Džon Apdajk: Pigeon Feathers (Golubije perje)
Vođen ličnom čitalačkom maksimom "Kad ne znaš šta bi, ti čitaj Apdajka" ovaj put sam izabrao jednu ranu zbirku priča, prvi put objavljenu kad je piscu bilo trideset godina. Mladi Džon Apdajk ne piše bitno drugačije od bilo kog kasnijeg: jednako je elokventan, jednako posvećen naizgled trivijalnom detalju, ubijeđen da uspjeh priče leži u sposobnosti da hiperrealistično prikaže svakodnevne situacije i srednjeklasne likove. Međutim, teme su nešto drugačije od onih na koje je, možda, navikao čitalac njegovih kasnijih knjiga. Da li zbog mladih godina u kojima, bar kao pisac, još nije postao opsjednut promiskuitetom i društvenim odnosima, ili zbog kratke forme koja lakše trpi eksperimente i ekscese, tek, uz poneku klasičnu priču o odrastanju, većina pripovjedaka može se obuhvatiti nadnaslovom „Mladi čovjek i njegova potraga za Bogom“. Svega tu ima, od poigravanja sa infantilnim predstavama o smrti i vjerske krize zbog čitanja H. Dž. Velsa, pa do hermetičnih religijskih meditacija i bizarnih alegorija (spasilac na plaži kao onaj drugi... spasilac). Kako god da vam ovo prethodno napisano zvuči, mislim da ovakav, u suštini iskreniji i intimniji Apdajk, može biti zanimljiv svakome ko ga voli, a neki jasni autpoetički nagovještaji biće bitni i onima koji detaljnije proučavaju njegov obiman opus.