https://www.religija.me/ikone-u-pravoslavlju/
Odgovorio bih na ovaj članak koji je inače pokupljen sa jednog protestantskog sajta GospelCoallition. Neću odgovoriti na sve već na one dijelove za koje smatram da su ključni.
Trebali bismo razlikovati umjetnost (uključujući slike i ukrase) i ikone. Pravoslavni teolozi i ikonopisci sami prave tu razliku. „Ikone nisu ‘umjetnost’ u modernom smislu individualnog izraza, iako imaju mnoge estetske kvalitete. Ikone su saradnja između ikonopisca i duha.“
[7] Mitropolit Ilarion Alfejev, episkop Ruske pravoslavne crkve, primjećuje: „Svrha ikone je liturgijska. Dakle, galerija je pogrešno mjesto za ikone.“
[8] Antiohijska pravoslavna hrišćanska arhiepiskopija Sjeverne Amerike definiše ikonu na sledeći način:
„U pravoslavnoj crkvi ikona je sveta slika, prozor u nebo. Slika druge stvarnosti, osobe, vremena i mjesta koja su stvarnija nego ovdje i sada. Više od umjetnosti, ikone imaju važnu duhovnu ulogu… Primarna namjena ikone je pomoć u bogosluženju.“
[9]
Pravoslavna crkva Estonije napominje: „riječ ‘ikona’ se obično koristi za označavanje slika sa vjerskim sadržajem, značenjem i upotrebom…. Oni dolaze iz molitve da bi se koristili u molitvi i bogosluženju.“
[10] Dakle, ikona je sveta slika koja se koristi u religijskoj pobožnosti.
Kliknite za proširenje...
Ikona zaista jeste tu da pomogne pri bogosluženju ali nije joj to jedina funkcija. Sv. Grigorije Dvojeslov u pismu Serenu, episkopu Marseja, piše da ikone služe i da nepismeni ljudi upamte biblijske događaje i događaje iz hrišćanske istorije.
Ovo je ključna razlika. To znači da otkriće ranohrišćanske umjetnosti ne znači nužno i otkriće ranohrišćanske ikonografije.
[11] Pravoslavni apologeti često zanemaruju ovu razliku kada raspravljaju o arheološkim dokazima, ostavljajući utisak – svjesno ili ne – da je svaka umjetnost na religijsku tematiku ikona i da je arheološko otkriće ukrasa i simbolike među ranim hrišćanima nužno dokaz ikonografije.
Možda je to tako ali jasno pokazuje da rano hrišćanstvo nije bilo strogo anikonično kao što je to moderni protestantizam. Isto tako malo je vjerovatno da su slike svetih ljudi i Samoga Hrista te prikazi biblijskih događaji služile kao puki ukrasi i da im se nije ukazivalo poštovanje.
Često pravoslavni apologete tvrde da, budući da Biblija dozvoljava i čak podstiče slike, kao što su heruvimi nad Kovčegom saveza i bronzana zmija koju je Mojsije napravio za ujede zmija (Brojevi 21), stoga je ikonografija prihvatljiva. Međutim, ovo razmišljanje spaja ukrase i simboličke slike s ikonografijom.
[12] Ali kao što smo vidjeli, da bi slika bila ikona, ona se mora koristiti u bogosluženju. Oni mogu poreći da se sama slika obožava, ali ona je oruđe u obožavanju. To nije slučaj sa ukrasima prvobitnog tabernakula, kasnijeg hrama, pa čak ni sa čuvenom bakarnom zmijom koju je napravio Mojsije. Nigdje u Svetom pismu nije nam rečeno da su ovi ukrasi bili uključeni u bogoslužje. Zaista, kada je kasnije bakarna zmija postala predmet idolopoklonstva, kralj Jezekija ju je dao uništiti (2. Kraljevima 18:4).
Osim što heruvimi na Kovčegu nisu bili puki ukras već se ističe da su oni prikazivali Božje prijestolje.
"
I narod posla u Silom da donesu odande kovčeg zavjeta Gospoda nad vojskama, koji sjedi na heruvimima; a bijahu ondje kod kovčega zavjeta Gospodnjega dva sina Ilijeva, Ofnije i Fines." (1 Samuilova 4:4).
"
Pa se podiže David i sav narod što bijaše s njim i otide iz Vale Judine da prenese otuda kovčeg Božji, kod kojega se prizivlje ime, ime Gospoda nad vojskama, koji sjedi na heruvimima." (2 Samuilova 6:2).
Bakarna zmija je uništena kad je postala predmet idolopoklonstva. Ikone nisu idoli i Pravoslavna Crkva brani da se one obožavaju. To je razlika između λᾰτρείᾱ (obožavanje koje pripada jedino Bogu) i
dulia/προσκυνήσεις (poštovanje koje može biti pripisano Bogu ali i drugim bićima). Tu razliku vidimo i u Svetom Pismu. Riječ dulia/proskinezis opisuje i poštovanje ukazano Bogu kao npr. u Matej 4:10:
"
Tada reče njemu Isus: Idi od mene, sotono; jer stoji napisano: Gospodu Bogu svom poklanjaj se i Njemu jedino služi."
τότε λέγει αὐτῷ ὁ Ἰησοῦς Ὕπαγε, Σατανᾶ· γέγραπται γάρ Κύριον τὸν θεόν σου
προσκυνήσεις καὶ αὐτῷ μόνῳ λατρεύσεις.
Međutim taj izraz dulia/proskinezis se koristi i kao poštovanje upućeno drugim ljudima. Primjer imamo između Davida i Jonatana.
"
I kad momak otide, David usta s južne strane i pade ničice na zemlju, i pokloni se tri puta, i poljubiše se, i plakaše obojica, a David osobito." (1 Samuilova 20:41).
καὶ ὡς εἰσῆλθεν τὸ παιδάριον καὶ Δαυιδ ἀνέστη ἀπὸ τοῦ εργαβ καὶ ἔπεσεν ἐπὶ πρόσωπον αὐτοῦ καὶ
προσεκύνησεν αὐτῷ τρίς καὶ κατεφίλησεν ἕκαστος τὸν πλησίον αὐτοῦ καὶ ἔκλαυσεν ἕκαστος τῷ πλησίον αὐτοῦ ἕως συντελείας μεγάλης
Sa druge strane izraz λᾰτρείᾱ se koristi isključivo kao opis obožavanja i služenja koje pripada Bogu i nigdje se ne navodi da se latreia pripisuje ikome sem Bogu.
G2999 - λατρεία latreía, lat-ri'-ah; from ; ministration of God, i.e. worship:—(divine) service.
www.blueletterbible.org
Klement Aleksandrijski (oko 150–215) i Tertulijan (155–240) držali su se strogog anikonizma. Klement je napisao: „Umjetnička djela tada ne mogu biti sveta i božanska.“
[17] Pravoslavni apologeta Stiven Bigam primjećuje Klementov rigorozni anikonizam, da je vjerovao da sve slike potpadaju pod zabranu druge zapovijesti, uključujući slike u tabernakulu. Bigam kritikuje Klementa pozivajući se na autoritet Svetog pisma, tvrdeći da je on razgradio „istoričnost odlomka u alegoriju, i na taj način sačuvao intelektualni integritet svog rigorizma, ali je krivotvorio Sveto pismo“.
[18]
Isto tako, Tertulijan je branio tvrdnju da je „sličnost zabranjena“.
[19] Slika zmije u pustinji bila je „izvanredna zapovijest“ (tj. rijedak izuzetak). Napisao je da nam je dozvoljeno da slijedimo primjer samo ako nam je, poput Mojsija, Bog to naredio. Tražio je od svih umjetnika da prestanu da prave slike kako bi bili primljeni u crkvu.
Kliknite za proširenje...
Čudno je i neispravno koristiti Tertulijana kao argument protiv pravoslavlja jer Tertulijan nije Sveti Otac već je napustio Crkvu i postao jeretik montanist. Tertulijan jeste bio protiv slika i ikona ali je u tome bio daleko rigorozniji čak od najstrožih protestanata ili muslimana te je u svom djelu
De idolatria zabranjivao pravljenje bilo kakvih slika u bilo kojem kontekstu. S obzirom da čak i autor ovog teksta mora priznati da su u ranom hrišćanstvu postojale slike (koje on karakteriše kao ukrase) to znači da Tertulijan uopšte nije opisivao praksu hrišćana svog doba već svoja mišljenja. Tertulijan je išao toliko daleko da je htio zabraniti slikarima da postanu hrišćani uopšte.
Istočna pravoslavna crkva je uvjerena da je jevanđelista Luka naslikao prvu ikonu, dajući potomstvu ikonu očevica Marije, Bogorodice (tj. Bogonosice).
[34] Ovaj izvještaj ima za cilj da ukorijeni ikonografiju na samom početku hrišćanske zajednice. Međutim, čini se da ova tvrdnja potiče najranije iz šestog vijeka. Kasniji autori, poput Teodora Anagnostisa (umro posle 527. godine), navodno su izvještavali o Evdokiji, ženi cara Teodosijana II (408–450), koja je iz Jerusalima u Pulheriju (399–453) poslala ikonu „Majke Božje“ koju je naslikao „apostol Luka.“
[35] Međutim, drugi izvori tvrde da najranije svjedočanstvo o navodnoj ikoni Marije od strane Luke potiče od Andrije sa Krita (oko 712–740).
Oko ovog se neću puno zamarati jer je ovo zaista pitanje vjerovanja usmenom Predanju. Nema istorijskih izvora koji će čvrsto potvrditi da je apostol Luka naslikao prvu ikonu ali to je dugo vremena vjerovanje Crkve.
Nema dokaza o tvrdnji o Lukinim ikonama u ranoj zajednici. Augustin iz Hipona (354–430) je napisao da niko nije znao ni Isusov ni Marijin izgled. „Jer ni mi ne poznajemo lice Djevice Marije.“
[37] Vrlo je malo vjerovatno da bi biskup tako obrazovan kao što je Augustin bio u neznanju o tvrdnji o Marijinom prikazu očevidaca da je ta tvrdnja nastala u njegovo vrijeme. Bisera V. Penčeva zaključuje: „Mit [o Luki koji je slikao ikonu] je izmišljen da bi se podržao legitimitet poštovanja ikona tokom kontroverze ikonoboraca [8. i 9. vijek]. Tvrdeći da postoji portret Bogorodice koji je za njenog života naslikao jevanđelista Luka, počinioci ove fikcije izmislili su dokaze o apostolskom porijeklu i božanskom odobravanju slika.“
[38]
Autor potpuno krivo tumači ovaj citat Blaženog Avgustina. Citat potiče iz djela
De Trinitate i u punom tekstu glasi ovako:
"
Mi ne znamo izgled Djevice Marije, od koje je, netaknute mužem, On čudesno rođen. Nismo vidjeli zavoje Lazarevog tijela, ni Vitaniju, ni grob, ni kamen koji je sklonjen kad Ga je podigao iz mrtvih ni novu grobnicu izrezanu iz kamena ni Goru Maslinsku sa koje Se vaznio."
Featuring the Church Fathers, Catholic Encyclopedia, Summa Theologica and more.
www.newadvent.org
Ovdje se uopšte ne govori o tome da li postoji ikona sv. Luke ili ne već o tome da niko od hrišćana Avgustinovog doba nije bio očevidac tih događaja. Avgustin kaže da hrišćani nisu vidjeli Vitaniju iako je Vitanija kao mjesto postojala i u 5. vijeku i postoji i danas. Ali to nije ta Vitanija iz novozavjetnog perioda. O tome se govori a ne o ikonama.