Bilo je maglovito jutro rane jeseni, kada me djed odveo do stabla kruške. Obješena o jednu od nižih grana visila je boca ispunjena tamnom tekućinom. Kroz tamne naslage probijale su se žuto-crne pruge, nešto što nikada ranije nisam vidio. Nesvjesno sam uhvatio djedovu ruku. “Ne boj se, sinko.” – rekao mi je mirnim glasom – “Slobodno priđi. To je samo boca sa slatkom vodom koja privlači stršljene.”
“Djede, što su stršljeni?” – prošaptao sam. “Stršljeni su, sinko moj, leteći ratnici, opasni za pčele i druge kukce. Štetni za vrt i za čovjeka, ali ih jedna boca slatke vode može dovesti u red.” Slušajući djeda, približio sam se boci, u čijoj je slatkoj unutrašnjosti ležalo mnogo mrtvih žuto-crnih tijela. Opasni kukci bezopasno su plutali u zadnjem počivalištu, a nekoliko je muha drsko, bez imalo pijeteta prema ostacima moćnih ratnika, vršljalo oko grlića boce.
Disao sam usporeno, tiho, u strahu da nekako ne oživim utopljenike, dok su se dječja radoznalost šestgodišnjaka i strah od nepoznatog miješali u valovima emocija. Šutio sam, a djed je osjetio da me duboko dojmila, za njega obična boca sa slatkom vodom i utopljenim stršljenima. Slika žuto-crnih pruga u boci s tamnom tekućinom bila je nešto nastrašnije što sam do tada vidio. Nikada prije nisam vidio toliko mrtvaca na jednom mjestu. Leteći ratnici, kako ih je djed nazvao, neslavno su završavali svoje živote u običnoj, slatkoj vodi. Njihovo je groblje bila litrena boca širokog grla, s kojeg su kiše skinule etiketu. Bezimeno groblje bezimenih kukaca.
Djed je zapalio cigaretu, davši mi vremena da zadovoljim radoznalosti i dječjoj mašti. Prizor boce ispunjene stršljenima više nije bio toliko zanimljiv, pa mi je, zgazivši opušak, blago rekao: “Sinko, hajdemo, baka nas čeka. Boca će ovdje biti i sutra, pa je opet možemo doći vidjeti.”
Dok smo stajali pored stabla, naša nazočnost davala je važnost utopljenim stršljenima. Sada, dok smo se polako udaljavali postali su opet tihi, plutajući stanari obične boce koja visi na grani. Okrenuo sam se jednom, no vidio sam samo tamnu bocu i drvo kruške. Život je bubrio na livadi oko stabla i nikoga nije bilo briga za ljubitelje slatkoga koji su živote okončali u staklenom mraku.
Godinama je slika tamne boce imala povlašteno mjesto u mojoj glavi. Uvijek, kada bi zbog straha, tuge, umora ili nečeg lošeg u zraku popustile brave na ladici, u koju sam zaključao sjećanja, ta bi se slika prva javila.
Nikada nikome nisam rekao da sam se narednog jutra iskrao iz kreveta, tiho obukao i, u strahu da nitko ne sazna, otrčao do stabla, na kojem je visila boca. Djed i baka su me čuli, ali su se pravili da još spavaju. Rano jutro je bilo prohladno, zrak i zemlja vlažni, no nisam ništa osjećao, osim potrebe da dođem do stabla i još jednom se uvjerim da su oni tamo.
Našao sam samo bocu. Slatka voda u njoj je bila prozirna i spremna na prihvat utopljenika. Ničeg nije bilo strašno u boci punoj prazne vode i ja sam je gledao, djetinje razočaran, sretan i tužan odjednom. Tek kasnije sam shvatio da je djed još jednom prethodne večeri izašao iz kuće i zamijenio boce. Naslućujući što se događa u malenoj glavi, još dugo u noć je bio samnom, pričajući mi priče o zečevima i listovima kupusa, samo da ne mislim na ono što sam vidio.
“Djede, što su stršljeni?” – pitao sam još kao dijete. Nisam znao da je život stalna borba, vječiti sukob dobra i zla. Bijelo i crno. Ljeto i zima. I u toj borbi stalno bih zaboravljao da je za stršljene dovoljna i boca sa slatkom vodom. Oni nemaju emocija. Ne razmišljaju o tome što će biti sutra. Ne brinu ih posljedice njihovih postupaka. Borba s njima unaprijed je osuđena na poraz. Pomaže jedino sposobnost da okrenete njihove mane u svoju korist. Da pronađete bocu, napunite je slatkom vodom i objesite o granu.
Nakon puno godina otišao sam ponovo do kruške, kojoj je vrijeme savilo grane i približilo je zemlji, onako kao što to čini i ljudima. Djeda već odavno nije bilo da me primi za ruku i donese sigurnost, smirenje i spas. Bilo je predvečerje, jedno od onih, kada hladnoća najavljuje skraćivanje dana i smirivanje prirode.
Pogledao sam u nebo, promatrajući sunce kako zalazi uranjajući u mrak. Igra svjetla i sjene donijela mi je djedov osmjeh i ja sam znao zašto sam još jednom morao doći do stabla. Život ne počinje rođenjem jednog djeteta, ono se njime samo nastavlja. I kada unuci postanu djedovi, sve što su čuli i vidjeli moraju prenijeti svojim unucima. Da znaju svoju bocu sa slatkom vodom objesiti na pravom mjestu.
Saša Petar
srcu. Ne u mislima. Potraži me ispod kože.
