Nisam znao da je "RSK" imala avijaciju. Zanimljivo. Ajde, možda koji helikopter, ali bio sam u uvjerenju da je sve ostalo bilo slano iz BiH i Srbije.
Čitate li vi ljudi materijal koji vam se ponudi?
https://www.jutarnji.hr/globus/poli...a-istina-o-ulozi-amerikanaca-u-oluji-15610174
-------------------------------------------------------
27. rujna 1994. dolazi do potpisivanja sporazuma u veleposlanstvu Republike Hrvatske u Washingtonu između ministra Šuška i generala
Carla Vuona, potpredsjednika MPRI-ja, koji se odnosio na program pod nazivom Democracy Transition Assistance Program (DTAP). Bilo je to u vrijeme kada tijekom 1994. u NATO-ov program Partnerstvo za mir, koji se dominantno odnosio na demokratski obrambeni menadžment, ulaze Poljska, Češka i Mađarska. Hrvatska je dobila priliku za približavanje tom NATO-ovu programu kroz formalni početak hrvatsko-američke vojne suradnje s američkom tvrtkom MPRI.
---------------------------------------------------------------------------
Tijekom obilaska našeg kampa u Šepurinama, gdje se pod vodstvom pukovnika
Wernera Ilića – kojega sam 20-ak godina kasnije sreo u Kabulu kao šefa osiguranja američkog veleposlanstva – provodila obuka prema najrigoroznijim standardima elitnog dijela francuske Legije stranaca,
general Vuono bio je vrlo iznenađen viđenim i samo je rekao: “Pa vi nas trebate učiti, a ne mi vas. Tako smo mi to trebali raditi u Vijetnamu!” Nakon tog posjeta bilo im je potpuno jasno da Hrvatska vojska i njezini zapovjednici jako dobro znaju svoj posao, a
MPRI se posvetio isključivo i jedino poslu za koji je imao mandat, a koji se odnosio na demokratski obrambeni menadžment, civilno-vojne odnose te uspostavljanje nastavnih planova i programa u dočasničkoj i časničkoj školi na Hrvatskom vojnom učilištu.
---------------------------------------------------------------
Toga 30. studenoga 1994. bilo je nevrijeme, spustila se snježna mećava, dobro poznata oštra zima u ovim krajevima. Otvaranje puta prema Kninu, preko Dinare, usred zime bio je cilj koji je graničio s ludošću. No bio je to jedini način da se brzo pomogne Bihaću. U snažnom prodoru hrvatske snage su preko Dinare i duž Livanjskoga polja probile liniju Čelebići-Rujani. Dok su kninski Srbi napadali Bihać, hrvatskim se snagama preko Crnog Luga i Dinare otvarao put prema Grahovu i Kninu.
Kad su pobunjeni Srbi za nekoliko dana shvatili što se događa, bilo je kasno. Hrvatski vojnik već je stajao na vrhu Dinare, a i Knin je bio već na dlanu. Pobunjeni hrvatski Srbi bili su primorani zaboraviti Bihać, a njegova opsada ubrzo je prekinuta. Bihać je bio spašen! Bila je to prekretnica rata u BiH i potpuno iznenađenje za Karadžića, Mladića i Martića te ih je dovela u stanje potpunog mentalnog ludila i ratnog bezumlja. Operacija Zima ‘94 demoralizirala je i lokalno stanovništvo, te je do kraja 1994. godine te prostore napustilo je gotovo 50.000 vojnih obveznika. U nekim dijelovima tih prostora vladala je bijeda, siromaštvo, neimaština, a prijetila je i glad jer su rezerve hrane i stoke bile na izmaku. Da je srpske redove zahvatio kaos i nered, pokazuju dokumenti vojske Republike Srpske. To najbolje ilustriraju i sadržaji razgovora Radovana Karadžića s predsjednicima općina (Grahovo, Glamoč, Drvar, Bihać, Prijedor, Šipovo, Ključ, Kupres…) u kojem je spomenuto da postoje “dezinformacije i glasine te napadi na vlast… nedostatak goriva, municije, obuće, odeće” te glasine “da je general
Milovanović dobio milione maraka da ne osvoji Bihać, da ne funkcionira vojna i državna bezbednost, da neko namerno i organizovano ulazi u narod i vojsku i prenosi dezinformacije sa strašnim posledicama, da se podriva vlast i SDS, da se organizuju preki sudovi, da postoje neprijatelji u vlastitim redovima”, a optužuju se “ustaške snage i 5. korpus Armije BiH za koordinirane aktivnosti”
--------------------------------------------------------------
31. srpnja 1995. U novonastalim okolnostima uvodne riječi predsjednika
Tuđmana s brijunskog sastanka od 31. srpnja 1995. najbolje ilustriraju ključni trenutak Domovinskog rata: “
Gospodo, sazvao sam ovaj sastanak da bismo procijenili sadašnju situaciju, da bih čuo vaša mišljenja prije nego što donesem odluku o daljnjim našim pothvatima ovih dana. Kao što znate, mi smo bili odlučni da pođemo u daljnje operacije, čemu je ova operacija pothvat Grahovo – Glamoč trebala također poslužiti i u odnosu na Bihać, ali i radi opkoljavanja Knina. Svaka vojna operacija mora imati svoje političko opravdanje. Kada čujem vaše prosudbe i vaša mišljenja, znači onda ću donijeti odluku. Molim vaše mišljenje. Svatko od vas bit će odgovoran onda za ono što se dogovorimo za provedbu i za međusobnu suradnju jer bez veoma usklađene suradnje na svim bojištima ne bismo mogli postići uspjeh oslobođenja tih područja u kratko vrijeme. Prema tome, treba nam i smjelost, te da nam je politička situacija toliko povoljna da moramo imati u glavi i Knin i ući u njega što prije. Treba imati smjelosti, u jednoj općoj demoralizaciji, i slušajte, koliko imate iskustva, imam ga ja iz rata, koliko vi imate iskustva – u jednoj općoj demoralizaciji.
Shvatite, gospodo, da je situacija u njihovim redovima takva, pa oni su napustili Glamoč, dva dana prije nego što smo mi ušli, a i samo Grahovo, a kakva će tu situacija biti nakon tih pobjeda Hrvatske... i još su glupi pa govore kako Hrvatsku vojsku vode američki generali i NATO-ovi avioni. To je jedna opća psihoza demoralizacije. Gledajte, taj svijet, čak i naši prijatelji, robovali su nekoj ideji da su Srbi toliko nadmoćni, od Maslenice pa nadalje, stalno su me upozoravali: ‘Doživjet ćete poraz’ itd.”
Zbunjenost američke administracije u to vrijeme ilustrira pismo ministra Williama Perryja hrvatskom ministru obrane Gojku Šušku od 18. srpnja 1995., dakle dva tjedna prije samog početka Oluje, u kojem traži mirno rješenje krize dogovorima i pregovorima te izražava “puno razumijevanje Vlade SAD-a za sve probleme s kojima se Hrvatska susreće, od stotina tisuća izbjeglica do činjenice da pobunjeni Srbi na više od jedne četvrtine hrvatskog državnog teritorija ne priznaju hrvatsku vlast, kao i činjenicu da je Hrvatska tek u tim teškim ratnim vremenima bila prisiljena stvarati svoje oružane snage”. No naglasio je da im je “unatoč srpskim provokacijama, hrvatska suzdržanost u ovom trenutku izuzetno važna kako bi se izbjegla daljnja eskalacija sukoba, koja bi mogla destabilizirati čitavu regiju”. Nekoliko dana kasnije gđa
Madeleine Albright u svom dopisu od 3. kolovoza 1995. upućenom
Clintonovu savjetniku za nacionalnu sigurnost g.
Talbotu, s kojim sam imao priliku susresti se u Bijeloj kući, sukladno nedavno objavljenim tajnim transkriptima State Departmenta izražava svu konfuznost američke službene politike u tom trenutku prema krizi u BiH.
Tek nakon Oluje i drugih vojnih operacija Hrvatske vojske u BiH, posebno operacija Maestral i Južni potez, dolazi do ozbiljnih promjena u američkoj politici prema BiH, kada su hrvatske snage stigle na 20-ak kilometara od Banje Luke.
..t_ko je on da tebi preuzme.. primat .gif "nono3 :nono3:")
