Koja je to uopće knjiga- jedna jedina- koja je do konca 18. stoljeća tiskana na srpskom, pretežno, govornom jeziku?
Ništa. Nema ni jedne jedine. Totalna nula.
Godine 1856. u časopisu
Nevenu izlazi ključni Šulekov članak
Srbi i Hrvati, na više od 30 stranica. Nepristranim se pristupom u kojemu se usklađuju povijest, književnost i filologija opovrgavaju velikosrpski stavovi koji prisvajaju svu štokavski napisanu književnost srpskomu jezičnomu korpusu.
"Tko želi zanijekati existenciu jednomu narodu, taj treba da se dobro naoruža razlozi vadjenimi iz naravi stvari i svjedočanstvi vjere dostojnih povjestnikah". Primorski pisci nazivaju svoj jezik hrvatskim, tvrdi Šulek te navodi desetak i više djela u kojima se u naslovu spominje hrvatsko ime. Ne može se naći knjiga pisana glagoljicom ili latinicom u kojoj bi pisac svoj jezik zvao srpskim, pače i knjige pisane hrvatskom ćirilicom zovu svoj jezik hrvatskim ili slovinskim. Uostalom, kako bi ga hrvatski pisac i mogao nazvati srpskim, kada su u ono doba sve do najnovijega vremena Srbi pisali smjesom crkvenoga, ruskoga i srpskoga jezika, dok je štokavski jezik "sve do ovoga vieka samo kod Hrvata cvatio".
Svi vas čitaju kao otvorenu knjigu, a napose pokojni jezikoslovac Marko Samardžija.
https://www.hkv.hr/images/stories/Documents02/NSUH-CS_UMJESTO_POGOVORA_MS.pdf
A i „Slovo o srpskom jeziku”, anakroni velikosrpski sastavak trinaestero srpskih jezikoslovaca, od kojih je dio priznatih i uglednih stručnih anonimusa (,,Politika”, 1. i 8. kolovoza 1998.), kao pokušaj dokazivanja (komu?) da su „srpska kultura, jezik i književnost nedeljivi” i da su „srpskim jezikom govorili i govore etnički Srbi sve tri veroispovesti - pravoslavne, rimokatoličke i islamske” zapravo je „recikliranje” Karadžićevih tvrdnja i tumačenja i to na samu kraju XX. stoljeća. Npr.: „U XIX. veku je postojao neznatan broj Hrvata koji je, uostalom, govorio i srpski (štokavski). To nije ništa neobično: uvek ima delova jednog naroda koji govore jezikom drugog naroda. Sve do sedamdesetih godina XIX. veka bilo je više Hrvata koji su govorili nemački ili italijanski nego onih koji su govorili štokavski (srpski), pa ipak nemački i italijanski nisu nazvani hrvatsko-nemačkim i
hrvatsko-italijanskim. Hrvati se nisu zadovoljili samo time što su preuzeli srpski književni jezik, nego su, odmah posle Vukove smrti, činom bez presedana u istoriji bilo kog drugog jezika - srpskom nazivu u imenu dodali i hrvatsko ime. Tako je od srpskog jezika u Hrvatskoj postao hrvatski ili srpski jezik, pa srpskohrvatski ili hrvatsko srpski, da bi raspadom socijalističke Jugoslavije Hrvati potpuno iz naziva izbacili odrednicu srpski -
i srpski jezik ijekavskog izgovora, koji su preuzeli u XIX. veku, jednostavno preimenovali u ‘hrvatski književni jezik’.”
Svjesni činjenice da će takva stajališta teško naići na bilo čiju podršku u slavističkom i, uopće, znanstvenom svijetu kao i „zbog štete koju će srpskom nacionalnom interesu naneti Slovo o srpskom jeziku” svojim se „Saopštenjem” usprotivio Odbor za standardizaciju srpskoga jezika, a u njemu - opet Pavle Paja
Ivić (,,Politika”, 15. kolovoza 1998.). Autori ,,Saopštenja” smatraju da su „pisci Slova izašli daleko izvan granica istinitog” unatoč tomu što se „pominje više dobro poznatih istina” koje je „srpska nauka tokom poslednjih tridesetak godina utvrdila, branila i odbranila od grubih napada bivše državne i partijske birokratije, pre svega zagrebačke, i od ozlojeđenih kritika hrvatskih kolega”. Ipak, ,,nikad dosad iz ruku srpskih filologa nije
potekao tekst tako poguban po (srpski - M.S.) nacionalni interes” koji kao „kompromitacija srpske nauke” širi predodžbu o Srbima kao „nepopravljivo zaslepljenim nacionalnom strašću i koji su ujedno neznalice, te da stojimo izvan nauke, koja je u suštini pošteno traganje za istinom”.
To neslaganje između dviju struja srpskih jezikoslovaca (Marojevićevi vs. Ivićevi) nije, međutim, motivirano različitim pristupom lingvističkim i sociolingvističkim činjenicama, nego je posljedica njihovih različitih
pogleda na način(e) ostvarenja zajedničkog, velikosrpskog cilja. Dok su jedni retrogradno „zakopani “ u XIX. stoljeće i u odavno odbačene neznanstvene i neistinite Karadžićeve tlapnje o posvudanjim Srbima „svih triju zakona“ (a naročito istočnoga), drugi bi, prigovarajući prvima „kompromitaciju srpske nauke”, da se velikosrpska svojatanja obavljaju pod krinkom znanstvenosti, ,,u umivenu obliku” kako bi bila prihvatljiva brojnim „uljuđenim“ istomišljenicima razmještenima po inozemnim slavističkim katedrama i institutima (i negdanjim „jugoslavenskim” stipendistima), a i po drugim, važnijim mjestima.
Cilj im je, dakle, isti, samo su različiti putovi i načini njegova dosezanja, ali uvijek vrlo pozorno birani tako da budu „u (srpskom) nacionalnom interesu, a ne na njegovu štetu”. A tko u svemu mari za činjenice kad se već stoljeće i pol znanstvene krivotvorine kontinuirano prikazuju činjenicama?
Budući da nema realnih izgleda za stvaran prekid toga velikosrpskog kontinuiteta, koji je dosada išao crtom Karadžić-Daničić-Novaković-Stojanović-Belić-Ivić-Marojević, možda na kraju nije zgorega postaviti poznato čekaoničko pitanje „Tko je sljedeći?” Jer, priča će jamačno biti stara, samo će protagonist(i) (pacijent/i) biti nov(i).
Nema veze sa Đerićem, ama baš nikakve. Radi se o strukturalnoj terminološkoj analizi i njenoj raspodeli u mnoštvo kategorija.
