Spletkarenja sa sopstvenom dušom.....

AKO ME NEMA...
Ako me nema za dane koje sam ti obećao...
Ako mi se izgube tragovi na mestima na kojima si me u snovima grlila...
Ako zaćutim i pritisnem ti srce... Ako misliš da te zaboravljam...
Ne, znaj da sam na onom putu, gde sam ti obećao da ću te tražiti.
Ne boj se. Seti se da se moja ljubav ne završava.
I da živiš u mojim mislima, bez kraja i početka.
Potrazi me. U
❤️
srcu. Ne u mislima. Potraži me ispod kože.
Onako, kako te dodirujem bez dodira i grlim bez ruku.
Kako samo tebe volim... Osećaš li?
Još uvek ti koža na mene mirise... Bez dodira...
B. M.

11250d9a6d30a9b019245a004f26845a.jpg
 
Dugo te nema i mislio sam, da sam se na to navikao...nisam...i sada, kada pomislim na tebe, srce lagano preskoci, podseti me, da si jos tu, u meni...to je trenutak, a traje citavu vecnost...obrisi tvoje senke, ponovo si se naselila u mojim mislima, iako je proslo toliko godina, iako sam ubedjivao sebe, da su tvoji tragovi odavno izbrisani...nisam ocekivao, kunem ti se, da ce me toliko uvek zaboleti...
Ulicna svetla su bljestala nad mojom glavom, ali nisu mogla osvetliti tamu u koju sam se sunovratio. Miris zimske veceri, koji sam voleo nekada, sada je bio gorak, kao ukus gubitka, kao miris praznog kreveta, koji je nekada bio i tvoj...
...navikao sam se...ako te nesto podseti na mene, tu sam...cekam...znas da te volim...vrati se...
 

Rodih se, živih, ostarih, umrijeh…


Rodih se, živih, ostarih, umrijeh…
A još nisam potpun

Znači li što sinu kad ga majka poljubi u čelo svoje,
miluje ga rukom starom, tepajuć´ mu: „Lane moje”?
Meni to ništa značilo nije dok mati moja među živima bješe.
Tek dok težačke ruke njene od starosti klonuše,
vidjeh što majčine ruke reći htjedoše.

Mazila me cijeloga života i pazila na me,
nikako to ne znadoh vratiti iako je uvijek živjela samo za me.
U neimaštini i bijedi podizala me sama – priuštila sve,
i više no šta je sama znala.

***
Igrah se kao dječak jedne ljetne noći,
ona sva u dronjcima kraj mene kroči,
spotakla se i u blato pala, osmjehnuh se,
s prijateljima produžih pravo dalje,
nisu me zanimale njene prljave halje.

Sada takva bol u meni leži, vrag me ne pušta,
neće iz mene da bježi.
Sjetih se što priuštih materi svojoj miloj,
a bješe jedina koju ikad imadoh,
jedina koju ću ikad i imati.

Odrastoh uz mater u neimanju i bijedi, završih školu,
tu nema šta da se štedi.
Tek sada se pitam otkud joj pare šta sam od nje muzao ja,
a ona je sirota, zbog toga samo patila.
I bogato se oženih i djecu na noge postavih,
a mater svoju u zabiti, tamo, negdje – ostavih.

I sada se ima i para i dinara, ima se svega,
u izobilju se živi,
ali srce moje raspuče se jadno,
jer samo mene za majčinu smrt na vješalu krivi.

life.jpg


Barbara Ilijaš Juranić​

 
Poziv

Ne zanima me cime se bavis u zivotu. Zelim znati za cime ceznes i usudis li se sanjati o susretu s onim za cime tvoje srce zudi.
Ne zanima me koliko ti je godina. Zelim znati jesi li voljan riskirati da ispadnes budala zbog ljubavi, zbog svojih snova, zbog pustolovine koja se zove zivot.
Ne zanima me koji planeti djeluju na tvoj mjesec. Zelim znati jesi li stigao do sredista vlastite boli, jesu li te zivotna razocarenja otvorila ili si se skutrio i zatvorio od straha da ponovo ne osjetis bol. Zelim znati jesi li u stanju trpjeti bol, moju ili svoju, a da je pri tom ne moras skrivati ili ublazavati ili izbrisati.
Zelim znati znas li se radovati, zbog mene ili sebe, i mozes li divlje zaplesati i pustiti da te ekstaza preplavi sve do vrskova prstiju, a da nas pritom ne upozoravas neka budemo pazljivi, realni, svjesni ljudskih ogranicenja.
Ne zanima me je li prica koju mi pricas istinita. Zelim znati jesi li spreman razocarati drugoga kako bi bio iskren prema sebi; jesi li spreman podnijeti optuzbe za izdaju kako ne bi iznevjerio sebe; mozes li biti bez vjere i samim time vrijedan povjerenja.
Zelim znati mozes li vidjeti ljepotu cak i kada nije lijepa, svaki dan, i mozes li iz nje crpiti zivot.
Zelim znati mozes li zivjeti s neuspjehom, svojim i mojim, i ipak stati na rub jezera i srebrnom odsjaju punog mjeseca viknuti: "Da!"

Ne zanima me gdje zivis, i koliko novaca imas. Zelim znati mozes li ustati poslije noci duboke zalosti i ocaja, izmucen i unisten do srzii i uciniti sto se mora da bi nahranio djecu.
Ne zanima me koga poznajes i kako si dospio ovamo. Zelim znati hoces li sa mnom u srediste vatre, a da pri tom ne ustuknes.
Ne zanima me ni gdje ni što ni s kim si ucio. Zelim znati sto te hrani iznutra kada sve ostalo nestane.
Zelim znati mozes li biti sam sa sobom i svidja li ti se vlastito drustvo u trenucima praznine.
….
Nemoj skociti na noge i povikati: "Da, to je ono sto zelim! Ucinimo to!"
Samo tiho ustani i plesi sa mnom.
....
Pokazi mi kako svome narodu i svijetu dajes price i pjesme koje zelis da djeca nase djece zapamte, a ja cu tebi pokazati kako se ja trudim, ne da promijenim svijet, nego da ga volim.


Oriah Mountain Dreamer
 
Volim, kada imamo, nase posebne trenutke, svega u njima ima, malo se smejemo, malo se svadjamo, pa se strasnim zagrljajima i poljupcima mirimo...uh, kako je dobro, nikada nam nije dosadno...nekada se malo i opustimo uz neko posebno vino, pa onda nas ono ponese, u neke predele ljubavi, gde jos nase duse nisu bile...gde se cuju nasi uvek drugaciji uzdasi, jecaji strasti...mozda smo malo vise vina popili, pa nam se samo cini, jer toliko imamo ljubavi, da tuga ne moze nikada, taj nas lanac, ceznje i strasti prekinuti...
 
Noc je disala nasim uzdasima, a ti si stajala pred mojim pogledom kao otkriveni dar ljubavi...milovao sam te ocima, pratio linije tvog tela, upijao svaki treptaj koji je odavao tvoju zelju...nisam te dodirivao rukama, ali si osecala svaki titraj mog pogleda, koji je klizio niz tvoj vrat, do drhtavih grudi, koje su se dizale u ritmu naseg neizgovorenog razumevanja...ljubavnog ludila...
Ljubio sam te ocima, usnama koje te nisu dotakle, ali su te osvajale, dublje od dodira... Svaka tvoja trepavica podrhtavala je pod tezinom mojih ceznji, svaki tvoj uzdah, bio je odgovor mom nevidljivom poljupcu...skidao sam te zeljom, uzdasima koji su se prelivali medju nama, poput toplog vetra...
Sve sam ti dao, svoju glad za ljubavlju, svoje snove, svoje neizgovorene reci, kojima sam hteo da te obavijem, poput plasta od svile...i uzela si sve, prepustio sam ti se, nisi se stidela, bila si nadamnom, dominantna moja Kraljica...
...i dok su tvoji prsti drhtali na mom vratu, tvoje usne su trazile moje, a ti si mi predavala, svoje duboke vrele strasti...klecala si predamnom, ali ne u pokornosti, vec u moci zene koja zna da pripada ovom trenutku, u moci ljubavi kojom potpuno vladas, emocijama, ljubavnim fantazijama...da, ti si moja Kraljica...
 
O Ljubavi -Herman Hesse

". . . I ona stade da mi priča o jednom mladiću koji je bio zaljubljen u Zvezdu. Stajao je kraj mora, pružao je ruke i obožavao zvezdu, sanjao je o njoj i upravljao je k njoj svoje misli. Ali je on znao, ili je mislio da zna, da zvezdu ne može obgrliti jedan čovek. Smatrao je za svoju sudbinu da voli zvezdu bez nade na ispunjenje, i iz te misli izgradio je čitav životni spev o odricanju i nemoj, vernoj patnji, koja je imala da ga popravi i prečisti. Ali svi njegovi snovi bili su upravljeni zvezdi. Jednom je opet stajao noću kraj mora, na visokom hridu, i gledao je u zvezdu, i goreo je od ljubavi prema njoj. I u trenutku najveće čežnje poskoči i baci se u prazninu, zvezdi u susret.

Ali i u trenutku skakanja pomisli još brzo kao munja: ta to je ipak nemoguće! I eno, ležao je dole na obali i bio je zdrobljen. On nije razumeo da voli. Da je, u trenutku kad je skakao, imao duševnu snagu da čvrsto i pouzdano veruje u ispunjenje, odleteo bi naviše i sjedinio se sa zvezdom.

- Ljubav ne mora da moli - reče ona - niti da traži. Ljubav mora da ima snagu da u sebi samoj dođe do izvesnosti. Onda neće biti više vučena, nego će ona vući. Sinklere, vašu ljubav vučem ja. Ako me ona nekad povuče, ja ću doći. Ja neću da dajem darove, ja hoću da budem zadobijena. . ."

Iz Demijana, 1919.
 

Са Југа, Истока, Запада, Севера
сустичу се путеви који су ме водили
тајном средишту моме.
Ти путеви беху

bg28pk6o.jpg


Сваки најмањи тренутак јучерашњице
и јучерашњица света,

поступци мртвих,
узвраћена љубав, речи.

Стижем средишту своме,
алгебри својој и своме кључу,
своме огледалу.

jsrjd8y4.jpg

Борхес

 
"Ako se nekad sretnemo onako usput po prvi put.
Možda nečiji, a možda ničiji.
Možda u tvom, a možda u mom gradu...
U prolazu
I već godine ostave na nama ožiljke.
Reci mi da su ti prve bore od smijanja
Ne pitaj da li su moje od opijanja i skitanja.
I ako ja ne budem onaj isti dečko iz provincije, ne pitaj što me promijenilo
neke istine znaju zaboljeti godinama poslije
a ti ako budeš nekome žena, a nekome možda majka.
Neću pitati, da li si sretna...
Ni za njegovo ime.
Ni za dečija jer ću znati skupa smo ih smišljali.
Reći ću da sam već davno napisao prvi roman
A prvi primjerak potpisan, tebi čuvam...
Preskoči sva ona pitanja.
Ne pitaj za skitanja.
Ni da li imam nekoga
Koliko sam tvoje volio daljine
nisam mogao poslije tebe ničije blizine.
Ne pitaj me ništa.
Ni da li je sudbina.
I zašto ti i ja nismo mogli biti mi.
Jednostavno me zagrli...
Svega je u ovom životu bilo i previše
Samo tebe premalo"
Mikail

165560502_1755143797998312_4180281921218314734_n.jpg
 
Whitesnake - Here I Go Again '87

:confused:

I don't know where I'm going
But I sure know where I've been
Hanging on the promises
In songs of yesterday

And I've made up my mind
I ain't wasting no more time

Here I go again
Here I go again

Though I keep searching for an answer
I never seem to find what I'm looking for
Oh, Lord, I pray
You give me strength to carry on

'Cause I know what it means
To walk along the lonely street of dreams

Here I go again on my own
Goin' down the only road I've ever known
Like a hobo I was born to walk alone

But I've made up my mind
I ain't wasting no more time

Just another heart in need of rescue
Waiting on love's sweet charity
I am gonna hold on
For the rest of my days

'Cause I know what it means
To walk along the lonely street of dreams

Here I go again on my own
Goin' down the only road I've ever known
Like a hobo I was born to walk alone
And I've made up my mind
I ain't wasting no more time

But here I go again
Here I go again
Here I go again
Here I go

And I've made up my mind
I ain't wasting no more time

Here I go again on my own
Goin' down the only road I've ever known
Like a hobo I was born to walk alone
'Cause I know what it means
To walk along the lonely street of dreams

Here I go again on my own
Goin' down the only road I've ever known
Like a hobo I was born to walk alone
I have made up my mind
I ain't wasting no more time

But here I go again
Here I go again
Here I go again
Here I go
Here I go again
 
Nije strašno izgubiti se, ponekad odlutati, zalutati...
Dozvoliti vetru da te odnese, pa i raznese na sve strane. Nije strašno.
Ne valja kad okamenjen na jednom mestu stojiš.
Kad odolevaš i vetru i kiši.
Kad se praviš da si jači i snažniji neg' što jesi.
Kad nećeš da zaplačeš, a plakao bi. Kad nećeš da vrisneš, a vrištao bi....
Ne valja... da čuvaš i gajiš u sebi ono što nisi, a znaš koliko jesi i hteo bi da pustiš,
a plašiš se.
Otpusti to iz sebe, izgubi se, odlutaj, zalutaj... da vratiš se(be) sebi.
Ljiljana Nikolić

5607795e923fbc64ddd0f5b516d653d0.jpg
 
lepa mlada freš samo pljušti keš

- pesma e. kitić

nisam mlada valjda, tako da ne hzbnam, ovo mi se vrti po glavi, ne objavljujem na velikim mrežama, evo ovde sam. ko sams ada, nekako nisam ja, nego neko drugi, trebalo je da ostanem ja ali eto.

ne sviđa mi se da "nisam ja", i dalje jesam ali nekako je drugačije, ne znam koje se dugme pritisne da bude ok. ili je ok. idem da spavam, ponovo je kasno. neki su imali avanture
 
"...Ne odustajem pronaći tog nasmejanog dečaka u tebi,
probudiću i onu poslednju iskru sreće.
Jednom kad bude sve a opet ništa ne bude,
jednom kada se umoriš od bežanja
zaspaćeš na mojim rukama, i pustićemo kiše da pevaju.
Pojačaćeš svoju pesmu... Pisaćemo pesme i rime,
setićeš se neke davne zime i reči da sam tvoja ludica.
Ona ista koja je čekala jedno sneno svitanje,
jedan čežnjiv pogled i poljubac blag.
Dok ti usnama budem tražila sve tajne puteve,
tu negde na tvojim leđima...
Ne budi me i ne reci da me trebaš...
Ukradi mi sve osmehe i sakri ih u svoje džepove...
Ugnjezdi se u moje oči sanjive i ostani tu do kraja vremena...
Zarobljen između svetova u javi našeg sna.
Tu na rubu mojih usana"

33db71da37b69998b991cf66b4c6ff9d.jpg
 
Groblje Stršljena

Bilo je maglovito jutro rane jeseni, kada me djed odveo do stabla kruške. Obješena o jednu od nižih grana visila je boca ispunjena tamnom tekućinom. Kroz tamne naslage probijale su se žuto-crne pruge, nešto što nikada ranije nisam vidio. Nesvjesno sam uhvatio djedovu ruku. “Ne boj se, sinko.” – rekao mi je mirnim glasom – “Slobodno priđi. To je samo boca sa slatkom vodom koja privlači stršljene.”

“Djede, što su stršljeni?” – prošaptao sam. “Stršljeni su, sinko moj, leteći ratnici, opasni za pčele i druge kukce. Štetni za vrt i za čovjeka, ali ih jedna boca slatke vode može dovesti u red.” Slušajući djeda, približio sam se boci, u čijoj je slatkoj unutrašnjosti ležalo mnogo mrtvih žuto-crnih tijela. Opasni kukci bezopasno su plutali u zadnjem počivalištu, a nekoliko je muha drsko, bez imalo pijeteta prema ostacima moćnih ratnika, vršljalo oko grlića boce.



Disao sam usporeno, tiho, u strahu da nekako ne oživim utopljenike, dok su se dječja radoznalost šestgodišnjaka i strah od nepoznatog miješali u valovima emocija. Šutio sam, a djed je osjetio da me duboko dojmila, za njega obična boca sa slatkom vodom i utopljenim stršljenima. Slika žuto-crnih pruga u boci s tamnom tekućinom bila je nešto nastrašnije što sam do tada vidio. Nikada prije nisam vidio toliko mrtvaca na jednom mjestu. Leteći ratnici, kako ih je djed nazvao, neslavno su završavali svoje živote u običnoj, slatkoj vodi. Njihovo je groblje bila litrena boca širokog grla, s kojeg su kiše skinule etiketu. Bezimeno groblje bezimenih kukaca.

Djed je zapalio cigaretu, davši mi vremena da zadovoljim radoznalosti i dječjoj mašti. Prizor boce ispunjene stršljenima više nije bio toliko zanimljiv, pa mi je, zgazivši opušak, blago rekao: “Sinko, hajdemo, baka nas čeka. Boca će ovdje biti i sutra, pa je opet možemo doći vidjeti.”
Dok smo stajali pored stabla, naša nazočnost davala je važnost utopljenim stršljenima. Sada, dok smo se polako udaljavali postali su opet tihi, plutajući stanari obične boce koja visi na grani. Okrenuo sam se jednom, no vidio sam samo tamnu bocu i drvo kruške. Život je bubrio na livadi oko stabla i nikoga nije bilo briga za ljubitelje slatkoga koji su živote okončali u staklenom mraku.

Godinama je slika tamne boce imala povlašteno mjesto u mojoj glavi. Uvijek, kada bi zbog straha, tuge, umora ili nečeg lošeg u zraku popustile brave na ladici, u koju sam zaključao sjećanja, ta bi se slika prva javila.

Nikada nikome nisam rekao da sam se narednog jutra iskrao iz kreveta, tiho obukao i, u strahu da nitko ne sazna, otrčao do stabla, na kojem je visila boca. Djed i baka su me čuli, ali su se pravili da još spavaju. Rano jutro je bilo prohladno, zrak i zemlja vlažni, no nisam ništa osjećao, osim potrebe da dođem do stabla i još jednom se uvjerim da su oni tamo.

Našao sam samo bocu. Slatka voda u njoj je bila prozirna i spremna na prihvat utopljenika. Ničeg nije bilo strašno u boci punoj prazne vode i ja sam je gledao, djetinje razočaran, sretan i tužan odjednom. Tek kasnije sam shvatio da je djed još jednom prethodne večeri izašao iz kuće i zamijenio boce. Naslućujući što se događa u malenoj glavi, još dugo u noć je bio samnom, pričajući mi priče o zečevima i listovima kupusa, samo da ne mislim na ono što sam vidio.

“Djede, što su stršljeni?” – pitao sam još kao dijete. Nisam znao da je život stalna borba, vječiti sukob dobra i zla. Bijelo i crno. Ljeto i zima. I u toj borbi stalno bih zaboravljao da je za stršljene dovoljna i boca sa slatkom vodom. Oni nemaju emocija. Ne razmišljaju o tome što će biti sutra. Ne brinu ih posljedice njihovih postupaka. Borba s njima unaprijed je osuđena na poraz. Pomaže jedino sposobnost da okrenete njihove mane u svoju korist. Da pronađete bocu, napunite je slatkom vodom i objesite o granu.




Nakon puno godina otišao sam ponovo do kruške, kojoj je vrijeme savilo grane i približilo je zemlji, onako kao što to čini i ljudima. Djeda već odavno nije bilo da me primi za ruku i donese sigurnost, smirenje i spas. Bilo je predvečerje, jedno od onih, kada hladnoća najavljuje skraćivanje dana i smirivanje prirode.

Pogledao sam u nebo, promatrajući sunce kako zalazi uranjajući u mrak. Igra svjetla i sjene donijela mi je djedov osmjeh i ja sam znao zašto sam još jednom morao doći do stabla. Život ne počinje rođenjem jednog djeteta, ono se njime samo nastavlja. I kada unuci postanu djedovi, sve što su čuli i vidjeli moraju prenijeti svojim unucima. Da znaju svoju bocu sa slatkom vodom objesiti na pravom mjestu.

Saša Petar
 

Back
Top