Stihovi za moju dusu

DNIkuBRX0AAA4hm.jpg
 
Ljubav

Već godinama učim tvoje crte, u koje dani
Utiskuju svoje male vatre; godinama pamtim
Njihovu svetlucavu neponovljivost, i rešetkastu lakoću

Tvojih pokreta, iza providnih zavesa popodneva;
Tako te više ne prepoznajem izvan pamćenja
Koje te predaje meni, i tako sve teže krotim
Struju vremena što ne prođe kroz tebe, kroz blagi metal

Tvoje krvi;
ako se menjaš, menjam se sigurno i ja,
I s nama taj svet sagrađen oko jednog trenutka
Kao plod oko koštice, satkan od nestvarnog mesa
Što ima ukus munje, ukus prašine, ukus godina,
Ukus snega rastopljenog na plamenu tvoje kože.

Već godinama znam da nestajemo zajedno;
Ti progorena zvezdom moga sećanja, izvan koje
Sve manje te ima, ja lepo rasturen u tebi,
U svim popodnevima, u svim sobama, u svim danima,
U svemu što puni te polako, kao pesak
Postelju reke;
i taj naš trenutak
Traje duže od tuđe smrti.

Ivan V. Lalić
 
HOROSKOP

Svemu će probati da te iz knjiga nauče. Možeš
naučiti da izgovaraš laž kao istinu. Da
izražavaš kako to dolikuje, ili da imitiraš
žalost i sreću.

Da budeš privržen, ili na izgled privržen. Da
budeš hrabar, ili na izgled hrabar. Da budeš
iskreno ili pritvorno zadovoljan malim.

Da sebe ceniš toliko koliko se žrtvuješ. Da imaš
sažaljenja, ili da nemaš milosti.
Naučiće te da budes čak i pomalo darovit, tek
da bi kunjajući proživeo svoj vek.

Sve se, sine moj, može naučiti iz knjiga, osim
četiri stvari. Osim vrline nadanja,
veštine verovanja, vizionarstva budućnosti
i umetnosti strpljenja.

Miroslav Antić
 
Riblja Čorba Zelena trava doma mog
(Jedna od mojih omiljenih. Pesma koju često slušam na mojim uredjajima po povratku sa nekog putovanja, ili pevam sa društvom po povratku iz izlaska.)

Moj rodni grad je tamo dole
A tamo dole svi me vole
A ispred vrata čekaju mama i tata
Ispred kuće ruke širi Meri
Ja joj kažem "Aj ne seri"
Ja idem da vidim zelenu travu doma mog
Evo me stižem iz daleka
Gde trava nije baš i neka
Kraj rodne reke ima lepe trave meke
Mene čeka cela familija
Hoću da ih vidim ja
Al sad mi je preča
Zelena trava doma mog
Hoće da mi rikne moja čuka
Hoće da me strefi šlog
Što ne mogu da vidim
Zelenu travu doma mog
 
Beskrajna pesma

U ovoj večeri tvoj profil nema preciznih linija,
jer na tvom licu nema granice gde bi počeo tvoj osmeh;
al' on je odjednom u tvojim ustima i ne zna se kako teče
i kad odlazi, nikad se ne može reći da li je još ovde,
isto kao i tvoja reč, od koje nikad ne čujem prvi slog
i nikad da prestanemo slušati ono sto govoriš,
jer ti si tako bliska u ovoj udaljenosti
te je uzalud pitati kada je došao tvoj dolazak,
jer nam se čini da si bila ovde celog života,
s tim večnim glasom, s tim stalnim pogledom,
s tim nepromjenljivim obrisom svoga lica.

Čezare Paveze
 
DODJI

Dodji!
Soba je puna Tebe. Pun Tebe pogled što Te zalud traži.
Zovu te svjetlost i mrak.
Teško je ostati jak
sam.
Treba Te nemir da mi skineš svemir s prašnjave police šutnje.

Dodji!
Sve što Ti nikada ne kazah možda Ti opet ne bih znao reci.
Pruži mi ruke, obavij ih oko vrata, na oci stavi mi dlan.
Šapci mi o proljecu, o mirisu višnjina cvijeta,
o ljepoti
(zaboravili smo diviti se njoj!)
o dobroti
(kako cudna, kako uzbudljiva rijec!)
o radosti
(kako je daleko sunce, kako je blizu mrak)
o mladosti…
(kako je težak i kako pun Tebe ovaj bez Tebe žalosni zrak.)

Dodji!

Enver Čolaković
 
Tamo gde je um neustrašiv i gde se glava visoko diže;
Tamo gde je znanje slobodno;
Tamo gde svet nije raskomadan uzanim domaćim zidovima;
Tamo gde reči izviru iz dubina istine;
Tamo gde neumorna borba pruža ruke ka savršenstvu;
Tamo gde jasni potok razuma nije zalutao u turobnoj peščanoj pustinji mrtvog naselja;
Tamo gde ti vodiš um u večno rastuću misao i delanje -
Na tom nebu slobode, Oče moj, daj da se moja zemlja probudi.
Tamo gde je um neustrašiv,

R.Tagore
 
NOĆAS SAM UMRO

Umro sam, a ti mi oprosti
što sam tako žureći
zaboravio ruku da ti stisnem.
i poljubim te onako
kako sam to uvijek činio odlazeći.

Oprosti mi što sam proljeće jedno
zauvijek u sebi odnio.
Ali sjeti se
ostale su pjesme
u desnoj ladici neuredno složene.
Snaći ćeš se.
Iz njih naprosto ljubav izbija.
Te pjesme, to sam ti sad ja.

Oprosti mi
nije bilo vremena za opraštanje
suviše smo se voljeli
da bi mogli nešto drugo.
Tako žureći nisam ni pomislio
da ćeš biti tužna zbog svega
i sad mi je žao zbog te praznine
koja nas dijeli
zbog toga što će nas jednu vječnost
zvijezde razdvajati
i što više neću moći usne da ti dodirnem.

Željko Krznarić
 
Zazmurit cu na tvoje uvrede,
precutacu rijeci jeze,
progutacu bol u grudima .
Budi ono sto zelis,
budi hladna noc,
ulicni setac u kapijama snova.
Ja sam obicni prolaznik
u tvom zivotu,
prolaznik koji je zapao u zamku.
Sjenka iskusenja sa ranama
na tjelu ,
sa oziljcima u dusi.
Ti si onaj koji
koristi glad, nemoc,
mladih tjela.
Izgarnja tamnih ociju
zara.
 
"Због свега што смо најлепше хтели
хоћу уз мене ноћас да кренеш.
Ма били светови црни, ил бели,
ма били путеви хладни, ил врели,
немој да жалиш ако свенеш.

Хоћу да држиш моју руку,
да се не бојиш ветра и мрака,
успавана и кад кише туку,
једнако крхка, једнако јака.

Хоћу уз мене да се свијеш,
кораке моје да ухватиш,
па са мном бол и смех да пијеш
и да не желиш да се вратиш.

Да са мном испод црног неба
пронађеш хлеба комадић бели,
пронађеш сунца комадић врели,
пронађеш живота комадић зрели.
Ил цркнеш, ако црћи треба
због свега што смо најлепше хтели.”
 
"Очију твојих да није
Не би било неба
У малом нашем стану

Смеха твога да нема
Зидови не би никад
Из очију нестајали

Славуја твојих да није
Врбе не би никад
Нежне преко прага прешле

Руку твојих да није
Сунце не би никад
У сну нашем преноћило”
 
"Кажи ми, кажи,
Како да те зовем,
Кажи ми, какво
Име да ти дам.
Хоћу ли рећи:
“Дико”, или “снаго”,
Или ћу “лане”,
Или “моје благо”.
Хоћу ли “душо”,
Или “моје драго”,
Кажи ми, какво
Име да ти дам!
Све су то мила
Имена и лепа,
Којима Србин
Своме злату тепа.
Ал” ја бих провео
Читав један век,
Тражећи лепше,
Дичније и слађе,
Милије име,
Што још не чу свет,
Да њим назовем
Мој румени цвет.”
 
PRVI PUT S MAJKOM NA SVETSKOM FUDBALSKOM PRVENSTU

Dok gledamo kasno uveče prenos na TV-u
Fudbalske utakmice sa Svetskog prvenstva
Između Španije i Hondurasa,
Moja devedesetogodišnja majka i ja,
Ona s podeljenom pažnjom između pletenja čarapica
Za neko buduće dete koje će se roditi u komšiluku
Ili negde dalje, tek
Da ga sačekaju i da budu dar od jedne prastare bake,
I mene koji pokušavam da se udubim u igru,
Ona, tj. moja majka, koja je rodila četiri sina
I koji su svi za fudbal imali obe leve noge,
Pita, pošto je utakmica poprilično odmakla,
Ko igra ovo?

Španija, majko.
Ona Španija koja je nekada proterala Arape i Jevreje
Sa Pirinejskog poluostrva,
A ubrzo potom osvojila i kolonizirala pola sveta,
Pa i Honduras,
Zemlju koja večeras na sportskom polju
Bije bitku s kolonizatorom.13
Nisam čula za Honduras. Ne znam gde je to, kaže.

To je u Americi, u Južnoj Americi, tamo gde rastu
banane,
Tamo gde su živeli Indijanci,
Onaj narod kojeg su kauboji u filmovima neprestano
pobeđivali,
Onaj nesretni narod za koji smo mi
U bioskopu navijali,
Jer smo Indijance doživljavali kao svoje.

A ko su bijeli a ko crveni?
Između nekoliko okrenutih redova iglama na čarapi,
Pita.

Crveni su Španci
A beli Hondurašani.

Čini mi se da ovih crvenih ima više.

U pravu si.
Čini se da ih ima više
Jer im je više stalo do pobede pa više trče,
Svuda stignu.
A ima ih podjednako.

A zašto ovaj ne udari loptu?
Je li se umorio?
Vidi kako stoji i dahće.

Ne, on čeka da mu sudija dade znak,
Da mu dozvoli da puca penal.14
A što je ovaj narod ovako obučen?
Ko su oni?

To je publika.
Tako se publika maskira.
Oni podržavaju svoj tim vikom,
Mahanjem zastavama,
Duvanjem u trube vuvuzele
(U onakve trube
kakve sam ja pravio u proleće od mlade vrbove kore,
sećaš se?)
Oni su se obukli šareno,
Ili su se premazali po telu
Bojama svoje zastave.

Moja majka odlaže pored sebe čarapicu koju plete,
Gleda me pravo u lice,
I puna nekog skrivenog besa
Šutnu klupko koje se motalo oko njenih nogu
I reče:
Ž’o mi je što bar neko od vas braće nije posto fuzbaler,
No ste se svi dali na umetnost,
Pa niko za vas ne zna.

Ibrahim Hadžić
 

Back
Top