Vrlo je bitno naglasiti da je to samo jedna teorija, a ne istorijska činjenica. Ovdje dolazi na vidjelo tačno onaj problem koji si ti dobro prepoznao prije par strana, a o istom problemu sam ja pisao kada sam citirao Deretića (istoričara književnosti) na ovom forumu. A to je činjenica da se vrtimo u krug. Činjenica B zasniva se na činjenici A, koja se zasniva na B...i tako u nedogled. To je rezultat nedostatka multidisciplinarnog metoda u naukama. Da navedem konkretni primjer - Deretić i Ivić kada pišu o istorijatu jezika i književnosti, njihovi su zaključci apsolutno fenomenalni i pokazuju određenu trezvenost koja može biti samo za pohvalu. S druge strane, čim pominju istoriju, oni prenose neke pojednostavljene ili polunetačne informacije, jer se temelje na nekim kolokvijalnim istorijskim saznanjima. Istoričari, pak,što se više udube u kritiku izvora, to su njihovi zaključci dragocjeniji i plodonosniji, ali kada se pozovu na neke druge stavke, to izgleda kao da je izvršeno na djetinjem nivou, jer izlaze iz okvira svoje uže struke.
Ovdje konkretno ciljam na stavku koju je Deretić podvlačio, a Ivić okvirno naglasio, a koju si ti spomenuo u drugoj rečenici izdvojenog citata iznad. Nije sad potrebno ponavljati sve što je Tibor Živković pisao, ili brojni autori prije njega, a koji su ukazali na kompleksnost tog istorijskog izvora i nemogućnost njegovog bukvalističkog (pa čak i tada - selektivno) čitanja.
Nama je, za početak, prva dva stoljeća srpske povijesti na ovim prostorima jedna velika nepoznanica. Ono malo što izvlačimo iz perioda od IX stoljeća pa na dalje, koristimo Porfirogenitov spis i pomažemo se Ljetopisom Popa Dukljanina, i....prije XI i XII stoljeća, otprilike, ničim više (tu i tamo je ostao kod stranaca neki dokument, te pomažu arheologija i slično).
A realnost jeste upravo ta - nije moguće dokazati da su "Porfirogenitovi Srbi" (što je izvor za koji si, ako se ne varam, ti bio izjavio da je hrvatski falsifikat?) osnovna formacija iz koje je evoluirao štokavski govor. Jer tu imamo samo jedno slijepo i nekritičko čitanje Porfirogenita, pri kojem se izbjegava rješavanje pitanja odnosa između Srba i tri-četiri primorske slavonije (Paganije, Zahumlja, Travunije i Konavala) i ne diskutuje uopšte o pitanju koje si ti dobro pokrenuo postavljajući ga u slučaju Hrvata - šta je to Srbin u ranom srednjem vijeku? a pri tome i, naravno, selektivno birkajući (preskačući da se ne pominju Srbi u DIoklitiji, zaobilazeći problem Bosne, itd...).
Niko do sada to, a što je ako sam te dobro razumio ujedno i osnovna tačka tvojih jezičko-nacionalnih razmatranja, uspješno dokazao. Jer, ona se zasniva na nekritičkom tumačenju jednog istorijskog izvora, bez komplementarnih dokaza i sa mnogo spekulacija. I to je, kao jedna teorija, sasvim zanimljivo za razmatranje, ali krajnje neosnovano za graditi jednu milenijumsku interpretaciju, koja je čitava utemeljena na tom jednom jedinom elementu. Ili, da se tako izrazim kako bi rekli na sudu, optužnica nije usvojena jer nije odbranjena njena temeljna tačka oko koje je izgrađena. I tako dolazimo do tog vrtenja u krug (štokavci = Srbi, zato što Srbi = štokavci, a to je tako jer štokavci = Srbi).
Kada se napravi jedna čitava istorijska retrospektiva, uzevši sav istorijat ovih prostora prije XIX stoljeća, štokavski dijalekat - kako bi se ti to izrazio - nije objedinjen niti srpskim imenom (gledano po ponekim korpusima istorijskih izvora, češće je nazivan čak bosanskim imenom) niti srpskom državom. To je bila jedna teorija koja se razvijala kod domaćih i stranih slavista i koja je u značajnoj mjeri ušla u određene moderne nacionalističke koncepte (može se pratiti do današnje Šešeljeve Srpske radikalne stranke ta ideološka matrica) - koncept oko kojeg bi trebalo objediniti i stvoriti srpsku naciju. On se nije ostvario i ostao je istorijski poražen, kao što su i zamisli hrv. frankovaca o pravoslavnim Hrvatima i hrvatskom cvijeću.
