- Poruka
- 29.534
SADRŽAJ TREĆE MOJSIJEVE
11 Treća Mojsijeva najvećim se dijelom sastoji od zakona, koji uglavnom imaju i proročansko značenje. Načelno se može podijeliti na osam tematskih dijelova, koji su izneseni logičnim slijedom.
12 Propisi o žrtvama (1:1–7:38). Žrtve su se općenito mogle podijeliti u dvije skupine: krvne (goveda, ovce, koze i ptice) te beskrvne (žito). Krvne žrtve mogle su se prinijeti kao (1) žrtve paljenice, (2) žrtve zajedništva, (3) žrtve za grijeh ili (4) žrtve za krivnju. Za sve četiri vrste žrtava vrijedila su tri ista pravila: prinositelj je morao žrtvenu životinju sam dovesti na ulaz u šator sastanka, morao je položiti ruke na nju i tada je životinja bila zaklana. Nakon što je krvlju bio poškropljen žrtvenik, mrtvo tijelo životinje moralo se ukloniti prema propisima za pojedinu vrstu žrtve. Razmotrimo sada krvne žrtve redom.
13 (1) Žrtva paljenica mogao je biti junac, ovan, jarac, golub ili grlica, ovisno o tome koliko je novaca imao onaj tko je prinosio žrtvu. Životinju je trebalo rasjeći i zatim sve komade osim kože spaliti na žrtveniku. Grlici ili golubu trebalo je zasjeći vrat, ali ne i potpuno odvojiti glavu, a gušu s perjem trebalo je odstraniti (1:1-17; 6:8-13; 5:8).
14 (2) Žrtva zajedništva mogao je biti mužjak ili ženka od krupne ili sitne stoke. Na žrtveniku se spaljivalo samo salo, jedan dio žrtve dobivao je svećenik, a ostalo je jeo onaj tko je prinio žrtvu. Ova se žrtva s pravom nazivala žrtvom zajedništva, jer je onaj tko ju je prinosio takoreći dijelio obrok, odnosno uživao zajedništvo s Jehovom i svećenikom (3:1-17; 7:11-36).
15 (3) Žrtvu za grijeh trebalo je prinijeti ako je netko nenamjerno, odnosno nehotice, počinio grijeh. Koja se životinja tom prilikom prinosila ovisilo je o tome čije je grijehe trebalo očistiti — da li grijehe svećenika, cijelog naroda, poglavara ili koga od običnog naroda. Za razliku od žrtve paljenice i žrtve zajedništva koje su pojedinci prinosili dobrovoljno, žrtva za grijeh bila je obavezna (4:1-35; 6:24-30).
16 (4) Žrtvu za krivnju trebalo je prinijeti zbog osobne krivnje koja je bila posljedica nevjernosti, prijevare ili krađe. Ponekad se od počinitelja grijeha zahtijevalo da prizna krivnju i da prinese žrtvu u skladu sa svojim mogućnostima. U drugim se slučajevima zahtijevalo da počinitelj nadoknadi štetu, da doda još petinu vrijednosti te da prinese ovna na žrtvu. U ovom dijelu 3. Mojsijeve u kojem se opisuju žrtve na više je mjesta strogo zabranjeno jesti krv (5:1–6:7; 7:1-7, 26, 27; 3:17).
17 Beskrvne žrtve sastojale su se od žita i prinosile su se pečene na vatri, kao krupno samljeveno ili kao fino brašno. Mogle su biti pečene u peći, pripremljene na tavi ili pržene u kotliću. Trebalo ih je pripremati sa soli, uljem, ponekad i s tamjanom, ali nisu smjele sadržavati kvasac ili med. Dio pojedinih žrtava dobivao je svećenik (2:1-16).
18 Uspostava svećenstva (8:1–10:20). Došlo je vrijeme za značajan događaj u Izraelu — uspostavu svećenstva. Mojsije se točno držao svih uputa, učinio je sve što mu je Jehova zapovjedio. “I Aron i sinovi njegovi učinili su sve što je Jehova zapovjedio preko Mojsija” (8:36). Nakon sedmodnevnog obreda uvođenja u svećeničku službu uslijedio je čudesan prizor koji je ojačao vjeru prisutnih. Sav je narod bio prisutan. Svećenici su upravo bili prinijeli žrtvu. Aron i Mojsije blagoslovili su narod. Tada se “Jehovina slava pokazala svemu narodu. I od Jehove je izašla vatra i spalila žrtvu paljenicu i masne komade na žrtveniku. Kad je sav narod to vidio, stao je klicati i pao je ničice” (9:23, 24). Jehova je uistinu zaslužio da mu budu poslušni i da ga obožavaju.
19 No bilo je i prestupanja Zakona. Tako su, naprimjer, Aronovi sinovi Nadab i Abihu pred Jehovom prinijeli nedozvoljenu vatru. “Tada je od Jehove izašla vatra i spalila ih, tako da su poginuli pred Jehovom” (10:2). Da bi Jehovi prinijeli žrtvu koja mu je po volji i ugodili mu, i narod i svećenici morali su se držati Jehovinih uputa. Odmah nakon ovog događaja Bog je zapovjedio svećenicima da ne smiju piti alkoholna pića dok služe u svetom šatoru. Na temelju toga možemo pretpostaviti da je opijanje doprinijelo grijehu dvojice Aronovih sinova.
20 Zakoni o čistoći (11:1–15:33). Ovaj dio govori o obrednoj čistoći i održavanju higijene. Neke domaće i divlje životinje bile su proglašene nečistima. Svi su leševi bili nečisti, pa su i oni koji bi ih dodirnuli postali nečisti. Žene su rođenjem djeteta postale nečiste te su se trebale odvojiti i prinijeti posebne žrtve.
21 Osoba je i zbog pojedinih kožnih bolesti, kao što je bila guba, postala obredno nečista te se trebala očistiti, ali ne samo ona nego i njena odjeća i kuća. Trebala se privremeno odvojiti od ostalog naroda. Zbog menstruacije, istjecanja sjemena i izljeva iz spolovila osoba je također postala nečista. Stoga se trebala odvojiti, a kad se očistila, trebala se okupati ili prinijeti žrtve, a ponekad i oboje.
22 Dan očišćenja (16:1-34). Ovo je poglavlje izuzetno važno, jer sadrži upute o obilježavanju najvažnijeg dana za izraelski narod, Dana očišćenja, koji je padao na deseti dan sedmoga mjeseca. Tog su dana trebali žalostiti svoje duše (vjerojatno postom) i nisu smjeli obavljati nikakav posao. Dan je počeo žrtvovanjem junca za grijehe Arona i njegovog doma, Levijevog plemena, a potom je bio žrtvovan jarac za ostali narod. Nakon spaljivanja kada dio krvi svake životinje unosio je veliki svećenik propisanim redoslijedom u Svetinju nad svetinjama svetog šatora i njome škropio pred poklopcem kovčega. Potom je tijela mrtvih životinja trebalo odnijeti izvan tabora i spaliti. Toga je dana trebalo dovesti pred Jehovu i živog jarca te priznati nad njim sve grijehe naroda, a potom ga poslati u pustinju. Potom je trebalo prinijeti dva ovna kao žrtve paljenice, jednog za Arona i njegov dom, a drugog za ostali narod.
23 Propisi o krvi i o drugim pitanjima (17:1–20:27). Ovaj dio knjige sadrži mnoge propise za narod. Ponovno je bilo zabranjeno jesti krv — to je jedna od najizričitijih zabrana u vezi s krvi u Bibliji (17:10-14). Krv se mogla koristiti na žrtveniku, ali ne i za jelo. Bili su zabranjeni odvratni postupci kao što su incest, homoseksualnost i spolno općenje sa životinjama. Neki su propisi štitili one koji su bili u nevolji, siromašne i došljake. Narodu je bilo zapovjeđeno: “Ljubi svoga bližnjeg kao samoga sebe. Ja sam Jehova” (19:18). Zakon je štitio dobrobit naroda u socijalnom i ekonomskom pogledu. Narodu je prijetila opasnost i na duhovnom području, pa su štovanje Moleka i spiritizam bili zabranjeni, a kažnjavali su se smrću. Bog je ponovno naglasio koliko je važno da njegov narod bude odvojen od ostalih: “Budite mi sveti, jer sam ja, Jehova, svet. I ja vas izdvajam od drugih naroda da budete moji” (20:26).
24 Svećenstvo i blagdani (21:1–25:55). Sljedeća tri poglavlja uglavnom govore o tome na koji su način Izraelci trebali štovati Boga. Navedeni su propisi koji su vrijedili za svećenike, preduvjeti koje su trebali ispunjavati u tjelesnom pogledu, s kim su se smjeli ženiti, tko je smio jesti od svetih stvari te propisi o žrtvovanju samo zdravih životinja. Propisana su tri godišnja blagdana, koji su bili prilika da se ‘vesele pred Jehovom, Bogom svojim’ (23:40). Ti su blagdani bili prigoda da se sav narod posveti učenju o Jehovi te hvaljenju i slavljenju svog Boga, čime su jačali svoj odnos s njim. Bile su to svetkovine u čast Jehovi, sveti godišnji zborovi. Pasha i Blagdan beskvasnih kruhova održavali su se u rano proljeće, Pedesetnica ili Blagdan tjedana u kasno proljeće, a Dan očišćenja i osmodnevni Blagdan sjenica (ili Blagdan berbe) u jesen.
25 U 24. poglavlju iznesene su upute o korištenju kruha i ulja u službi u svetom šatoru. Potom je opisan nemili događaj nakon kojeg je Jehova naredio da svatko tko pohuli na Božje ime “Jehova” bude pogubljen kamenovanjem. Potom je dao zakon o kažnjavanju po načelu “oko za oko, zub za zub” (24:11-16, 20). U 25. poglavlju nalazimo propise o godišnjem počinku (odnosno godišnjem šabatu), koji se trebao držati svake sedme godine, i o oprosnoj godini, svake pedesete godine. Pedesete je godine trebalo proglasiti slobodu u cijeloj zemlji i svatko je drugima trebao vratiti njihovo nasljedstvo koje je u proteklih 49 godina kupio ili na neki drugi način stekao. Navedeni su zakoni o pravima siromaha i robova. U ovom se dijelu knjige često spominje broj sedam: sedmi dan, sedma godina, sedmodnevni blagdan, razdoblje od sedam tjedana te oprosna godina, koja je uslijedila nakon sedam puta po sedam godina.
26 Posljedice poslušnosti i neposlušnosti (26:1-46). Ovo je poglavlje vrhunac 3. Mojsijeve. Ovdje je Jehova nabrojio blagoslove koje donosi poslušnost i kazne za neposlušnost. No istodobno je Izraelcima dao nadu. Ako zgriješe, pa se ponize, obećao je: “Radi njih ću se sjetiti saveza s njihovim precima koje sam izveo iz zemlje egipatske pred očima drugih naroda da budem njihov Bog. Ja sam Jehova” (26:45).
27 Druge odredbe (27:1-34). Treća Mojsijeva završava propisima o zavjetnim žrtvama, prvorođencima koji pripadaju Jehovi i o desetini, koja je sveta Jehovi. Potom slijedi kratak zaključak: “To su zapovijedi koje je Jehova dao Mojsiju na gori Sinaju kao zapovijedi za sinove Izraelove” (27:34).
11 Treća Mojsijeva najvećim se dijelom sastoji od zakona, koji uglavnom imaju i proročansko značenje. Načelno se može podijeliti na osam tematskih dijelova, koji su izneseni logičnim slijedom.
12 Propisi o žrtvama (1:1–7:38). Žrtve su se općenito mogle podijeliti u dvije skupine: krvne (goveda, ovce, koze i ptice) te beskrvne (žito). Krvne žrtve mogle su se prinijeti kao (1) žrtve paljenice, (2) žrtve zajedništva, (3) žrtve za grijeh ili (4) žrtve za krivnju. Za sve četiri vrste žrtava vrijedila su tri ista pravila: prinositelj je morao žrtvenu životinju sam dovesti na ulaz u šator sastanka, morao je položiti ruke na nju i tada je životinja bila zaklana. Nakon što je krvlju bio poškropljen žrtvenik, mrtvo tijelo životinje moralo se ukloniti prema propisima za pojedinu vrstu žrtve. Razmotrimo sada krvne žrtve redom.
13 (1) Žrtva paljenica mogao je biti junac, ovan, jarac, golub ili grlica, ovisno o tome koliko je novaca imao onaj tko je prinosio žrtvu. Životinju je trebalo rasjeći i zatim sve komade osim kože spaliti na žrtveniku. Grlici ili golubu trebalo je zasjeći vrat, ali ne i potpuno odvojiti glavu, a gušu s perjem trebalo je odstraniti (1:1-17; 6:8-13; 5:8).
14 (2) Žrtva zajedništva mogao je biti mužjak ili ženka od krupne ili sitne stoke. Na žrtveniku se spaljivalo samo salo, jedan dio žrtve dobivao je svećenik, a ostalo je jeo onaj tko je prinio žrtvu. Ova se žrtva s pravom nazivala žrtvom zajedništva, jer je onaj tko ju je prinosio takoreći dijelio obrok, odnosno uživao zajedništvo s Jehovom i svećenikom (3:1-17; 7:11-36).
15 (3) Žrtvu za grijeh trebalo je prinijeti ako je netko nenamjerno, odnosno nehotice, počinio grijeh. Koja se životinja tom prilikom prinosila ovisilo je o tome čije je grijehe trebalo očistiti — da li grijehe svećenika, cijelog naroda, poglavara ili koga od običnog naroda. Za razliku od žrtve paljenice i žrtve zajedništva koje su pojedinci prinosili dobrovoljno, žrtva za grijeh bila je obavezna (4:1-35; 6:24-30).
16 (4) Žrtvu za krivnju trebalo je prinijeti zbog osobne krivnje koja je bila posljedica nevjernosti, prijevare ili krađe. Ponekad se od počinitelja grijeha zahtijevalo da prizna krivnju i da prinese žrtvu u skladu sa svojim mogućnostima. U drugim se slučajevima zahtijevalo da počinitelj nadoknadi štetu, da doda još petinu vrijednosti te da prinese ovna na žrtvu. U ovom dijelu 3. Mojsijeve u kojem se opisuju žrtve na više je mjesta strogo zabranjeno jesti krv (5:1–6:7; 7:1-7, 26, 27; 3:17).
17 Beskrvne žrtve sastojale su se od žita i prinosile su se pečene na vatri, kao krupno samljeveno ili kao fino brašno. Mogle su biti pečene u peći, pripremljene na tavi ili pržene u kotliću. Trebalo ih je pripremati sa soli, uljem, ponekad i s tamjanom, ali nisu smjele sadržavati kvasac ili med. Dio pojedinih žrtava dobivao je svećenik (2:1-16).
18 Uspostava svećenstva (8:1–10:20). Došlo je vrijeme za značajan događaj u Izraelu — uspostavu svećenstva. Mojsije se točno držao svih uputa, učinio je sve što mu je Jehova zapovjedio. “I Aron i sinovi njegovi učinili su sve što je Jehova zapovjedio preko Mojsija” (8:36). Nakon sedmodnevnog obreda uvođenja u svećeničku službu uslijedio je čudesan prizor koji je ojačao vjeru prisutnih. Sav je narod bio prisutan. Svećenici su upravo bili prinijeli žrtvu. Aron i Mojsije blagoslovili su narod. Tada se “Jehovina slava pokazala svemu narodu. I od Jehove je izašla vatra i spalila žrtvu paljenicu i masne komade na žrtveniku. Kad je sav narod to vidio, stao je klicati i pao je ničice” (9:23, 24). Jehova je uistinu zaslužio da mu budu poslušni i da ga obožavaju.
19 No bilo je i prestupanja Zakona. Tako su, naprimjer, Aronovi sinovi Nadab i Abihu pred Jehovom prinijeli nedozvoljenu vatru. “Tada je od Jehove izašla vatra i spalila ih, tako da su poginuli pred Jehovom” (10:2). Da bi Jehovi prinijeli žrtvu koja mu je po volji i ugodili mu, i narod i svećenici morali su se držati Jehovinih uputa. Odmah nakon ovog događaja Bog je zapovjedio svećenicima da ne smiju piti alkoholna pića dok služe u svetom šatoru. Na temelju toga možemo pretpostaviti da je opijanje doprinijelo grijehu dvojice Aronovih sinova.
20 Zakoni o čistoći (11:1–15:33). Ovaj dio govori o obrednoj čistoći i održavanju higijene. Neke domaće i divlje životinje bile su proglašene nečistima. Svi su leševi bili nečisti, pa su i oni koji bi ih dodirnuli postali nečisti. Žene su rođenjem djeteta postale nečiste te su se trebale odvojiti i prinijeti posebne žrtve.
21 Osoba je i zbog pojedinih kožnih bolesti, kao što je bila guba, postala obredno nečista te se trebala očistiti, ali ne samo ona nego i njena odjeća i kuća. Trebala se privremeno odvojiti od ostalog naroda. Zbog menstruacije, istjecanja sjemena i izljeva iz spolovila osoba je također postala nečista. Stoga se trebala odvojiti, a kad se očistila, trebala se okupati ili prinijeti žrtve, a ponekad i oboje.
22 Dan očišćenja (16:1-34). Ovo je poglavlje izuzetno važno, jer sadrži upute o obilježavanju najvažnijeg dana za izraelski narod, Dana očišćenja, koji je padao na deseti dan sedmoga mjeseca. Tog su dana trebali žalostiti svoje duše (vjerojatno postom) i nisu smjeli obavljati nikakav posao. Dan je počeo žrtvovanjem junca za grijehe Arona i njegovog doma, Levijevog plemena, a potom je bio žrtvovan jarac za ostali narod. Nakon spaljivanja kada dio krvi svake životinje unosio je veliki svećenik propisanim redoslijedom u Svetinju nad svetinjama svetog šatora i njome škropio pred poklopcem kovčega. Potom je tijela mrtvih životinja trebalo odnijeti izvan tabora i spaliti. Toga je dana trebalo dovesti pred Jehovu i živog jarca te priznati nad njim sve grijehe naroda, a potom ga poslati u pustinju. Potom je trebalo prinijeti dva ovna kao žrtve paljenice, jednog za Arona i njegov dom, a drugog za ostali narod.
23 Propisi o krvi i o drugim pitanjima (17:1–20:27). Ovaj dio knjige sadrži mnoge propise za narod. Ponovno je bilo zabranjeno jesti krv — to je jedna od najizričitijih zabrana u vezi s krvi u Bibliji (17:10-14). Krv se mogla koristiti na žrtveniku, ali ne i za jelo. Bili su zabranjeni odvratni postupci kao što su incest, homoseksualnost i spolno općenje sa životinjama. Neki su propisi štitili one koji su bili u nevolji, siromašne i došljake. Narodu je bilo zapovjeđeno: “Ljubi svoga bližnjeg kao samoga sebe. Ja sam Jehova” (19:18). Zakon je štitio dobrobit naroda u socijalnom i ekonomskom pogledu. Narodu je prijetila opasnost i na duhovnom području, pa su štovanje Moleka i spiritizam bili zabranjeni, a kažnjavali su se smrću. Bog je ponovno naglasio koliko je važno da njegov narod bude odvojen od ostalih: “Budite mi sveti, jer sam ja, Jehova, svet. I ja vas izdvajam od drugih naroda da budete moji” (20:26).
24 Svećenstvo i blagdani (21:1–25:55). Sljedeća tri poglavlja uglavnom govore o tome na koji su način Izraelci trebali štovati Boga. Navedeni su propisi koji su vrijedili za svećenike, preduvjeti koje su trebali ispunjavati u tjelesnom pogledu, s kim su se smjeli ženiti, tko je smio jesti od svetih stvari te propisi o žrtvovanju samo zdravih životinja. Propisana su tri godišnja blagdana, koji su bili prilika da se ‘vesele pred Jehovom, Bogom svojim’ (23:40). Ti su blagdani bili prigoda da se sav narod posveti učenju o Jehovi te hvaljenju i slavljenju svog Boga, čime su jačali svoj odnos s njim. Bile su to svetkovine u čast Jehovi, sveti godišnji zborovi. Pasha i Blagdan beskvasnih kruhova održavali su se u rano proljeće, Pedesetnica ili Blagdan tjedana u kasno proljeće, a Dan očišćenja i osmodnevni Blagdan sjenica (ili Blagdan berbe) u jesen.
25 U 24. poglavlju iznesene su upute o korištenju kruha i ulja u službi u svetom šatoru. Potom je opisan nemili događaj nakon kojeg je Jehova naredio da svatko tko pohuli na Božje ime “Jehova” bude pogubljen kamenovanjem. Potom je dao zakon o kažnjavanju po načelu “oko za oko, zub za zub” (24:11-16, 20). U 25. poglavlju nalazimo propise o godišnjem počinku (odnosno godišnjem šabatu), koji se trebao držati svake sedme godine, i o oprosnoj godini, svake pedesete godine. Pedesete je godine trebalo proglasiti slobodu u cijeloj zemlji i svatko je drugima trebao vratiti njihovo nasljedstvo koje je u proteklih 49 godina kupio ili na neki drugi način stekao. Navedeni su zakoni o pravima siromaha i robova. U ovom se dijelu knjige često spominje broj sedam: sedmi dan, sedma godina, sedmodnevni blagdan, razdoblje od sedam tjedana te oprosna godina, koja je uslijedila nakon sedam puta po sedam godina.
26 Posljedice poslušnosti i neposlušnosti (26:1-46). Ovo je poglavlje vrhunac 3. Mojsijeve. Ovdje je Jehova nabrojio blagoslove koje donosi poslušnost i kazne za neposlušnost. No istodobno je Izraelcima dao nadu. Ako zgriješe, pa se ponize, obećao je: “Radi njih ću se sjetiti saveza s njihovim precima koje sam izveo iz zemlje egipatske pred očima drugih naroda da budem njihov Bog. Ja sam Jehova” (26:45).
27 Druge odredbe (27:1-34). Treća Mojsijeva završava propisima o zavjetnim žrtvama, prvorođencima koji pripadaju Jehovi i o desetini, koja je sveta Jehovi. Potom slijedi kratak zaključak: “To su zapovijedi koje je Jehova dao Mojsiju na gori Sinaju kao zapovijedi za sinove Izraelove” (27:34).
