Dugo nisam pisala.
Poteškoće kada najviše koristim mobilni internet ogledjau se u tome što ne mogu da se kao čovek raspišem gledajući i prateći svakog ponaosob, ali i sopstvene misli.
Zbog master studija, pritajila sam se.
Radim ono što se tiče fakultetskih obaveza. Danila Kiša, između ostalog.

Rešila sam da mi on bude i tema seminarskog rada (Kritičko-esejistički i autopoetički tekstovi Danila Kiša) na predmetu Esej i kritika 20.veka, a da se njime bavim i o samom master radu, tačnije
Porodičnim cirkusom (
Rani jadi,
Bašta, pepeo i
Peščanik) gledajući isti kroz priču ili sliku o ocu- kroz veliku Kišovu opsesiju
Trenutno gutam
Homo poeticus. nekada i najveća je nagrada i najveća kazna to što bavim se piscem koji je bio vrstan tumač književnosti, vlastitosti.
No, obožavam ga.
Moram podeliti sa vama i simpatičnu anegdotu. Pre dve večeri (ili jedne tek) na RTS-ovom
Dnevniku pominjao se Kiš povodom polovine veka kako je se prvi put objavilo njegovo delo (
Mansarda i Psalm 44 štampani su zajedno). Otac je gledao, ja sam se zapilijla tek kad čuh da izgovaraju mu ime, a oko mene svud
Mansarda,
Homopoeticus,
Život, literatura,
Grobnica za Borisa Davidoviča.. I vidi otac neki snimak Kišovog intervjua, na šta me upita:
A ovaj, je l' si čula za njega, da li je on živ?
Ja se prenerazila:
Tata, hajde što nisi čovek od knjiga, u drugim si vodama, ali bokte, pa vid te služi, svuda naslovi njegovi, čak i u ovoj sobi u kojoj sedimo trenutno svi. Hajde i da ne vidiš, ali da ne znaš koga ti kćer najvećma ljubi.
O Kišovim esejima reći ću samo što i on o samom
Peščaniku. Preneću vlastiti prikaz njegove misli o Peščaniku na eseje.
Peščanik je savršena pukotina.
Kiš priča pukotinu, stvara prodube pisanja kako bi se u njih odušak smestio, ili sama svest koja bi se mogla trgnuti i uvući u njegove misli.
Sartr najbliži mu je, kaže, i kad greši, Sartr ne greši, jer on mu je bližnji.
Svoje pisanje, nizanje priče na talog pukotine, na krater života koji je živeo i osećao nizao je znanje, i traume. Traume, ne koliko životne, koliko one književne. One za kojima je tragao ne bi li ga sasvim obuzele između dva stvaranja. Jer, traume mu kroje put, talenat njegov, znanje o književnost i saznanje ili maštanje o ocu ili priči, polaze za traumom. Za opsesijom, za neizdržom, obuzetošću večitom.
Prema Kišovim viđenjima, biografsko sveprisutno je, čak i kada nit objektivnog zamazuje oči onom ličnom.
Kiš piše vođen nezadovoljstvom, vođen očajem, očajnim pogledom na svet, i očajno zagledan u sopstvo.
On preživljava kroz reč, a kad reči nestanu, on guši se u sumnji, bori se sa sumnjom, sa ludilom, sa traženjem.
Misao o smrti u literaturi, u pominjanju, u opismenjavanju događaja nosi tugu, nosi težinu. Nosi pobedu okrunjenu tugom i nezaboravom.
Bez prisustva literature smrt jednog deteta negde u svetu ne bi imala veći značaj od smrti neke životinje u klanici. Da, sasvim tačno, onako, na granici jasnog morbidluka, ali jasno.
Volim te životinjske udele u njegovoj priči.
Kada svi budu roktali svojim svinjskim srcima, poslednji koji će još gledati ljudskim očima i osećati ljudskim srcem biće oni kojima ne beše strano isksutvo umetnosti. Ovde, mislim da najvećma govori o automatizaciji, o životinjskom usredsređenosti na današnjicu, na puki preživljaj na odsustvo budućeg i prošlog. Roktanje je zvuk onemoćalih da se sećaju, da imaju plan, životinjska sfera. Ljudskim očima gledati u svetu gubljenja identiteta jeste večito koristit ono što Kiš protezao je ne mao u literaturi nego u postojanju. Ostranjenije. Uneobičavanje, deautomatizaciju.
Da se ne bih raspisala dublje, i davila sve redom, završiću post ovim:
KNJIGE IPAK NEČEMU SLUŽE. ISTINITIJEG I TRAGIČNIJEG EPITAFA NEMA. NI POUČNIJEG.