Ostala mi je na poslu knjiga koju inače čitam, pa sa preko vikenda čitao Bernharda.
Tomas Bernhard: Stari majstori
Brutalno konzistentnim stilom, refrenski repetitivnim ritmom, jezikom sličnim onom iz Gubitnika, Bernhard pripovijeda o starom muzikologu Regeru koji preko trideset godina svakog drugog dana dolazi u bečki Muzej starih majstora i sjeda na klupu ispred Tintoretovog Čovjeka sa sijedom bradom. Reger svom sagovorniku Acbaheru, filozofu i takođe redovnom posjetiocu Muzeja, govori o svom krajnjem preziru za austrijsku državu (moralna kaljuga bez dna), o velikoj i najuzvišenijoj umjetnosti koja je samo predmet vjerovanja i traganja i realno postojećoj umjetnosti koja se nalazi u muzejima, knjigama i koncertnim salama, a koja se uz dovoljno propitivanja uvijek pokazuje odvratnom, smiješnom i uzaludnom.
Reger je pesimista i mizantrop (Hvalimo roditelje umesto da ih celog svog života optužujemo za zločin stvaranja ljudi), ali intimniji Bernhardov pristup ogleda se u Regerovom opisu agonije poslije smrti supruge. Kada Reger kaže kako sve uranjenje u umjetnost ne može zamijeniti bliskost i razumijevanje sa jednom posebnom osobom, teško je ne sjetiti se da je godinu dana prije objavljivanja ovog kratkog romana Bernhard ostao bez svoje životne saputnice. Ne možemo da znamo koliko je Bernharda u Regeru. Da li je i on, kao Reger, zloupotrebio Šopenhauera, da bi pronašao snagu da nastavi da živi, ili je možda zloupotrijebio čitaoce, odnosno napisao ovu knjigu, da bi prevladao samoću i tugu. Uostalom, da biste bili fascinirani ovom mračnom kompozicijom, to je sasvim nevažno.
)
