државе не на самој њеној територији па је према томе делује да је била латинска творевина након Сплитског сабора и изгубљене битке глагољаша.
Сад импутирање хрватског књижевног језика утемељеног и усвојеног од Вукових апостола у Хрватској и импутирање њега у рани средњи век и у ћириличну овде ћу ставити "византијско- бугарску " писменост је мало суманото.
С једне стране се кунемо у фратре и Рим са друге у шизматичну омражену ћирилицу.
Све ми боје добро стоје.

Bolje se ne petljaj u nešto što ne razumiješ:

KAKO JE OKONČANA STANDARDIZACIJA HRVATSKOG JEZIKA U 19. STOLJEĆU

Od 1850ih do vukovaca je vladala u hrvatskom jeziku Zagrebačka škola. To je jezik Vebera, Šenoe, Ante Kovačića, Račkog, Kvaternika, sabora u Zagrebu i Zadru...dakle štokavsko jekavski pisan morfemskim pravopisom pod slavenskim utjecajem (težko, izsjeći, koristno, ...; dugi jat se pisao kao -ie-: bielo, cielo, ..; a množinski padeži su bili različiti u DLI množine - ženah, ženami,...). Naravno, to su samo površinske razlike od zreloga jezika Karadžića i Daničića, jer se razlikovalo praktički u važnijim stvarima- npr. particip. On vidi napadajućega konjanika, a ne - On vidi konjanika koji napada; dakle, manje zavisnih rečenica; zatim većinski vokabular i niz gramatičkih,a ne samo pravopisnih detalja, i to onih potječućih iz povijesti i kulture.Dakle, Hrvati su imali gotov i proširen jezik u Hrvatskoj, BiH među katolicima, a priča o filološkim školama (riječka, zadarska) ne daje realnu sliku, jer njihovo je vrijeme 1860. već prošlo, a i bile su ograničene na 2-4 osobe. Jezik Zagebačke škole je dominirao u Zagrebu, Istri, Lici, Srijemu, Dalmaciji, Slavoniji, dijelu Bosne, u Boki među katolicima (Vulović itd.)Hrvatski vukovci se dijele na 3 naraštaja, od kojih su samo prvi vukovci (Brlić i još njeki), dakle simpatizeri Karadžića; drugi bi bili daničićevci (Budmani, Broz, Maretić,..), a treći maretićevci (Ivšić, Rešetar, Skok, Andrić,..).

Protuvukovci su bili braća Radić, Jozo Dujmušić, ..i to uglavnom oko pravopisa.Djelovanje vukovaca, a u ovom slučaju daničićevaca (Broz itd.) svelo se skoro isključivo na promjenu pravopisa, koji nije prevažan kao ruho jezika, no upada u oči, dok se gramatiku i ne da baš mijenjati, pa ni niz drugih stvari, napose iz rječnika.Sve je počelo zbog jugoslavenske orijentacije JAZU (Strossmayer, Jagić, Rački,..) koji su htjeli zajednički jezik sa Srbima, a znali su da preko jezika zagrebačke škole to ne bi išlo, a ni preko srpskog jezika 1870ih, koji se već profilirao kao pretežito ekavski uz dosta pomaka na istok u gramatici i pravopisu. Oni, a uz njih i Marcel Kušar te njeki drugi. Gledajući sada, oni su izgledali dosta naivni jer su mislili da jezik čine samo pravopis i jat (ijekavica), a da sve ostalo, od rječnika do sintakse i stilistike nije kao važno. Čini se da su mislili - no nije sigurno- da će Srbi napustiti ćirilicu.Drugo je bilo politički, jer kad je došla Ugarsko-hrvatska nagodba 1868., a okupacija BH 1878., vidjelo se da će u Bosni i Dalmaciji prevladati fonološki pravopis (teško, isjeći, ...i bijelo, cijelo,..), pa onda sjeverni Hrvati ne će imati utjecaja na školstvo u BiH i Dalmaciji, a to uza svu "ljubav" prema Srbima, nisu htjeli dopustiti.

Treće je bio stručni i znanstveni razlog, budući da je proučavanje hrvatske starije književnosti, napose renesansne i barokne, dovelo do spoznaja da se pisalo pretežito fonološki (opći, slatko, teško, isjeći,.. i u svim narječjima).Glavni vukovci su bili hrvatski nacionalisti (Armin Pavić, Broz, Kušar, Iveković,..), dok je Maretić bio jugoslavenski Hrvat, a Budmani i Rešetar srbokatolici koji su postali "Jugoslaveni". Nadzornik svega, Jagić, nije bio vukovac, no vrludao je oko raznih pitanja.Spremajući teren za promjenu pravopisa koja se zbila 1892., Maretić je napisao knjižurinu od preko 400 stranica "Istorija hrvatskoga pravopisa latinskjem slovima", 1889., u kojoj je učeno, iako tendenciozno, obradio hrvatske pisce od 1495. do 1835., njih 95- kajkavce, čakavske, Istrane, štokavske Bošnjake, Dubrovčane, Slavonce, Bokelje, Srijemce.. i pokazao da je dominirao fonološki pravopis (teško, slatko, ispuniti, ..pa i tako da se ..). išlo preko zrele Vukove norme: š njim, gracki, bracki,...Dokazao je da u zrelu Karadićevu jeziku, pravopisno, nema ničeg čeg nije bilo u hrvatskih autora pred 400 godina. Iste je godine izašla Kušareva knjiga, koji je htio još veći pomak, tj. pisanje pretsjednik, hrvacki, otšteta, gracki, .. te istočne oblike pošljednji i sl.Presjekao je Broz 1892., no on je radio po naputku Pavića, koji nije htio podpuni Karadžićev pravopis, nego samo blizak. Tako je ostavljen rastavljeni futur (pisat ću), strana izvorna imena (Goethe, Bach,..), prostor za čuvanje d i t u pluralu (mladac/mladci, ledac/ledci,..), a gramatički je odbačen i Karadžićev tip pisanja u prijevoju, koji je isti za srpski ijekavski i ekavski (Vuk- poticati, doticati,...- Broz: potjecati, dotjecat). Tu je isto odmak s /č/ć/ i predmetcima (Vuk-otčepiti, otcijepiti,..... Broz- odčepiti, odcijepiti). U ostalom je slijedio Karadićevu normu koja je bila prevladavajuća u starijem hrvatskom pravopisu (slatko, teško, ..), no slijedio je dio koji je Karadžić propisao, a koji nije dominantan u hrv. staroj normi (pefiks ob-: opkoliti, opstati...a i mijenjanje /b/ gdje nije bilo jasne norme u hrv. pisaca koji su pisali i opći, ali i robski, srbski,... dočim je Vuk pisao sve sa /p/- ropski, srpski,..).Dakle, unatoč predgovoru, Broz je slijedio poglavito hrvatsku stariju pisanu tradiciju- koju je izvrsno znao (3 puta je izdao "Osmana"!). Da je to i napisao u 1-2 rečenice u predgovoru i spomenuo Maretićevu studiju, sva bi srpska naklapanja pala u vodu.Pravopis se brzo raširio u knjigama, no sporije u novinama, pa su mnogi pisali i Zagrebačkim, i Brozovim (Vjekoslav Klaić, Tadija Smičilas, Eugen Kumičić,..) a većina je odmah prešla na Brozov ( Šurmin, Medini, Nazor, Šišić, Prelog, Pilar, ..).
Braća Radić su pisala i ovako i onako, ovisno o situaciji, a tako je bilo i sa stenogramima Sabora u Zagrebu i Zadru. Njeki, kao Rešetar, pisali su i "istočnije",kao Srbi (pretsjednik, govoriću, ko,..), no praktički svi po Brozu (predsjednik, govorit ću, tko,..).Maretić je pohvalio pravopis, kao i praktički svi (Jagić, Klaić, Pasarić, Supilo,..) i nitko nije imao prigovora osim Kumičića, no on je prigovarao uvedbi grafema /đ/, a ne pravopisu. Znakovito, Brozov stric Iveković je bio vrlo protiv uvedbe toga grafema, i ustrajao je u pisanju gj ( tugji, mlagji,..).

Maretićeva velika gramatika iz 1899. krcata je Karadžićem i Daničićem, no u njoj nema nijednog hrvatskog djela ni pisca. Doduše, Maretić je 1933. u drugom izdanju dodao njeke hrvatske pisce jer su mu prigovarali da je ispao izdajnik i glupan jer piše hrvatsku gramatiku po srpskim piscima. Nu, pogleda li se pozornije ta gramatika, vidi se da u njoj Maretić koleba. To je zapravo gramatika novoštokavštine, najbolja no uzusima onodobne mladogramatičarske filologije, a Jagić ju je jedva propustio u recenziji zbog sužena korpusa (Jagić je htio gramatiku u kojoj bi bili i hrvatski i srpski autori).

Maretić u velikoj gramatici uglavnom slijedi hrvatsku tradiciju, iako njekad miješa obje. Npr. jasno propisuje hrvatsku normu oko prijevoja (potjecati, utjecati,..), no dopušta i tko i ko; usto dopušta dublete gdje je jasna hrvatska norma i tu je poremetio stvari- npr. dativ u hrvatskom je komu, a lokativ o kom/e. Po Maretiću, može i komu i kome, i to se zadržalo u hrvatskoj normi i danas, i nije jasno riješeno- npr. po zagrebačkoj normi bi bilo. komu kažem? a po Maretiću može i komu kažem? i kome kažem?Drugdje, Maretić s više ili manje uspjeha rješava pitanja pravopisa koja nemaju veze s Vukom. Primjerice, predlaže da se piše Kaukaz, a koleba oko njihovih i njihovijeh ..a htio da bude ijekavski svugdje - prijevoz (prošlo), prijegled (nije), koleba oko prijeslov i prijekid..Iz Karadžića je uzeo niz srpskih dijalektizama koji su već onda djelovali smiješno, no Maretić ih je naveo "kako narod govori" (medecina, đevojka, apateka,..), što je kod kritika izavalo ruganje, napose kod Antuna Radića.Normativna gramatika Maretića iz 1901. daje samo hrvatsku normu (tko, potjecati, pisat ću,..) bez pozivanja na Karadžića.

Rječnik iz 1901. počeo je Broz, no kako je umro 1893..dovršio ga je njegov ujak, kanonik Franjo Iveković. To je nješto prošireni Karadžićev rječnik iz 1852., uz nješto materijala dodanih iz Stullija, a i iz Akademijina rječnika, te 2-3 druga autora. Ima 56.000 natuknica, i opće je osuđen kao neuspjelo djelo. Bizarno, nažešće ga je napao "Jugoslaven" Jagić, navodeći niz običnih riječi iz Mažuranića, Pavlinovića, Šenoe,...kojih u rječniku nema. S druge strane- po nekim čudnim porivima- branio ga je Antun Radić, koje pak napao Maretićevu veliku gramatiku. Jagićev je prigovor opravdan, a Radićev je slab- onda kad kritizira- jer Radić navodi oko 20 riječi kojih nema, a kajkavski su dijalektizmi zakoje je on žalio da ih nema, a spadaju u lokalne govore.

Zaključno bi bilo ovo:

* s tim vukovcima hrvatski je doživio restandardizaciju u pravopisu, koji je ionako povijesno bio pretežno fokološki do Iliraca. Nema u Karadžića čeg nema u Hrvata 5 stoljeća prije njega (ne govorim o srpskom jeziku ni ćirilici).

* glede množinskih padeža, oni su već dominatni u hrv.pisanju u 17. i 19. st., kao novoštokavski, no Ilurci su reterirali zbog panslavizma. Zabilježen su već u Kašićevoj gramatici 1604., a razlikovanje nije nacionalno, jer su se i Srbi (D. Obradović, Karađorđevi pisari,... probali služiti njima ("svim konjanikom"), no nije im išlo za rukom, a ni većem dijelu Hrvata koji su griješili u 19. st., pa su spontano prelazili na izjednačene padeže i 1870ih i prije Broza i Maretića).

* u naglascima su vukovci formalno uspjeli, no hrvatski ih književnici nisu slijedili u praksi, kao ni u normi drugdje- npr.Maretić je htio da kao u Karadžića dugi jat bude dva sloga (bijelo- tri sloga), ni to nije prošlo ni u pisaca ni u kasnijim gramatikama (bijelo-dva sloga)

* ono u čem su vukovci uspjeli je da su unekoliko usporili hrvatsku novotvorbu riječi, no poglavito u javnom jeziku, a ne u književnosti i umjetnosti.

* u ostalim su područjima propali (fonologija, morfologija, sintaksa, stilistika, semantika, tvorba riječi,...)Nisu uspjeli u trima glavnim smjerovma:

a) propao im je štokavski purizam, pa su morali priznati čakavske i kajkavske oblike i riječi (kajkavski prefiks protuprirodan nasuprot štokavskom protivprirodan)

b) jezičnopovijesni nihilizam, budući da je u hrvatskoj pisanoj kulturi ostala životvorna pisana baština od srednjega vijeka nadalje

c) tvorbeni smjer u jeziku, kog su u manjoj mjeri zakočili, no nisu ga uspjeli spriječiti. sadašnja popalava anglizama i reakcije na nju nemaju veze, budući da bi se vukovci borili protiv anglizama kao što su se borili i protiv germanizama i hungarizama i turcizama.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Tako su i ti pisari pisali burgije ovoga tipa. Sitni birokrati koji su slijedili fluidnu politiku bečkih kancelarija.

Dakle- za tu tevabiju: kompost.

Samo da dodam da ti je ovo možda najbesmisleniji pokušaj relativizacije.

Ništa, ama baš ništa u ovom snimku nema nikakve veze sa ličnim kvalifikacijskim listama koje se sastavljaju kao profil referentne vojne ličnosti sa ličnim podacima. Nikakve veze nemaju sa tim neke etnografske karte i procene koje su pravili etnografi i istoričari, a ponajmanje to što je srpska matica u Dubrovniku srpskohrvatski u objavljenoj iteraciji navela kao srpski. Ama baš nikavke (ako ti zaista nije jasno, kada tako piše perfektno / dobro / slabo, znači da su to one osnovne informacije koje prijavljuje sam pojedinac o sopstvenom poznavanju jezika, kakve se i danas rade prilikom prijavljivanja...što će reći da je to podatak koji je došao od Josifa Runjanina, glavom i bradom, a ne nekog pisara ili kojekakvog birokrate).

Ovo ti je još jedan primer da drugima zameraš za logiku — a sam činiš nešto što je potpuno nelogično. Bukvalno si mi mogao poslati neki dokumentarac o falsifikovanim poveljama Karla Velikog; jednako bi smisleno bilo.

 

[Khal Drogo]

Тема је добра, сврха теме је како сам схватио (нека ме аутор исправи аго гријешим), указати на овај по више основа важан рукопис, сагледати околности када је писан, проникнути зашто су кориштени неки наводи те на злоулоупотребу историје кроз преправке неких навода и у том спису и у неким другим списима за времена Степана II из куће Котромана, мотиве зашто се врше преправке те у коначници бољег разумијевања тог времена.
На жалост, по обичају тема је скренула и расплинула се у каснија времена и процесе који немају везе са темом и како је аутор по мени замислио, ту нам један преноси хрватску пропаганду на основу селективног и наопаког тумачења каснијих процеса, филолошким вратоломијама, такво разглабање о свему и свачему и гдје се све своди на упорно преношење пропагантних чланака ничем не води.

Но врнимо се теми и времену када је спис писан, времену Степана II из куће Котромана. И ту опет провејава једна пропаганда коју преноси овај што је измигољио испод камењара понавља којем додуше тако тупавом и глупавом није замјерити но ту пропаганду и неки хрватски и западни историци понављају, а то је да су у Босни (некад се ограде мимо Подриња и Хумске земље) у том времену битисали само католици.

Ово је крајње и прекомотно и реално глупо тумачење историје, ми немамо готово никаквих списа из којих би се могла одредити вјерска структура становника тадашње Босне, оно што знамо на основу навода у тадашњим списима, имали смо правовјерне (односно грчког пбрда како се често тада писало), католике (латине) и имали смо Цркву Босанску за коју постоје опет различита виђења али која дефинитивно није била безначајна у том времену јер се помиње управо у повељи овог Степана (или Срипана) II из 1324.готине и то као институција која потврђује ваљаност навода у тој повељи. Значи бјеше и присутна и значајна.
Но како најчешће у тим списима немамо никаквих података о вјерској опредијељености, свакако не о вјерској структури становништва, неки историци, тачније политички радници који глуме историке, су извели што бих ја назвао "закључак (или тумачење) из ничега", по приступу, аха, ако ништа не пише о вјерској припадности, значи сви били катиолици, пиши, у Босни су били само католици.

Колико је то скарадно, казује нам да неки бенедиктанац Мавро Орбин који бјеше опасно присрасан у тим стварима и када ваља писати у корист католичанства (и чија нетрпељивост би прелазила у мржњу према онима друге вјере и посебно кривовјерцима односно патаренима)), значи баш тај Орбин пише да је овај Степан други из куће Котромана (овдје стр. 414) био грчког обреда, односно православац.
А ако је бан био православац, а немамо основа сумњати у тврдње јер пише аутор тенденциозан у писању против православља, логично је закључити да бјеше још понешто господе грчког обреда, православаца.
И то нам казује колико су бесмислена та тумачења изведена "из ничега", и како су ето у Босни у том времену битисали само католици.

 

[Лекизан]

Bolje se ne petljaj u nešto što ne razumiješ:

KAKO JE OKONČANA STANDARDIZACIJA HRVATSKOG JEZIKA U 19. STOLJEĆU

Od 1850ih do vukovaca je vladala u hrvatskom jeziku Zagrebačka škola. To je jezik Vebera, Šenoe, Ante Kovačića, Račkog, Kvaternika, sabora u Zagrebu i Zadru...dakle štokavsko jekavski pisan morfemskim pravopisom pod slavenskim utjecajem (težko, izsjeći, koristno, ...; dugi jat se pisao kao -ie-: bielo, cielo, ..; a množinski padeži su bili različiti u DLI množine - ženah, ženami,...). Naravno, to su samo površinske razlike od zreloga jezika Karadžića i Daničića, jer se razlikovalo praktički u važnijim stvarima- npr. particip. On vidi napadajućega konjanika, a ne - On vidi konjanika koji napada; dakle, manje zavisnih rečenica; zatim većinski vokabular i niz gramatičkih,a ne samo pravopisnih detalja, i to onih potječućih iz povijesti i kulture.Dakle, Hrvati su imali gotov i proširen jezik u Hrvatskoj, BiH među katolicima, a priča o filološkim školama (riječka, zadarska) ne daje realnu sliku, jer njihovo je vrijeme 1860. već prošlo, a i bile su ograničene na 2-4 osobe. Jezik Zagebačke škole je dominirao u Zagrebu, Istri, Lici, Srijemu, Dalmaciji, Slavoniji, dijelu Bosne, u Boki među katolicima (Vulović itd.)Hrvatski vukovci se dijele na 3 naraštaja, od kojih su samo prvi vukovci (Brlić i još njeki), dakle simpatizeri Karadžića; drugi bi bili daničićevci (Budmani, Broz, Maretić,..), a treći maretićevci (Ivšić, Rešetar, Skok, Andrić,..).

Protuvukovci su bili braća Radić, Jozo Dujmušić, ..i to uglavnom oko pravopisa.Djelovanje vukovaca, a u ovom slučaju daničićevaca (Broz itd.) svelo se skoro isključivo na promjenu pravopisa, koji nije prevažan kao ruho jezika, no upada u oči, dok se gramatiku i ne da baš mijenjati, pa ni niz drugih stvari, napose iz rječnika.Sve je počelo zbog jugoslavenske orijentacije JAZU (Strossmayer, Jagić, Rački,..) koji su htjeli zajednički jezik sa Srbima, a znali su da preko jezika zagrebačke škole to ne bi išlo, a ni preko srpskog jezika 1870ih, koji se već profilirao kao pretežito ekavski uz dosta pomaka na istok u gramatici i pravopisu. Oni, a uz njih i Marcel Kušar te njeki drugi. Gledajući sada, oni su izgledali dosta naivni jer su mislili da jezik čine samo pravopis i jat (ijekavica), a da sve ostalo, od rječnika do sintakse i stilistike nije kao važno. Čini se da su mislili - no nije sigurno- da će Srbi napustiti ćirilicu.Drugo je bilo politički, jer kad je došla Ugarsko-hrvatska nagodba 1868., a okupacija BH 1878., vidjelo se da će u Bosni i Dalmaciji prevladati fonološki pravopis (teško, isjeći, ...i bijelo, cijelo,..), pa onda sjeverni Hrvati ne će imati utjecaja na školstvo u BiH i Dalmaciji, a to uza svu "ljubav" prema Srbima, nisu htjeli dopustiti.

Treće je bio stručni i znanstveni razlog, budući da je proučavanje hrvatske starije književnosti, napose renesansne i barokne, dovelo do spoznaja da se pisalo pretežito fonološki (opći, slatko, teško, isjeći,.. i u svim narječjima).Glavni vukovci su bili hrvatski nacionalisti (Armin Pavić, Broz, Kušar, Iveković,..), dok je Maretić bio jugoslavenski Hrvat, a Budmani i Rešetar srbokatolici koji su postali "Jugoslaveni". Nadzornik svega, Jagić, nije bio vukovac, no vrludao je oko raznih pitanja.Spremajući teren za promjenu pravopisa koja se zbila 1892., Maretić je napisao knjižurinu od preko 400 stranica "Istorija hrvatskoga pravopisa latinskjem slovima", 1889., u kojoj je učeno, iako tendenciozno, obradio hrvatske pisce od 1495. do 1835., njih 95- kajkavce, čakavske, Istrane, štokavske Bošnjake, Dubrovčane, Slavonce, Bokelje, Srijemce.. i pokazao da je dominirao fonološki pravopis (teško, slatko, ispuniti, ..pa i tako da se ..). išlo preko zrele Vukove norme: š njim, gracki, bracki,...Dokazao je da u zrelu Karadićevu jeziku, pravopisno, nema ničeg čeg nije bilo u hrvatskih autora pred 400 godina. Iste je godine izašla Kušareva knjiga, koji je htio još veći pomak, tj. pisanje pretsjednik, hrvacki, otšteta, gracki, .. te istočne oblike pošljednji i sl.Presjekao je Broz 1892., no on je radio po naputku Pavića, koji nije htio podpuni Karadžićev pravopis, nego samo blizak. Tako je ostavljen rastavljeni futur (pisat ću), strana izvorna imena (Goethe, Bach,..), prostor za čuvanje d i t u pluralu (mladac/mladci, ledac/ledci,..), a gramatički je odbačen i Karadžićev tip pisanja u prijevoju, koji je isti za srpski ijekavski i ekavski (Vuk- poticati, doticati,...- Broz: potjecati, dotjecat). Tu je isto odmak s /č/ć/ i predmetcima (Vuk-otčepiti, otcijepiti,..... Broz- odčepiti, odcijepiti). U ostalom je slijedio Karadićevu normu koja je bila prevladavajuća u starijem hrvatskom pravopisu (slatko, teško, ..), no slijedio je dio koji je Karadžić propisao, a koji nije dominantan u hrv. staroj normi (pefiks ob-: opkoliti, opstati...a i mijenjanje /b/ gdje nije bilo jasne norme u hrv. pisaca koji su pisali i opći, ali i robski, srbski,... dočim je Vuk pisao sve sa /p/- ropski, srpski,..).Dakle, unatoč predgovoru, Broz je slijedio poglavito hrvatsku stariju pisanu tradiciju- koju je izvrsno znao (3 puta je izdao "Osmana"!). Da je to i napisao u 1-2 rečenice u predgovoru i spomenuo Maretićevu studiju, sva bi srpska naklapanja pala u vodu.Pravopis se brzo raširio u knjigama, no sporije u novinama, pa su mnogi pisali i Zagrebačkim, i Brozovim (Vjekoslav Klaić, Tadija Smičilas, Eugen Kumičić,..) a većina je odmah prešla na Brozov ( Šurmin, Medini, Nazor, Šišić, Prelog, Pilar, ..).
Braća Radić su pisala i ovako i onako, ovisno o situaciji, a tako je bilo i sa stenogramima Sabora u Zagrebu i Zadru. Njeki, kao Rešetar, pisali su i "istočnije",kao Srbi (pretsjednik, govoriću, ko,..), no praktički svi po Brozu (predsjednik, govorit ću, tko,..).Maretić je pohvalio pravopis, kao i praktički svi (Jagić, Klaić, Pasarić, Supilo,..) i nitko nije imao prigovora osim Kumičića, no on je prigovarao uvedbi grafema /đ/, a ne pravopisu. Znakovito, Brozov stric Iveković je bio vrlo protiv uvedbe toga grafema, i ustrajao je u pisanju gj ( tugji, mlagji,..).

Maretićeva velika gramatika iz 1899. krcata je Karadžićem i Daničićem, no u njoj nema nijednog hrvatskog djela ni pisca. Doduše, Maretić je 1933. u drugom izdanju dodao njeke hrvatske pisce jer su mu prigovarali da je ispao izdajnik i glupan jer piše hrvatsku gramatiku po srpskim piscima. Nu, pogleda li se pozornije ta gramatika, vidi se da u njoj Maretić koleba. To je zapravo gramatika novoštokavštine, najbolja no uzusima onodobne mladogramatičarske filologije, a Jagić ju je jedva propustio u recenziji zbog sužena korpusa (Jagić je htio gramatiku u kojoj bi bili i hrvatski i srpski autori).

Maretić u velikoj gramatici uglavnom slijedi hrvatsku tradiciju, iako njekad miješa obje. Npr. jasno propisuje hrvatsku normu oko prijevoja (potjecati, utjecati,..), no dopušta i tko i ko; usto dopušta dublete gdje je jasna hrvatska norma i tu je poremetio stvari- npr. dativ u hrvatskom je komu, a lokativ o kom/e. Po Maretiću, može i komu i kome, i to se zadržalo u hrvatskoj normi i danas, i nije jasno riješeno- npr. po zagrebačkoj normi bi bilo. komu kažem? a po Maretiću može i komu kažem? i kome kažem?Drugdje, Maretić s više ili manje uspjeha rješava pitanja pravopisa koja nemaju veze s Vukom. Primjerice, predlaže da se piše Kaukaz, a koleba oko njihovih i njihovijeh ..a htio da bude ijekavski svugdje - prijevoz (prošlo), prijegled (nije), koleba oko prijeslov i prijekid..Iz Karadžića je uzeo niz srpskih dijalektizama koji su već onda djelovali smiješno, no Maretić ih je naveo "kako narod govori" (medecina, đevojka, apateka,..), što je kod kritika izavalo ruganje, napose kod Antuna Radića.Normativna gramatika Maretića iz 1901. daje samo hrvatsku normu (tko, potjecati, pisat ću,..) bez pozivanja na Karadžića.

Rječnik iz 1901. počeo je Broz, no kako je umro 1893..dovršio ga je njegov ujak, kanonik Franjo Iveković. To je nješto prošireni Karadžićev rječnik iz 1852., uz nješto materijala dodanih iz Stullija, a i iz Akademijina rječnika, te 2-3 druga autora. Ima 56.000 natuknica, i opće je osuđen kao neuspjelo djelo. Bizarno, nažešće ga je napao "Jugoslaven" Jagić, navodeći niz običnih riječi iz Mažuranića, Pavlinovića, Šenoe,...kojih u rječniku nema. S druge strane- po nekim čudnim porivima- branio ga je Antun Radić, koje pak napao Maretićevu veliku gramatiku. Jagićev je prigovor opravdan, a Radićev je slab- onda kad kritizira- jer Radić navodi oko 20 riječi kojih nema, a kajkavski su dijalektizmi zakoje je on žalio da ih nema, a spadaju u lokalne govore.

Zaključno bi bilo ovo:

* s tim vukovcima hrvatski je doživio restandardizaciju u pravopisu, koji je ionako povijesno bio pretežno fokološki do Iliraca. Nema u Karadžića čeg nema u Hrvata 5 stoljeća prije njega (ne govorim o srpskom jeziku ni ćirilici).

* glede množinskih padeža, oni su već dominatni u hrv.pisanju u 17. i 19. st., kao novoštokavski, no Ilurci su reterirali zbog panslavizma. Zabilježen su već u Kašićevoj gramatici 1604., a razlikovanje nije nacionalno, jer su se i Srbi (D. Obradović, Karađorđevi pisari,... probali služiti njima ("svim konjanikom"), no nije im išlo za rukom, a ni većem dijelu Hrvata koji su griješili u 19. st., pa su spontano prelazili na izjednačene padeže i 1870ih i prije Broza i Maretića).

* u naglascima su vukovci formalno uspjeli, no hrvatski ih književnici nisu slijedili u praksi, kao ni u normi drugdje- npr.Maretić je htio da kao u Karadžića dugi jat bude dva sloga (bijelo- tri sloga), ni to nije prošlo ni u pisaca ni u kasnijim gramatikama (bijelo-dva sloga)

* ono u čem su vukovci uspjeli je da su unekoliko usporili hrvatsku novotvorbu riječi, no poglavito u javnom jeziku, a ne u književnosti i umjetnosti.

* u ostalim su područjima propali (fonologija, morfologija, sintaksa, stilistika, semantika, tvorba riječi,...)Nisu uspjeli u trima glavnim smjerovma:

a) propao im je štokavski purizam, pa su morali priznati čakavske i kajkavske oblike i riječi (kajkavski prefiks protuprirodan nasuprot štokavskom protivprirodan)

b) jezičnopovijesni nihilizam, budući da je u hrvatskoj pisanoj kulturi ostala životvorna pisana baština od srednjega vijeka nadalje

c) tvorbeni smjer u jeziku, kog su u manjoj mjeri zakočili, no nisu ga uspjeli spriječiti. sadašnja popalava anglizama i reakcije na nju nemaju veze, budući da bi se vukovci borili protiv anglizama kao što su se borili i protiv germanizama i hungarizama i turcizama.

Завршена је тако што су Хрвати тада прешли на Вукову реформу српског језика, а све остало спада у комплекс ниже вредности што мени, а верујем и осталим форумашима овде, није претерано интересантно.Тако да сад можеш да се вратиш на ову повељу Стефана Котроманића.

 

[Urvan Hroboatos]

Завршена је тако што су Хрвати тада прешли на Вукову реформу српског језика, а све остало спада у комплекс ниже вредности што мени, а верујем и осталим форумашима овде, није претерано интересантно.Тако да сад можеш да се вратиш на ову повељу Стефана Котроманића.

Kad netko nema mentalni kapacitet da shvati napisano- tu se ne da ništa napraviti.

 

[Лекизан]

Kad netko nema mentalni kapacitet da shvati napisano- tu se ne da ništa napraviti.

Јесте слажем се, а сада се ментално и физички фокусирај на тему.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Kad netko nema mentalni kapacitet da shvati napisano- tu se ne da ništa napraviti.

Šta svedoči o mentalnom kapacitetu fabula o piromanu Aleksi Iviću, koju nisi spomenuo usputno, jednom, već više puta u toku značajnog vremenskog perioda, tvrdeći da je to dokaz da je čovek bitanga?

 

[NickFreakyrgios]

Kad netko nema mentalni kapacitet da shvati napisano- tu se ne da ništa napraviti.

Урване доцетињски Србине што се љутиш тако?

 

[Urvan Hroboatos]

Šta svedoči o mentalnom kapacitetu fabula o piromanu Aleksi Iviću, koju nisi spomenuo usputno, jednom, već više puta u toku značajnog vremenskog perioda, tvrdeći da je to dokaz da je čovek bitanga?

Ovo je prejadno.

Navedena je teza o hrvatskim vukovcima; to sam komentirao u detalje i s argumentima i znanjem. A ti kao baba naklapaš o priči o Aleksi Iviću koja se pokazala neistinitom i koja nema veze sa zbiljski raspravljanom temom.

Nije čudno da vas u svijetu ne šmekaju ni pola posto jer se sve vaše priče svode na babarije i prepričavanja, a kad dođe do ozbiljne raščlane empirijski zasnovanih tema i njihova tumačenja, samo se blesirate i kreveljite.

1. "vukovski jezik" je zreli jezik jednoga autora, Vuka Karadžića, a koji je u za Hrvate iole relevantnim crtama sav sadržan u hrvatskoj pisanoj i govornoj zbilji i baštini. Ono što je u njemu srpsko, s tim hrvatski vukovci nisu imali posla.

2. spomen srpskog imena na nekoliko imena u bosanskim poveljama odnosi se na sklop pisma i jezika, a poglavito na ćirilsko pismo, a ne kao narodnosni samoidentifikator ni naručilaca ni pisara tih povelja, što je razvidno iz potpunoga nestanka toga izraza nakon propasti stare bosanske države i duhovne emancipacije - uza sva stradanja- domaćih stanovnika, onih koji su ostali, a i onih koji su otišli iz te osvojene zemlje. Iznimno zastupljenije hrvatsko ime u svih stanovnika južnoslavenskoga prostora, osim Slovenije i Srbije, i to i kod stranih znalaca i uglednika, a najviše kod domaćih ljudi od pera i znanja to bjelodano posvjedočuje.

Pukli ste i to je svima jasno osim vama.

 

[NickFreakyrgios]

Ovo je prejadno.

Navedena je teza o hrvatskim vukovcima; to sam komentirao u detalje i s argumentima i znanjem. A ti kao baba naklapaš o priči o Aleksi Iviću koja se pokazala neistinitom i koja nema veze sa zbiljski raspravljanom temom.

Nije čudno da vas u svijetu ne šmekaju ni pola posto jer se sve vaše priče svode na babarije i prepričavanja, a kad dođe do ozbiljne raščlane empirijski zasnovanih tema i njihova tumačenja, samo se blesirate i kreveljite.

1. "vukovski jezik" je zreli jezik jednoga autora, Vuka Karadžića, a koji je u za Hrvate iole relevantnim crtama sav sadržan u hrvatskoj pisanoj i govornoj zbilji i baštini. Ono što je u njemu srpsko, s tim hrvatski vukovci nisu imali posla.

2. spomen srpskog imena na nekoliko imena u bosanskim poveljama odnosi se na sklop pisma i jezika, a poglavito na ćirilsko pismo, a ne kao narodnosni samoidentifikator ni naručilaca ni pisara tih povelja, što je razvidno iz potpunoga nestanka toga izraza nakon propasti stare bosanske države i duhovne emancipacije - uza sva stradanja- domaćih stanovnika, onih koji su ostali, a i onih koji su otišli iz te osvojene zemlje. Iznimno zastupljenije hrvatsko ime u svih stanovnika južnoslavenskoga prostora, osim Slovenije i Srbije, i to i kod stranih znalaca i uglednika, a najviše kod domaćih ljudi od pera i znanja to bjelodano posvjedočuje.

Pukli ste i to je svima jasno osim vama.

Па остаде РС а вас тамо колико вас тамо млооого мање што би под тотално неповољним условима по Србе политички био сигуран знак да је Хрвата било много мање.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Ovo je prejadno.

Navedena je teza o hrvatskim vukovcima; to sam komentirao u detalje i s argumentima i znanjem. A ti kao baba naklapaš o priči o Aleksi Iviću koja se pokazala neistinitom i koja nema veze sa zbiljski raspravljanom temom.

Nije čudno da vas u svijetu ne šmekaju ni pola posto jer se sve vaše priče svode na babarije i prepričavanja, a kad dođe do ozbiljne raščlane empirijski zasnovanih tema i njihova tumačenja, samo se blesirate i kreveljite.

1. "vukovski jezik" je zreli jezik jednoga autora, Vuka Karadžića, a koji je u za Hrvate iole relevantnim crtama sav sadržan u hrvatskoj pisanoj i govornoj zbilji i baštini. Ono što je u njemu srpsko, s tim hrvatski vukovci nisu imali posla.

2. spomen srpskog imena na nekoliko imena u bosanskim poveljama odnosi se na sklop pisma i jezika, a poglavito na ćirilsko pismo, a ne kao narodnosni samoidentifikator ni naručilaca ni pisara tih povelja, što je razvidno iz potpunoga nestanka toga izraza nakon propasti stare bosanske države i duhovne emancipacije - uza sva stradanja- domaćih stanovnika, onih koji su ostali, a i onih koji su otišli iz te osvojene zemlje. Iznimno zastupljenije hrvatsko ime u svih stanovnika južnoslavenskoga prostora, osim Slovenije i Srbije, i to i kod stranih znalaca i uglednika, a najviše kod domaćih ljudi od pera i znanja to bjelodano posvjedočuje.

Pukli ste i to je svima jasno osim vama.

Pa ti si je godinama pominjao, sad ja problem što te pitam. I to, mislim, da je ovo praktično drugi put da te pitam.

A odgovor si mi izbegao. Tj. suštonu

Osoba koja govori sa nekog uzvišenja, za to mora imati i pokriće.

Da li je tebi jasno koliko cela priča zvuči nelogično?

Nije se ništa pokazalo neistinitim, ja sam ti samo postavio jedno pitanje. I ti si posle tog pitanja po prvi put porazmislio o onome što si mnogo puta pominjao. Prvi. Put.

 

[Urvan Hroboatos]

Pa ti si je godinama pominjao, sad ja problem što te pitam. I to, mislim, da je ovo praktično drugi put da te pitam.

A odgovor si mi izbegao. Tj. suštonu

Osoba koja govori sa nekog uzvišenja, za to mora imati i pokriće.

Da li je tebi jasno koliko cela priča zvuči nelogično?

Nije se ništa pokazalo neistinitim, ja sam ti samo postavio jedno pitanje. I ti si posle tog pitanja po prvi put porazmislio o onome što si mnogo puta pominjao. Prvi. Put.

To je spomenuto kao jedna od nekoliko vaših krivotvorina. Ispostavilo se da je urbana legenda. Za ostalo se utvrdilo da su vaše laži, kao i one koje nisam spomenuo, a to je da SPC tvrdi da su Ilovičku krmčiju Sv. Save ustaše ukrale i odnijele u Zagreb.

I to je još jedaan doprinos popisu vaših izmišljotina i laži, valjalo bi dopuniti Murvara u 10 knjga.

 

[Pumpaj Dinstanović]

To je spomenuto kao jedna od nekoliko vaših krivotvorina. Ispostavilo se da je urbana legenda. Za ostalo se utvrdilo da su vaše laži, kao i one koje nisam spomenuo, a to je da SPC tvrdi da su Ilovičku krmčiju Sv. Save ustaše ukrale i odnijele u Zagreb.

I to je još jedaan doprinos popisu vaših izmišljotina i laži, valjalo bi dopuniti Murvara u 10 knjga.

Nije bitno da li se ispostavilo, uopšte. Pitanje je bilo kako si ti pri zdravoj pameti mogao da poveruješ u tako nešto.

 

[Mrkalj]

Bolje se ne petljaj u nešto što ne razumiješ:

KAKO JE OKONČANA STANDARDIZACIJA HRVATSKOG JEZIKA U 19. STOLJEĆU

Od 1850ih do vukovaca je vladala u hrvatskom jeziku Zagrebačka škola. To je jezik Vebera, Šenoe, Ante Kovačića, Račkog, Kvaternika, sabora u Zagrebu i Zadru...dakle štokavsko jekavski pisan morfemskim pravopisom pod slavenskim utjecajem (težko, izsjeći, koristno, ...; dugi jat se pisao kao -ie-: bielo, cielo, ..; a množinski padeži su bili različiti u DLI množine - ženah, ženami,...). Naravno, to su samo površinske razlike od zreloga jezika Karadžića i Daničića, jer se razlikovalo praktički u važnijim stvarima- npr. particip. On vidi napadajućega konjanika, a ne - On vidi konjanika koji napada; dakle, manje zavisnih rečenica; zatim većinski vokabular i niz gramatičkih,a ne samo pravopisnih detalja, i to onih potječućih iz povijesti i kulture.Dakle, Hrvati su imali gotov i proširen jezik u Hrvatskoj, BiH među katolicima, a priča o filološkim školama (riječka, zadarska) ne daje realnu sliku, jer njihovo je vrijeme 1860. već prošlo, a i bile su ograničene na 2-4 osobe. Jezik Zagebačke škole je dominirao u Zagrebu, Istri, Lici, Srijemu, Dalmaciji, Slavoniji, dijelu Bosne, u Boki među katolicima (Vulović itd.)Hrvatski vukovci se dijele na 3 naraštaja, od kojih su samo prvi vukovci (Brlić i još njeki), dakle simpatizeri Karadžića; drugi bi bili daničićevci (Budmani, Broz, Maretić,..), a treći maretićevci (Ivšić, Rešetar, Skok, Andrić,..).

Protuvukovci su bili braća Radić, Jozo Dujmušić, ..i to uglavnom oko pravopisa.Djelovanje vukovaca, a u ovom slučaju daničićevaca (Broz itd.) svelo se skoro isključivo na promjenu pravopisa, koji nije prevažan kao ruho jezika, no upada u oči, dok se gramatiku i ne da baš mijenjati, pa ni niz drugih stvari, napose iz rječnika.Sve je počelo zbog jugoslavenske orijentacije JAZU (Strossmayer, Jagić, Rački,..) koji su htjeli zajednički jezik sa Srbima, a znali su da preko jezika zagrebačke škole to ne bi išlo, a ni preko srpskog jezika 1870ih, koji se već profilirao kao pretežito ekavski uz dosta pomaka na istok u gramatici i pravopisu. Oni, a uz njih i Marcel Kušar te njeki drugi. Gledajući sada, oni su izgledali dosta naivni jer su mislili da jezik čine samo pravopis i jat (ijekavica), a da sve ostalo, od rječnika do sintakse i stilistike nije kao važno. Čini se da su mislili - no nije sigurno- da će Srbi napustiti ćirilicu.Drugo je bilo politički, jer kad je došla Ugarsko-hrvatska nagodba 1868., a okupacija BH 1878., vidjelo se da će u Bosni i Dalmaciji prevladati fonološki pravopis (teško, isjeći, ...i bijelo, cijelo,..), pa onda sjeverni Hrvati ne će imati utjecaja na školstvo u BiH i Dalmaciji, a to uza svu "ljubav" prema Srbima, nisu htjeli dopustiti.

Treće je bio stručni i znanstveni razlog, budući da je proučavanje hrvatske starije književnosti, napose renesansne i barokne, dovelo do spoznaja da se pisalo pretežito fonološki (opći, slatko, teško, isjeći,.. i u svim narječjima).Glavni vukovci su bili hrvatski nacionalisti (Armin Pavić, Broz, Kušar, Iveković,..), dok je Maretić bio jugoslavenski Hrvat, a Budmani i Rešetar srbokatolici koji su postali "Jugoslaveni". Nadzornik svega, Jagić, nije bio vukovac, no vrludao je oko raznih pitanja.Spremajući teren za promjenu pravopisa koja se zbila 1892., Maretić je napisao knjižurinu od preko 400 stranica "Istorija hrvatskoga pravopisa latinskjem slovima", 1889., u kojoj je učeno, iako tendenciozno, obradio hrvatske pisce od 1495. do 1835., njih 95- kajkavce, čakavske, Istrane, štokavske Bošnjake, Dubrovčane, Slavonce, Bokelje, Srijemce.. i pokazao da je dominirao fonološki pravopis (teško, slatko, ispuniti, ..pa i tako da se ..). išlo preko zrele Vukove norme: š njim, gracki, bracki,...Dokazao je da u zrelu Karadićevu jeziku, pravopisno, nema ničeg čeg nije bilo u hrvatskih autora pred 400 godina. Iste je godine izašla Kušareva knjiga, koji je htio još veći pomak, tj. pisanje pretsjednik, hrvacki, otšteta, gracki, .. te istočne oblike pošljednji i sl.Presjekao je Broz 1892., no on je radio po naputku Pavića, koji nije htio podpuni Karadžićev pravopis, nego samo blizak. Tako je ostavljen rastavljeni futur (pisat ću), strana izvorna imena (Goethe, Bach,..), prostor za čuvanje d i t u pluralu (mladac/mladci, ledac/ledci,..), a gramatički je odbačen i Karadžićev tip pisanja u prijevoju, koji je isti za srpski ijekavski i ekavski (Vuk- poticati, doticati,...- Broz: potjecati, dotjecat). Tu je isto odmak s /č/ć/ i predmetcima (Vuk-otčepiti, otcijepiti,..... Broz- odčepiti, odcijepiti). U ostalom je slijedio Karadićevu normu koja je bila prevladavajuća u starijem hrvatskom pravopisu (slatko, teško, ..), no slijedio je dio koji je Karadžić propisao, a koji nije dominantan u hrv. staroj normi (pefiks ob-: opkoliti, opstati...a i mijenjanje /b/ gdje nije bilo jasne norme u hrv. pisaca koji su pisali i opći, ali i robski, srbski,... dočim je Vuk pisao sve sa /p/- ropski, srpski,..).Dakle, unatoč predgovoru, Broz je slijedio poglavito hrvatsku stariju pisanu tradiciju- koju je izvrsno znao (3 puta je izdao "Osmana"!). Da je to i napisao u 1-2 rečenice u predgovoru i spomenuo Maretićevu studiju, sva bi srpska naklapanja pala u vodu.Pravopis se brzo raširio u knjigama, no sporije u novinama, pa su mnogi pisali i Zagrebačkim, i Brozovim (Vjekoslav Klaić, Tadija Smičilas, Eugen Kumičić,..) a većina je odmah prešla na Brozov ( Šurmin, Medini, Nazor, Šišić, Prelog, Pilar, ..).
Braća Radić su pisala i ovako i onako, ovisno o situaciji, a tako je bilo i sa stenogramima Sabora u Zagrebu i Zadru. Njeki, kao Rešetar, pisali su i "istočnije",kao Srbi (pretsjednik, govoriću, ko,..), no praktički svi po Brozu (predsjednik, govorit ću, tko,..).Maretić je pohvalio pravopis, kao i praktički svi (Jagić, Klaić, Pasarić, Supilo,..) i nitko nije imao prigovora osim Kumičića, no on je prigovarao uvedbi grafema /đ/, a ne pravopisu. Znakovito, Brozov stric Iveković je bio vrlo protiv uvedbe toga grafema, i ustrajao je u pisanju gj ( tugji, mlagji,..).

Maretićeva velika gramatika iz 1899. krcata je Karadžićem i Daničićem, no u njoj nema nijednog hrvatskog djela ni pisca. Doduše, Maretić je 1933. u drugom izdanju dodao njeke hrvatske pisce jer su mu prigovarali da je ispao izdajnik i glupan jer piše hrvatsku gramatiku po srpskim piscima. Nu, pogleda li se pozornije ta gramatika, vidi se da u njoj Maretić koleba. To je zapravo gramatika novoštokavštine, najbolja no uzusima onodobne mladogramatičarske filologije, a Jagić ju je jedva propustio u recenziji zbog sužena korpusa (Jagić je htio gramatiku u kojoj bi bili i hrvatski i srpski autori).

Maretić u velikoj gramatici uglavnom slijedi hrvatsku tradiciju, iako njekad miješa obje. Npr. jasno propisuje hrvatsku normu oko prijevoja (potjecati, utjecati,..), no dopušta i tko i ko; usto dopušta dublete gdje je jasna hrvatska norma i tu je poremetio stvari- npr. dativ u hrvatskom je komu, a lokativ o kom/e. Po Maretiću, može i komu i kome, i to se zadržalo u hrvatskoj normi i danas, i nije jasno riješeno- npr. po zagrebačkoj normi bi bilo. komu kažem? a po Maretiću može i komu kažem? i kome kažem?Drugdje, Maretić s više ili manje uspjeha rješava pitanja pravopisa koja nemaju veze s Vukom. Primjerice, predlaže da se piše Kaukaz, a koleba oko njihovih i njihovijeh ..a htio da bude ijekavski svugdje - prijevoz (prošlo), prijegled (nije), koleba oko prijeslov i prijekid..Iz Karadžića je uzeo niz srpskih dijalektizama koji su već onda djelovali smiješno, no Maretić ih je naveo "kako narod govori" (medecina, đevojka, apateka,..), što je kod kritika izavalo ruganje, napose kod Antuna Radića.Normativna gramatika Maretića iz 1901. daje samo hrvatsku normu (tko, potjecati, pisat ću,..) bez pozivanja na Karadžića.

Rječnik iz 1901. počeo je Broz, no kako je umro 1893..dovršio ga je njegov ujak, kanonik Franjo Iveković. To je nješto prošireni Karadžićev rječnik iz 1852., uz nješto materijala dodanih iz Stullija, a i iz Akademijina rječnika, te 2-3 druga autora. Ima 56.000 natuknica, i opće je osuđen kao neuspjelo djelo. Bizarno, nažešće ga je napao "Jugoslaven" Jagić, navodeći niz običnih riječi iz Mažuranića, Pavlinovića, Šenoe,...kojih u rječniku nema. S druge strane- po nekim čudnim porivima- branio ga je Antun Radić, koje pak napao Maretićevu veliku gramatiku. Jagićev je prigovor opravdan, a Radićev je slab- onda kad kritizira- jer Radić navodi oko 20 riječi kojih nema, a kajkavski su dijalektizmi zakoje je on žalio da ih nema, a spadaju u lokalne govore.

Zaključno bi bilo ovo:

* s tim vukovcima hrvatski je doživio restandardizaciju u pravopisu, koji je ionako povijesno bio pretežno fokološki do Iliraca. Nema u Karadžića čeg nema u Hrvata 5 stoljeća prije njega (ne govorim o srpskom jeziku ni ćirilici).

* glede množinskih padeža, oni su već dominatni u hrv.pisanju u 17. i 19. st., kao novoštokavski, no Ilurci su reterirali zbog panslavizma. Zabilježen su već u Kašićevoj gramatici 1604., a razlikovanje nije nacionalno, jer su se i Srbi (D. Obradović, Karađorđevi pisari,... probali služiti njima ("svim konjanikom"), no nije im išlo za rukom, a ni većem dijelu Hrvata koji su griješili u 19. st., pa su spontano prelazili na izjednačene padeže i 1870ih i prije Broza i Maretića).

* u naglascima su vukovci formalno uspjeli, no hrvatski ih književnici nisu slijedili u praksi, kao ni u normi drugdje- npr.Maretić je htio da kao u Karadžića dugi jat bude dva sloga (bijelo- tri sloga), ni to nije prošlo ni u pisaca ni u kasnijim gramatikama (bijelo-dva sloga)

* ono u čem su vukovci uspjeli je da su unekoliko usporili hrvatsku novotvorbu riječi, no poglavito u javnom jeziku, a ne u književnosti i umjetnosti.

* u ostalim su područjima propali (fonologija, morfologija, sintaksa, stilistika, semantika, tvorba riječi,...)Nisu uspjeli u trima glavnim smjerovma:

a) propao im je štokavski purizam, pa su morali priznati čakavske i kajkavske oblike i riječi (kajkavski prefiks protuprirodan nasuprot štokavskom protivprirodan)

b) jezičnopovijesni nihilizam, budući da je u hrvatskoj pisanoj kulturi ostala životvorna pisana baština od srednjega vijeka nadalje

c) tvorbeni smjer u jeziku, kog su u manjoj mjeri zakočili, no nisu ga uspjeli spriječiti. sadašnja popalava anglizama i reakcije na nju nemaju veze, budući da bi se vukovci borili protiv anglizama kao što su se borili i protiv germanizama i hungarizama i turcizama.

Standardizacija jezika u Hrvatskoj i Slavoniji okončana je uvođenjem srpskog književnog jezika vukovskog tipa 1892. ukazom Kuena Hedervarija.

 

[Urvan Hroboatos]

Standardizacija jezika u Hrvatskoj i Slavoniji okončana je uvođenjem srpskog književnog jezika vukovskog tipa 1892. ukazom Kuena Hedervarija.

Nije tebi lako.

 

[NickFreakyrgios]

 

[Urvan Hroboatos]

To su primjeri bosanskohercegovačke pismenosti i književnosti i zna se kamo spadaju

https://archive.org/details/primjer...sti_11-19_stoljeca-darija_gabric-bagaric_2004

Primjeri bosanskohercegovačke pismenosti i književnosti od 11. do 19. stoljeća​

Ploča iz Polica kod Trebinja (1151.-1177.)

V dni kneza velijega Mihojla vmre župan Grd trěbinski i v to lěto zida jemu raku brat župan
Radomir s s(i)nmi jegověmi i žena jemu. Tvara mojstr imenem Braě. Bože ti daj zdravije.

Prijevod

U dane velikoga kneza Mihajla umrije župan trebinjski Grd i te godine sazida mu grob brat
Radomir, župan, s njegovim sinovima i ženom. Gradi majstor imenom Braja. Bog ti dao
zdravlje.


Natpis na zidu u Donjoj Drežnici (1355. - 1357.)

Va ime o(t)ca i s(i)na i s(ve)tago d(u)ha. A se dvor vojevode Masna i njegoviju s/i/nu
Radosl(a)va i M(i)rosl(a)va. Se pisa rab b(o)ži i s(ve)tago D(i)mitrija u dni g(ospo)d(i)na
kralja ugarskoga Lojša i g(ospodi)na bana bosanskoga Tvrtka. Tko bi to potrl, da je proklet
o(t)cem i s(i)nom i s(ve)tim d(u)hom.

Prijevod

U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Ovo je dvor vojvode Masna i njegovih sinova Radoslava i
Miroslava. Ovo napisa sluga Božji i svetoga Dimitrija u dane gospodina ugarskoga kralja
Lajoša i gospodina bosanskoga bana Tvrtka. Tko bi to uništio, proklet bio Ocem i Sinom i
Svetim Duhom.

Zapis na Batalovu evanđelju (1393.)

V ime o(t)ca i s(i)na i s(ve)tago d(u)h.
Sei knjige napravi tepačija Batalo svo(j)im dijakom Stankom Kromirijaninom i okovav je
srebrom i zlatom i odiv krosnicom i prikaza je starcu Radinu. A napisaše se sije knjige u dni
kralja Dabiše ot rojenija s(i)na božija 1393. lěto, po umrti kralja Tvrtka drugo lito. Sei spravi
knjige tepačija Batalo, koi biše mnogo slavan koi držaše Toričan i Lašvu, a za njim biše
gospoja Resa, Vukca voje(vo)de kći.
A biše (j)oj jedn brat i voje(vo)da bosanski, a drugi knez (hu)mski a treti ban hrvatski.A tada
Batalo tepačija držaše Sanu i grediše mu na vozinicih vino is Kremene u Toričan. A on biše
mnogo dobr dobrim ljudem i mnogo slavan dobrim krstja/no/m, i zato ga bog množaše u věki
věkom, am(in).

Prijevod

U ime Oca i Sina i Svetoga Duha.
Ove knjige načini dvorjanin Batalo sa svojim pisarom Stankom Kromirjaninom i okovavši ih
srebrom i zlatom i uvezavši ih tkaninom, prikaza ih (duhovniku) starcu Radinu. A pisaše se
ove knjige u dane kralja Dabiše, 1393. godine od rođenja Sina Božjega, druge godine nakon
smrti kralja Tvrtka. Ove knjige načini dvorjanin Batalo, koji bješe vrlo slavan, koji je
upravljao Toričanom i Lašvom, a za njega bješe udana gospođa Resa, kći vojvode Vukca.
Jedan njezin brat bješe vojvoda bosanski, drugi humski knez, a treći hrvatski ban.
A tada Batalo, dvorjanin, upravljaše Sanom i vozili su mu u bačvama na kolima vino iz
Kremone u Toričan.
On bijaše vrlo dobar dobrim ljudima, jako slavan među dobrim kršćanima i zato ga Bog12
pomagaše, u vijeke vjekova, amen.

Tvrtkova darovnica Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću (1380.)

Prezentirani tekst primjer je visokoga stila, koji je u pisarnicu bosanskih vladara uveo visoki17
dvorski činovnik (logotet) Vladoje.

(...) Takože že i az Stefan Tvrtko po mil(o)sti gospoda b(o)ga kralj Srbljem, Bosni, Primoriju,
Hlmsci zemlji, Dolnjim krajem, Zapadnim stranam, Usori, Soli i Podrěniju i k tomu,
spodobljen bih c(ěsa)rstvovati va zemljah roditelj i praroditelj naših (…)
Tajžde stvori milost kral(e)vstvo mi knezu Hrvoju, s(i)nu vojev(odi) Vukca kgda g(ospo)d
b(og) potribova sega světa vojevodu Vlkca njegova o(t)ca. Tada mi vidivše da se ni njegovo
sime izrodilo i svitovavše se s vlasteli vidivše rečenoga kneza Hrvoja dostojna časti svoje(g)o
o(t)ca dasmo mu veliko vojevodstvo v misto rečenoga vojevode Vlkca. I više toga stvorismo
mu milost navlastitupo sěh naših lěstih pod na(še) visuće duplene pečati učinjene dasmo mu i
zapisasmo u Lašvi naša tri sela u ime: selo Triboušu s vsimi pravimi mejami, drugo selo
Lupnicu s vsimi pravimi mejami, tretije selo Bělu s vsimi pravimi mejami rečenomu vojevodi
Hrvoju i njegovi dětci i něh poslidnjimi da su za plemenito u viki vikoma.
Ako li bi tko od njih koju neviru nam učinil, ali našemu poslidnjemu njegov poslidnji zašto bi
im moglo otneti rečena tri sela da im se za to ne odnime nego da plaća on ko(j)i sgriši glavom
svojom ali blagom u što ga Bosna sudi, a ostali da ostaju u viri i u držan rečenih sel i v ostaloj
svojej plemštini. A tomu svědoci i ručnici: kralj(e)vstva mi vlastele vojevoda Vlatko Vlković
z bratjom, knez Paval Radinović z bratjom, župan Branko Prěbinić z bratjom (…)

Prijevod

Također i ja Stefan Tvrtko, po milosti Gospodina Boga kralj Srbije, Bosne, Primorja, Humske
zemlje, Donjih krajeva, Zapadnih strana, Usore, Soli i Podrinja i ostaloga, dostojan bijah
vladati u zemljama roditelja i praroditelja naših.
Također učini milost kraljevstvo moje knezu Hrvoju, sinu vojvode Vukca, kada Gospodin
Bog uze sa ovoga svijeta vojvodu Vukca, njegova oca. Tada mi, vidjevši da se nije njegovo
sjeme izrodilo i posavjetovavši se s vlastelom, vidjevši da je rečeni knez Hrvoje dostojan časti
svoga oca, dadosmo mu veliko vojvodstvo namjesto spomenutoga vojvode Vukca. I više od
toga - učinismo mu milost posebnu po ovim našim dokumentima pod našim visećim
dvostrukim pečatima zabilježenu - dadosmo mu i prepisasmo na njega u Lašvi naša tri sela po
imenu: selo Tribušu sa svim pravim granicama, drugo selo Lupnicu sa svim pravim
granicama, treće selo Bilu sa svim pravim granicama rečenom vojvodi Hrvoju i njegovoj djeci
i njegovim nasljednicima da im budu za plemstvo u vijeke vjekova.
Ako bi tko od njih učinio kakvu nevjeru nama ili njegov nasljednik našemu nasljedniku, za
što bi im se mogla oduzeti rečena tri sela, neka im se ne oduzima, nego neka plati svojom
glavom ili blagom onaj koji je sagriješio, onako kako se u Bosni sudi, a ostali da ostanu vjerni18
i u posjedu navedenih sela i u ostaloj svojoj plemštini. Tome su svjedoci i jamci vlastela moga
kraljevstva, vojvoda Vlatko Vuković s braćom, knez Pavle Radinović s braćom, župan
Branko Pribinić s braćom...

Povelja Skender-baše kustodu fojničkoga samostana (1468.)

Po stilu i jeziku povelja koju je izdao turski velikodostojnik ne razlikuje se od povelja
izdavanih u bosanskoj vladarskoj pisarnici. Zanimljiva je kao slika odnosa između turske
vlasti i franjevaca.

Milostiju božjom, poveljenjem velikoga gospodara i velikago amir sultana cara Fajazit-bega,
mi gospodin Skenderbaša gospodar bosanski davam na znanje vsĕm i vsakomu človiku komu
se podoba i prĕd koga lice dođe saj naša knjiga otvorena s našem biljegom gospockijem, kako
učinih milost počtenomu kuštodu pra-Angelu da si hodi slobodno vsudi po rusagu gospodina
cara i izvan rusaga gospodina cara. Ako bi hotio poći kako je po njih zakonu da se ne zadje za
nj nitko: sluga gospodina cara, ni Turčin, ni kaurin, ni martolos, ni ijedan človek. Za toj mu
učinih milost jer je počteni redovnik i pake su nam službeni njegovi bratja - knez Domša i
knez Milutin, jere imaju takoj knjige gospodina cara.
Toj mu je vĕra i rĕč naša gospocka. I da mu se toj ne potvori dokle godje pravo i virno hodi, i
na toj mu vĕra i rĕč naša gospodcka i saj naša knjiga otvorena.
Pisano 1468. lito mĕseca avgusta 20.dan.

Prijevod

Milošću Božjom i s dopuštenjem velikoga gospodara i velikoga amir-sultana, cara Fajazit-21
bega, mi, gospodin Skenderbaša, gospodar Bosne, dajemo na znanje svima i svakomu čovjeku
komu je to prilično i pred kojega dospije ovo naše otvoreno pismo s našim vladarskim
pečatom, kako učinismo milost poštenomu savjetniku franjevačke provincije fra-Anđelu, da
ovaj može slobodno putovati državom našega gospodina cara i izvan države gospodina cara.
Ako bi htio ići kako je po carskom zakonu, da ga nitko ne ometa: ni sluga gospodina cara, ni
Turčin, ni kršćanin, ni kršćanski vojnik-graničar, ni ijedan čovjek. Zato mu ukazah milost jer
je pošten redovnik i stoga što su njegova braća - knez Domša i knez Milutin - naši službenici,
i imaju takva dopuštenja gospodina cara.
To mu je naše povjerenje i naše gospodsko obećanje. A da mu to nitko ne opovrgne dok je
god odan i vjeran, svjedočanstvo mu je naša gospodska riječ i ovo naše otvoreno pismo.
Pisano godine 1468. na 20.dan mjeseca kolovoza.

 

[Urvan Hroboatos]

Mihanovićev odlomak Apostola (12. st.)

Mihanovićev odlomak Apostola sačuvao se tako što je bio zalijepljen na unutrašnjoj stranici
jednoga mlađeg spomenika - Ilovičke krmčije. Paleografski spada u razdoblje između oble i
uglate glagoljice. Sačuvana su samo dva lista. Zanimljiv je zbog jezika koji pokazuje da se
radi o najstarijem prijevodu Djela apostolskih, lišenom bilo kakvih novijih ispravaka.
Poslanica sv. Pavla Galaćanima V, 22-26 i VI, 1-2

Bratje, plod duhovni jest ljubi, radost, mir, trpenje; na takovih nĕst zakona. Ovi že Kristu
Isusu plt raspeše strastmi i pohotmi. Ašte živem duhom, k duhu i prilagajem se, ne budem
veličavi, drug druga prizivajušte, drug drugu zavidešte.
Bratje, ašte i prěžde ot vas vpadajet člověk v jeteroje prěgrěšenje, vi duhovni svršaite
takovago duhom krotost. Bljudi se jeda iskušen budeši. Drug druga tegotu nosite i tako
skončajte zakon Kristov.

Prijevod

Braćo, plod su Duha ljubav, radost, mir, strpljivost; protiv njih nema zakona. Ovi koji su
Kristovi razapeli su tijelo s njegovim strastima i požudama. Ako živimo po Duhu, k Duhu se i
priklanjajmo, ne budimo tašti, ne izazivajmo jedan drugoga, ne zavidimo jedan drugomu.
Braćo, ako i upadne netko od vas u neki grijeh, vi duhovni ispravite takvoga duhom krotkosti.
Čuvaj se da ne budeš iskušan. Jedan drugomu breme nosite i tako ispunite zakon Kristov.

Hvalov zbornik (1404.)

Hvalov zbornik pisao je 1404.g. krstjanin Hval za vojvodu Hrvoja Vukčića Hrvatinića.
Predložak je bio glagoljski. Jezik je narodni, što se posebno očituje u izrazitoj ikavici.
Najzanimljiviji dijelovi zbornika su Psaltir i Apokalipsa. Osim njih Zbornik još sadrži
kompletna evanđelja, Djela apostolska i poslanice, dijelove Staroga zavjeta, te jedan broj
apokrifnih tekstova.
Iz Evanđelja po Mateju V, 1-21

Uzrev že Isus narodi vzide na goru neku, sěde tu i pristupiše k njemu učenici jego. I otvrz usta
svoja učaše je glagolje:
Blaženi nisci duhom, jako tih jest carstvo nebesnoje.
Blaženi plačuće se, jako ti utišet se.
Blaženi krotci, jako ti naslĕdet zemlju.
Blaženi alčuće i žežduće pravdi, jako ti nasitet se.
Blaženi milostivi, jako ti pomilovani budut.
Blaženi čisti srdcem, jako ti Boga uzrĕt.
Blaženi smirajuće se, jako ti sinove Božji narekut se.
Blaženi izagnani pravdi radi, jako tih jest carstvo nebesnoje.
Blaženi jeste jegda ponoset vam, iždenut vi i rekut vsaki zal glagol na vi lažuće mene radi.26
Radujte se i veselěte se jako mazda vaša mnoga jest na nebesih. Tako bo izagnaše i proroki
iže biše prěžde vas. Vi jeste sol zemlji: ašće sol obujajet, čim osolit se? Ni ka čemu že budet k
tomu takmo da isipana budet van i popirajema člověki. Vi jeste svět vsemu miru. Ne možet
grad ukriti se vrhu gori stoje ni važigajut svitilnika i postavljajut jego pod spudom, n na
svěćnjaci i světit vsim iže v hramini sut. Tako da prosvitit se svět vaš pred člověki, da uzret
dela vaša dobraja i proslavet otca našego iže jest na nebesih. Ne mnete jako prid razoriti
zakona ili prorok: ne prid razoriti n isplniti. Amen bo glagolju vam dondiže pridet nebo i
zemlja, jota jedina ili jedina črća ne pridet ot zakona dondiže vsa si budut. Iže bo razorit
jedinu zapovid sih malih i naučit člověki tako manji narečet se v carstvi nebesnim. Glagolju
bo vam jako ašće ne uzbudet pravdi vaše pače knjižnik i parisi ne imajte vniti v carstvo
nebesnoje.

Prijevod

Vidjevši Isus narod, uziđe na goru, sjede i pristupiše k njemu učenici njegovi. I otvorivši usta
svoja, učaše ih govoreći.
Blaženi siromašni duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko.
Blaženi tužni, jer će se utješiti. Blaženi krotki, oni će naslijediti zemlju.
Blaženi žedni i gladni pravde, oni će se nasititi.
Blaženi milosrdni, oni će postići milosrđe.
Blaženi čista srca, oni će Boga gledati.
Blaženi miroljubivi, oni će se zvati sinovima Božjim.
Blaženi prognani zbog pravde, njihovo je kraljevstvo nebesko.
Blaženi jeste i vi kad vas budu grdili i progonili i kad na vas budu lagali zbog mene. Radujte
se i veselite se jer je velika vaša nagrada na nebesima. Tako su progonili i proroke prije vas.
Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se osoliti? Više nije ni za što nego da se izbaci
van i da je ljudi zgaze. Vi ste svjetlo svemu svijetu. Ne može se sakriti grad koji stoji na gori,
ni ne žeže se svijeća da se stavi pod posudu nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Vaše
svjetlo neka tako svijetli da svi ljudi vide vaša dobra djela i proslave Oca vašeg nebeskog. Ne
mislite da dođoh ukinuti zakon i proroke. Ne dođoh ih ukinuti nego ispuniti. Uistinu vam
kažem dok postoji nebo i zemlja ni jedna jota, ni jedan zarez iz zakona neće nestati dok se sve
ne ispuni. Jer tko prekrši i jednu i od ovih najmanjih zapovijedi i nauči ljude da tako rade, bit
će najmanji u kraljevstvu nebeskom. Govorim vam, ako ne bude pravednost vaša veća nego
književnika i farizeja, nećete ući u kraljevstvo nebesko.

Mletački zbornik (14.-15.st.)

Mletački zbornik jedan je od najopsežnijih bosanskih kodeksa, izvanredno lijepo iluminiran.
Po paleografskim i jezičnim odlikama pretpostavlja se da je nastao koncem 14. ili početkom
15. st. Posebno je zanimljiv dosljedan ikavizam.
Iz Evanđelja po Mateju VI, 24-34

Niki že bo rab ne možet dvima g(ospo)d(i)noma rabotati. Ili jedinogo vzljubit, a drugago
nenav(i)diti načnet; ili jedinago držit se, a o druzim ne raditi načnet. Ne možete bogu rabotati
i mamoni. Sego radi gl(agolj)u vam: "Ne pcite se d(u)šeju vašeju čto jaste i čto pijete, ni tilom
vašim v čto oblěčete se; ne d(u)ša li jest boljši pište i tělo oděžde. Vzrěte na ptice
n(e)b(e)snije, jako ne sějut ni ne žnjut, ni sbirajut, na otc vaš neb(e)sni pitujet je. Ne vi li pače
sih lučši jeste. Tko že ot vas pekei se možet priložiti tělesi svojemu lakt jedin. Oděžde čto že
pečete se! Smotrěte krěn selnih kako rastut ne truždajut se ni predut.
Gl(agolj)u vam jako ni Solomun v vsei slavi svojei oblěče se jako jedin ot sih. Ašte li že sino
selnoje dns šušte, a utri v pešt vmetamoje. Bog tako dějet, kolmi pače vi malo(věrni). Ne pcite
se ubo gl(agolj)ušte: "Čto jam ili čto pijem ili čim oděždem?" Ne vznosite se! Vsih bo sih
jezici mira sego ištut, věst bo o(t)c vaš n(e)b(e)sni jako trěbujete vsěh sih. Ištite že prěžde
c(esa)rstvija b(o)žija i pravdi jego i si vsa priložet se vam. Ne pcite se ubo na utrja, utrnji bo
dn soboju pečet se, dovlějet bo dnevi zloba svoja.

Prijevod

Nijedan sluga ne može služiti dvama gospodarima. Ili će jednoga ljubiti, a drugoga mrziti, ili
će jednoga prezirati, a uz drugoga pristajati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu. Zato vam
kažem: "Ne skrbite se dušom svojom što ćete jesti i što ćete piti, niti u što ćete obući tijelo
svoje; nije li duša važnija od hrane i tijelo od odijela. Pogledajte ptice nebeske, niti siju niti
žanju, niti sabiru, već ih hrani Otac vaš nebeski. Niste li vi vrjedniji od njih. Tko od vas može,
brinući se, dodati tijelu svojemu jedan lakat. Zašto se zbog odjeće brinete? Pogledajte ljiljane
poljske kako rastu, niti se trude niti predu.
Kažem vam da ni Salomon u svoj slavi svojoj nije odjeven kao jedan od njih. Ako li sijeno
poljsko, koje danas jest, a sutra se već u peć baca, Bog tako odijeva - koliko više će vas,28
malovjerni. Ne brinite se, dakle, govoreći: "Što ćemo jesti ili što ćemo piti ili čim ćemo se
odjenuti?" Ne uznosite se, jer sve ovo narodi svega svijeta traže. Zna Otac vaš nebeski da to
sve trebate. Ištite najprije kraljevstvo Božje i njegovu pravdu, a sve ovo dodat će vam se. Ne
brinite se, dakle, za sutra, jer sutrašnji se dan za sebe brine, dovoljna je danu muka njegova.

 

[Urvan Hroboatos]

MATIJA DIVKOVIĆ
(Jelaške kod Olova, 1563. - Olovo, 1631.), prvi je pisac iz franjevačkih redova, u nekom
smislu utemeljitelj bosanske franjevačke književnosti. Pisao je narodnim jezikom i
bosančicom.

Ženu zdjetnu ot velike pogibli oslobodi Blažena Divica Mari(ja
Zove se jedno mjesto Tumba, u komu mjestu jest sagrađena crkva na poštenje svetoga
Mihojla arkanđela, koje mjesto opasuje aliti obujima more. I oko crkve je put strahovit zašto
more obujima pute dvakrat na dan, što ne čini na ostalije mjestije. Na ostalije mjestije dohodi
more polagahno, a ovdi s velikom naglosti svekoliko ujedno jedan čas valovi dohode.
Jedan put budući svetkovina u ovoj crkvi svetoga Mihojla aranđela, veliko mnoštvo puoka
idući i približajući se k ovoj crkvi i budući jurve po sredu pijeska kuda more obujima, i biše37
među njimi jedna žena na porođenju, i tudje s velikom naglosti dođoše valovi morski.Tada
vaskolik puok pobježe kuda tko mogaše i kako tko mogaše svoj život sahraniti i bježahu kako
mameni. Žena koja bješe na porođenju osta po sredu valova; jedno teška, a drugo ot straha i
ono malo kreposti što imaše u nogu izgubi. I obujmi ju velik strah i tuga cjeća pogibli u kojoj
se naođaše, cjeć valova morskije, vele plačno i tužno vapi(j)aše ištući pomoć ot ljudi koji s
njome bjehu.
Ali se svaki nečuo činjaše, želeći i nastojeći svak sebe sahraniti. Ova žena videći da ne može
imati pomoći ljudske, uteče se Gospodinu Bogu i Blaženoj Gospi i poče vapjeti Gospodinu
Bogu i Blaženoj Divici Mariji, Majci Božjoj, da ju pomognu.
Vaskolik pouk viđaše ovu ženu po sredu valova u velikoj pogibili i dižući ruke k nebu
vapijaše puok Gospodinu Bogu i Blaženoj Gospi. I plačući iskahu pomoći ot Gospodina Boga
i Blažene Gospe.
I tako ištući, vidješe da dođe Blažena Divica Marija i prostrije svoj rukav svrhu ove žene, i
tako oslobodi ovu žena kraljica nebeska, budući ova žena po sredu valova morskije porodi
sina koliko u najslobodnijemu mjestu. I ondi staja s sinkom koga bješe porodila, dokle se
more opet povrati kako je običaj i osta put slobodan.
Iziđe na kraj, noseći sina, ona sama bješe bila na pogibili. Zlamenje koje učini Blažena Divica
Mari(j)a ne samo da ova žena vidje nego vaskolik puok koji ondi bješe očito vidješe očima,
kako je ozgor rečeno.

Abramovi verši
Uzamši Ižaka gdi će ga odvesti
Pak ćete vi čuti od majke žalosti
Još ćete vi čuti od otca bolesti
Do konca života ki će ga dovesti.
Smišljaje u starost koga će pogubit
Mogu rijet svu radost ku ima na saj svit.
Od ruke otčine da oće umrijet
Tko može jezikom tu žalost izrijet.
Pak ćete vi čuti da će se taj žalost
U vječnje veselje obrati i radost.
Anđeo ot Boga ka Abramu jer će doć
Da sina zaklavši ne bude ondi oć.
Neg tu će jaganjca za tizijem Bog dati
Namjesto Ižaka koga će zaklati.
Pak će se veselo vratiti na svoj stan
I tu će dozvati k sebje oni dan
Sve svoje pastire da stada ostave
U svirke da svire da Boga proslave



IVAN BANDULAVIĆ
(Gornji Vakuf, oko 1591. –Bolonja, oko 1651.) objavio je 1613. u Veneciji svoj prijevod
lekcionara pod naslovom Pištole i evanđel’ja priko svega godišta novo istomačena.
Desetljećima je ponavljana tvrdnja da je Bandulavić samo štokavizirao Bernardinov
lekcionar iz 1495.g. Novije analize pokazuju da se radi o samosvojnom prijevodu s osvrtima
na tradiciju u nekim jezičnim rješenjima. Bandulavićev je lekcionar bio u službenoj uporabi
na širokom prostoru Hrvatske i BiH, pa je utjecao na čitav niz dalmatinskih i slavonskih
izdanja.

Naslidovanje svetoga Evanđelja po Ivanu, glava 2.
U ono vrime blizu biše Vazam žudijski i uzide Isus u Jeruzolim i najde u crkvi prodavajuće
ovce i volove i golube i pineznike sideći. I učinivši kako bič od konopov, izagna svih iz crkve:
i ovce i vole i prosu pineze pineznikov i stole uzvrati. A onim koji prodavahu golube reče:
Odnesite ova odovle i ne hotijte činiti kuću otca moga kuću trgovine. I spomenuli se jesu
učenici njegovi da pisano jest: Želja poštenja kuće tvoje izide mene. I odgovoriše Žudiji i
rekoše njemu: Koje zlamenje nam kažeš da ova činiš? Odgovori Isus i reče njimi: Razrušite
crkvu ovu i u tri dni uzdignuti ću nju. Rekoše, dakle, Žudiji: Četrdeset i šest godišt zidana jest
crkva ova, a ti hoćeš nju u tri dni uzdignuti. A Isus govoraše od crkve tila svoga. Kada, dakle,
uskrsnu od mrtvih, spomenuli se jesu učenici njegovi da ovo govoraše. I virovaše Pismu i
govorenju koje reče Isus. I budući Isus u Jeruzolimu na Vazam u dan blagdana, mnozi
virovaše u ime njegovo videći zlamenja koja činjaše. Dali Isus ne spuštaše sam sebe njim,
zašto on znadiše svih i zašto ne tribovaše njemu da tko svidočanstvo izvede od čovika. Jere on
znadiše što biše u čoviku.

 

[Urvan Hroboatos]

Nije stoga nimalo čudno što je u doba SFRJ starobosanska pismenost izdana zajedno s onom hrvatske književne tradicije:

https://hrcak.srce.hr/file/309771

https://books.google.hr/books/about/Hrestomatija_starije_bosanske_književno.html?hl=hr&id=ipViAAAAMAAJ&redir_esc=y

 

[Лекизан]

Nije stoga nimalo čudno što je u doba SFRJ starobosanska pismenost izdana zajedno s onom hrvatske književne tradicije:

https://hrcak.srce.hr/file/309771

https://books.google.hr/books/about/Hrestomatija_starije_bosanske_književno.html?hl=hr&id=ipViAAAAMAAJ&redir_esc=y

Pogledajte prilog 1481539

Издавали су Хрвати и српске епске песме о Марку Краљевићу као хрватске и то далеко пре овога па ништа.

Питах на ком језику је писана Стонска повеља!

 

[Pumpaj Dinstanović]

Nije tebi lako.

MARIO GRČEVIĆ: Pod okriljem Jugoslavenske Akademije Znanosti i Umjetosti, počela se od kraja 60-ih i od 70-ih godina oformljavati filološka škola hrvatskih vukovaca, koja je pobijedila u normativnom sređivanju hrvatskoga književnoga jezika krajem XIX stoljeća i koja je u duhu Bečkoga književnoga dogovora krajem XIX stoljeća doista normirala hrvatski književni jezik.​

 

[Mrkalj]

Nije tebi lako.

Jovan Subotić je u HNK dovodio glumce iz Novog Sada, Kragujevca i Beograda jer među zagrebačkim glumcima nije bilo glumaca koji su znali taj jezik za koji tvrdiš da je konačno standardizovan u 19. veku.

 

[Mrkalj]

Zato što rođeni Zagrepčani onda nisu znali tečno govoriti na jeziku temeljenom na tom ili sličnim dijlektima, kao što rođeni srpski Vojvođani ne bi znali govoriti na vranjanskom. To je bilo 1840ih, no 1880ih je već bilo posve drugačije, i rođeni Zagrepčani su onda već bili, neki od njih, genijalni jezikotvorci jezika stiliziranom na tom dijalektu, dok su izvorni govornici, pa i najdarovitiji, dijalekata govorno srodnijih jeziku temeljenom na sličnom tipu govora, ostali neka sirotinja u izričaju .

Dosta je usporediti spisateljstvo, žanrovski slično, kod sudobnih reprezentativnih ljudi tih dvaju jezika, npr Eugena Kvaternika i Svetozara Markovića, Augusta Šenoe i Ante Kovačića prema Lazi Lazareviću i Milovanu Glišiću, ili Silvija Strahimira Kranjčevića prema Vojislavu Iliću.

Jedna anegdota vezana za život i dělovanje Dr-a Jovana Subotića:

Četvrta knjiga Subotićeve Autobiografije može biti značajna i po tome što donosi autentično svědočanstvo o stanju "zajedničkog jezika" Hrvata i Srba u glavnom hrvatskom gradu, Zagrebu. Subotić je jedno vrěme bio predsědnik kazališnog odbora Hrvatskog narodnog kazališta (1863-1867). S toga města on se morao boriti i za upotrěbu književnog jezika u hrvatskoj kulturnoj sredini. Veli Subotić:

U početku je bilo najteže sa govorom u kazalištu. Špecijalno hrvatski članovi kazališta nisu bili vešti književnom jeziku hrvatske literature; oni su prostim kajkavačkim jezikom govorili. U Zagrebu je skoro isključivo po višim krugovima nemački jezik vladao. Publika dakle nije za predstave na narodnom jeziku bila pripravljena, a predstavljači nisu bili vešti jeziku književnom. Da se ovom nedostatku pomogne, zaključi kazališni odbor, da se neki od predstavljača srpskih pozorišta u Novom Sadu i Beogradu za narodno zagrebačko kazalište nabave. Ovo su bili neposredni učitelji hrvatskih članova kazališta na pozornici. (Četvrta knjiga, 1910:60-61).​