Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 32.496
Tema o kojoj se malo govori i prećutkuje se. Međutim, trebalo bi je detaljno istražiti, objaviti sva poznata imena Srba Prečana koji su bili na srpskom frontu 1914-18; izračunati koliki je udeo vojno sposobnih austrougarskih Srba bio poslat na Srbiju, jer postoje jaki dokazi o tome kako su Srbi uglavnom slati na italijanski front, kako su desetine hiljada bile po logorima austrougarske zbog simpatija prema Srbiji, kako je dobar deo vojno-sposobnih Srba u doba WW1 bio na radu u Sjedinjenim Dražavama i sl.
Potreba za utvrđivanjem broja je da bi se izbegle dalje manipulacije.
Malo posrednih podataka postoji u ovom članku Vase Kazimirovića, pa ih izdvajam:
http://www.srpsko-nasledje.rs/sr-l/1998/10/article-4.html
Vasa Kazimirović
Zahvaljujem Matiji Kupi na članku. Ko ima još izvora, neka priloži.
Potreba za utvrđivanjem broja je da bi se izbegle dalje manipulacije.
Malo posrednih podataka postoji u ovom članku Vase Kazimirovića, pa ih izdvajam:
http://www.srpsko-nasledje.rs/sr-l/1998/10/article-4.html
Vasa Kazimirović
***
Po broju dobijenih zlatnih medalja, apsolutni rekorder u čitavoj austrougarskoj vojsci bio je 2. bosanskohercegovački puk sa 42 medalje. (Drugi pukovi dobili su najviše između osam i deset zlatnih medalja). Nosioci većine od 106 zlatnih medalja koje su dobili pripadnici bosanskohercegovačkih pukova bili su muslimani i Hrvati (muslimani 63 medalje, a Hrvati - 38). Među preostalim nosiocima nalazilo se i nekoliko Srba, kojima u austrougarskoj vojsci inače nije bilo lako. Kako iznosi K. Šturceneger, Srbi su - u ratu protiv Srbije 1914. godine - raspoređivani najčešće u prvu borbenu liniju, a iza njih - Hrvati i Mađari. Svaki onaj ko bi oklevao sa otvaranjem vatre na svoju braću ili, pak, pucao uvis, bio bi otpozadi ubijen...
***
Što se tiče Srba sa teritorije Austrougarske, pripadnika carsko-kraljevskih korpusa, oni su bili, prema navodima u jednom izveštaju Ministarstva vojske Kraljevine Srbije, sastavljenom posle Cerske bitke, po četama izmešani sa Hrvatima i Mađarima, držani su vrlo strogo i streljani su za najmanju pogrešku. Usled toga, i oni su uglavnom poslušno i bespogovorno izvršavali svako naređenje i tukli se i sami dok god su im to snaga i oružje dozvoljavali... Samo su se pojedinci, ređe manje grupe, usuđivali, već i zbog familija kod kuće, da prebegnu na srpsku stranu, odnosno da se predaju bez borbe.
...
Pripadnici "doknadnog" bataljona bili su uglavnom dobrovoljci. Među njima, kako se tvrdi s mnogo uverljivosti, nalazio se i poznati prvak Hrvatsko-srpske koalicije i krupna politička figura u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca - Srbin Svetozar Pribićević.
Među poginulima nalazio se i vođa srpskih socijalista Dimitrije Tucović koji je, kako se vidi iz njegovog dnevnika, naslućivao da će pasti "od ruke brata s druge strane".
***
Na masovnije prijavljivanje u srpsku vojsku, zarobljene Južne Slovene nije moglo 1914. godine da pokrene ni krajnje korektno držanje srpskih vojnih i civilnih vlasti prema njima, kao i prema svima ratnim zarobljenicima, o čemu se govori jezikom neposrednog svedoka i u knjizi profesora Marka Jakovljevića, objavljenoj u Subotici 1923. godine.
Kad je tokom jednog noćnog juriša svoje 28. osječke ustaško-pučke pukovnije, kod sela Baćevci blizu Mislođina, sa nekoliko drugova dopao zarobljeništva, Jakovljević je odmah bio izveden pred komandanta Obrenovačkog odreda, potpukovnika Lešjanina. "Dočekao nas je vrlo lepo", kaže Jakovljević. "Ko vas posla u lude?" - zapitao je potpukovnik Lešjanin Jakovljevića, a onda rekao da je upravo na tom delu fronta pripremio klopku austrougarskim vojnicima, ali da je izričito naredio svojim borcima da nikog ne ubijaju, jer su ti vojnici Srbi i Hrvati, već da ih sve lepo pohvataju, što se uglavnom i dogodilo... Zarobljeno je 8 oficira i preko 500 vojnika. Svi ti oficiri, pošto su počašćeni, gotovo bez pratnje prebačeni su fijakerima u Resnik, a odatle dalje u Niš.
U Nišu, zarobljeni oficiri, Srbi, Hrvati i drugi, mogli su se kretati sasvim slobodno i hraniti u gostionicama i kafanama. Jakovljević, kao Srbin, i još jedan oficir - Hrvat, takođe zarobljenik, postali su čak cenzori na vojničkoj pošti za pisma u inostranstvo...
"Takvoj predusretljivosti nisam se nadao", piše Jakovljević u svojim uspomenama. "Ja sam se u Srbiji osećao slobodan... Predusretljivošću ljudi iz Srbije, ja sam proveo tri godine rata u Švajcarskoj... dok su drugi ljudi, naročito Srbijanci, ginuli i patili se po rovovima, dok su u Srbiji bili ganjani, vešani itd., ja sam uživajući zaštitu i plaću od Srbije živeo u Švajcarskoj punim, vrlo ugodnim, kulturnim životom. Smatram za dužnost da ovo spomenem sa iskrenom zahvalnošću".
***
Ako se ovo ima u vidu, bez daljeg bi se moglo reći da se grof Bertold nije nimalo iznenadio kada je srpska vlada, kao prva među zaraćenim državama, 1914. godine saopštila svoje ratne ciljeve. Ali sigurno je zato bio iznenađen i to prijatno - velikom spremnošću Južnih Slovena iz Austrougarske, Hrvata i muslimana u prvom redu, ali delimično i Srba, da kao snoplje ginu u bojevima protiv Srbije i njene vojske...
***
O tome kako su se Južni Sloveni borili u ratu Austrougarske sa Srbijom 1914. godine, govore i mnoga srpska dokumenta, a naročito izveštaji komandanata srpskih jedinica sa raznih linija fronta. U izveštaju komandanta Kombinovane divizije I poziva narodne vojske, upućenog komandantu III armije, 30/17. decembra 1914, kaže se, na primer, "da se Srbi i Hrvati u austrougarskoj vojsci vrlo dobro bore, da hoće da idu na bajonet, a na Gučevu, gde je prema ovoj diviziji bio ceo 13. korpus, njihovo junaštvo bilo je blizu ravno junaštvu pukova ove divizije..."
O nekom prebegavanju Južnih Slovena iz austrougarske vojske na stranu Srba, pogotovu u većim grupama, sve u svemu - nije bilo ni pomena o pomenu. Oni, pak, Južni Sloveni koji bi dopali zarobljeništva, samo su u retkim slučajevima pokazivali volje da se kao dobrovoljci prijave u srpsku vojsku. R. A. Rajs kaže (u svojoj knjizi "Šta sam video"), da je samo njih 70 krajem septembra 1914. godine, posle bitke na Ceru, izrazilo želju da se bori u redovima srpske vojske. Akademik LJubomir Stojanović iznosi jedan karakterističan slučaj koji se zbio u Mačvi, a koji se tiče razočaranosti legendarnog vojvode Vuka u nespremnost zarobljenih Srba u austrougarskim uniformama da se jave u dobrovoljce. Kad je on, posle jedne ljute bitke, iz gomile zarobljenika izdvojio Srbe na jednu stranu i pozvao ih da uđu u sastav njegove jedinice - niko, ama baš niko, nije hteo da se pozivu odazove. Ranjen u desnu ruku, vojvoda Vuk je tada levom rukom jednom od tih zarobljenika - "otčupao uvo".
Koliko se malo Južnih Slovena, palih u ropstvo 1914. godine, odlučilo za prijavljivanje u srpsku vojsku, svedoči i podatak da se od njih 20.000 - od čega više od 10.000 Hrvata - koliko ih je bilo zarobljeno tokom Kolubarske bitke, do 12. decembra 1914. godine, u dobrovoljce prijavilo svega 450 Srba i 22 Hrvata (broj austrougarskih vojnika u srpskom zarobljeništvu iznosio je tada inače 600 oficira i 43.317 podoficira i vojnika). "Ako se ima u vidu ukupan broj Jugoslovena - zarobljenika u Srbiji", kaže i Dragoslav Janković, "onda se mora konstatovati da je procenat, naročito među Hrvatima i Slovencima, onih koji su se iz zarobljeništva prijavili u dobrovoljce bio vrlo mali (naročito ako se pri tom imaju u vidu uspesi i slava koju je srpska vojska zadobila i u balkanskim ratovima i u prvoj godini svetskog rata)".
Po broju dobijenih zlatnih medalja, apsolutni rekorder u čitavoj austrougarskoj vojsci bio je 2. bosanskohercegovački puk sa 42 medalje. (Drugi pukovi dobili su najviše između osam i deset zlatnih medalja). Nosioci većine od 106 zlatnih medalja koje su dobili pripadnici bosanskohercegovačkih pukova bili su muslimani i Hrvati (muslimani 63 medalje, a Hrvati - 38). Među preostalim nosiocima nalazilo se i nekoliko Srba, kojima u austrougarskoj vojsci inače nije bilo lako. Kako iznosi K. Šturceneger, Srbi su - u ratu protiv Srbije 1914. godine - raspoređivani najčešće u prvu borbenu liniju, a iza njih - Hrvati i Mađari. Svaki onaj ko bi oklevao sa otvaranjem vatre na svoju braću ili, pak, pucao uvis, bio bi otpozadi ubijen...
***
Što se tiče Srba sa teritorije Austrougarske, pripadnika carsko-kraljevskih korpusa, oni su bili, prema navodima u jednom izveštaju Ministarstva vojske Kraljevine Srbije, sastavljenom posle Cerske bitke, po četama izmešani sa Hrvatima i Mađarima, držani su vrlo strogo i streljani su za najmanju pogrešku. Usled toga, i oni su uglavnom poslušno i bespogovorno izvršavali svako naređenje i tukli se i sami dok god su im to snaga i oružje dozvoljavali... Samo su se pojedinci, ređe manje grupe, usuđivali, već i zbog familija kod kuće, da prebegnu na srpsku stranu, odnosno da se predaju bez borbe.
...
Pripadnici "doknadnog" bataljona bili su uglavnom dobrovoljci. Među njima, kako se tvrdi s mnogo uverljivosti, nalazio se i poznati prvak Hrvatsko-srpske koalicije i krupna politička figura u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca - Srbin Svetozar Pribićević.
Među poginulima nalazio se i vođa srpskih socijalista Dimitrije Tucović koji je, kako se vidi iz njegovog dnevnika, naslućivao da će pasti "od ruke brata s druge strane".
***
Na masovnije prijavljivanje u srpsku vojsku, zarobljene Južne Slovene nije moglo 1914. godine da pokrene ni krajnje korektno držanje srpskih vojnih i civilnih vlasti prema njima, kao i prema svima ratnim zarobljenicima, o čemu se govori jezikom neposrednog svedoka i u knjizi profesora Marka Jakovljevića, objavljenoj u Subotici 1923. godine.
Kad je tokom jednog noćnog juriša svoje 28. osječke ustaško-pučke pukovnije, kod sela Baćevci blizu Mislođina, sa nekoliko drugova dopao zarobljeništva, Jakovljević je odmah bio izveden pred komandanta Obrenovačkog odreda, potpukovnika Lešjanina. "Dočekao nas je vrlo lepo", kaže Jakovljević. "Ko vas posla u lude?" - zapitao je potpukovnik Lešjanin Jakovljevića, a onda rekao da je upravo na tom delu fronta pripremio klopku austrougarskim vojnicima, ali da je izričito naredio svojim borcima da nikog ne ubijaju, jer su ti vojnici Srbi i Hrvati, već da ih sve lepo pohvataju, što se uglavnom i dogodilo... Zarobljeno je 8 oficira i preko 500 vojnika. Svi ti oficiri, pošto su počašćeni, gotovo bez pratnje prebačeni su fijakerima u Resnik, a odatle dalje u Niš.
U Nišu, zarobljeni oficiri, Srbi, Hrvati i drugi, mogli su se kretati sasvim slobodno i hraniti u gostionicama i kafanama. Jakovljević, kao Srbin, i još jedan oficir - Hrvat, takođe zarobljenik, postali su čak cenzori na vojničkoj pošti za pisma u inostranstvo...
"Takvoj predusretljivosti nisam se nadao", piše Jakovljević u svojim uspomenama. "Ja sam se u Srbiji osećao slobodan... Predusretljivošću ljudi iz Srbije, ja sam proveo tri godine rata u Švajcarskoj... dok su drugi ljudi, naročito Srbijanci, ginuli i patili se po rovovima, dok su u Srbiji bili ganjani, vešani itd., ja sam uživajući zaštitu i plaću od Srbije živeo u Švajcarskoj punim, vrlo ugodnim, kulturnim životom. Smatram za dužnost da ovo spomenem sa iskrenom zahvalnošću".
***
Ako se ovo ima u vidu, bez daljeg bi se moglo reći da se grof Bertold nije nimalo iznenadio kada je srpska vlada, kao prva među zaraćenim državama, 1914. godine saopštila svoje ratne ciljeve. Ali sigurno je zato bio iznenađen i to prijatno - velikom spremnošću Južnih Slovena iz Austrougarske, Hrvata i muslimana u prvom redu, ali delimično i Srba, da kao snoplje ginu u bojevima protiv Srbije i njene vojske...
***
O tome kako su se Južni Sloveni borili u ratu Austrougarske sa Srbijom 1914. godine, govore i mnoga srpska dokumenta, a naročito izveštaji komandanata srpskih jedinica sa raznih linija fronta. U izveštaju komandanta Kombinovane divizije I poziva narodne vojske, upućenog komandantu III armije, 30/17. decembra 1914, kaže se, na primer, "da se Srbi i Hrvati u austrougarskoj vojsci vrlo dobro bore, da hoće da idu na bajonet, a na Gučevu, gde je prema ovoj diviziji bio ceo 13. korpus, njihovo junaštvo bilo je blizu ravno junaštvu pukova ove divizije..."
O nekom prebegavanju Južnih Slovena iz austrougarske vojske na stranu Srba, pogotovu u većim grupama, sve u svemu - nije bilo ni pomena o pomenu. Oni, pak, Južni Sloveni koji bi dopali zarobljeništva, samo su u retkim slučajevima pokazivali volje da se kao dobrovoljci prijave u srpsku vojsku. R. A. Rajs kaže (u svojoj knjizi "Šta sam video"), da je samo njih 70 krajem septembra 1914. godine, posle bitke na Ceru, izrazilo želju da se bori u redovima srpske vojske. Akademik LJubomir Stojanović iznosi jedan karakterističan slučaj koji se zbio u Mačvi, a koji se tiče razočaranosti legendarnog vojvode Vuka u nespremnost zarobljenih Srba u austrougarskim uniformama da se jave u dobrovoljce. Kad je on, posle jedne ljute bitke, iz gomile zarobljenika izdvojio Srbe na jednu stranu i pozvao ih da uđu u sastav njegove jedinice - niko, ama baš niko, nije hteo da se pozivu odazove. Ranjen u desnu ruku, vojvoda Vuk je tada levom rukom jednom od tih zarobljenika - "otčupao uvo".
Koliko se malo Južnih Slovena, palih u ropstvo 1914. godine, odlučilo za prijavljivanje u srpsku vojsku, svedoči i podatak da se od njih 20.000 - od čega više od 10.000 Hrvata - koliko ih je bilo zarobljeno tokom Kolubarske bitke, do 12. decembra 1914. godine, u dobrovoljce prijavilo svega 450 Srba i 22 Hrvata (broj austrougarskih vojnika u srpskom zarobljeništvu iznosio je tada inače 600 oficira i 43.317 podoficira i vojnika). "Ako se ima u vidu ukupan broj Jugoslovena - zarobljenika u Srbiji", kaže i Dragoslav Janković, "onda se mora konstatovati da je procenat, naročito među Hrvatima i Slovencima, onih koji su se iz zarobljeništva prijavili u dobrovoljce bio vrlo mali (naročito ako se pri tom imaju u vidu uspesi i slava koju je srpska vojska zadobila i u balkanskim ratovima i u prvoj godini svetskog rata)".
Zahvaljujem Matiji Kupi na članku. Ko ima još izvora, neka priloži.
Poslednja izmena: