BRAK
Da se oženim? Da budem dobar ?
Da odijelom od baršuna i faustovskom kukuljicom
zapanjim djevojku iz susjedstva?
Da je ne vodim u kino, već na groblje
i pričam joj o vukodlacima i rašljastim frulama
onda za njom čeznem i ljubim je, i cijeli taj uvod,
a ona ne ide dalje i ja to razumijem
ne razljutim se pa kažem. Moraš probati! Lijepo je kad
probaš!
Umjesto toga uzmem je u naručje,
naslonim na iskrivljeni nadgrobni kamen
i cijelu noć je osvajam pod zvijezdama nebeskim -
Kad me predstavi svojim roditeljima
ukočenog napokon počešljanog, zagušenog kravatom,
da li da sjednem stisnutih koljena na inkivizitorski divan
i ne pitam. Gdje je toaleta?
Kako inače da budem drukčiji no što jesam,
Što često mislim: Flash Gordonova mu sapuna!
Ah, kako strašno mora biti mladiću
koji sjedi ispred obitelji a obitelj misli
Nikad ga nismo vidjeli! On hoće našu Mary Lou!
Poslije čaja i domaćih kolača pitaju Čime se bavite?
Da im kažem? Bi li im se onda sviđao?
Kažu: U redu, ženite se, gubimo kćerku
ali dobivamo sina -
Da ih onda pitam Gdje je toaleta?
Bože, a vjenčanje! Cijela njena obitelj i svi prijatelji
a mojih tek šačica, sve žicari i bradonje,
samo čekaju da se domognu jela i pića -
A svećenik! gleda me kao da masturbiram
i pita Uzimaš li ovu ženu
za svoju zakonito vjenčanu suprugu?
A ja, od straha što ću reći, reknem Uzimam!
Ljubim nevjestu, a oni banalni tipovi tapšu me po leđima:
Sad je tvoja, mladiću! Ha-ha-ha!
A vidiš im u očima neki bestidni medeni mjesec -
Onda sva ona glupa riža, zveket limenki, cipele
Slapovi Niagare! Čopori nas! Supruzi! Supruge! Cvijeće! Bomboni!
Svi, se slijevamo u udobne hotele
Svi ćemo noćas isto raditi
Ravnodušni portir zna što će se zbiti
Besposličari iz predvorja znaju
Liftboj što zvižduće znade
Nosač što namiguje znade
Svi znaju! Gotovo da sam sklon ne učiniti ništa!
Bdjeti cijelu noć! Buljiti u oči tom portiru!
S vičem: nije medeni mjesec! Nije medeni mjesec!
Bijesno juriti po sobama gotovo klimatičkim
urlajući Radio vam trbuha! Mačju mu lopatu!
Ah, vječno bi živio u Nijagari! u mračnoj spilji podno slapova
Sjedio bih, Ludi Medenomjesečar,
smišljajući kako da uništavam brakove, zatornik bigamije,
a svetac razvoda.
Ali moram se ženiti, moram biti dobar.
Kako bi bilo lijepo doći kući k njoj
i sjesti pokraj vatre, a ona u kuhinji
s pregačom, mlada i lijepa i hoće dijete sa mnom
i tako sretna što me ima da joj pečenje zagori
pa dođe plačuć k meni a ja ustajem iz djedova naslonjača
i govorim Božićnih mu zubi! Blistavnih vam mozgova!
Nijeme ti jabuke!
Bože, kakav bih ja bio muž! Da, moram se ženiti!
Toliko posla, treba se ušuljati noću u kuću gospodina Jonesa
i prekriti mu štapove za golf s 1920 knjiga na norveškom,
objesiti Rimbaudovu sliku na stroj za košenje trave
izlijepiti poštanske marke Tanu Ture po vrtnoj ogradi
kad gđa Dobroglava dođe po prilog za dobrotvorno društvo
ščepati je i reći: Na nebu su nepovoljni znaci!
Kad gradonačelnik dođe da za nj glasam, reći mu
Kada ćete ljude odučiti od ubijanja kitova?
Kad dođe mljekar otaviti mu poruku u boci
Donesite mi pingvinsku prašinu, hoće mi se pingvinske prašine.
Ipak, ako se oženim, i u Connecticutu bude padao snijeg
ona mi rodi dijete i ja ne spavam, umoran,
noćima budan, glavom oslonjen o tihi prozor, misleći na prošlost,
naći ću se u posve običnoj situaciji, pun tjeskobe,
suočen s odgovornošću, što nije mačiji kašalj, ni klin-čorba,
ah, kako bi to bilo!
Jamačno bih mu dao gumenog Tacita ko dudu
torbu slomljenih Bachovih ploča ko zvečku
objesio Della Francescu svud uokolo njegova krevetića
zašio grčki alfabet na njegov ubrus
i sagradio mu Parthenon bez krova kao tor za igru -
Ne, sumnjam da bih bio takav otac
ne bi bilo sela ni snijega ni tihog prozora
već vreli smrdljivi stiješnjeni New York
sedmi kat, žohari i štakori u zidu
debela žena - ko iz Wilhelma Reicha - vrišti preko krumpira Nađi posao!
I petero slinave deriščadi zaljubljeno u Fantoma
i susjedi svi krezubi i rasčupani
poput gomile vještica iz 18. stoljeća
svi hoće ući i gledati TV.
Gazda traži stanarinu
Špeceraj, plinara, račun za elektriku -
Ne može se leći i snivati Telefonski snijeg, parkiralište duhova -
Ne! Ne smijem se ženiti! Ne smijem se nikada ženiti!
Ali: zamisli da se oženim lijepom profinjenom ženom
visokom i blijedom u elegantnoj crnoj haljini
s dugačkim crnim rukavicama
koja drži čibuse u jednoj ruci, viski u drugoj,
i živimo na vrhu nebodera u apartmanu s velikim prozorom
odakle vidimo cijeli New York i dalje kad je vedro
Ne, ne mogu zamisliti da sam oženjen tim snom o ugodnoj tamnici.
A ljubav? Zaboravih ljubav,
ne da sam nesposoban za ljubav,
naprosto je smatram čudnom ko nošenje cipela -
nikad se ne bih oženio djevojkom nalik mojoj majci
a Ingrid Bergman mi uvijek bijaše nedostižna,
postoji možda djevojka ali je već udata
a ja ne volim muškarce i -
Ali netko mora bit!
Jer što ako mi bude šezdeset a ja neoženjen
sam u namještenoj sobi s mrljama mokraće na donjem rublju
a svi su drugi oženjeni! Cijeli je svemir oženjen, osim mene!
Ah, ipak dobro znam: da je bilo moguće žene,
ko što sam moguć ja
i brak bi bio moguć -
Kao ONA što u samotnoj nezemaljskoj raskoši
čeka svoga egipatskog dragana
tako čekam i ja - ali bez dvije tisuće godina i životvorne kupelji.
Gregory Corso
