Morbidni običaj lapot iz istocne Srbije.
Prema Jevremu Brkoviću (Glosarij, Aurora, Zagreb, 1996) "riječ lapot se odnosi na običaj ubijanja starih članova porodice, kada oni više ne mogu da rade i svojim radom pridonositi materijalnim potrebama domačinstva.Taj se običaj zadržao u Istočnoj Srbiji sve do dvadesetih godina 20. stoljeća. Spomenuta forma parentocida, znači ubijanja vlastitih roditelja, bila je dio narodnih običaja u području Homoljskih planina, Zaječara, u Negotinskoj Krajini, selima oko Pirota, itd."
Akademik Prof.Dr Tihomir Đorđević, u svome djelu "Naš narodni život", objavljenom 1923. godine u Beogradu, a u izdanju Srpske književne zadruge, kaže: "Prema tradiciji, kako je zabilježio gospodin G.Trojanović, kada neko postane star i slab, familija se sastaje i donosi odluku da se ta osoba ubije. Ubijanje ili bolje rečeno egzekucija porodične odluke, izvodila se javno u prisutnosti publike. Prije toga bi selom, u kojem se trebalo javno izvršiti takvo zlodjelo, išao seoski glasnik i vikao:" U tom i tom selu, u toj i toj kući, biće izvršen lapot. Dođite svi na podušje"
"U tačno određeno vrijeme kada su se ostali suseljani skupili ispred kuće, iz nje bi članovi familije izvodili nesretnog starca ili staricu, kojem bi na glavu stavljali jedan tanak kruh (lebac) od kukuruznog brašna, koji bi povezali oko žrtvine glave pomoću neke marame. Tada bi sinovi i kćeri ubijali starca ili staricu udarcima toljaga ili sjekira po glavi. Nakon toga groznog ubistva, svi prisutni bi ulazili u kuću na podušje, da jedu i piju, te da svi, a posebno "deca", žale ubijenog, kojeg navodno "nisu ubili" njegovi najbliži, već se "krivica" prebacivala na kukuruzni kruh (lebac) na žrtvinoj glavi, kao taj je kruh kriv za njenu smrt."
Prema Miloradu Vukašinoviću "Običaj ubijanja starih osoba, zabeležen kod starih Slovena zadržao se u nasleđu srpskog naroda nekoliko vekova, toliko dugo da neka od sećanja sežu i do samog 19. veka. U Homolju ovaj običaj nije nestao ni početkom 20. veka, što nije potpuno provereno, ali ako se uzme u obzir da u Homoljskim planinama, neke od porodica koje su živele izolovano, na bačijama, nisu na primer znale da je u toku bio Drugi svetski rat, nije nemogća ni pretpostavka da su se u takvim slučajevima i stari običaji zadržali skoro do današnjih dana. Lapot je bio najrasprostranjeniji u Istočnoj Srbiji u krajevima oko Pirota, a ovaj se običaj nazivao još i "ibot", a zabeleženo je da ga je bilo i u okolini Svrljiga. Kada bi starija osoba iznemogla, svejedno da li je u pitanju muškarac ili žena, porodica bi donosila odluku da se takva osoba ubije. Ova odluka se objavljivala tako da je čitavo selo, a nekada i bliža okolina znala gde će se i kada odigrati lapot. Postojali su i glasnici, koji bi prolazili kroz selo vičući: "Hajde, narode, lapot je (npr.) u kući Stojanovića u selu ..., dođite na podušje!"
Porodica bi povela starca, ili staricu na mesto koje je određeno za lapot, a sav okupljeni svet išao bi za njima. Tvrdi se da su starci bez opiranja polazili, jer se smatralo da ih posle ovog sveta i svih muka u njemu, čeka raj, te se dešavalo da su nekada i sa osmehom koračali ka mestu svoga smaknuća.
"Privilegiju" ubijanja ostarelog oca ili majke, imao je uglavnom najstariji sin, ili neko od dece, ili u drugim slučajevima neko od članova najbliže porodice. Na mestu egzekucije, pred okupljenim narodom, familija bi motkama, batinama ili kamenjem premlatila staricu ili starca, potom bi ga bacili u rupu i zatrpali. Bilo je i slučajeva kada se ubijalo sekirom, ali ređe.
U zavisnosti od oblasti u kojoj se lapot vršio bilo je i modifikacija, tako da je zabeleženo kako, pred smrt, starcu na glavu stave proju, govoreći: " Ne ubijamo te mi, nego ovaj lebac." Bila je čak određena i starosna granica za lapot. Kada bi čovek doživeo pedesetu, smatralo se "da mu je vreme". Po nekima je izreka "Lopatom po glavi", proistekla direktno iz ovog običaja. Kada je vreme za lapotanje nekog starijeg, iz kuće izađe njegov sin ili unuk i viče: "Lopate, lopate!", što je znak seljanima da treba da se spreme, jer su ponegde stari i nemočni ubijani lopatama po glavi, i to istim onim lopatama kojima bi ih kasnije i sahranjivali.
Početkom dvadesetog veka, ispričala je jedna srpska gospođa, koja je prisustvovala daći (podušju) za pokoj duše starom čoveku koji je spreman za lapot, kako se čitav obred izvodio. Porodica bi se okupila za bogatom trpezom, gde bi obedovala, a osuđenik na lapot sedeo bi pod stolom. Kada bi ručak bio pri kraju, starcu se ostavljalo nešto hrane da i on jede, a kada završi sa jelom, obuku ga lepo i povedu na gubilište. Ovo se tumači kao daća za nekoga kome je smrt već sasvim izvesna. U nekim selima oko Svrljiga zadržao se običaj da se na 40 dana od sahrane, u kući, ispod stola, stavi njegova odeća koja je sa mrtvaca skidana nakon ubistva, da se tamjanom kadi i koja sve vreme ostaje ispod stola, dok gore ostali ukućani jedu."