Šta mislite?

Ni jedne, kao i moja sestra, ja, moj zet (katolik), baka (katolkinja) i roditelji...jednostavno cela porodica ne vodi racuna o veri, nije krstena, ne slavi slave, Bozic, Uskrs osim simbolicnog rucka odnosno prilike da se najedemo iako mi je pradeda bio na poziciji u SPC. Mislim da je pitanje vere zbilja intimno pitanje koje svako dozivljava drugacije, zato je i vazno razgovarati o njoj. Eto, ja na primer nosim u novcaniku i katolicku i pravoslavnu Bogorodicu. Ne zelim da pripadam bilo cemu, pripadam sebi i svom shvatanju vere i sveta a moji su iz Bosne tako da nisu svi ljudi isti na odredjenom podrucju. Naravno to sam samo ja i za takvog bih se mogla udati, kanonski vernik bilo koje crkve bi za mene bio los izbor.
 
  • Podržavam
Reactions: vd
Cipelićka, ti se uvatila koje će vere biti dete, pa koje će vere biti dete...a kako se vera prizemno i pomodno shvata na ovim našim prostorima, to se svodi na da li će biti žurke za krštenje za 1. rođendan ili neće. Kod nas se vernikom smatra onaj koga pop vidi triput u životu, kad se krsti, venča i kad umre, i sad je to kao nešto kritično bitno :confused:

Eventualna osuda okoline i uopšte to zaziranje od mešovitih brakova je vezana za prethodne sukobe, a ne za veru. Da razmišlja o tome da se uda za, ne znam, Italijana, niko ne bi pomenuo pitanje vere.

@postavljačica

Ako ste vi jedno za drugo i rešili da budete jedno sa drugim, to je to. Pogotovo ako je za vas vera više stvar neke porodične tradicije, ono, slave se praznici i to je to...msm, ne možete imati verskih prepreka ako niste vernici, zar ne? Ako su vam i porodice slične po tom pitanju, bez fanatizma ili neke etničke netrpeljivosti, još manje mogućnosti za neki problem.
 
obzirom da ste se tek upoznali, ne vidim kako možete da znate da ste baš jedno za drugo...u početku je uvek sve lepo i sjajno, ne vidimo mane našeg partnera pa ni ne možemo da znamo šta nam smeta:D
vreme će pokazati...a smatram da je vama baš vreme potrebno: )
 
Cipelićka, ti se uvatila koje će vere biti dete, pa koje će vere biti dete...a kako se vera prizemno i pomodno shvata na ovim našim prostorima, to se svodi na da li će biti žurke za krštenje za 1. rođendan ili neće. Kod nas se vernikom smatra onaj koga pop vidi triput u životu, kad se krsti, venča i kad umre, i sad je to kao nešto kritično bitno :confused:

Eventualna osuda okoline i uopšte to zaziranje od mešovitih brakova je vezana za prethodne sukobe, a ne za veru. Da razmišlja o tome da se uda za, ne znam, Italijana, niko ne bi pomenuo pitanje vere.

@postavljačica

Ako ste vi jedno za drugo i rešili da budete jedno sa drugim, to je to. Pogotovo ako je za vas vera više stvar neke porodične tradicije, ono, slave se praznici i to je to...msm, ne možete imati verskih prepreka ako niste vernici, zar ne? Ako su vam i porodice slične po tom pitanju, bez fanatizma ili neke etničke netrpeljivosti, još manje mogućnosti za neki problem.

Pa ja sam za to zapezala jer bi meni u toj prici bilo to najbitnije.
Svako ima svoje prioritete medice.
Te vere koje bi bilo dete, u duhu te vere bi se zivelo u toj kuci.
Znam 2 price gde se pravoslavka udala za muslimana.
Drugarica moje mame i komsinica.
U obe kuce nema ni p od pravoslavlja jer su deca muslimanske veroispovesti.
Ne slavi se Vaskrs, Bozic, samo islamski praznici.
 
Ni jedne, kao i moja sestra, ja, moj zet (katolik), baka (katolkinja) i roditelji...jednostavno cela porodica ne vodi racuna o veri, nije krstena, ne slavi slave, Bozic, Uskrs osim simbolicnog rucka odnosno prilike da se najedemo iako mi je pradeda bio na poziciji u SPC. Mislim da je pitanje vere zbilja intimno pitanje koje svako dozivljava drugacije, zato je i vazno razgovarati o njoj. Eto, ja na primer nosim u novcaniku i katolicku i pravoslavnu Bogorodicu. Ne zelim da pripadam bilo cemu, pripadam sebi i svom shvatanju vere i sveta a moji su iz Bosne tako da nisu svi ljudi isti na odredjenom podrucju. Naravno to sam samo ja i za takvog bih se mogla udati, kanonski vernik bilo koje crkve bi za mene bio los izbor.
:p
Da zaista ne želiš da pripadaš ničemu ne bi nosila sliku bogorodice u novčaniku nego svog psa. Hm, ili bi ti prosto služio za pare.
Nije namenjeno tebi nisi ni prva ni poslednja koja ovako razmišlja... Kad malo razmislim mislim da i ja imam neku sliku, hm valjda bogorodice :rumenko: u novčaniku; al' stvarno bih morala da proverim. Problem je u tome što mi te stvari uporno poklanjaju a loš mi je trip da bacim (više zato što je poklon nego zato što je - to što jeste, držim i gomilu jako glupih kineskih ukrasa u kutiji negde jer mi loš trip da bacim).
I slike svetaca su deo institucionalizacije religije i mislim da ako čovek zaista ne želi nečemu da pripada, treba da tome jednostavno - ne pripada, a ne da ga "modifikuje u sopstvenoj glavi kako mu odgovara". Što rade mnoge, uglavnom žene, koje znam. Ne kažem da ti to radiš samo zato što nosiš slike, al' eto pobeže mi tema :D
Elem, mnogo se bolje čovek oseća kada razjasni sebi šta misli a šta ne misli. Običaji idu uz veru, možda nečiji unutrašnji način da se pomiri sa smrću ne može da uzburka bilo čiji život ali - spoljašnja manifestacija itekako može. Ne bih volela da moram da stalno da brišem nož od paštete pre nego što podelimo doručak (što mi se desilo) ali, hm... a možda ste jedno za drugo baš, ko to zna...
 
Pa ja sam za to zapezala jer bi meni u toj prici bilo to najbitnije.
Svako ima svoje prioritete medice.
Te vere koje bi bilo dete, u duhu te vere bi se zivelo u toj kuci.
Znam 2 price gde se pravoslavka udala za muslimana.
Drugarica moje mame i komsinica.
U obe kuce nema ni p od pravoslavlja jer su deca muslimanske veroispovesti.
Ne slavi se Vaskrs, Bozic, samo islamski praznici.
Živeti u duhu vere je nešto ozbiljnije od slavljenja praznika, to prvo.

Drugo, zato je, kao i u svemu ostalom, bitno naći partnera sa sličnim pogledima na svet, u ovom slučaju, na veru i etnos. Ja znam dosta mešovitih porodica koje koriste tu mešovitost da bi slavili sve praznike, jer na tom nivou shvataju veru, u tradicionalnom, neopterećujućem smislu. Vernici i istripovani kvazivernici (ovo drugo je na žalost češće na ovim prostorima) imaju problem i rešavaju ga na dobar ili loš način, kako već umeju.
 
  • Podržavam
Reactions: vd
Živeti u duhu vere je nešto ozbiljnije od slavljenja praznika, to prvo.

Drugo, zato je, kao i u svemu ostalom, bitno naći partnera sa sličnim pogledima na svet, u ovom slučaju, na veru i etnos. Ja znam dosta mešovitih porodica koje koriste tu mešovitost da bi slavili sve praznike, jer na tom nivou shvataju veru, u tradicionalnom, neopterećujućem smislu. Vernici i istripovani kvazivernici (ovo drugo je na žalost češće na ovim prostorima) imaju problem i rešavaju ga na dobar ili loš način, kako već umeju.

Ne znam, ja uopste ne umem da polemisem o veri, niti se mnogo razumem, znam
samo da ne bih volela da mi deca budu muslimani i to je to :lol:
Muz moze, ali deca - jok :lol:
 
A može biti da je njoj, kao ateisti (kako sama reče) i teže da prihvati veru, bilo koju, nego nekome ko "samo treba da je promeni". Mene u ovim godinama nervira i poštovanje nekih običaja koje sam ranije, kao dete, podrazumevala (ne raditi/šiti/prati/peglati nedeljom i sl.); ne želim ni da zamišljam koliko bih dugo izdržala kada bi mi neko ko "parcijalno veruje" pokušao usaditi neke nove običaje, potpuno jednako sulude i kad bi mi to morala biti svakodnevnica, jer njemu jeste.
Drugim rečima - mnogo bi mi lakše bilo da pratim (samo da pratim, da se pretvaram) nekoga za koga znam da posećuje crkvu/džamiju/štagod i da se tripuje na ot, nego nekoga ko kaže da nije vernik ali da "neki običaji moraju da se poštuju" što je, ah, večiti odgovor na moje pitanje - el baš moraš da se krstiš ako već kažeš da ne veruješ...
 
meni te stvari nisu bitne,dok god ljudi nisu fanaticni, ali slicno ko raviojla ne bih volela da mi deca nose muslimanska imena i budu odgajani u tom duhu. zasto? zato sto mi se ne svidja njihov nacin zivota i ono sto svakodnevno vidjam na ulici od njih, koliko god to bila neka bizarna manifestacija religije, ne prija mi. doduse, ja ovde ne gledam bosanske muslimane, nisam previse upoznata sa njihovim obicajima osim sto sam jednom bila u sarajevu, ali taj momenat oko dece, kulture i slicno bi mi bio bitan. iako nisam vernik, cak ni praznike ne slavim na sopstvenu inicijativu, ne bih slavila ni tudje u nekom nametnutom obliku, u smuslu podrazumeva se. meni se nista ne podrazumeva :neutral:. ipak verujem da postoje ljudi koji su potpuno neutralni u svakom pogledu, i da postoje porodice gde se jednostavno ne gledaju takve stvari i gde vlada internacionalna atmosfera itd, ipak ko sto rekoh ja ih gledam svaki dan ovde, i malo su fanatici za moj ukus, doduse ti su dosli iz ko zna odakle iz afrike i azije tako da je opet druga prica. missim, ja dolzim iz pravoslavno-katolicke porodice, al da budem iskrena pun mi kofer i jedne i druge crkve i popova i katolickih monaha u srednjovekovnim odelima i svete desetine i svega ostalog, tako da se cela moja prica ne svodi na samu religiju kao takvu, vec na nacin i stil zivota koji iz iste proizilaze.
 
Poslednja izmena:
Mislim da svaka veza može da uspe samo ako se radi o sličnim pogledima na svet, pogotovo što se tiče vere i religije...
Jer mislim da su to neke duboko lične i intimne stvari i da, u slučaju bilo kakvog nametanja, sa bilo čije strane bi dolazilo do neprijatnosti (da ih tako nazovem) u vezi i/ili braku...
Iskreno, ja nisam bila u ozbiljnoj vezi nijednom sa čistokrvnim Srbinom.
Zašto?
Zato što svi koje sam upoznala su imali taj prenaglašeni osećaj za nacionalno/pravoslavno od kojeg se meni diže pegla, jer nisam tako odgajana (iako ja jesam 100% srpske nacionalnosti, kolenima unazad - tačnije ne znamo ni za kakve druge nacije u našoj lozi, ne znači da nije toga i bilo)..
Mene su roditelji vaspitavali da sam građanin sveta i da je bitno ko je kakva osoba, da me voli, poštuje, ima sluha za moje potrebe, kao i obrnuto..
Da nije bitna religija i nacija već čovek.
Prvi ozbiljan momak mi je bio polu Srbin i četvrtinom Rusin i Mađar.
Drugi je bio mnogo udrobljen, recimo, Vojvođanin u punom smislu te reči, doduše katolik.
Sadašnji ima slovenačko/austrijsko poreklo + srpsko...
Ali ono što je bitnije, nijedna od tih porodica nije bila fanatična.
Slavili su se i jedni i drugi praznici, neko reče upravo kao mogućnost da se porodica okupi i provede neke lepe zajedničke momente...
Za čak i zajedničke Uskrse smo bili na doručku kod mojih pa na ručku kod njegovih (ili obrnuto)...

Ne znam, meni religija nije bitna.
Smatram da crkva razdvaja ljude i da ne služi na pravi način..
Sve su to načini da se ljudi zavade a da onda neko izvlači korist iz novonastale situacije..

Vera je već nešto drugo, daleko ličnije.
Svi mi verujemo u nešto..
I mnogo je važno da se ljudi, bar u tom nekom preseku, poklapaju...
 
  • Podržavam
Reactions: vd
Naravno i sa ovim momcima što sam se zabavljala s njima, sam i mogla da budem u vezi, opet zato što oni nisu bili nacionalisti (hm, ili bolje da kažem fanatici) i nisu mi nametali svoje nasleđe..
 
Jeste da sam zatečena jačinom osećanja i vezom koju sam tako brzo uspostavila sa nekim muškarcem, po prvi put mi se dešava nešto baš ovako snažno, ali mislim da je zaista još rano da potežemo pitanje dece, ne bih to još, neću da zvučim kao neka udavača očajnica, prvo skoči pa reci hop moja je deviza. U pravu je Lexa, meni bi lično iz perspektive ateiste bilo dosta teško da se ubacim u taj trip, ma koja da je vera u pitanju. Što se dece tiče, razgovaraćemo kada i ako dotle dođe. Ne verujem da bi oko toga bilo problema, nemam takav utisak. Ratna zbivanja su ono što mene tišti, da li postoje i ako postoje koliko su duboke te ratne rane. Iz nekog razloga mi se čini da njega upravo činjenica da sam ja Srpkinja strahovito privlači, kao neko zabranjeno voće ili tako nešto, što sada ima svojih čari, ali vreme će proći, i ova opčinjenost će proći – znam to imam dovoljno godina da budem svesna da je svaka zaljubljenost prolazna – i tada će biti važno kako doživljava moj narod, zbog mojih prijatelja i porodice, koji su, kao i kod vazdušaste, potpuno operisani od tih nacionalno-verskih stvari, no tim pre, zar ne?
 
Pa slušaj, bez obzira što je sve sveže, mislim da nije ni glupo ni preterano preuranjeno razgovarati o tome već sada. Ne sad u smislu dece, što jeste stvar još neizvesne budućnosti, nego uopšte, šta ti, a šta on očekuje od veze po tom pitanju, kakav odnos ima i kakav bi hteo, kako bi bliska okolina reagovala....ipak su to ozbiljne stvari, ratni sukobi su bliska prošlost. Hoću reći, ne bi trebalo da zvučiš kao očajna udavača ako pokreneš to pitanje ozbiljno već sada.
 
Mnogo srece. Ako ste rodjeni jedno za drugo ostanite jedno uz drugo.
Uvek je lepo kad ljubav pobedi kad se vec desi ali mislim da je bolje da se nije desila ili tacnije da se desila sa nekim drugim. Ali sta je tu je, rodilo se ljuljaj ga.


Kazem deci, sad posle svega, nakon dve decenije, da je ljubav bitna i da od nje ne treba da odustaju ako vec budu u zivotu imali srecu da je spoznaju, ali pre nego sam o tome pocela sa njima da razgovaram na taj nacin dala sam sve od sebe da im umetnem pinkod koji druge vere nece uspeti dekodirati. I sad za sad kazu ako ne lazu da im je situacija kad upoznaju muslimanku ili muslimana potpuno isti osecaj kao da su upoznali nekog istog pola trideset godina starijeg od sebe, eto tolike su sanse da ih zainteresuju. Valjda ce tako i ostati a ako ne ostane...Sta da se radi, moja deca, njihov zivot, nek su zivi zdravi i srecni.
 
Pa slušaj, bez obzira što je sve sveže, mislim da nije ni glupo ni preterano preuranjeno razgovarati o tome već sada. Ne sad u smislu dece, što jeste stvar još neizvesne budućnosti, nego uopšte, šta ti, a šta on očekuje od veze po tom pitanju, kakav odnos ima i kakav bi hteo, kako bi bliska okolina reagovala....ipak su to ozbiljne stvari, ratni sukobi su bliska prošlost. Hoću reći, ne bi trebalo da zvučiš kao očajna udavača ako pokreneš to pitanje ozbiljno već sada.

U pravu si. Dolazi za dve nedelje pa ćemo pričati. Imaću prednost domaćeg terena :D
 
ne moze tako, sonja.. toe nedopustivo.. trebalo je da nas pitas za savet pre nego sto si bilo sta uradila.. mi bismo ti onda lepo rekli: e, ne moze.. sad nam je malo toga preostalo da pokvarimo
 
Zelim ti svu srecu s tom vezom.
Iako je, da se ne lazemo, znatno otezavajuca okolnost. Na ovim prostorima. (drustveno prihvatljivije bi bilo da si sa Kinezom, iako je apsurd...)
Znam i veze i brakove koju su pucali " na nacionalnoj i/ili vjerskoj osnovi"...mada je u sustini bio vjerovatno mnogo jaci razlog, a navedeno samo kap koja je casu prelila, ili izgovor...
Zavisi sve kako ste oboje vaspitani. Koliko otvoreno mozete diskutovati. Argumentovano, bez vrijedjanja, a krajnje iskreno, bez povladjivanja, zataskivanja, "stavljanja stvari pod tepih"...ako tu nadjete zajednicki jezik-taj "problem" rijesen...
Bez tenzija i previse price o buducnosti, vec prosto vase stavove...
Cak ces lakse zakljuciti neke stvari iz "opste problematike", nego licne&slicne...
 
Jeste da sam zatečena jačinom osećanja i vezom koju sam tako brzo uspostavila sa nekim muškarcem, po prvi put mi se dešava nešto baš ovako snažno, ali mislim da je zaista još rano da potežemo pitanje dece, ne bih to još, neću da zvučim kao neka udavača očajnica, prvo skoči pa reci hop moja je deviza. U pravu je Lexa, meni bi lično iz perspektive ateiste bilo dosta teško da se ubacim u taj trip, ma koja da je vera u pitanju. Što se dece tiče, razgovaraćemo kada i ako dotle dođe. Ne verujem da bi oko toga bilo problema, nemam takav utisak. Ratna zbivanja su ono što mene tišti, da li postoje i ako postoje koliko su duboke te ratne rane. Iz nekog razloga mi se čini da njega upravo činjenica da sam ja Srpkinja strahovito privlači, kao neko zabranjeno voće ili tako nešto, što sada ima svojih čari, ali vreme će proći, i ova opčinjenost će proći – znam to imam dovoljno godina da budem svesna da je svaka zaljubljenost prolazna – i tada će biti važno kako doživljava moj narod, zbog mojih prijatelja i porodice, koji su, kao i kod vazdušaste, potpuno operisani od tih nacionalno-verskih stvari, no tim pre, zar ne?

Vjera nije pitanje trpljenja ili podnošenja nečijeg tripa, to je način življenja. I to vuče određene obaveze sa sobom.
Ni ratna zbivanja nisu nešto se desilo samo od sebe, niti je vještačka tvorevina, stvar politike i ostalog... inače ne bi do toga tako lako ni došlo. Šta on osjeća, to moraš pitati njega. A s obzirom da izbjegava tu temu, biće da nije ravnodušan.
Ako biste mogli živjeti na neutralnom terenu, ili pak u srbiji, to bi, prema mom mišljenju moglo pomoći da vaša veza ne trpi pritisak... u sarajevu ti ne bi morala nositi dimije i slično, jer to više ni oni ne rade, ali sve ostalo bi morala, kao i tvoja djeca... tu niste ti i on, već ti i sva njegova porodica, a dijete ne odrasta u neutralnom već vrlo nacionalno i vjerski obojenom terenu.
Dok si ti njegova djevojka bićeš super prihvaćena, i nadam se da se nećeš neprijatno iznenaditi da te nekada nazovu vlahinjom ili slično.

Moja strina je muslimanka... u crkvi se vjenčala. Čak je i srpsko ime uzela za tu priliku, a stric nije nikakav fanatik, čak nisu ni vjernici bogznakakvi. Razlog je priklanjanje žene muževljevom životu. Ona muslimanka, a on učesnik rata, kao i njeni svi. I opstali. Djeca nemaju muslimanska imena, iako ona ima vrlo zvučno ime koje nedvosmisleno upućuje na islam.

Ako si ti našla čovjeka svog života, onda dileme ne bi trebalo da bude. Samo što je problem taj što na početku morate poteći pitanja koja drugi ne moraju. Ako se usaglasite sada, posle možete funkcionisati kao da nikakve prepreke i nema.
 
Ako biste mogli živjeti na neutralnom terenu, ili pak u srbiji, to bi, prema mom mišljenju moglo pomoći da vaša veza ne trpi pritisak... u sarajevu ti ne bi morala nositi dimije i slično, jer to više ni oni ne rade, ali sve ostalo bi morala, kao i tvoja djeca...

U pravu si ovo za Srbiju i opsteniji zivot, tj. manje pritiska...a u SA, tek sad se nose dimije i feredze i sl.
I nikad nije bilo vise vjerske i nacionalne netrpeljivosti...da ne kazem zatucanosti, koja je nekad uocljiva na prvu, a nekad...
 
U pravu si ovo za Srbiju i opsteniji zivot, tj. manje pritiska...a u SA, tek sad se nose dimije i feredze i sl.
I nikad nije bilo vise vjerske i nacionalne netrpeljivosti...da ne kazem zatucanosti, koja je nekad uocljiva na prvu, a nekad...

Sjećam se da su samo babe nosile dimije, feredžu nisam vidjela prije beograda. Da li su sarajevski muslimani pokupili turske higijenske običaje, ili važe za smrdljiv kao u nekim drugim bih krajevima?
 
Sjećam se da su samo babe nosile dimije, feredžu nisam vidjela prije beograda. Da li su sarajevski muslimani pokupili turske higijenske običaje, ili važe za smrdljiv kao u nekim drugim bih krajevima?

Zavisi sve gdje "zadjes"... :) Ima svega... "Usminkana" i mirisna carsija za turiste i cim malo zadjes smrada na pretek, nehigjenskih uslova pogotovo u restoranima/cevabdzinicama...i onaj karakteristican miris ovcijeg loja...tramvaji su tiha jeza...sto zbog mirisa, sto zbog cuvenih "cakija" i obracuna...
Poslije rata su se nosile feredze po "narudzbi" za pare...pa su se shalili, kao vidi cura u minjaku, a gore kao pokrila lice...ima i zena ekstremista, vehabija...ima naravno i normlanog svijeta...svega...ali, je generalno prljav grad...i grad-kontrasta. (...kao i citava BiH... :) )
 
Poslednja izmena:

Back
Top