Šta trenutno čitate - utisci i preporuke

  • Začetnik teme Začetnik teme ms
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Ovo sam pronašla o lapotu

Morbidni običaj lapot iz istocne Srbije.

Prema Jevremu Brkoviću (Glosarij, Aurora, Zagreb, 1996) "riječ lapot se odnosi na običaj ubijanja starih članova porodice, kada oni više ne mogu da rade i svojim radom pridonositi materijalnim potrebama domačinstva.Taj se običaj zadržao u Istočnoj Srbiji sve do dvadesetih godina 20. stoljeća. Spomenuta forma parentocida, znači ubijanja vlastitih roditelja, bila je dio narodnih običaja u području Homoljskih planina, Zaječara, u Negotinskoj Krajini, selima oko Pirota, itd."
Akademik Prof.Dr Tihomir Đorđević, u svome djelu "Naš narodni život", objavljenom 1923. godine u Beogradu, a u izdanju Srpske književne zadruge, kaže: "Prema tradiciji, kako je zabilježio gospodin G.Trojanović, kada neko postane star i slab, familija se sastaje i donosi odluku da se ta osoba ubije. Ubijanje ili bolje rečeno egzekucija porodične odluke, izvodila se javno u prisutnosti publike. Prije toga bi selom, u kojem se trebalo javno izvršiti takvo zlodjelo, išao seoski glasnik i vikao:" U tom i tom selu, u toj i toj kući, biće izvršen lapot. Dođite svi na podušje"
"U tačno određeno vrijeme kada su se ostali suseljani skupili ispred kuće, iz nje bi članovi familije izvodili nesretnog starca ili staricu, kojem bi na glavu stavljali jedan tanak kruh (lebac) od kukuruznog brašna, koji bi povezali oko žrtvine glave pomoću neke marame. Tada bi sinovi i kćeri ubijali starca ili staricu udarcima toljaga ili sjekira po glavi. Nakon toga groznog ubistva, svi prisutni bi ulazili u kuću na podušje, da jedu i piju, te da svi, a posebno "deca", žale ubijenog, kojeg navodno "nisu ubili" njegovi najbliži, već se "krivica" prebacivala na kukuruzni kruh (lebac) na žrtvinoj glavi, kao taj je kruh kriv za njenu smrt."

Prema Miloradu Vukašinoviću "Običaj ubijanja starih osoba, zabeležen kod starih Slovena zadržao se u nasleđu srpskog naroda nekoliko vekova, toliko dugo da neka od sećanja sežu i do samog 19. veka. U Homolju ovaj običaj nije nestao ni početkom 20. veka, što nije potpuno provereno, ali ako se uzme u obzir da u Homoljskim planinama, neke od porodica koje su živele izolovano, na bačijama, nisu na primer znale da je u toku bio Drugi svetski rat, nije nemogća ni pretpostavka da su se u takvim slučajevima i stari običaji zadržali skoro do današnjih dana. Lapot je bio najrasprostranjeniji u Istočnoj Srbiji u krajevima oko Pirota, a ovaj se običaj nazivao još i "ibot", a zabeleženo je da ga je bilo i u okolini Svrljiga. Kada bi starija osoba iznemogla, svejedno da li je u pitanju muškarac ili žena, porodica bi donosila odluku da se takva osoba ubije. Ova odluka se objavljivala tako da je čitavo selo, a nekada i bliža okolina znala gde će se i kada odigrati lapot. Postojali su i glasnici, koji bi prolazili kroz selo vičući: "Hajde, narode, lapot je (npr.) u kući Stojanovića u selu ..., dođite na podušje!"
Porodica bi povela starca, ili staricu na mesto koje je određeno za lapot, a sav okupljeni svet išao bi za njima. Tvrdi se da su starci bez opiranja polazili, jer se smatralo da ih posle ovog sveta i svih muka u njemu, čeka raj, te se dešavalo da su nekada i sa osmehom koračali ka mestu svoga smaknuća.
"Privilegiju" ubijanja ostarelog oca ili majke, imao je uglavnom najstariji sin, ili neko od dece, ili u drugim slučajevima neko od članova najbliže porodice. Na mestu egzekucije, pred okupljenim narodom, familija bi motkama, batinama ili kamenjem premlatila staricu ili starca, potom bi ga bacili u rupu i zatrpali. Bilo je i slučajeva kada se ubijalo sekirom, ali ređe.
U zavisnosti od oblasti u kojoj se lapot vršio bilo je i modifikacija, tako da je zabeleženo kako, pred smrt, starcu na glavu stave proju, govoreći: " Ne ubijamo te mi, nego ovaj lebac." Bila je čak određena i starosna granica za lapot. Kada bi čovek doživeo pedesetu, smatralo se "da mu je vreme". Po nekima je izreka "Lopatom po glavi", proistekla direktno iz ovog običaja. Kada je vreme za lapotanje nekog starijeg, iz kuće izađe njegov sin ili unuk i viče: "Lopate, lopate!", što je znak seljanima da treba da se spreme, jer su ponegde stari i nemočni ubijani lopatama po glavi, i to istim onim lopatama kojima bi ih kasnije i sahranjivali.
Početkom dvadesetog veka, ispričala je jedna srpska gospođa, koja je prisustvovala daći (podušju) za pokoj duše starom čoveku koji je spreman za lapot, kako se čitav obred izvodio. Porodica bi se okupila za bogatom trpezom, gde bi obedovala, a osuđenik na lapot sedeo bi pod stolom. Kada bi ručak bio pri kraju, starcu se ostavljalo nešto hrane da i on jede, a kada završi sa jelom, obuku ga lepo i povedu na gubilište. Ovo se tumači kao daća za nekoga kome je smrt već sasvim izvesna. U nekim selima oko Svrljiga zadržao se običaj da se na 40 dana od sahrane, u kući, ispod stola, stavi njegova odeća koja je sa mrtvaca skidana nakon ubistva, da se tamjanom kadi i koja sve vreme ostaje ispod stola, dok gore ostali ukućani jedu."

Od kada ti je potpis aktuelan? Nisam ga primetio ranije...

Ja sam 100% siguran da je lapot legenda, koja nema veze sa realnošću. Obliazeći Srbiju sam viđao porodična groblja u nekim zabačenim delovima imanja. Grobovi su bili stari stotinak i više godina. Da je lapot činjen u Srbiji, groblja doslovno ne bi ni postojala. Još jedna kontradikcija jeste to što se, kako je navodno pripovedala ta gospođa, pripremila bogata trpeza za daću čoveku nad kojim je trebao da se obavi lapot, koji je zapravo posledica siromaštva i zločin iz ekonomskih razloga. Ono što upada u oči jeste to da se ovaj navodni običaj ne spominje nigde u delu Život i običaji naroda srpskog Vuka Karadžića, pri čemu je vrlo temeljno obradio običaje iz svih krajeva Balkana u kojima su živeli Srbi, od Karpata pa do Jadrana.
 
Od kada ti je potpis aktuelan? Nisam ga primetio ranije...

Nekoliko meseci.

In memoriam

Postoji jedan neverovatan gad koji se zove
Miroslav Antić.
Ždere moj hleb. Pravi moju decu. Nosi moja
odela.
Sa mojom ženom leže u krevet na moje
rođene oči,
jer zna da sam tog trenutka sigurno negde
daleko u Lenjingradu.

I taj Antić sto me je upropastio i kao
pisca i kao čoveka,
dakle: taj, koji ce na kraju leći u moju
sopstvenu grobnicu,
pita me jedno jutro: šta vam je, boga mu,
čoveče,
izgledate mi nekako bolesni?
A šta se, izvinite za izraz, bas njega tiče
kako je meni
i dokle mi je?

O meni se najlepše brinu oni koji me
ostavljaju na miru.
A on pere ruke mojom rakijom. Ima ključ od
mog ateljea.
Ljudi, taj me tera da čitam knjige. Petlja sa
mojim plavušama.
Dere se u mojoj kući. Ogovara me. Svašta
laže.

Deca mi liče na njega, a on nosi kravatu.
Brije se, poznaje neke ljude. Radi.
Svako jutro se tušira. Pravi se da zna sve
o zenbudizmu.
Prevodi knjige. Čini mu se da ima prijatelje.
Mom sinu, zamislite svinjariju, mome jedinom
sinu, kupuje sladoled.

Bio sam mornar. Bežao sam, ili odem, na
primer, u Pariz.
Pokrijem se ćebetom preko glave. Pustim
brkove.
A on me i tu pronađe, u nekoj ulici Žolive,
u nekom bednom hotelu,
i vrati kuci. I rasplače me.

Mati moja Melanija, koja ne zna da je rodila
mene, a ne njega,
više ga voli. Više mu veruje. I on to još
kako koristi.
A on je, uveravam vas, on je ta upeglana stoka
kojoj ja dižem spomenik.

On je ta uvažena životinja kojoj ja pišem
biografiju
ovako popljuvan i sam, i do krajnosti zgađen
što moram da mu javno pozajmim oči i dušu
i ono malo para koje sam jedva pozajmio.

Kad sam ja, na primer, skočio sa
Petrovaradinske tvrđave,
on je uskakao u đačke čitanke.
Kad me je doktor Savić lečio od alkohola,
on se pravio kao da ima neke veze sa
filmom.

Gde god se pojavim, gurao me je da ga ne
obrukam.
Pristajao je na kompromise. Cerekao se na
prijemima.
Primao je moje nagrade. Mešao se u moje
snove.
Jedan licemer.

Jedan stvarni licemer.
Jedan provincijalac!
Jedan koji je trpeo sve ono što ja nikada
necu trpeti.
I koji sada tako fino žuri da crkne umesto mene,
da bi umesto mene,
svinja jedna,
da bi umesto mene što pre jedini živeo.
 
Poslednja izmena:
Erlend Lu Naivan.Super.

Nebitna knjiga, ali simpatična. Glavni junak ima 25 godina, zapao je u krizu, i provodi mesec dana u stanu svog brata, razmišljajući o smislu života, radosti i kosmosu, praveći spiskove stvari i ljudi koji ga čine srećnim.
Verovatno lep poklon za mlade ljude - vidim da je prevedena na 20 jezika, i da je besteler. Još jedna varijacija na Lovca u žitu.

A sada ću da se bacim na
HUGO PRAT Želja da se bude beskoristan - Sećanja i razmišljanja
28055_1305144478.jpg

http://www.vreme.com/cms/view.php?id=1004514

Ovo je svakako najlepša knjiga koju sam ove godine kupila, a verujem da će biti divna. Oprema je božanstvena i ne mogu da prestanem da je pipkam i prelistavam :) Bravo za Službeni glasnik.

Lik sa korica me podseca na Korta Maltezea i ja volim da je dizajn knjige dobar. Uzivaj i naravno, cekamo komentar!
 
Uzela iz biblioteke ``Nema zemlje za starce`` Kormaka Makartija.
A kad cu ``Carobni breg`` ponovo da uzmem? Ne znam.
Mislim da negde u stanu imam Gogoljeve ``Mrtve duse``, ali... mislim da nemam vise vremena da se vracam klasicima kada sam ih sve iscitala.
Toliko toga ima novog da se procita, mada... ne znam... uvek je lepo vratiti se nekim kvalitetnim knjigama.
 
Ja sam se razočarao u ovu knjigu, od koje sam puno očekivao jer su mi mnogi govorili da je odlična. Ima par neočekivanih momenata ali pored toga mi je bila toliko dosadna da sam bio srećan kad sam je završio samo zato što sam uspeo da je privedem kraju :D

Ma, dobra je to knjiga, ali se dosta ljudi razočara jer je posmatra u svjetlu filma (što je, kao i uvijek, pogrešno i štetno). Naravno, ne znam da li je ovo tvoj slučaj.
 
Pa film nisam gledao, al' sam znao da je pokupio neke nagrade valjda. u stvari sam hteo da uzmem Put, ali u biblioteci je od Makartija bila samo ova knjiga.

I Put ima tu hipoteku nagrađivanog filma snimljenog po njoj, mada je i knjiga, čim je objavljena, bila vrlo zapažena. Zapravo, standardna priča o roditeljskoj ljubavi i žrtvovanju sa malo nategnutim krajem, ali smještena u distopično okruženje, što se poklopilo sa rivajvalom postapokaliptičnih tema u američkoj popularnoj kulturi.
Meni je No Country for Old Men bolja knjiga, ali mislim da ću za koji dan početi Blood Meridian, što je knjiga od koje dosta očekujem.
 
Bio do novogodišnjeg sajma knjiga u Domu Sindikata, fin popust, naleteo na neke priče od Dostojevskog, 600 dinara. Isto ima i za Čehova. oko 400 strana. Šteta što nisam imao ni dinara kod sebe, samo razgledao. al nađe se i do 70% popusta.
Valjda ću dobiti neku kintu do kraja, valjda je do dvadesetog januara otvoren.
 
Srećna nova ljudi, da se čita još više, eto to je ujedno i moja želja, mada ne verujem da ću uspeti da premašim prošlu godinu, ako je verovatno goodreadsu skoro stotinak knjiga :mrgreen:
Zadovoljan, a sad da prionem dalje,nema mamurluka pa ću častiti sebe sa još malo piva, uz čitanje... da završim Varšavske Anagrame, a posle imam neke Biblijske legende, izgleda zanimljivo :cool: (Nadam se da Pevačica neće da naskoči na mene)
 
Srećna nova ljudi, da se čita još više, eto to je ujedno i moja želja, mada ne verujem da ću uspeti da premašim prošlu godinu, ako je verovatno goodreadsu skoro stotinak knjiga :mrgreen:
Zadovoljan, a sad da prionem dalje,nema mamurluka pa ću častiti sebe sa još malo piva, uz čitanje... da završim Varšavske Anagrame, a posle imam neke Biblijske legende, izgleda zanimljivo :cool: (Nadam se da Pevačica neće da naskoči na mene)
:zcepanje:
Sreca tvoja nema je, mozda te i ne primeti. Valjda nastupa sad za praznike :zelenko2:


Ljudi, srecna vam nova :D
:vatromet:
 
Trenutno imam neke ideje sta bih novo mogla da citam, ali nemam para :( niti ocekujem neki priliv. :(
Bas bez veze.
Trenutno citam Upisano u kosti, Sajmona Beketa. Tipican triler o serijskom ubici i njegovom junaku forenzicnom antropologu...
Drzi paznju.
Posle cu Murakamijevu Juzno od granice, zapadno od sunca, cisto da presecem.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top