Koristite zastareli pregledač. Možda neće pravilno prikazivati ove ili druge veb strane. Trebalo bi da ga nadogradite ili koristite alternativni pregledač.
Mislim da je bolji roman od filma... pisem o romanu ``Jedi, moli, voli``, jer je pun nekih filozofskih, zivotnih stvari, istina, koje se ne mogu prikazati na filmu, pa makar glavnu junakinju igrala i jedna Dzulija Roberts.
Poslednje procitala: Robert Aleksander - "Poslednji ruski car".
Romansirana prica o poslednjim danima Nikolaja II i njegove porodice.
Izuzetno mastovito - 10/10
Procitala sam Murakamijevu "Okorelu zemlju cuda i Kraj sveta"
Roman koji je do kraja naglaseno stilizovanih likova i radnje.
Glavni junak, Kalkulus, je eklektican, introvertan, lucidnih misli koje cesto odlutaju
(momenti gde Murakami pravi opsirne digresije), ima sjajan ukus u knjizevnosti, muzici i filmu, spolja hladan, ponekad neugladjen.
Nisam se mogla potpuno vezati za njega.
Kalkulus je poput sedefne skoljke ciju unutrasnjost citalac tek nazire.
Zato je Citac snova (Kraj sveta) lik s kojim sam saosecala.
On zivi u Gradu, u savrsenoj utopiji.
Nastavicu u spojleru, zbog onih koji ce tek citati roman.
Posle samo nekoliko poglavlja pocela sam da slutim sta je zaista Kraj sveta.
Slutnje su se obistinile.
Mesto u Kalkulusovoj podsvesti, ravnice nepregledne koje se prostiru nakon povrsinskog sloja svesti.
Podsvest je, kako Murakami kaze "koren drveta ali i zemlja. Ako toga nema ljudski mozak ne funkcionise." (340. str)
Citac snova je Kalkulusova nutrina, njegova bit. Sama esencija bica.
Citav identitet, sva secanja, emocije, sve prozivljeno, odzivljeno.
Recju - dusa.
"To je jedinstveni sistem spoznaje zasnovan na skupu secanja na covekova prethodna iskustva. Jednostavno receno, to se zove dusa." (311 str.)
Sve ono sto u ovom culnom svetu izgubimo, sve sto ode u nepovrat,
sve je tamo, u tom drugom svetu, u podsvesti.
Tamo sve izgubljno odlazi.
Cesto su pasusi obojeni konotacijama o muzici.
Zato sam, citajuci, gotovo mogla cuti drage melodije, koje su savrseno pratile tekst.
Muzika je na svojevrstan nacin, oslikavala unutrasnja previranja glavnog junaka.
Dok Kalkulus uziva u Bibliotekarkinom drustvu, cuje se bogati glas Rej Carlsa i razigrana "Georgia on my minds".
Murakami odaje pocast mnogobrojnim knjizevnicima, filmskim rediteljima, glumcima, pevacima.
Pominjanje jednog Godara me odusevilo.
Pomenucu nekoliko recenica koje su me dojmile. O misli i snu, 341 str.
"Ako mozak umre, to je kraj svesti. Zar nije tako?"
"Nije tako.
Misao ne poznaje vreme. Misao sve moze da vidi u sekundi.
Moze i da iskusi vecnost.
Takve su ti misli. Nisu one ko san koji moze da se prekine."
Upravo ta naznaka besmrtnosti je velicanstvena i zastrasujuca.
Ako telo nestane a svest se ugasi, misao ce biti uhvacena u sekundi pre smrti i delice se beskonacno.
Puka vecnost.
Nisu mi se svidela mnoga opsirna nabrajanja, nesvrsishodni opisi, razmisljanja bez konca koja beze.
U takvim digresijama Murakami se raspline.
Primer, 294 str. Kalkulus razmislja o zeljenom odelu i opisuje ga do detalja.
"Odlucio sam se za tamnoplavo odelo od tvida.
Elegantne tamnoplave boje. S tri dugmeta, bez naramenica, starinskog kroja koji se ne nabira sa strane.
Jedno od onakvih kao sto je pocetkom sezdesetih nosio glumac Dzordz Pepard.
Kosulja da bude plava.
Materijal - malo deblji cvrsti pamuk, kragna sasvim obicna.
Kravata moze prugasta u dve boje. Crveno-zelena.
Crvena da bude tamna, a zelena, ona za koju ne znas da li je zelena ili plava, boja olujnog neba.
To bih pokupio u nekoj sik radnji s muskom odecom, obukao se, usao u neki bar i porucio dupli viski s ledom."
Veoma simpatican je namerni ili slucajni propust autora.
Naime, kada Kalkulus i bucmasta Profesorova Unuka krenu put podzemlja, u glavi Narukvice, Ben Dzonson, djavo,
Unuka prvo na sebi ima gumene cizme, zatim roza Najk patike, da bi nekim cudom, avanturu zavrsila u gumenim cizmama.
Roman "Okorela zemlja cuda i Kraj sveta" mogu zamisliti kao fenomenalan anime oslikan rukom genijalca H. Mijazakija.
Poseduje takav sarm, eklekticnost radnje i simboliku dostojnu anima,
antagonizam, sarolikost, lucidne likove.
I svakako, veliku istinu.
Postoje tuge koje ne prolivaju suze.
Tuge toliko snazne da se ne mogu sazeti recima.
One prekriju dusu poput sneznog pokrivaca.
A covek bez secanja, bez citave plejade odzivljenih trenutaka, da li zaista postoji?
* * *
Trenutno citam K. Isigura "Ne daj mi nikada da odem".