Najneverovatnija i začuđujuća delatnost u okviru saradnje četnika sa okupatorima i kvislinzima, odigravala se u domenu četničko-ustaških odnosa. To je najbolnija strana četničkog kolaboracionizma. Četnička propaganda je tvrdila kako se Mihailovićeve formacije na teritoriji NDH, tobože, bore protiv ustaša radi spasavanja Srba i srpstva od ustaških genocidnih postupaka prema srpskom narodu. Praksa i stvarnost su, međutim, bile drugačije. Saradnja četnika odvijala se ne samo sa ustašama i drugim vojnim ili poluvojnim formacijama NDH, već i sa vlastima te marionetske tvorevine, u svim svojim aspektima.
Kontakt između Mihailovićevog predstavnika Dobrosava Jevđevića, italijanskog konfidenta, sa Pavelićevim izaslanikom logornikom Poljakom, održan je u Splitu, 30 decembra 1941. Razgovaralo se o opštim sukobima i odnosima Srba i Hrvata. Takođe je bilo reci o favorizovanju jednih ili drugih od strane Italijana. Poljak je pozvao Jevđevića da dođe u Zagreb radi razgovora sa Pavelićem. Jevđević je to prihvatio, rekavši: “Do viđenja, dakle, u Zagrebu i pozdravite mi ministra dr Artukovića'”.
U Bosni i Lici, kao i u nekim drugim krajevima, izvršeni su u prvoj polovini 1942. od strane pročetničkih pristalica, mnogi pučevi u partizanskim odredima. U tome su značajnu ulogu igrale italijanska, nemačka i ustaška obaveštajna služba. Povod za prelazak iz partizanske na četničku stranu, najčešće se među samim četnicima objašnjavao tako što se govorilo da su u partizanske jedinice počeli da se “uvlače” Hrvati i muslimani, koje su, bez razlike, optuživali za masakre nad Srbima. Sa tim “dželatima” nisu mogli biti u istom stroju. Otvoren sukob u redovima srpskuh ustanika, zbog pučista i “odmetnika” od partizanskih odreda, rezultirao je podelom na dosledne antifašiste i one koji će naći izgovor za saradnju sa naci-fašistima.
Budući da su se vođe vojno-četničkih odreda osećali nedovoljno snažnim da osiguraju svoj opstanak, našli su oslonac u sporazumevanju sa ustašama. Četnički komandanti su rešenost na izdaju svojih saboraca i orjentaciju na zbližavanje sa okupatorima i Pavelićevim režimom, objašnjavali kao da žele “da na taj način zaštite narod od daljeg klanja i uništavanja narodne imovine pljačkom i paljevinom”. Tako se u praksi četničko spasavanje Srba od ustaša, svelo na saradnju četnika sa ustašama u borbama protiv samih Srba, to jest antifašističkih boraca u partizanskim redovima. Ubrzo su uspostavljeni čvršći kontakti sa predstavnicima vlasti NDH, a posle toga usledili su sporazumi između četnika i ustaških predstavnika.
Jedan od prvih koji je potpisao sporazum sa predstavnicima NDH o priznavanju ustrojstva te tvorevine bio je Uroš Drenović. On je to uradio 27. aprila 1942. u Mrkonjić Gradu (oni vele u Varcer Vakufu). S pravne tačke gledišta, ugovor je veoma stručno sastavljen, precizan i obavezujući. Naglašena je odredba kojom je regulisano da će četnici zajedno sa oružanim formacijama NDH “zaštićavati srpska sela’ od napada “komunista odnosno tzv. partizana”. Zanimljiva je Drenovićeva izjava, kojom iskazuje spremnost da će se, nakon što zajedno likvidiraju partizanske snage, sa svojim ljudstvom staviti na raspolaganje ustaško-domobranskoj komandi. Sadržaj ovoga ugovora po mnogo čemu odražava bit sadržaja ostalih ugovora koje su drugi četnički komandanti sklopili sa predstavnicima NDH na teritoriji Bosne.
Ubrzo su i ostali četnički komandanti, poput Rade Radića, Lazara Tešanovića, popa Save Božića, Cvijetina Todića i Radivoja Kerovića, sklopili pisane sporazume sa ustaškim predstavnicima. U, bezmalo, svim ugovorima stoji naglašena klauzula, da četnici “Priznaju vrhovništvo Nezavisne Države Hrvatske i kao njeni državljani izrazuju lojalnost i odanost njenom poglavaru, poglavniku i privrženost Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”. Slične sporazume o saradnji četnika sa ustašama i priznavanju NDH, potpisali su i neki četnički komandanti u Lici, kao što su major Slavko Bjelajac i kapetan Miodrag Kapetanović. Momčilo Đujić je vrlo rano uspostavio veze sa predstavnicima ustaške države. Sagovornik sa ustaške strane i organizator susreta sa Đujićem bio je veliki župan u Kninu David Sinčić. On je Đujiću dodelio veću sumu novca, pomoć u hrani i drugim ratnim potrebama. Đujić je, proširujući saradnju sa ustašama, u prvom redu u zajedničkim borbenim akcijama sa njima, stekao veliko poverenje i kod najviših vlasti
NDH.
Poglavnik Ante Pavelić nije imao nikakve rezerve niti bojazni od “osvetničkog” ispada četnika prema formacijama i vlastima NDH. Zato je 21. decembra 1944. naredio da se izađe u susret Đujiću sa njegovih 6.000 četnika kako bi se povukli ispod udara snaga NOVJ i izvukli se u Istru i Slovenačko primorje. Podstrek za saradnju sa ustašama četnički komandanti su našli u činjenici da je to bilo u sferi strateških opredeljenja Draže Mihailovića u odnosu na okupatore i njihove satelite. Vojvoda Uroš Drenović, čija saradnja sa ustašama i vlastima NDH, personifikuje četničko-endehazijske odnose, poveo se postupkom Draže Mihailovića. Objašnjavajući kako je došlo do potpisivanja sporazuma sa ustašama, Drenović je naveo: “Ja sam odmah u početku i prvi slao svoje kurire u Srbiju. Pošto su na mome sektoru bili Italijani, moja komanda mi je naredila da radim sporazumno sa fašistima, ja sam to i radio jer sam dobio takva uputstva”. Dalje, Drenović kaže: “I Draža Mihailović je 1 marta 1942. napravio sporazum sa Hrvatima i Slovencima. Taj zapisnik nije daleko od ovoga našega”.
U jednom nedatiranom dokumentu iz 1942. godine, Mihailović opravdava sporazume “četnika u Bosni i Hercegovini i Lici i Pavelićevih vlasti”. Jedino što se Mihailoviću nije dopalo, jeste to što su sporazumi bili formlni, zvanični i javni, i što ljaga za to pada na četnički vojno-politički vrh. Mihailović, međutim, nije iskazao ljutnju niti zamerke Drenoviću, pa ni onda kada su Mihailovića viši četnički funkcioneri upozoravali na preterano i, za opštu četničku stvar, štetno zajedništvo Drenovića i ustaša. Komandant četnika u zapadnoj Bosni major Vranješević, nadležni Drenovićev starešina, izvestio je 3. februara 1943. Dražu Mihailovića daje Drenović “bolesno ambiciozan”, te “se ne ustručava da zapliva u Nemačke i Hrvatske vode”, što je “dovelo do propasti njegovog odreda”. Dalje, Vranješević piše: “Slao je poklonstvenu deputaciju u ime Bosanske Krajine da izjavi lojalnost poglavniku i vladici Germogenu u Zagreb. Večito je sa Hrvatima i Nemcima u B. Luci.”
Petar Baćović je 7. februara 1943. izvestio Mihailovića da “Drenović ide zajedno sa Nemcima i Hrvatima”. Mihailović je, međutim, smatrao da je to model i način na koji četnici “spasavaju” Srbe, pa je sutradan obavestio Zaharija Ostojića da “Drenović ide zajedno sa Nemcima i ustašama i Lorković ga hvali”. Kada je Mihailović pobegao iz Srbije u Bosnu, lično je u ime Kralja Petra, unapređivao ustaške oficire, delio im odlikovanja i radio na objedinjavanju četničkoustaških borbenih aktivnosti. Obim, vreme i modalitete četničko-ustaške saradnje određivao je Mihailović, a potčinjeni su to u praksi, na terenu realizovali.
Vrhunac odnosa sa ustaškim vlastima, predstavlja svakako upućivanje Mihailovićeve delegacije u aprilu 1945. poglavniku Paveliću radi sporazumevanja o zajedničkim naporima da se zaustavi oslobođenje zemlje od strane snaga Jugoslovenske armije. U delegaciji su bili general Svetomir Đukić, major Žika Andrić, inženjer Vladimir Predavač i dr Ranko Brašić. Oni su pregovarali sa delegacijom u kojoj su bili Pavelić, Andrija Artuković, ustaški generali Ante Maškov, Đorđe Gruić i Vjekoslav Luburić, kao i pukovnik Jozo Rukavina. Da bi izrazio važnost i potrebu zajedničkih dogovora, Mihailović je poslao lična pisma: jedno za Alojzija Stepinca, a drugo naslovljeno na advokata Ranka Brašića, s čijom je sadržinom ovaj upoznao Pavelića.
SPORAZUM UROŠA DRENOVIĆA SA USTAŠAMA O PRIZNAVANJU VLASTI NDH
ZAPISNIK
sastavljen u kotarskom predstojništvu u Varcar Vakufu dana 27/IV. 1942. g. u svrhu smirenja i pacificiranja cielog područja, a u smislu postojećih odredaba danas su se sastali u kotarskom predstojništvu ispred hrvatskih vlasti g. Emil Rataj – bojnik, kao predstavnik domobranstva, g. Marko Jungić – kotarski predstojnik, kao predstavnik upravnih vlasti i g. Konstantin Urumović, kao predstojnik kotarskog suda, kao politički predstavnik, a sa srpske strane odnosno četničke komande “Kočić” g. Uroš Drenović, komandant četničke organizacije, i g.Tode Mitrović, kao predstavnik političkih četničkih organizacija.
Na sastanku je zaključeno slijedeće:
I.
Na obim stranama pokazana je volja i spremnost za likvidiranje uzajamnog neprijateljstva.
II.
Zajedničkim saradnjama ima se odmah nakon ovoga sastanka poraditi na pomoći svih stanovnika kako u gradu tako i u selu. Time se podrazumjeva uzajamni saobraćaj i zamjena svih dobara, a u tu svrhu omogućiti nesmetani dolazak i odlazak seljaka bez razlike u grad. Državne vlasti će svojim autoritetom kao i materijalom pomoći obnavljanje porušenih ili popaljenih domova.
III.
Hrvatske oružane snage će svojom snagom zaštićivati srpska sela u zajednici sa četnicima od napada komunista odnosno t.zv. “partizana”.
IV.
Ima se odmah ustanoviti i imenovati općinski povjerenik za sela Podbrdo, Podrašnica, Medna, Baraći i Gerzovo, koji će sarađivati sa kotarskom oblasti.
V.
Hrvatske oružane snage zajedno sa četnicima u gradu kao i na terenu suzbijati će i uništavati komunističke bande.
VI.
Obitelji čiji su hranioci u zarobljeništvu, a koji ne pripadaju komunističkoj partiji dobivati će odmah podporu u smislu postojećih odredaba i to za ženu 16 Kn, a za djete Po 10 kn dnevno.
VII.
Isto tako sve udovice koje su stradale prilikom akcija oko suzbijanja pobuna a čiji hranilac nije bio komunista, dobit će odmah podporu od strane države.
VIII.
Svim stanovnicima pravoslavne vjeroispovjesti garantuje se apsolutno slobodno ispovjedanje svoje vjere, slavljenje svojih vjerskih praznika i slave, kao i jednakost pred zakonima. U tu svrhu svećenici pravoslavne vjere mogu slobodno vršiti svoju dužnost. Državne i vojne vlasti materijalno će pomoći oko popravljanja porušenih crkava.
IX.
Naravno da su Istru, koja nikada nije pripadala Hrvatskoj, i Dalmaciju koju prodase ustase, u sastav Hrvatske vratili Titovi partizani.
