Spletkarenja sa sopstvenom dušom.....

Ovako si me odenula u cvetove,osecam te volim te duso moja ,iako te nikad nisam videla...znam da si tu..

manuel-nunez-thumb-1.jpg
 
Poslednja izmena:
SONET O LJUBAVI

Hleb mi oduzmi, ako hoceš,
vazduh mi oduzmi, ali
ne oduzimaj mi svoj smeh.

Ne uzimaj mi ružu,
koplje koje hitaš,
vodu koja naglo
puca u tvojoj radosti,
iznenadni talas
srebrn što te radja.

Borba je moja teška
i vraćam se umorna oka
ponekad zato što videh
zemlju što se ne menja,
ali kad udje tvoj smeh,
popne se u nebo tražeći me,
otvara mi širom
sva vrata života.

Pablo Neruda
 
http://s14.****************/images/141119/xx8qjett.jpg
Pokajaćeš se, lijepa ženo, kad čuješ.
Ne znam kakva je sad, ja je pamtim po lepoti. I po izrazu patnje na licu kakvo nikada više nisam video, niti sam dugo mogao da ga zaboravim, jer sam tu patnju ja prouzrokovao. Zbog nje jedine u životu koju sam volio, nisam se oženio. Zbog nje izgubljene, zbog nje, ja sam tvrđi i zatvoreniji prema svakome: osećao sam se poharan, i nisam davao i nisam mogao dati joj.

Bolela me je odsutna. Jer i nju sam ostavio i otišao... ne žaleći ... a požalio sam kad ništa više nisam mogao izmeniti.
M. Selimović
 
ISKUŠAVANJE REALNOG

Nikada se nisam naljutio na jabuke
što su jabuke, na lišće što je lišće,
na senku što senka je, na ptica što su ptice.
A jabuke, a lišće,a senke, a ptice
najednom se na mene naljutiše.
I evo me na sudu lišća,
na sudu senki, jabuka, ptica,
na sudu okruglom, sudu vazdušnom,
sudu tankom, sudu hladovitom.
Evo me osuđenog zbog neznanja,
zbog dosade, zbog nemira,
zbog nepomičnosti.
Mudrosti ispisane na jeziku jezgra.
Nalog za hapšenje, parafiran
ptičijom iznutricom,
osvežavajuća siva pokajanja, iskazana meni.
Stojim glave otkrivane,
nastojeći da odgonetnem ono što zasjužujem
zbog neznanja...
a ne mogu, ne mogu da odgonetnem
ništa,
i to stanje duha, ono samo,
ljuti se na mene
i osuđuje me, neodgonetljivo,
na napregnutost
značenja u njima samim
sve dok ne dobiju oblik jabuke,lišća,
senki,
ptica.

Nikita Stanesku
 
DVOSTRUKI ŽIVOT

Plutamo po svijetu u kojem se
ne govore imena, ni razlozi nesreće,
šuti se iz daljine i blizine,
govoriš na svojoj strani kreveta,
na svojoj strani života
koji sastavljaš i rastavljaš
kao masku za sjene
pod našim ukočenim tijelima.

Priznajem, iza mene je teorija sreće
u poljupcima na crno,
i praksa nemira u svakom napuštenom danu.
Priznajem, negiram i tebe i sebe,
cijeli jedan život, pola tvoj, pola moj,
i Bogu nas za smrt nježno imenujem.

Plutamo po svijetu u kojem se
ne oprašta ništa, ni moć, ni nemoć,
voli se iz daljine i mrzi iz blizine,
šapćeš sad sama za sebe,
za drugu stranu života,
pola tvog, pola mog.

Ivan Herceg
 
Sta mi ovo treba, ove noci, ovog trenuta...

da pisem o nama...da pisem o tebi...

a tako sam bio nasilno dobro raspolozen.

Zasto ovako besedim, neke arhaicne reci, kojima si me ti naucila, a nisam ih hteo nocas.

Zasto pisem o tebi sada,kada se san navlaci na moje premorene oci...Zasto te uopste pominjem?

E,zato, sto si ti deo mog bica,

zato sto si zena, koju ne mogu preskociti ni jednog dana,

koliko god da me umor svlada ili raznizu bestidni pogledi nekih cudnih zena,

koje ja ne razumem, zato sto se na svakom delu mog bica vidi da te volim....

A one sve tako, gledaju, zavode, samo neznaju jedno....

Mene je lako voleti, ali tesko zavesti,

jer toliko je iskusenja proslo kroz moj zivot, da osim tebe nema ni jedne koja bi u tome uspela.

i Sada znam, da dok oduzimas, sabiras i na neki nemoguci nacin, analiziras ove moje reci,

ne muci se, ja volim samo i jedino tebe.

 
ODGADJANJE


Provest ću sutra misleći o prekosutra,
tako će biti moguće; ali danas ne...
Ne, danas ništa; danas ne mogu.
Zbrkana ustrajnost moje objektivne subjektivnosti,
san mojega stvarnog života, umetnutog,
zamor unaprijedni i beskonačni,
zamor svemirski da bi se ukrcao u tramvaj ...
ta vrsta duha...
Prekosutra samo...
Danas se želim pripraviti,
želim se pripraviti da sutra mislim na slijedeći dan...
On je odlučan.
Sutra je dan nauma.
Sutra ću sjesti u uredovnicu da osvojim svijet;
ali ću svijet osvajati samo prekosutra...
Dolazi mi želja da zaplačem,
dolazi mi želja da zaplačem gorko i smjesta, u nutrini...
Ne tražite da znate više, to je tajna, neću reći.
Prekosutra samo...
Kad sam bio dijete, nedjeljni me je cirkus zabavljao čitav tjedan.
Danas me samo zabavlja nedjeljni cirkus čitavog tjedna djetinjstva...
Prekosutra ću biti drugi.
Moj će život postati slavodobitnim,
sve moje stvarne odlike pametnoga, odgojenoga, uporabivoga stvorenja
bit će prizvane službenim nalogom...
Ali nalogom od prekosutra...
Danas želim spavati, sastavit ću ga prekosutra...
Koja je, za danas, predstava što će mi ponoviti djetinjstvo?
Čak i ulaznice da kupim sutra,
jer je zapravo.prekosutra dobra predstava ...
Prije, ne...
Prekosutra ću imati javan stav što ću ga sutra izučavati.
Prekosutra ću naposljetku biti ono što danas ne mogu nikako biti.
Prekosutra samo....
Spava mi se kao psu lutalici na hladnoći.
Spava mi se veoma.
Sutra ću ti zboriti riječi, ili prekosutra...
Da, možda samo prekosutra
Budućnost...
Da, budućnost

Fernando Pessoa
 
ARS POETICA


Pjesma mora biti opipljiva i nijema,
Ko oblo voće.

Šutljiva
Ko prema palcu stari medaljoni.

Tiha ko rukavom izlizani kamen
Pod prozorom, gdje mahovina raste -

Pjesma mora biti bez riječi
Ko let ptica

Pjesma treba biti nepokretna kroz vrijeme
Ko mjesec što se penje

Ostavljajuć, ko što mjesec pušta
Granu po granu u noć zapletena stabla.

Pjesma treba biti nepokretna kroz vrijeme
Ko mjesec što se penje

Pjesma mora biti ravnopravna
Ne istinita

Za svu povijest bola
Prazan hodnik i list javora

Za ljubav
Dvije priljubljene travke i dva svjetla iznad mora

Pjesma ne treba značiti
Nego biti.

Archibald MacLeish
 
Srce moje misli večito
neku tužnu misao.
I ma šta sa mnom bilo:
budem li kome postala
žena verna,
ili dragana čija,
ili ma šta drugo;
ili budem uvek smerna
sanjalica ostala.
Bude li duša moja sveto sedište
jedne ljubavi;
ili srce moje bolno središte
svih nežnosti,
ti mene uvek voli:

Jer srce moje misli večito
neku tužnu misao
što mene jedino boli.

I ma čega da se latim,
plemenitog ili zlog:
mognem li zbog drugih da patim,
ili budem neku sreću srca svog
tuđim bolom kupila;
budem li katkad praštala,
ili se budem uvek svetila,
znaj da sam grehove sve
već davno iskupila,
znaj da sam već davno
zbog svega ispaštala,
i uvek mi oprosti:

Jer srce moje misli večito
neku tužnu misao
što mene jedino žalosti.

Desanka Maksimović
tumblr_m738diE02V1rn1255o1_500.jpg
 
"Ne treba čovjek da se pretvori u svoju suprotnost. Sve što u njemu vrijedi, to je ranjivo. Možda nije lako živjeti na svijetu, ali ako mislimo da nam ovdje nije mjesto, bit će još gore. A željeti snagu i bezosjećajnost znači svetiti se sebi zbog razočarenja. I onda, to nije izlaz, to je dizanje ruku od svega što čovjek može da bude. Odricanje svih obzira je prastari strah, davna suština ljudskog bića koje želi moć, jer se boji."
Meša Selimović
 
Baš volim Mešu , u istj mi je ravni sa Andrićem !
.........................................................


Desilo se u podne.

Vraćao sam se kući, na nezarađeni ručak, kao i svakog dana, umoran od nekorisne upornosti s kojom sam tražio izlaz iz zazidanosti. Navikao sam da tražim i ne nalazim, jedno je zavisilo od mene, drugo ne znam od koga, i ništa nisam imao da predbacim sebi, a nisam mogao da se ljutim što me ne prihvataju. Nekad sam, u ljutini, prijetio mržnjom, a nisam je osjećao. Ni sad je ne osjećam. I hvala bogu. Da sam drukčiji, da život nosim kao tegobu, da sam ogorčen, počeo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okreće protiv cijelog svijeta. A ne mogu to. Uprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri, sretan zbog žene koja mi je olakšavala život, i zbog djeteta koje je nosila. S djetetom će nam, doduše biti teže, ali, opet ćemo nekako živjeti. To je jedna od tajni ovoga svijeta: toliki ljudi živi teško, ni sam ne znaš kako ni od čega, a niko ne umire od gladi. Znam, nije pravo što tog malog čovjeka dočekujem s utjehom što neće umrijeti od gladi, ali znam i to da nikad ne vjerujemo u svačiju zlu sreću, i da uvijek postoji nada u bolje. Od svoje muke nisam uspijevao da stvorim ni veliki bol ni veliku misao. Rođen sam, izgleda, za sitne stvari, kao i većina ljudi i nije mi žao što je tako. Pošten sam koliko mogu, nikome ne želim suviše zla, htio bih da ljude više volim nego što ih žalim, molim se svojoj sreći da mimo mene prođe ono što me se ne tiče.

Nisam se umorio.
 
BALADA LJUBAVI KROZ STOLJEĆA


Od početka vremena,
volio sam te, voljela si me.
Ja sam bio Grk, ti Trojanka,
Trojanka, ali ne Helena.
Iskočio sam iz drvenog konja
kako bih ubijao tvoje.
Ubijao sam, svađali smo se, umrli smo.

Postao sam Rimski vojnik,
progonitelj kršćana.
Na vratima katakombi
sreo sam te opet.
Ali kada sam te vidio kako padaš
gola u Koloseumu
a lav ti se približava,
očajnički sam ga zaskočio
i lav nas je oboje pojeo.

Slijedeće, bio sam Maurski gusar,
devastator Tripolija.
Zapalio sam fregatu
na kojoj ti krila si se od
bijesa moje brigantine.
Ali kada sam te htio dograbiti
uzeti te za moju robinju,
prekrižila si se i zatjerala
nož kroz svoje srce.
Kasnije opet, u sretnijim danima,
bio sam zavodnik u Versaillesu,
lukav i razvratan.
Ti snivala si postati opaticom ...

Provukao sam se preko zida samostana
ali teška politika
odvela nas je na giljotinu.

Ove dane sasvim sam moderan:
plešem, trčim, treniram.
A imam i novac u banci.
Ti si sada zanosna plavuša:
plešeš, trčiš, treniraš.
Ništa od toga ne sviđa se tvom ocu.
Ali nakon tisuću preokreta, svih iznenadnih,
ja, jedan od Paramountovih filmskih heroja,
grlim te, ljubimo se, vjenčamo se.


Carlos Drummond de Andrade
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Slične teme

tab503
Postoji li samo JEDNA PRAVA osoba za vas?
2 3
Odgovora
70
Pregleda
935
argumentovano
A

Back
Top