U Italiji ima mnogo finog sveta, bas onako aristokratskog.
Ali ima i dosta bede, i ta beda je obicno primorana da prihvate te pomalo opasne ali dobro placene poslove u nekim inostranim sredinama (koje nisu Amerika).
Takvi su KFOR-ovci, takvi su i ovi Italijani koji rade u FIAT-u u Kragujevcu, koji su svi mahom mali, debeli, zapusteni i depresivni, sto je i razumljivo jer su pobogu, u Kragujevcu. Takodje ne znaju ni rec engleskog. Ali na srecu, hvala Kasandri, La Piovri i Eros Ramacotiju, moguce je komunicirati s njima na nekom cudnom miksu italijanskog i spanskog koji covek pokupi sa radija, ako vec ozbiljno ne zna te jezike.
Ipak, mislim da svi volimo Italiju. Espresso, FIAT, esarpe, sarmantno ofucane prelepe stare zgrade, nezasiti seksualni epiteti, doduse, vise na recima nego delima, mamine paste, mamine pizze, manjak privrzenosti nekakvim sumanutim ideologijama, i nebrojeno umetnicko blago Rimljana i renesansne gospode koje se naslo u njihovoj lepoj drzavi ih kvalifikuje za jednu od onih grupa koja prosto, mora da ti bude draga.
Mislim da je najbolji opis Italijana bio kapetan Bertorelli i njegova banda iz hit serije Allo Allo.