МTraganje za korenima Srba
Savremena proucavanja arheologa i istoricara, kao i paleolingvista i antropologa, ukazuju na cinjenicu da su Sloveni naseljavali veliko podrucje na kojem su vladali Rimljani
Slovenski narodi zauzimaju veci prostor na zemlji nego u istoriji, napisao je Franc Kont u jednom od svojih dela koja se bave poreklom i kulturom nasih predaka. U istoj knjizi pise da su Sloveni jos u davnoj proslosti, znatno pre Velike seobe naroda ziveli na velikim prostranstvima od Urala do zapadnih obala Evrope i od Arktika do Mediterana. Na tom podrucju su Sloveni znali da sacuvaju svoje lako prepoznatljive crte.
Arheolozi Slovene obicno vezuju za Veliku seobu naroda, a taj period spada u najmlade i najnerazvijenije discipline koje tek u novije doba uzimaju maha. Prilikom proucavanja Slovene u tom relativno kratkom periodu od 375. godine, pa do pobede Franacke drzave nad Avarima krajem osmog veka, obicno se zaboravlja da su nasi preci ziveli u predelima juzne Panonije, odnosno severno od Save i to tokom vise vekova pre Velike seobe. Najnoviji nalazi nemackih, madarskih, ceskih, poljskih i ruskih strucnjaka potvrduju pretpostavke nekih naucnika jos iz proslog veka da su Sloveni ziveli na sirokim prostranstvima Evrope od Baltika do Dunava i sire jos u praistorijskom periodu.
Veza sa Sarmatima
Pokusajima da se rasvetli i bolje upozna istorija nasih predaka pridruzila se i Sofija Davidovic-Zivanovic, arheolog iz Londona, clan Kraljevskog arheoloskog drustva, cije je delo "Mementa archaeologia et eruditiva" ovih dana izaslo iz stampe. Ona je na jednom mestu prikupila rezultate istrazivanja nasih i svetskih strucnjaka koji se bave slovenskom prosloscu, a predstavila je i svoje radove o toj temi. Za arheologe je uvek bilo atraktivno da rade na praistorijskim lokalitetima, ali ne i da obrade praistoriju Slovena, pise u uvodnom delu knjige Sofija Davidovic. Anticki lokaliteti otkrivaju sjaj i moc Rimskog carstva na nasim prostranstvima a sta se desava sa Slovenima u tom periodu ne znamo nista ili znamo samo ono sto je zapisano u istorijskim izvorima onda kada su oni sa drugim narodima ugrozavali granice Carstva.
Jedne od kljucnih pitanja od kojih zavisi resenje etnogeneze slovenskih naroda u Evropi jeste odnos Sarmata i Slovena. Sarmati su od cetvrtog veka pre nase ere pa do cetvrtog veka posle Hrista naseljavali juzni deo evropske Rusije. U proteklih pet decenija proucavanje istorije ovog naroda bilo je potiskivano na marginu interesovanja kompetentnih ustanova. U strucnom pogledu, glavna teskoca sa kojom se suocavaju arheolozi predstavlja nereseno pitanje porekla stanovnistva kome je pripadao materijal za koji se misli da je sarmatski.
Istorija Sarmata, prema antickim izvorima, prati razvojni put njihovih pomena od cetvrtog veka pre Hrista pa do cetvrtog veka nove ere. U tim izvorima pise kako su Sarmati ucvrstili vlast na teritoriji Skita i da zajedno sa njima ugrozavaju gradove na obali Crnog mora. Prema nalazima ruskih strucnjaka lokaliteti sa skitskim i sarmatskim materijalom se nalaze na teritoriji na kojoj su ziveli Sloveni jos u dalekoj praistoriji. U ruskim letopisima Sarmate nazivaju Obrima, pa je lako izvesti zakljucak da su Obri zapravo mesavina Avara i Slovena.
Cinjenica je da cesto u istorijskim izvorima nije lako identifikovati o kojima je narodima rec. Tako Ptolomej misli da su Anti, Veneti i Sarmati ogranci jednog istog stabla, odnosno da su to Sloveni. Simeon Koncar u casopisu "Strazilovo" broj 29 navodi da su Goti, Sarmati, Skiti, Geti, Tracani i Iliri nista drugo do Sloveni. Prokopije iz palestinskog grada Cezareja, roden krajem petog veka, u delu "De Bellis" ostavio je dosta podataka o mnogobrojnim plemenima koje naziva zajednickim imenom Sclabenoi. Oni, kao i Anti, govore istim jezikom. Prvobitna oznaka Sklavini nije imala znacenja etnicke i jezicke pripadnosti, vec je obuhvatala skup plemena (Goti, Geti, Huni, Avari, skiti).
Teofilaktos Simokates pise u svom delu "Istorija" o ratnim dogadanjima na vizantijsko-perskijskoj granici, pa kaze i ovo: "Getsko pleme ili sto je isto gomile Slovena zestoko pljackaju Trakiju." Simokates misli da su Geti starije ime plemena Sklavini. Car Lav ?i u delu o ratnim vestinama nazvanom "Taktika" napisanom krajem devetog veka cesto spominje Sklavine, a u nekim delovima posebno navodi "skitska plemena" i "skitski narod". Mnogi istoricari misle da se pod tim imenom kriju Sloveni.
Grobovi kao potvrda kontinuiteta Dogma da Slovena u Panoniji i na Balkanu nije bilo pre dolaska Avara 567. godine definitivno je odbacena. Potvrdila su to arheoloska iskopavanja kojima je oborena i teorija do pre dolaska Avara vecinu stanovnistva u danasnjoj Vojvodini cine Sarmati. Polako se pomeraju granice, a vec je zazivela nova, na arheoloskim nalazima zasnovana teorija da je na podrucjima koje su naselila sarmatska plemena vec uveliko zivelo slovensko stanovnistvo. Zemljana utvrdenja i sanceve koji su sluzili za odbranu treba definitivno preispitati i konacno sistematski obraditi. Jer, nelogicno je takvu vrstu arhitekture pripisivati iskljucivo carskim Sarmatima kada je poznato da su ih gradili Sloveni radi odbrane. Slovenska naselja su podizana kraj vode, bilo stajace ili tekuce, jer su pomocu sanceva punih vodom organizovali odlicnu odbranu svojih naseobina.
Analizirajuci nacin sahranjivanja, priloge u grobovima, podatke o antropoloskim karakteristikama ostataka skeleta ljudi i ritual sahranjivanja, moze se jasno izvuci zakljucak o kontinuitetu i razvoju jednog naroda na odredenom podrucju. Govoreci o slovensko-sarmatskom podrucju, lako moze da se uoci da su rituali i obicaji sahranjivanja ili spaljivanja pokojnika ostali gotovo isti kroz sve vremenske periode. Kult mrtvih i sve sto je vezano za te obicaje najteze se menja i to je nesumnjivo najsigurniji dokaz o kontinuitetu i jedinstvu populacije koja se cesto u istorijskim izvorima pominje pod razlicitim imenima.
Nasi poznati arheolozi Dorde Mano-Zisi, Mirjana Corovic-Ljubinkovic, Milutin Garasanin i Jovan Kovacevic isticali su u svojim radovima da su u prvom milenijumu pre Hrista ziveli Skiti, savez slovenskih plemena koja su docnije dala narod Slovena. Savremena "zvanicna i institucionalizovana nauka" u nasoj zemlji jednostavno previda rezultate takvih autora kao sto su bili Milan Budimir, Miodrag Grbic i Branko Sljivic i tezi da nametne ideju da su Sloveni dosli u nase krajeve u toku takozvane Velike seobe naroda pod pritiskom Huna, Germana i drugih Varvara. Da to nije tacno, utvrdio je jos tridesetih godina ovog veka poznati antropolog i arheolog Branko Sljivic. On je prvi pokazao, proucavajuci morfoloske i antropoloske karakteristike ostataka skeleta, da je starosedelacko stanovnistvo Balkana, bez obzira da li je rec o Ilirima, Tracanima i drugim narodima, identicno sa starim Slovenima.
Savremena proucavanja arheologa i istoricara kao i paleolingvista i antropologa ukazuju na cinjenicu da su Sloveni naseljavali velika podrucja Rimskog carstva, kao i sira prostranstva Evrope i zapadne Azije. Kada se zna da je ime Sloven prvi put upotrebio Prokopije 552. godine, onda je lako da se shvati da ih Rimljani pre toga vremena nisu mogli da zovu Slovenima, vec su za njihove istoricare Sloveni bili Varvari.
Rimski izvori pominju vise svojih velikodostojnika koji su bili srpskog porekla. Tako se navodi da je u cetvrtom veku, dakle u vreme kada se odreduje datum postanka starosrpska nekropola kod juzne izlaznice autoputa Beograd-Zagreb kod Sirmijuma, za avgusta zapadnog dela carevine izabran Valerije Likinije, Srbin roden u Raskoj 308. godine. Likinije je zeleo da dozvoli hriscanima slobodu veroispovesti i crkvenog rada i da ih izjednaci sa ostalim religijama. U tome je dobio podrsku carice Jelene, koja je vec bila krstena i koja je kao Srpkinja poreklom sa ostrva Braca udala svoju cerku Konstancu za Valerija Likinija. Avgust Galerije, poznati progonitelj hriscana, pred smrt 311. godine prihvatio je Likinijev proglas u prilog hriscanstva, koji je izdao u Serdiki. Pocetkom 313. Likinije i Konstantin izdaju u Milanu cuveni edikt o slobodi i ravnopravnosti hriscana u Carevini.
Arheoloska iskopavanja u Sremskoj Mitrovici, rimskom Sirmijumu, otkrila su postojanje najmanje deset hriscanskih crkava u ovom gradu. To potvrduje cinjenicu da je broj hriscana morao da bude veliki i dominantan kada je postojala potreba za izgradnjom tolikih hramova. Antropoloski nalazi potvrduju da je to stanovnistvo bilo slovenskog porekla, a istorijski izvori ukazuju da su iz tog stanovnistva uglavnom regrutovani vojnici. Tako je sasvim razumljivo da su mnogi uspeli da putem uspinjanja kroz vojnicku hijerarhiju dodu na presto Carevine. Postojanje velikog broja crkava moze se objasniti i cinjenicom da su Srbi po tradiciji prvo gradili crkvu, pa potom svoju kucu ili vajat. i
Renesansa slovenske civilizacije
Profesor Radivoje Pesic na sastanku Studijske grupe za evropske perspektive, koji je odrzan u Beogradu 1992. godine, rekao je, izmedu ostalog, i ovo: "Evropa je pozelela da slovensku civilizaciju surovo odbaci kao nestvarnu. Evropa je pozelela da slovenski svet baci na kolena. Ali, Evropa mora da racuna na renesansu slovenske civilizacije koja je na samom pragu. Buducnost istorije mora da racuna bas na slovenske institucije. Evropi je potrebna nova skola i nova nauka, ako jos ima osecanja odgovornosti za buducnost... Evropski koncept mondijalizma srusio se u Jadranskom moru naocigled celog sveta. Sve svoje promasaje Evropa ce pripisati Jugoslaviji i Srbiji. Ona ce i u Jugoslaviji i u Srbiji naci svoje privrzenike koji ce to potvrditi klececi pred svojim dzelatima i moleci za oprost".
Ognjen RADULOVIC