Prvi Pekićev roman, objavljen 1965. godine, dovršen je godinu ranije, a čitajući Pekićeve dnevnike, vidjeh da je već 1956. godine pisao priču o Judi, jednu od jedanaest tematski povezanih priča koje čine knjigu. Dakle, djelo je stvarano skoro deset godina. Zato se ne treba čuditi izvanrednom kvalitetu ovog Pekićevog prvenca.
Roman Vreme čuda na jedan sofisticiran način kritikuje ideologiju kao takvu, dok Hrist, kao protagonista hrišćanske ideologije, predstavlja adekvatnu podlogu za ovu opštu kritiku, a ne primarni objekt kritike. Pišući poslije izlaska iz zatvora, gdje je proveo pet godina zbog osnivanja Saveza demokratske omladine Jugoslavije, okarakterisane kao antidržavni element, Pekić, jedan od rijetkih stvaralaca čiji je umjetnički izraz emanacija životnih stavova i opredjeljenja, osjeća potrebu da osudi nepravedne elemente bilo kog poretka i sistema, akcentujući jugoslovenski real-socijalizam, kao i njegove izvore, a najadekvatniju manifestaciju političke kritike vidi u neosjetnom umetanju iste u antidogmatsku kritiku hrišćanstva. Lapidaran opis djela glasio bi upravo tako: kritički antidogmatizam.
Zbog čega je Pekić "nerazumljiv i težak" pisac? Dok neki velikani naše prozne književnosti, prije svega Andrić i Selimović, svoje djelo temelje na čvrstim misaonim potporama, jasno izraženim i čitaocu očiglednim, stvarajući čvrsto i prohodno tle na kojem većina, uočivši znakove pored puta, uočava i sam put, drugi veliki srpski pisci, među kojima i Pekić, priču ne temelje na flagrantnim misaonim elementima, već idejne elemente rastvaraju i homogenizuju u iskazanoj priči. Zato, čitajući Pekića, nijednog trenutka ne smijete izgubiti orijentaciju, jer Pekić čitaocima ne nudi pristaništa izražena u uopštavanju književnog izraza neutralnom i uočljivom misaonom jedinicom. Eklatantan primjer navedene razlike je izvlačenje citata: dok u Andrićevom romanu možete uočiti desetine autonomnih cjelina, postojanih i van same priče, u Pekićevom romanu nećete naći nijednu, ili tek poneku. Pekić nudi priču, a vi razgrađujući je prodirete u njenu suštinu, spoznajući idejne pokretače pričanja.
Što se jezika tiče, Pekić je i tu jedan od najzahtjevnijih pisaca. Pekić nastoji da jezički izraz približi dobu i podneblju. Zato su česte riječi stranog porijekla, prije svega grčkog i latinskog. Rečenica je kompleksna, tako da je neophodna potpuna koncentracija da biste je na pravi način razumjeli. Takođe, Pekić ne robuje zastarjelim ili ustaljenim formama izražavanja, već je sklon da osavremeni djelo, ističući autonomnost nad autohtonošću. Konačno, neophodno je pomenuti i izvanredan, ali nesvakidašnji smisao za humor, koji jedva primjetno prožima i ovaj, kao i druge Pekićeve romane.
Što se samog sadržaja tiče, prvih sedam priča govore o Hristovim čudima, a naredne četiri o umiranju biblijskih likova. Posljedica čuda, kako sam Pekić piše, nije pomoć, već promjena. Tako, svako čudo koje Isus čini biva usmjereno protiv onoga koji bi čudu trebalo da se raduje. Poslije susreta sa Isusom, od rođenja slijepi starac dobija vid. Ipak, ne nalazeći ništa vrijedno gledanja, razočaran što je svijet ljepšim zamišljao, Vartimej Timej kopa sebi oči. Mesezeveilu, nijemom jerusalimskom prosjaku, Isus daruje glas, da bi ovaj istog dana bio osuđen na smrt, jer je rekao ono što oduvijek misli, a ne može da kaže. Liječeći gubave, Hrist im ne čini uslugu, jer kao takvi ne bivaju prihvaćeni ni Čistom ni u Prljavom Jabnelu, već ostaju u presušenom koritu rijeke (ovo bi moglo da se shvati kao aluzija na jugoslovensku spoljnu politiku).
Drugi dio romana, Vrijeme umiranja, najvećim dijelom čini priča o Judi. Juda je taj koji je zaslužan za razvoj hrišćanstva, jer da nije bilo Jude, najvjernijeg Isusovog apostola, ne bi bilo ni raspeća, samim tim ni adekvatne podloge ra razvoj ideologije. Pekić zna da svaka ideologija buja na krvavom gubilištu ideologa, izničući iz njihovih kostiju i lobanja. Apoteozi po pravilu prethodi kalvarija, tako da proslavljeni velikan posthumno gradi pijedestal životnim mukama i stradanjem. Juda, izvršivši svoju dužnost izdaje učitelja, ne osjeća pokajanje, već apsurd. Zato ne vrši samoubistvo, već ga apostoli vješaju za drvo. (U prethodnoj verziji priče o Judi, zapisanoj u dnevnicima, Juda skončava tako što ga vaskrsli Hrist ubija maljem). Posljednja priča, umiranje na Golgoti, kazuje razloge zbog kojih čovječanstvo nije očišćeno od praroditeljskog grijeha, a svijet nije spasen: naime, Hrist nije raspet. Pošto se nije ispunio najvažniji dio proročanstva o sinu božjem, odnosno, pošto ideologija nije proždrla svoj neophodni obrok, hrišćanstvo stasava na lošoj podlozi te i samo biva izopačeno.
je.
