Slovenskog bogosluzja ima samo po okolnim mjestima (Ston, Nove Zemlje, Zaton, Rijeka, Sumet, Zupa, Konavli, itd). Imas raspravu Ante Liepopila. U samom gradu caruje latinsko bogosluzje (isto vazi za Mljet, Lastovo, Sipan, Lopud, Kolocep), a slovenskog nema u periodu koji spominjes 1350-1400. Vjerske knjige na slovenskom jeziku dolaze iz okoline. Za VHM (1400.) se ne zna je li napisam u samom gradu. Da je tako kao sto pises, situacija bi bila obrnuta, pojavili bi se slovenski popovi i knjige najprije u gradu Dubrovniku, ali tako bas nije bilo.
Ovdje ne treba brkati dvije stvari: starocrkvenoslavenski (cksl.), u srpskoj filologiji često nazivan staroslavenski, i govorni narodni jezik.
Često spominjani "popovi glagoljaši" jesu kulturna i povijesna znamenitost, no oni, uza svu važnost za očuvanje dijela nazivlja u religiji, nisu bili presudni za oblikovanje modernoga jezika.
Poznato je da je u zap. kršć. misa bila na latinskom (do reformacije, kad se to promijenilo za protestante), a u ist. kršć. liturgija na raznim jezicima, poglavito na grčkom, na cksl. za Slavene istočne kršćane, a vjerojatno na nekim oblicima narodnih jezika za druge (Gruzijce, Arape, Asirce, ...). Sama misa na latinskom, to je nekih 20- 30 rečenica koje se nauče i koje imaju obredni karakter, kao abrakadabra u magiji. No, cijeli obred mise, koji se mijenjao vremenom, ima niz drugih sastavnica- pjevanje, recitiranje psalama, .. Također, vjerski obred nije svodiv na misu- svećenici imaju svoje formule za krštenje, vjenčanje, sprovod, razne blagoslove itd.
Dakle, u Dubrovniku- i drugdje na istočnoj obali Jadrana- sam ritualni čin mise je bio na latinskom. No to je malen dio u odnosu na ostalo što je sve bilo na nekom obliku vernakulara, a sistematizirano je koncilom u Trentu/Tridentu. U hrvatskoj historiografiji se stvorila nacionalno-romantična ideja o popovima glagoljašima koji su eto, bili "narodni" itd. Ono što je kao bilo "narodno", to je cksl. idiom, koji iako razumljivji od latinskoga, isto je strani jezik, a vremenom je i postao smetnja standardizaciji govornoga jezika. Od okvirno 1400., a to je razdoblje kad Dubrovnik ozbiljnije nastupa u jezičnom pogledu, nema nikakvih romanskih ili latinskih opširnijih tekstova koji bi se čitali tijekom mise, kao i drugih sakramenata (blagoslov, krštenje,..), a koji su svi vršeni na domaćem govornom jeziku.
Otuda i važnost raznih lekcionara, evanđelistara, molitvenika, obrednika... kao što su Zadarski, Korčulanski, Andriolićev, Kašićev, Bandulavićev.. (
http://hrcak.srce.hr/file/55531 ,
http://www.matica.hr/media/pdf_knjige/780/kasic shk ritual.pdf ) u kojima su prevedeni dijelovi evanđelja, psalmi, Očenaš,..a što je bilo praktički sve na narodnom govoru. Ritualni dio mise- koja je samo dio vjerskoga života- nije uključivao vjernike, a ono što jest, bilo je na vernakularu.
Poznato je da je Rešetar obradio, glede jezika, te spise:
http://dizbi.hazu.hr/object/11161 , a Dragica Malić one starije, što uključuje VHM i AkM:
http://dizbi.hazu.hr/object/5191, dok su jezik Bandulavića, Kašića, Divkovića... proučavali mnogi drugi (npr. za Kašića, samo ilustracija:
http://hrcak.srce.hr/file/231854 )
Pročitao sam Liepopilijevu studiju, nalazi se ovdje:
http://dizbi.hazu.hr/object/8788 Po očekivanju, on govori o cksl. jeziku, a to i nije bila tema, nego govorni jezik u vjerskoj službi. Taj govorni jezik je posve prevladavao većinom trajanja vjerske slućbe (npr. crkve su često pune žena, a one su (bile) po pravilu nepismene, pa su razna pjevanja i ponavljanja molitvenih odjeljaka morala biti na narodnom jeziku, jer nitko u tim obredima ne bi mogao sudjelovati, dok je vjerskih profesionalaca vičnih latinskom bilo, no što su više išli u unutrašnjost, slabije je bilo poznavanje latinskoga, pa otud važnost i popularnost Bandulavića ili Divkovića).
Konačko, Jerko je Fućak detaljno obradio tu problematiku:
http://hrcak.srce.hr/file/55512
Drugo je pitanje opadanje utjecaja glagoljice i ćirilice, no to je neka druga tema ...
Wiki je okej koliko i reference u njemu.
srpske zemlje. Točno?
