Književnost Šta trenutno čitate - utisci i preporuke II

Ovo je toliko blesavo da zavrjeđuje jedino komentar koji opisuje knjigu Miroslava Brandta, ta daje link na dva poglavlja koja su objavljena kao zasebni znanstveni radovi. Koga te teme ne zanimaju, neka se ne petlja.

Pogledajte prilog 539514

https://hrcak.srce.hr/57138

Gnostički odnos prema dualizmu

https://hrcak.srce.hr/176294

Dualističko-gnostička religija Tolteka

Hahahaha koprcanje, a? Nije ništa blesavo, provaljen si u roku od tri poruke. Samo je bitno da sada to i shvatiš i da ti to dođe do njuškice.

I još sada kaže ''Koga te teme ne zanimaju neka se ne petlja''. :hahaha: Pa tebe da stavimo na prvo mesto? :hahaha:

''Znastveno'' :hahaha: :hahaha: To je kao kada Albanci počnu o svom ilirskom nasleđu jer su pokupili par imena sa grobova i dali deci u vreme komunističke vlasti. :hahaha: Taj nivo ''znastvenog''.

Da si ti meni, živ bio još 100 godina, radio ili učio bilo šta o gnozi shvatio bi da Miroslav Brandt ništa nije uobličio niti predstavio konkretno u svim tomovima i izdanjima.

Da li si ti SHVATIO suštinu napisanog je veliko pitanje, tebi je očigledno samo bitno da je nešto ''znastveno zakrpljeno'', a to što je ''znastveno nemoguće koristiti'' nikom ništa. :hahaha:
I zbog toga ne bi mogao čak ni da počneš racionalizaciju i objašnjenje toga zašto je to delo ''zanimljivo'' ljudima generalno, a još manje zašto je to dobro štivo, a još manje to šta štivo prikazuje i objašnjava, a dodatno ti jednostavno prija to što ''je priznato'' u opticaju HR, iako se ni u kom segmentu edukacije ne može koristiti jer se radi o uveliko prevaziđenim radovima koje bi bilo sramota citirati u bilo kom OZBILJNOM naučnom radu koji se tiče teologije, a tek ne nekog dela u vidu književnosti. Osim ako ne govorimo o nekim zatucanim sredinama koje i dalje žive u vreme WW2 i mrze Srbe poput tog autora što očigledno pokušavaš da eskiviraš, no svejedno subjektivno smatraš ''uspešnim'' i ''najboljim''.

''Izvori zla: dualističke teme, 1989.'' - Miroslav Brandt
''Izvori velikosrpske agresije, 1991.'' - Miroslav Brandt

Sličiš mi na onog lika sa ''bananom incesta''.

:think:

Stavi šta si još čitao, baš me zanima da vidim i druga ''remek dela'' književnosti u kojoj skrivaš svoje averzije na latentni nacionalizam. :think:
 
Poslednja izmena:
Viktor Žmegač: Krležini europski obzori

viktor-zmegac-krlezini-evropski-obzori-slika-109754830.jpg


Briljantna eruditska Žmegačeva knjiga u kojoj analizira neka glavna Krležina djela (Davni dani, Balade Petrice Krerempuha, Na rubu pameti,..). Čudo je jedino da nije češće referencirana jer je visoko zanimljiva po razolikim književnokulturnim asocijacijama koje nadilaze neposrednu temu.

John Neihardt: Black Elk Speaks

51tBwqwF-WL._SX331_BO1,204,203,200_.jpg


Ova je knjiga fascinantna, zavodljiva i nedostatna. Crni los je šaman, medicine-man Dakota koji je sudjelovao u poznatim bitkama protiv bijelaca (Little Big Horn, Wounded Knee), a Neihardt je antropolog koji je nakon 2. svj. rata i druženja s Crnim Losom izdao tu knjigu koja je postala Biblijom duhovnosti sjevernoameričkih Indijanaca, te stekla skultni ststus. Radi se i o vizijama, o okrutnom teškom životu Dakota itd. No stvar je zapravo šuplja- Crni Los je postao katolički katehet i odbacio je domaću spiritualnost. Sve u svemu, stvar je bizarna i pogrješna interpretacija života toga čovjeka (koji će možda uskoro postati katolički svetac). Inače je surovi život oko 1870-1890ih sjajno prikazan.

Richard Gray: The Life of William Faulkner: A Critical Biography

51yft74o1gL._SX331_BO1,204,203,200_.jpg


Ovu knjigu nije lako ocijeniti. Poznatije biografije (Blotner, Parini,...) daju više od Faulknerova života. Ova je dosta neobična kombinacija života i djela (za ovo drugo dosta rabi teorije Mihaila Bahtina, francuskih post-strukturalista itd.). Svakako preporučujem, no nije za početnike Faulknera.

Mircea Eliade: Mistična rođenja : Inicijacija, obredi, tajna društva

m_100001828.jpg


Sjajno, no isto-miješano. Eliade je strpao u istu knjigu transpersonalne inicijacije (npr. grčke misterije) i ovozemne, kao one ratničkih društava u starih Germana ili obične inicijacije ženskih društava vezane uz menstruaciju i početak biološke plodnosti. No, sve u svemu, dosta materijala.
 
Nekoliko romana, uz moj kratki sud, tek da bude i beletristike...

F.Scott Fitzgerad: Veliki Gatsby

fitzgerald-veliki-gatsby.jpg


Dobar roman, no uvelike precijenjen. U njemu ima nešto infantilno i plošno (ali i, čudno, mudro). Očito pisan pod Conradovim utjecajem, ima kultni status zbog magnetske moći Američkoga sna, ekranizacija, općenito američkoga utjecaja....Da je taj roman napisan na litavskom ili mongolskom, za njega nitko ne bi znao.

Leonid Leonov: Lopov

020837.jpg


Jedan od značajnih romana 20. st. koji je imao peh što mu je autor postao zatucani staljinist. Moderno pisan, dojmljiv, vrijedi više od cijele knjižnice razvikanih djela. Mogući prigovor o zastarijevanju zbog tematike (doba NEP-a i sl.) islim da nije održiv jer ima dovoljno univerzalnoga.

Vasilij Grosman: Sve teče

sve_te_e_300dpi.jpg


Esejističko-politički roman o gladi u Ukrajini i ruskoj povijesnoj sudbini. Veliko i snažno djelo, posve dovršeno. Niz je kritičara zanovijetao kako autor nije stigao uobličiti materijal, da je dosta esejizirao i sl. Besmisao, kao i oveći dio kritika. Grosman je točno znao što radi i u podpunosti to izveo. Veliko.

Thomas Mann: Doktor Faustus

0002107_thomas-mann-doktor-faustus_550.jpeg


Kontradiktorno djelo. Mann je uložio veliki napor da bi nekako "izvukao" fenomen nacizma iz njemačke povijesti. To zapravo roman o Nijemstvu. No, po mom sudu, glavna slabost je sama zamisao: opteretiti muzikološke teorije (koje su kostur romana) njemačkom poviješću, uz obilje uskonjemačkih asocijacija, pa sve to svaliti na roman- to je nerealno. Točno je da ima krasnih dijelova, ima dostojevskojevskih pasaža, no za pojavu nacizma bolje je uhvatiti se povijesnih, socioloških, kulturoloških, pa i drugih knjiga, nego ovoga djela koje je teško okarakterizirati drugačije, bar iz moje vizure, nego kao- grandiozni promašaj.

Joseph Conrad: U očima zapadnjaka

img.php?what=book&w=n&img=11d1658b21a47bc684e9194ae48fb138.jpg


Prevođen je i kao Očima zapada, U očima zapada, Pred očima zapada (Under Western Eyes). Roman se zbiva u Rusiji i Švicarskoj u ruskim anarhističko-terorističkim krugovima, i jedan je od velikih političkih romana. Neki misle da je pristran zbog Conradove rusofobije, no ne slažem se.

To je veliki ruski roman, na engleskom jeziku, a kojeg je napisao Poljak.
 
Iz ponuđenog se može zaključiti da se Snupijevac vodi političko-istorijskim motivima koji se drže hronološkog toka ljudske civilizacije, te ih smatra remek delima. Zbog čega ih smatra remek delima nije navedeno, ali prepoznaje se odmah jako sugerisanje i nabeđenje, što samo po sebi nije loše sve dok se ne pretvori u ono što smo nedavno imali prilike da vidimo, a prikazuje veoma uzano razmatranje stvari koje čine dobru knjigu ili, pak, stilski dobru knjigu.

U mojim ubeđenjima na osnovu postavljanja koje je Snupijevac izdvajao, automatski sam prepoznao srž nacionalističke misli s početka 20og veka što je samim postavljanjem dela Miroslava Brandt-a i potvrdio, ne rekavši bilo šta dodatno. Za tim nije ni bilo potrebe jer se vidi odmah literatura koja je POLITIČKI OSTRAŠĆENA, baš kao i dela Miroslava Brandt-a u kojim se prema Srbima postavljao sa jedne politički obojene, rasističke postave.

U ponuđenim delima primetan je tipično istorijski, odnosno autobiografijski motiv, što naglašava da Snupijevac uživa u sličnim delima koje smatra idiličnim štivom, ne toliko poznatim, ali svakako idiličnim i za njega lično štivom koje smatra ''remek delima'', iako je diskutabilno koliko je nešto politički obojeno zaista jedno remek delo vredno divljenja.

Snupijevac bi trebalo da razume da podrazumevanje nečega kao remek dela, odnosno ''najnajnajthebest!'' motiva je ništa više do najprostiji afinitet ka nekom delu koji je uspostavljen na ličnom ukusu pre nego li na konkretnoj korisnosti, a dodatno otvara pitanja poput motiva autora, verovanja autora, principa koje je autor posedovao i to u okviru razmatranja, ponovo, istorijskih motiva ili (ne)dela upravo tog ili možda doba koje je došlo nakon tog i njima sličnim savremenicima.

Za mnoge ljude istorija i istorijski motivi su dosadni upravo iz razloga što u mnogo čemu su realna fantazija, a pogotovo kada su obojeni pronacionalističkim ili rasističkim osnovama samih autora ili knjiga koje su autori pravili. Iako se ne može zaključiti šta su konkretno namere autora bile, već se o tome može samo pretpostavljati, ostaje činjenica da je karakterizacija bila urađena na osnovu savremene ideje o gospodstvu u onom razdoblju između završetaka romantizma i početka realizma (upravo razdoblje koje se odnosi na Brandt-a).

Prateći mnoge britanske i evropske savremenike, Brandt je takođe odlučio da se postavi staloženo u ''eri intelektualaca'' govoreći tako o različitim kulturama (koje nikada nije posetio), ali i ostalim istorijskim motivima (koje nikada nije kvalitetno istraživao). Privrženost zapadnjačkom sistemu vrednosti, te konstantnom osujećivanju srpske kulture i dobra (te dobara, čak) može se zaključiti da se radi o autoru koji je bio politički motivisan, inspirisan potrebom ne da se posveti LITERATURI, već da sebe i svoje stavove promoviše na osnovi literature, što je u to vreme bilo veoma prominentno.

Ovakve stvari ni za koga nisu zanimljive, osim za ljude kojim je bitna

a) Istorija Balkana
b) Klasična istorija
c) Evidencija o realizmu za neki rad na faksu
d) Nacionalistički motivi

U ovome se ogleda savršeni princip subjektivnosti koja je obojena ne samo pisanjima koje je teško proveriti u realnosti (zbog čega su praktično fantazija za sebe, bolje rečeno ''crtani film za odrasle'' s obzirom da je istorija prepuna rupa i rupetina) već i vođena nacionalizmom koji se kod Snupijevca potvrđuje do neke mere.

A da li je Snupijevac nacionalista ili ne ostaje veliko pitanje.

Za mene kao nekoga ko voli EF, smatram da Brant ne može da prođe ni kao validan istorijski citat u jednom tekstu za seminarski, a tek ne nešto što se može nazivati remek delom književnosti. :ok:

Dodajemo dalje: u daljim delima koje je Snupijevac postavio, možemo da vidimo još antiistočnjačke literature koja bi sasvim jasno trebalo da potvrdi izuzetnu ostrašćenost u pristupu i realizaciji literature, koju očigledno pokušava da postavi na forumu gde su Srbi dominantni, kako bi opravdao svoje nacionalističke stavove, vidno obojen političko-istorijski sentiment koji, ponovo, ni u jednom kvalitetnom istorijskom istraživanju ne može da prođe ni kao citat, a tek ne argument, nešto slično kao i većini knjiga koje potiču iz HR tokom perioda takozvanog ''Ilirskog pokreta'' o kom ne verujem da bi umeo da priča jer su Srbi odigrali najbitniju ulogu tokom perioda pre i posle Niške deklaracije.

Ovakav sentiment se može očekivati od većine ljudi koji potiču iz HR jer što se njih tiče sve što je rusko ili srpsko je automatski ''zločinačko'', što Snupijevac pokušava da na jedan neuspešno perfidan način ovde promoviše knjige smatrajući da će naići na neke, pa...budale koje će da poveruju u bilo šta od napisanog sadržaja u okviru literature koja je uveliko prevaziđena na istorijskoj i političkoj osnovi (osim u HR gde je sentiment ustaštva i dalje veoma primetan, kao što smo nedavno videli u Splitu sa vaterpolistima) i koja se smatra veoma diskutabilnom zbog političkih osnova u pisanju, a pogotovo od strane onih autora koji ni školu kvalitetno završili - nisu.

Sumnjam da se ovde radi o dosta intezivnijoj nacionalističkoj patologiji no što sam na prvi (i u prvi) mah posumnjao, a rekao bih da će se i popriličan nivo mitomanije pojaviti u okviru antisrpskog sentimenta.

Primera radi:

- Prisvojavanje ili svojatanje srpskih istoričara, pisaca, ličnosti, akademika ili generalno naroda koji su poreklom Srbi ili potiču iz pravoslavnih porodica. (ako neko zna da li je ovo bilo ranije ili sl. neka mi potvrdi)
- Širenje političke i nacionalističke demagogije u okviru dela literature, s obzirom da se na PDF-u Politika ne može dobro provesti ni pod ''razno''. (ovo je evidentno na ovom PDF-u, ali za pdf Politika nisam siguran)
- Predstavljanje ''velikohrvatske'' ideje o validnoj ''književnosti'' gde se, pri tome, lik Vuka Stefanovića Karadžića mora držati kao sveta relikvija s obzirom da predstavlja začetak uopštene hrvatske književnosti na kontu Vukovca. (zavisno od toga koliko prihvata činjenicu da bez Vuka Stefanovića Karadžića nema ni ''Hrvatskog jezika'' se može odmeriti koliko je, zapravo, realan čovek, a koliko se samo bavi mitomanijom i demagogijom koja na PDF Politika nikada ne bi mogla proći)

Glavni motiv tokom pisanja : Politička demagogija, ali ako može na perfidan način, iako manjka perfidnosti al' dobro.
 
N3Wz ovo je forum Književnost, ne Politika, tako da ne znam čemu ovakvi postovi.
Neka čita šta želi i neka piše o tome, ne vidim ništa sporno oko toga.

Jutro!

Pa k'o velim, kada je gospodin tako fino validirao da su svi ljudi koji čitaju EF ili se zanimaju video-igrama maltene imbecili
ili niže od toga, da vidimo šta on čita i koliko je u stanju da proizvede racionalne zaključke po pitanju svojih i tuđih afiniteta.
Za sada mi ne deluje da se tu radi o istančenom okusu, ali videćemo još o mogućnostima iskupljivog kvaliteta u odnosu na napisano,
da ne kažem - ispovraćano - na ovoj temi, nešto slično turbofolkeru koji kaže ''sektalika''. Eto, recimo, to bi bio taj nivo.

A što se tiče postavljanja, bože zdravlja da postavlja još više! :ok:

Ja i Patrick Rothfuss ćemo da ga posmatramo. :mrgreen:

26-patrick-rothfuss-feature-w512-h600-2x.jpg
 
Agota Kristof - Blizanačka trilogija (Velika sveska, Dokaz, Treća laž)
Pročitao ovo delo na preporuku (hvala doppen) i malo je reći da sam oduševljen.

"Počinje poput bajke braće Grim. U Velikom Gradu neke bezimene i okupirane zemlje besni rat. Majka odvodi svoje sinčiće blizance u
pogranični gradić kod njihove bake, da ne bi umrli od gladi. Dečaci su anđeoski lepi, pametni. Baka je strašna: nepismena, prljava, škrta,
zla, pa čak i ubica, zbog čega je meštani zovu Veštica. Ona kinji svoje unuke i muči ih glađu kada odbiju da obavljaju za nju najteže poslove.
Zove ih „kučkini sinovi”. I drugi ljudi ih tuku, vređaju. Ali, blizanci su daleko od običnih... Ne prepuštajući se okrutnoj sudbini, oni sa zastrašujućom
logikom grade sopstveni svet u kome razvijaju metode preživljavanja. Sistematski podvrgavaju telo i dušu nizu vežbi, prose, lažu, kradu, ucenjuju,
ubijaju... ako ocene da je to „apsolutno potrebno”. Kako se svet oko njih širi, postaju nepobedivi. Sve što rade i vide marljivo zapisuju u Veliku
Svesku, ograničavajući se na „istinite stvari”. Nikada ni o čemu ne sude, poput svoga tvorca, gospođe Kristof.
Ogoljenim stilom, s minimalnim fondom reči i dobro doziranim humorom (malo predaha!) Agota Kristof u Velikoj Svesci vodi čitaoca do vrhunca
apsurdne surovosti, predočavajući mu, u naizgled bezazlenim i naivnim dijalozima, najveće užase i poroke našeg veka. Ova čudesna knjiga, u
kojoj ljudski kostur nije skriven u plakaru, već bukvalno visi iznad dečije postelje, čita se bez daha. Njen kraj zapanjuje i zbunjuje. No, s blizancima,
čiji su džepovi krcati blagom (opet kao u bajci!), rastajemo se samo privremeno. U sledeća dva romana trilogije oni rastu, ali raste i čitaočeva
zbunjenost. Ko su zapravo blizanci... da li su ikada živeli kod Bake? Postoji li negde Dokaz za to? Ili je sve Laž!"
 
Agota Kristof - Blizanačka trilogija (Velika sveska, Dokaz, Treća laž)
Pročitao ovo delo na preporuku (hvala doppen) i malo je reći da sam oduševljen.

"Počinje poput bajke braće Grim. U Velikom Gradu neke bezimene i okupirane zemlje besni rat. Majka odvodi svoje sinčiće blizance u
pogranični gradić kod njihove bake, da ne bi umrli od gladi. Dečaci su anđeoski lepi, pametni. Baka je strašna: nepismena, prljava, škrta,
zla, pa čak i ubica, zbog čega je meštani zovu Veštica. Ona kinji svoje unuke i muči ih glađu kada odbiju da obavljaju za nju najteže poslove.
Zove ih „kučkini sinovi”. I drugi ljudi ih tuku, vređaju. Ali, blizanci su daleko od običnih... Ne prepuštajući se okrutnoj sudbini, oni sa zastrašujućom
logikom grade sopstveni svet u kome razvijaju metode preživljavanja. Sistematski podvrgavaju telo i dušu nizu vežbi, prose, lažu, kradu, ucenjuju,
ubijaju... ako ocene da je to „apsolutno potrebno”. Kako se svet oko njih širi, postaju nepobedivi. Sve što rade i vide marljivo zapisuju u Veliku
Svesku, ograničavajući se na „istinite stvari”. Nikada ni o čemu ne sude, poput svoga tvorca, gospođe Kristof.
Ogoljenim stilom, s minimalnim fondom reči i dobro doziranim humorom (malo predaha!) Agota Kristof u Velikoj Svesci vodi čitaoca do vrhunca
apsurdne surovosti, predočavajući mu, u naizgled bezazlenim i naivnim dijalozima, najveće užase i poroke našeg veka. Ova čudesna knjiga, u
kojoj ljudski kostur nije skriven u plakaru, već bukvalno visi iznad dečije postelje, čita se bez daha. Njen kraj zapanjuje i zbunjuje. No, s blizancima,
čiji su džepovi krcati blagom (opet kao u bajci!), rastajemo se samo privremeno. U sledeća dva romana trilogije oni rastu, ali raste i čitaočeva
zbunjenost. Ko su zapravo blizanci... da li su ikada živeli kod Bake? Postoji li negde Dokaz za to? Ili je sve Laž!"

E za ovaj roman sam postao zainteresovan ako je i 30 % tako kao sto si napisao..:)
 
Alber Kosri - Boje prljavštine
Kosri je pisac egipatskog porekla, ali je pisao na francuskom i veći deo svog života (dugog 94 godine) proveo u Parizu
živeći u istoj hotelskoj sobi, kao usamljenik i autsajder.
Takvi su i likovi njegovih knjiga, (na srpskom objavljene tri: Siroti i gordi, Ljudi koje je Bog zaboravio i Boje prljavštine)
razni sitni lopovi, narkomani, ljudi sa margina društva...
Šteta je što nisu sve knjige ovog izuzetnog pisca prevedene na srpski. Napisao je svega osam knjiga za nekih šezdesetak
godina književnog stvaralaštva.
 
Томас Лиготи, Писар таме

О Лиготију сам читао да је настављач Лавкрафтовог дела али мени не делује тако. Стил му је доста раван и школски, без много лавкрафтовог можда и китњастог, али барем интензивног, приказивања ужаса. Ових пар првих прича имају занимљиву тематику, ту му не спорим идеје, али стилски ми некако није довољно уверљив. Као да читам рецепт из кувара уместо грозота и ужаса. :) Има ли још неко овакав утисак...или можда са мном нешто није у реду?
 
Нема ни код Блеквуда ни Ејкмана експлицитног ужаса већ они мајсторски тај ужас прикажу између редова. Код Лиготија тога једноставно нема. Он лепо пише, види се да је писмен и едукован, реченице су му квалитетне, али...фали ту неког лудила.
 

Back
Top