Cvetovi zla
AUTOR:
ŠARL BODLER
„Cvetovi zla“ zbirka je pesama objavljena 1857. godine. Odmah nakon objave izazvala je veliku osudu savremenika i to više manje svih onih koji su optužili i Floberovu „Madam Bovari“. Bodler i njegovo delo bili su optuženi za nemoral i smatralo se da je ono svojim izlaskom ugrozilo javni moral.
Šarl Bodler, veliki i neprihvaćeni pesnik tog doba, čak je i kažnjen za neke delove ovog tada neshvaćenog i nemoralnog dela. Četiri godine kasnije, delo je ponovo izašlo, ali iz njega su izbačeni svi delovi koji bi mogli narušiti javni moral.
Zbirka pesama „Cvetovi zla“ pisana je čak petnaest godina. No, u to vreme nikako nije mogla biti shvaćena te je delo postalo poznato i prihvaćeno tek mnogo godina kasnije. Bodler je hteo svojim pesmama da šokira i muči tadašnje čitateljstvo koje je imalo naviku da čita samo lepe stihove koji su još dodatno ulepšavali njihove, za Bodlera, licemerne živote.
U temama ovih zbirka pesama, Bodler je birao ružne teme i mračne boje, on u svojim pesmama propagira pesnika koji neće ulepšavati život i neće pisati samo o lepoti i uzvišenom duhu.
Kada se ova zbirka pesama danas analizira, ne nailazi se na toliki nemoral, šok i izokrenute vrednosti kako je to bilo u ono vreme. Što se tiče forme čak se može reći da se radi o vrlo strogo pisanoj knjizi.
„Cvetovi zla“ se sastoji od više od 160 pesama, podeljena je u 5 celina i sadrži 6 ciklusa. Delo se bazira na uvodnoj pesmi posvete čitaocu koja se naziva „Čitaocu“ i čak 28 sastava pod nazivom „Dodatne pesme“ koji nisu raspoređeni i uvršćeni su u uvodnih šest spomenutih ciklusa.
Glavna okosnica i najopsežniji ciklus je prvi i nosi naziv „Splin i ideal“ i sadrži 88 tekstova. Svi bitni motivi su izneseni u uvodnoj pesmi „Čitaocu“. U njoj Bodler opisuje kako moderni čovek propada u licemernom društvu, a sve to opisuje estetikama ružnoće.
Svaka od pet celina ima određeno značenje za celu zbirku, a svaka pesma ima značenje za celinu.
„Splin i ideal“ započinje pesmama u nizu kojima je izložen neki novi estetski program te nova viđenja umetnosti i lepote. Vidi se položaj umetnika u društvu i njihova snaga koju imaju na svakodnevicu. U pesmama koje slede može se videti druga strana umetnikovog života koji je opisan kao prosjak, mučenik i luda.
U drugom delu ciklusa može se videti snaga idealne ljubavi, osećanje ekstaze i zanosa koje ona donosi, ali i osećanje melanholije i sete koje ona može doneti. U pesmama je izneseno kako je materijalno stanje samo stanje prolaznosti u životu. Žena je prikazana kao izvor lepote i blaženstva sa jedne strane, dok sa druge strane pesnik ženu opisuje kao izvor hladnoće i pokvarenosti.
Prvi ciklus završava zaključkom kako se čovek ne može ispuniti ljubavlju, pa se vraća u svoju psihu koja je opisana kao patnja.
„Pariske slike“ su drugi ciklus koji se po svemu čini najcelovitiji. Čini ga osamnaest pesama, a sve one bave se životom u velegradu, pisac šeta gradom i to u 24 sata. On nailazi na nesreću i bedu hodajući ulicama, a sve to podseća ga na njegovu patnju.
Nakon toga sledi kratki ciklus „Vino“ koji se bavi tematikom opijanja, dok se u ciklusu „Cvetovi zla“ pesnik bavi seksualnim zastranjivanjima. Taj ciklus je bio i najprovokativniji.
Ciklus „Pobuna“ ima samo tri teksta i u njemu se opisuje kako je junak na granici između pakla i neba.
Završetak knjige je logičan i zadnji ciklus nosi naziv „Smrt“. Ovaj ciklus pun je tematike o umiranju, u njemu donosi rasplet, sagleda se bliže čovekov put i njegova sudbina.
Ova zbirka pesama pesnikovo je viđenje stvari o trenutnoj situaciji u društvu, ali i njegovi životni padovi, usponi i zanosi. On se pobunio protiv laži i prevara te je hteo da nađe prvi i istinski pokretač čovekovih postojanja. U isto vreme smatrao je da to nikako nisu trenutne lažne i isprazne, nametnute konvencije ponašanja.
U svojim pesmama odbacuje lepotu, sentimentalnost i uvodi novu vrstu emotivnosti pišući stihove pune očaja, mržnje, ljutnje, prkosa i zanosa. One govore o praznini, bludu, zavisti i nagonu. Teme su smrt, praznina, očaj, sivilo jednog velegrada, beda i borba za opstanak.